‘Suci imaju sve alate da budu neovisni od samovolje vlastodržaca, no hoće li i biti, ovisi o samim sucima!’

0
270
screenshot

„Sudstvo funkcionira puno bolje od većine sastavnica državne vlasti, a u prilog dobrog funkcioniranja govore podaci: kod nas je 2013. bilo oko 735.000 neriješenih predmta, a prosječno trajanje postupka je bilo 165 dana. Prošle, 2017. godine, bilo je nešto više od 462.000 predmeta, a prosječno trajanje postupka je bilo 132. dana. Kada se uspoređuju naši podaci s drugim zemljama EU-a, mi smo negdje u sredini. Istrodobno, treba reći da pojedini postupci traju nedopustivo dugo. To se odnosi i na možda desetak postupaka koji su u fokusu javnosti. Tih nekoliko postupaka kvari sliku, ali i stvara pogrešan uopćeni dojam“

Sudac Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske doc.dr. sc. Marin Mrčela, jedan je od najistaknutijih kaznenopravnih stručnjaka u Hrvatskoj, sudac s tridesetogodišnjim radnim iskustvom na području kaznenog prava, a ujedno je i zamjenik predsjednika te najviše hrvatske sudske instance. Osim toga, Marin Mrčela je i predsjednik GRECO-a, antikorupcijskog tijela Vijeća Europe.
Prije dolaska na Vrhovni sud 2008. godine, osam je godina bio sudac Kaznenog odjela Županijskog suda u Zagrebu (USKOK i ratni zločini), pa ima ogromno i iznimno respektabilno sudačko iskustvo kakvim se može pohvaliti tek mali broj hrvatskih sudaca.
Iz tog razloga porazgovarali smo s njim o stanju hrvatskoga pravosuđa, prvenstveno sudstva, i snažnom dojmu u javnosti da je hrvatsko sudstvo loše, sporo i neučinkovito, te da se tzv. VIP kazneni predmeti unedogled razvlače bez djelotvornih pravomoćnih presuda okrivljenicima, koje javnost opravdano i s nestrpljenjem godinama uzalud očekuje. Jer neki kazneni postupci od podizanja optužnica potraju i više od deset godina, a još uvijek nisu pravomoćno dovršeni. Je li razlog tome neodgovarajući odnosno loš zakonski okvir, prvenstveno Zakon o kaznenom postupku, loše sudstvo ili nešto treće, sudac Mrčela pojasnio je za čitatelje našeg političkog tjednika.

Jeste li, gospodine Mrčela, zadovoljni trenutačnim stanjem pravosuđa, konkretnije, sudstva u Hrvatskoj?
– Kada bih vam rekao da sudsvo funkcionira puno bolje od većeg broja sastavnica državne vlasti i mnogo bolje nego što je to dojam u javnosti, onda biste se vi i čitatelji mogli nasmijati. No, u prilog dobrog funkcioniranja govore podaci. Kod nas je 2013. bilo oko 735.000 neriješenih predmta, a prosječno trajanje postupka je bilo 165 dana. Prošle, 2017. godine, bilo je nešto više od 462.000 predmeta, a prosječno trajanje postupka je bilo 132. dana. Dakle, ne da je trajanje postupka „beskrajno dugo“ i da su „sudovi iznimno spori“, nego obratno. Kada se uspoređuju naši podaci s drugim zemljama EU-a, mi smo negdje u sredini. Istrodobno, treba reći da pojedini postupci traju nedopustivo dugo. To se odnosi i na možda desetak postupaka koji su u fokusu javnosti. Tih nekoliko postupaka kvari sliku, ali i stvara pogrešan uopćeni dojam. Malo tko želi objaviti dobre rezulatate. Zato se sa sladostrasnom zluradošću objavljuju loši primjeri ili čudne odluke koje su k tome nepravomoćne i onda se s tih nekoliko primjera „dokazuje“ sporost sudova. Na sudovima je da takvih primjera ne bude, a mediji bi katkad mogli objaviti i pozitivne odluke ili pokazatelje kao primjerice ove koje sam naveo. Zapravo je glupo vaditi se na medije jer je njihova dužnost propitivati, upozoravati i kritizirati, ali 27 godina neprestano iznositi samo primjere kojima se sudstvo prikazuju u najcrnjem svjetlu izgleda jednostrano i navijački. Tako se ne može niti stvoriti drukčiji dojam, osobito kada se sudovi prozivaju za probleme građana s kojima suci nemaju nikave veze, primjerice s problemom blokiranih građana.
Dakle, zadovoljan nisam jer uvijek može bolje. Suci bi mogli biti osjetljiviji u zaštiti onih koji imaju najmanje prava, uvijek mogu biti manje birokrati, a više suci. No, uspoređujući stanje prije dest godina kada smo imali 1,5 miljuna neriješenih predmeta, a sada ih ima oko 460 tisuća, uz priljev svake godine od 1,5 milijuna novih predmeta, mislim da se opće stanje sudstva objektivno ne može nazvati nezadovoljavajućim.
Smatrate li da je posljednjih godina došlo do hipertrofije prava optuženika, te da se kazneni postupci iz tog razloga razvlače unedogled do pravomoćne sudske presude?
– Ne smatram. Do dugog trajanja pojedinih, naglašavam pojedinih, kaznenih postupka dolazi najčešće zbog tri razloga: 1. opsežni i pravno složeni spisi; nekoliko tisuća stranica, mnogo optuženika, ponekad nepotrebno mnogo, veliki broj svjedoka, mnogo djela; 2. zakonski propisana procedura koja se mora poštivati; 3. nekorištenje postojećih zakonskih rješenja za discipliniranje procesnih učesnika zajedno, pa i izostanak podrške viših sudova kada prvostupanjski suci koriste procesne alate.
Kada govorimo o tzv. VIP kaznenim postupcima, javnosti je neshvatljivo da počesto od podizanja optužnice do njezina potvrđivanje, naročito na županijskim sudovima, ponekad protekne i nekoliko godina. Koji je tome glavni razlog?*
– Djelomično sam na to odgovorio. No, optužnica ne mora biti potvrđena. Ako bi morala biti potvrđena svaki puta, onda bi taj institut bio samo demokratski ukras i nepotreban. Obvezu potvrđivanja optužnce zakon ne nalaže, jer ona može biti i vraćena tužitelju, ili postupak može biti obustavljen. Slažem se da nekad prođe previše vremena od podnošenja optužnice do odluke optuženog vijeća o njenom (ne)potvrđivanju. Treba vidjeti zašto je tako u svakom konkretnom predmetu. Vrhovni će sud u redovnim kontrolama nižestupanjskih sudova obratiti posebnu pozornost na takve predmete.
Jeste li zadovoljni trenutačnim Zakonom o kaznenom postupku, a ako niste, koje su njegove osnovne slabosti?
– Zakon bi mogao biti značajno bolji. Osnovna slabost su brojne izmjene od kojih su se neke odnosile na temeljne postavke, primjerice, vođenje rasprave ili ovlasti suda u izvođenju dokaza. Deset izmjena, od kojih je barem jedna posljedica neustavnosti pojedinih odredbi Zakona, dovele su do toga da Zakon zvuči kao raštimani orkestar koji ne zna bi li svirao klasičnu ili rock muziku. Osim toga, u jednoj je fazi izmjena zakonodavac, bez valjane prethodne raščlambe i prilagodbe, podlegao ideji preuzimanja stranih rješenja koje su strane našoj pravnoj tradiciji, a odlično funkcioniraju kada se gledaju na televiziji.
Smatrate li da je kazneni postupak protiv Tomislava Horvatinčića korektno i stručno vođen po svim pravilima struke? Je li tzv. sinkopa pravni presedan, ili je i prije korištena u našem sudstvu, za koji hrvatska javnost do znanog slučaja Horvatinčić nije čula?
– Na ovo pitanje nije primjereno odgovoriti. Naime, suci se trebaju suzdržavati od komentiranja postupaka koji su u tijeku. Tog zlatnog pravila sudačke etike se ponekad neki ne pridržavaju.
Posljednjih godina javnost s velikim negodovanjem i čuđenjem dočekuje neke neobične odluke Ustavnog suda, naročito u nekim medijski eksponiranim kaznenim postupcima, pa se pogrešno stječe dojam da je taj sud neka vrst trećestupanjskog suda. Kako to komentirate?
– Ustavni sud nije sud, ali u pravnom sustavu Republike Hrvatske njegove odluke treba poštivati i provoditi. Neke odluke Ustavnoga suda bi mogle biti bolje u pravnom i jezičnom smislu, ali to važi i za odluke redovnih i specijaliziranih sudova. Točno je da se iz nekih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske može steći dojam da taj sud nastupa kao žalbeni sud, ali to je podložno sustavnijoj raščlambi. Uostalom, takav je dojam i za neke odluka suda u Strasbourgu.
Ponekad Ustavni sud, po mišljenju pravnih stručnjaka, prelazi granice svojih ovlasti i kompetencija i upušta se u samu procjenu merituma kaznenog postupka. Je li to ispravno?
– Mislim da sam na to djelomično već odgovorio. No, ako bi sustavna pravna raščlamba, a ne dojam javnosti, pokazala da je točno ovo što navodite, onda to, dakako, ne bi bilo pravilno postupanje.
Predsjednik Državnog sudbenog vijeća, sudac Željko Šarić, smatra da bi to neovisno sudsko tijelo neophodno trebalo osnažiti barem s još jednim sucem s Vrhovnog suda, vjerojatno nekim s Kaznenog odjela. Koje je vaše mišljenje o tome?
– Za pravilnost i vjerodostojnost odluka DSV-a nije važno koju granu prava rade suci koji su članovi DSV-a. Važno je da se u DSV biraju suci koji uživaju povjerenje većine sudaca, kojima bi kolege suci povjerili svoju sudbinu u ruke ili, da budem slikovit, dali krv. Ipak, slažem se da bi bilo lakše raditi u DSV-u ako bi suci svih grana prava bili zastupljeni. Novi Zakon o DSV-u, koji stupa na snagu 1. rujna 2018., mogao bi u tom smislu biti temelj. U odnosu na zastupljenosti sudaca Vrhovnog suda u DSV-u, slažem se sa kolegom Šarićem. Najvažnije je za sve članove DSV-a, a time i za suce, da su to osobe s punim profesionalnim integritetim. Suci Vrhovnog suda to sigurno jesu.
Je li normalno da neki počinitelji seksualnih delikata na štetu djece, dobivaju uvjetne kazne, ili pak smiješno male bezuvjetne kazne koje se potom zamjenjuju radom za opće dobro?
– Kažnjavanje se u kaznenom pravu ne radi po tome je li nešto normalno ili nije, nego je li utemeljeno na zakonu ili nije. Naravno da neke kazne mogu izgledati čudne. No, prije ocjene je li kazna „normalna“, trebalo bi znati sve važne okolnosti za izbor vrste i mjere kazne. To, na žalost, javnost često ne zna. Izvuče se jedna ili dvije okolnosti i onda, naravno, kazna izgleda „nenormalna“. Osim toga, ocjene o visini ili oštrini kazne često dolaze od onih koji su njima pogođeni ili su na neki način zainteresirani. Srećom, postoji viši sud koji takve kazne treba popraviti i dovesti do koliko-toliko ujednačenih kazni u okolnostima koje su koliko-toliko slične. Pritom treba napomenuti da nema jednakih predmeta i jednakih optuženika. Svaki predmet i svaka osoba ima svoje posebnosti i osobitosti o kojima treba voditi računa.
Koja vam je bila najteža sudska odluka u vašoj bogatoj sudačkoj karijeri?
– Mislim da kada sudac istupa u javnosti, tada treba govoriti načelno i ne govoriti o sebi i postupcima koje je vodio. Toga ću se držati i ovdje.
Kako komentirate sve učestalije oslobađajuće presude sudaca nižih prekršajnih sudova vezano uz zabranjeni pozdrav ‘za dom spremni’?
– Ne komentiram nikako jer je riječ o postupcima i odlukama u konkretnim predmetima koji, možda, mogu doći na Vrhovni sud Republike Hrvatske po izvanrednim pravnim lijekovima. Svaki komentar moga bi stvoriti dojam pristranosti.
Kako se određujete prema činjenici da u našem društvu osobe s već potvrđenom optužnicom zbog višemilijunske štete, mogu i dalje posve mirno i neometano godinama obavljati svoje dužnosničke funkcije? Ne zlorabi li se kod nas pretjerano presumpcija nevinosti do pravomoćne sudske presude?
– Pretpostavka nedužnosti je pravni standard i sastavnica stožernog načela kaznenog postupka, načela pravičnosti, konačno i obilježje demokratskog društva. Pravno gledano, njena poveznica s mogućnošću „privremene suspenzije“ zbog vođenja kaznenog postupka je vrlo klimava. Sve ovisi o pravnoj regulativi. Drugim riječima, zakon bi mogao propisati da u jasno određenim situacijama osoba ne bi mogla obavljati određene javne funkcije, ako je protiv nje potvrđena optužnica za kazneno djelo koje je čini nedostojnom obavljanja javne dužnosti.
Je li hrvatsko sudstvo zaista neovisno ili politika uvijek nađe prikriveni način da mu sa strane suflira?
– Politika može suflirati koliko god hoće, ali suci imaju sve alate da budu neovisni i samostalni. Važno je da su suci, ali i javnost, svjesni tih alata i da oni postoje zato da bi stranke bile zaštićene od samovolje vlastodržaca i da suci mogu samostalno neovisno i nepristrano služiti vladavini prava. Hoće li doista i biti, zavisi i od samih sudaca. Politika ponekad i suflira pa onda dobijemo odluku suda u Strasbourgu da su političari prekršili pretpostavku nedužnosti.
Kako komentirate činjenicu da bivši nogometni sudac Željko Širić već 15 mjeseci uspješno izbjegava odlazak u zatvor na odsluženje četverogodišnje zatvorske kazne po pravomoćnoj presudi Vrhovnog suda?
– Opet, riječ je o konkretnom predmetu pa neću o tomu. Načelno, postoje razlozi za odgodu izvršavanja kazne, a procjenu tih razloga obavlja sudac izvršenja.
Predsjednik ste GRECO-a, antikorupcijskog tijela Vijeća Europe. Možete li nam ukratko pojasniti i javnosti približiti stvarni sadržaj rada toga iznimno važnog tijela?
– GRECO ocjenjuje sukladnost antikorupcijskih zakona i prakse svih država članica Vijeća Europe plus još dvije države, Bjelorusije i SAD-a. U GRECO-u ne sjede političari, nego stručnjaci, pa to nije političko tijelo. Ocjenjivanje se obavlja prema pojedinim temema u okviru tzv. ocjenjivačkih krugova. Trenutno je u tijeku 5. ocjenjivački krug koji ocjenjuje sprječavanje korupcije u odnosu na dijelove policije i najviših predstavnika izvršne vlasti. Prethodni krug odnosio se na sprječavanje korupcije u odnosu na parlamentarce, suce i tužitelja. Rezulatat ocjene GRECO-a su preporuke koje države trebaju ispuniti kako bi zakoni i praksa države bili sukladni europskim i međunarodnim antikorupcijskim standardima.