Tko se tenka laća, traktorom se vraća

1
729

„Zavera ustaško-jevrejska“

Udarna vijest pred obilježavanje Oluje glasila je: u klerofašistickoj, pronacističkoj i ustaškoj Hrvatskoj – bar ako se pita četnike i domaće antifašiste – će na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti iznad Knina letjeti borbeni zrakoplovi F-16 s oznakama izraelskog ratnog zrakoplovstva. Isti oni koji će uskoro ući u sastav hrvatskog ratnog zrakoplovstva, i zamijeniti pola stoljeća stare leteće sekundarne sirovine koje su već ubile određen broj pilota HRZ-a.

Loading...

To je izazvalo šok i nevjericu u susjednoj, prijateljskoj i nesvrstanoj Srbiji, i kod njenog antifašističkog predsjednika Vučića, Šešeljevog pivonoše. Koji je tada rekao da će i Srbija dostojno obilježiti obljetnicu Oluje. Poznato je da Srbi inače vole slaviti svoje poraze, pa će vjerojatno za deset godina obilježavati i ulazak Hrvatske u finale Svjetskog kupa. U kojem je po njima trebala igrati Srbija ali su je u tome spriječili genocidni suci i „Šiptari“ prerušeni u Švicarce koji su na terenu genocidisali srpsku nogometnu nejač.

Šalu na stranu, Srbija bi trebala obilježavati Oluju, baš kao što se i u Njemačkoj obilježava dan pobjede nad nacizmom. Za Srbiju bi to obilježavanje trebalo biti mjesto kolektivne katarze, prisjećanja na to što je do Oluje uopće dovelo. Trebali bi se prisjetiti svih nacionalnih frustracija iz 20. stoljeća koje su Srbiju na kraju dovele u stanje kolektivnog ludila. Trebali bi se prisjetiti memoranduma, mitinga na Gazimestanu, „olako obećanje brzine“, trebali bi se sjetiti ratnih truba i „mitinga istine“, priprema za rat koje su trajale godinama. Trebali bi se sjetiti ukidanja autonomije pokrajinama, bizantinskih pokušaja da Srbija dođe do pet od osam glasova u kolektivnom predsjedništvu SFRJ.

Trebali bi se sjetiti politike „Što gore to bolje“, koja je namjerno pritiscima išla za tim da isprovocira „severozapadne republike“ Sloveniju i Hrvatsku da proglase neovisnost kako bi se dobilo izliku za vojni napad i stvaranje velike Srbije uz genocid, kasnije benevolentno nazvan „etničko čišćenje“. Trebali bi se sjetiti „mapa“ velike Srbije koje su se prodavale uz ostale četničke đinđe i čičine slike na Terazijama pred rat i trebali bi se sjetiti histerije koja je sve to pratila.

Trebali bi se prisjetiti da rat nije počeo, kako oni to tumače, „4. kolovoza, istog dana kad su nacisti odveli Anu Frank iz skrovišta“ nego četiri godine ranije, u kolovozu 1991., kad su „ugroženi“ i dobro naoružani Srbi postavili balvane na prometnice i krenuli protjerivati i ubijati nesrpsko stanovništvo na teritoriju tzv. „RSK“, a tenkovi iz Beograda ispraćeni cvijećem.

No oni se toga, očito, nisu sjetili – za Vučića i za današnju Srbiju rat u Hrvatskoj je počeo 4. kolovoza 1995. ničim izazvanim napadom snaga NDH na miroljubive srpske seljake. Uzročno-posljedičnu vezu između ispraćaja tenkova iz Beograda koji su krenuli „pacificirati“ dvije „sjeverozapadne republike“ i dočeka kninskih Srba na traktorima Srba četiri godine kasnije oni ne žele vidjeti.

Hrvatska bez Srba i Srbija bez mozga

Obećano, učinjeno: Vučić je „dostojno“ obilježio godišnjicu VRO Oluja, dovukavši u Bačku palanku, na granici s Hrvatskom, sav šljam s kolca i konopca koji po Srbiji izigrava političare. Ono što je Milanović ispravno nazvao šakom jada. Mali Sloba Dačić, Dodik, i tako dalje. Poruke su poznate od prije, samo su ovaj put malo eksplicitnije iznesene. Tuđman je bio Hitler, Srbi su nedužne žrtve, nije da je Srbija napala Hrvatsku da bi etnički očistila „Krajinu“ od Hrvata, nego su Hrvati htjeli Hrvatsku bez Srba, i tako dalje.

I svi sad pametuju kako je u Srbiji ponovo na vlasti Miloševićev režim, kako je današnja Srbija de fakto bolesno društvo i nacistička država, čak je i antifašističkim tiskovinama tipa Jutarnjeg to sad posve jasno, a očito je po pisanju da im je bilo jasno oduvijek.

No ja se osjećam malo blesavo. Godinama upozoravam da je Srbija problematična i agresivna upravo zato jer se Hrvatska nakon pobjede u ratu nije postavila kao sila pobjednica. Umjesto da smo postavili stvari na svoje mjesto – ja Tarzan, ti Jane, ja ti trljam nos, ti se posipaš pepelom – i inzistirali na potpunoj i beskompromisnoj denacifikaciji Srbije, mi smo krenuli s politikom relativiziranja i individualiziranja krivice, seruckanjem kako su i u „Oluji“ počinjeni zločini, i tako dalje – kao da nakon Drugog svjetskog rata Nijemci nisu protjerani s područja na kojima su stoljećima živjeli i u Češkoj (Sudeti) i Francuskoj (Alzas) i drugdje, pa nitko zato nije dovodio u pitanje potrebu potpune preobrazbe Njemačke!

Sigurno nitko nije dozvoljavao Nijemcima da kmeče nad progonom Nijemaca iz Sudeta bez da im se stavi pod nos da su oni počeli rat, da budu uvrijeđeni proslavom Dana pobjede, nitko im nije dozvolio da bombardiranje Drezdena koje je nesporno ratni zločin postave kao osnovni problem, zanemarujući sve što je Hitler prije toga uradio, da prešućuju konc logore ili ih minoriziraju kao što se Srbima prelazilo preko Manjače ili Srebrenice i dozvoljavalo im se da potenciraju inače marginalne zločine u Oluji.

Mi smo sami – „naši“ novinari, godinama da prostite srali o ratnim zločinima nakon Oluje, proganjali „ustaški“ poklič „Za dom spremni“ a spremno u svoj dom prihvatili „službene srpske simbole“ pod kojima je rušena Hrvatska poput one dvoglave ptice i 4c, mi smo od Aleksandre Zec napravili nekakvu Anu Frank, mi smo agresivnom, glupom i totalitarnom velikosrpstvu dozvolili da sebe prikaže kao nevinu žrtvu – i da ustane iz mrtvih.

Najgluplja stvar koju možete napraviti kad imate posla s nasilnikom koji vas i ostale u razredu ili u ulici dulje vremena sustavno maltretira i zlostavlja, je da se pobunite protiv zlostavljanja, suprotstavite se, nadvladate ga i pobijedite – a onda mu se krenete ispričavati, kažete da nije on ništa loše uradio, da niste vi to tako mislili, da vam je žao ako ste ga povrijedili. I kako ste vi krivi za sve, zapravo, ili su bar svi jednako krivi i nitko nije kriv.

Time ste jedino osigurali da će vas idući put zlostavljati puno jače, samo ovaj put će dobro paziti. Zato je tim više žalosno čitati hrvatske novinare koji sad pišu, ovih dana, manje-više ono što sam pisao prije četiri ili pet godina, o fašizaciji Srbije i tome da s tom zemljom treba prekinuti sve odnose, ili ih svesti na minimum. Da citiram Gjenera, “Oni su zemlja dubokog Balkana i Euroazije, a mi smo zemlja Mediterana i srednje Europe te članica Europske unije i NATO saveza. Imamo malo zajedničkih interesa i kontakata i tako treba ostaviti”. Bajruši pak u Jutarnjem navodi, „odgovornost je na strani Srbije, koja 23 godine poslije kraja rata, još uvijek relativizira pa i otvoreno laže o uzrocima tadašnjih događaja. Sve dok se to ne promjeni normalizacije neće biti.“

Oboje je vrlo nalik onom što sam i sam često spominjao, i zagovarao svođenje ekonomskih i diplomatskih odnosa s tom zemljom na najnužniji minimum, no nekako sam uvijek bio zbog takvog stava „ultradesničar“, ustašoid i seronja dok je „mainstream“ gurao pomirenje koje nije imalo nikakvog izgleda za uspjeh.

Uglavnom, sad se najednom svi slažu da se Srbiji vratila bolest koju je imala i osamdesetih, iako je bilo očito da smo mi ti koji (ne)liječenom alkoholičaru guramo čašu u ruke svojim „antifašizmom“, samo nitko se nije usudio uočiti očito kako ne bi bio proglašen „ustašom“, izgleda.

Jadna proslava i jadna Vlada

Uoči proslave Dana domovinske zahvalnosti i Dana pobjede istaknuti pripadnik briselske bojne, nesretnim slučajem i naivnošću Hrvata ujedno i premijer Hrvatske, je u središnjem Dnevniku desetak minuta palamudio o akciji Oluja, a pridružio mu se i njegov komični pobočnik Jandroković. Znate, to je onaj tip poput dr. Watsona u Holmesu, ili Čika u stripovima o Zagoru, koji svojom inferiornošću služi samo tome da naglasi nadmoć glavnog junaka.

Sanader je proveo rat u Beču, Milanović u Londonu, a Plenković u Briselu – treba li nas čuditi da je Hrvatska tu gdje jest, kad tatini sineki koje su ovi sklonili na sigurno i hohštapleri i ratni profiteri postaju premijeri, a ratne veterane policija mlati po crkvama i još ih mediji prikazuju kao velike Sotone jer su se drznuli prosvjedovati zbog sustavnog vrijeđanja po medijima za koje bi se, da se tako netko obraća crncima ili homoseksualcima, išlo u zatvor?

Što god vi mislili o Plenkoviću, on ostvaruje zacrtane ciljeve. Jedan od njih je, izgleda, da obilježavanje Oluje postane nešto kao komemoracija u Jasenovcu. Kuknjava, žalopojka i naricanje nad jadnim Srbima. S jedne strane se slavi pobjeda, s druge se malo dalje financira četničko žalovanje.

No jedan veliki rezultat je ove godine u Kninu postignut. Ove godine su po prvi put na obilježavanju Oluje bila izaslanstva, i to ona iz NATO pakta, američko, izraelsko – pa i crnogorsko!

A to je ono što Vučića boli, jer znači da je propala strategija proglašavanja Oluje zločinačkim činom. Dvostruko ga više boli to što su to bili upravo izraelski avioni, jer Srbija godinama (prozirno) pokušava instrumentalizirati Izrael za svoj privatni rat protiv Hrvata, prikazujući Srbe i Židove kao braću po Jasenovcu i podjednako žrtve ustaškog režima.

Bez nekog naročitog uspjeha. Ne samo da su na kuknjavu Srbije o tome kako su se drznuli genocidnim ustašama prodati avione F-16 Izraelci odgovorili time da su Hrvati kupili avione i mogu s njima što ih volja, nego su Vučića otpilili i Crnogorci poručivši na kmečanje o izdaji kako oni više neće voditi tuđe bitke, i kako su oni sad, uostalom, kao i Hrvatska, u NATO paktu, dok je Srbija… pa, manje-više nigdje. Izigravanje vječne žrtve očito više ne prolazi tako lako kao prije.

A ako Vučića baš toliko boli to što su izraelski, uskoro hrvatski, F-16 pod punim naoružanjem nadlijetali Knin, možda mu uspijemo srediti da nadlete i Beograd u dogledno vrijeme. U međuvremenu slobodan je kmečati i prosvjedovati.

Vučićev gost

S malim zakašnjenjem je otkriveno da je na gore spomenutom antifašističkom skupu u Bačkoj palanci, na kom je Hrvatska grubo izvrijeđama i verbalno napadnuta, bio prisutan i Milorad Pupovac, koji se niti jednom riječnu nije ogradio od velikosrpskih i četničkih gluposti koje su se tamo čule, nije reagirao, nije napustio skup, nije rekao niti riječ u obranu Vlade čiji je dio.

A to je nešto za što bi u najmanju ruku koalicija trebala biti raskinuta. No vrlo tolerantni predsjednik HDZ-a je elegantno prešao preko toga, rekavši samo: “Dobro, on (Pupovac) je dobio poziv, otišao je, no ono što je važno – važan je stav Hrvatske vlade, a tu smo svi jedinstveni“.

U čemu je to Vlada jedinstvena? Zar Pupovčeva stranka nije jedinstveni dio te Vlade? Plenković je svojom reakcijom dokazao da je spreman dati sve za vlast, a vlast ni za što. Pupovčevi će ljudi dakle ostati u Vladi i ministarstvima usprkos izdaji te Vlade pa i države!

Plenkoviću očito takva očita izdaja ništa ne znači, njegov obraz može sve podnijeti za ostanak na vlasti. Zašto uopće imamo vladu ako ona ne štiti interes naroda i države, nego u njoj sjedi peta kolona? Komu to služi ova vlada i komu to služi Plenković kad mu ne smetaju napadi na njegov narod i državu i kad nema ama baš nikakve reakcije na ovakvu srpsku agresiju i ismijavanje od strane Vučićeve četničke Srbije i izdaju unutar same vlade?

Jer, sad je jasno da je bivši Tuđmanov Srbin danas – Vučićev Srbin. Njegova osobna kuja, „personal bitch“: to se zapravo moglo vidjeti još zimus u Vrginmostu, kad je Vučić rekao Pupovcu, “Ne moraš baš za svaki zakon da glasaš Milorade!” oslovljavajući ga s ti. Ostalo je zabilježeno Pupovčevo uvlačenje Vučiću, na primjer kad je rekao „uvijek mi kažete da moram biti ambiciozniji, predsjedniče“, i potcjenjivački odnos Vučića kad je okupljenima rekao “Ponekad me i posluša. Ponekad”.

Je li Vučić time i ovim pozivom na ovaj antihrvatski skup namjerno minirao Pupovca, namjerno pokazao da se politika SDSS-a kreira u Beogradu, pustio Pupovca niz vodu? Vrlo vjerojatno. No Pupovac je to zaslužio.

Morski pas

U nedjelju, kad je Hrvatska slavila svoj najveći državni praznik, na naslovnici portala Jutarnjeg je iz nekog razloga veći dio dana bio intervju s nekom pacijenticom iz Vrapča, redovnom gošćom institucije, koja je napisala nekakav roman na temu seksa, lezbijstva, vlastite anamneze, tko zna čega već. A ispod njega, link na vijest portala „100 posto“ u vlasništvu epehazije, da su do sad u Jadranu morski psi pojeli već 11 ljudi, a spasio se samo jedan Slovenac. Uz zastrašujuću sliku velikog bijelog, koji inače ne živi u Jadranu.

To je, pretpostavljam, reklama tog ultraljevičarskog glasila za hrvatski turizam. Nedostaje još podatak da su to bili ustaški morski psi koji su napadajući kupače uzvikivali “Za dom spremni” i nosili oznake HOS-a. Ali to se da zaključiti iz nadnaslova: „Zanimljivo je da nijedan Hrvat u povijesti nije imao bliski susret s morskim psom“. Valjda se misli u Jadranu, jer su Hrvati i te kako imali posla s morskim psima, no na stranu preciznost, iz svega se da zaključiti da u Jadranu žive bijeli morski psi (rasisti jedni), i da jedu samo strance, nikad Hrvate.

Dodajmo još da se guglanjem može vidjeti da se ta vijest reciklira svako ljeto, kao i neke druge koje postanu aktualne u svakoj turističkoj sezoni, a služe uglavnom plašenju i tjeranju turista. Najezde meduza, morskih pasa, “džinovskih” hobotnica koje proždiru nejač, vepar Špiro… i obavezno nekakav račun na deset tisuća kuna, iz restorana gdje je 12 ljudi za te pare jelo bijelu ribu i tamanilo najskuplja vina pa onda dalo račun u novine da se malo pohvale, „ima se može se“.

Bajaga i kninski instruktori

Momčilo Bajagić je oduševljen time što mu je gradonačelnik Pule Boris Miletić ponudio mogućnost da nastupi u Areni u Puli. Bajaga je općenito oduševljen Hrvatskom i Hrvatska njime: „Razgovor vođen u središtu Zagreba više je puta prekidan zbog obožavatelja koji su se željeli fotografirati s beogradskim kantautorom, što snažno svjedoči da njegova iznimna popularnost kod hrvatske publike ne jenjava s godinama“, navodi se, a Bajaga kaže: „Osjećam se super. Rođen sam u Hrvatskoj, u Bjelovaru, stjecajem okolnosti jer je moja majka rodila prilikom posjeta baki u Grubišnom Polju. Tamo nisam nikada živio, ali … sam shvatio da me ti ljudi doživljavaju kao sugrađanina. Imam puno prijatelja u raznim dijelovima Hrvatske i volim doći ovamo.“

Momčilo je, kao i većina danas u Hrvatskoj popularnih srpskih pjevača, u ratu pjevao za četnike po Hrvatskoj. Prvi put im je pjevao 91., zadnji put nedugo pred pad Knina, u samom Kninu. Thompson je u to vrijeme hrabrio branitelje. Od Momčila nitko nikad nije tražio da se odrekne četništva ili da se ogradi od velikosrpstva, ili da se bar hrvatskoj publici ispriča jer je de facto bio učesnik agresije (oni koji su zabavljali ratne zločince u njihovim pohodima, naravno, nisu bolji od zločinaca samih). Od Thompsona se traži da se odrekne ustaštva, iako isti nikad nije bio u ustašama već samo u HV-u, pa bi tim „ograđivanjem“ de facto i priznao da je HV ustaška vojska, što je dobar razlog da to nikad ne uradi. Na Momčilovom zadnjem koncertu u Zagrebu su dizana tri prsta na četnički pozdrav, što je ostalo zabilježeno na fotografijama pixsella, i svi su pisali kako nije bilo izgreda. Na Thompsonovim se koncretima svijećom traži majica HOS-a. Ono s tri prsta, to je baš cool. Fora.

I na kraju, Miletić nudi Arenu Momčilu, dok za Marka kaže da „ne može podržati ustašku ikonografiju koja je prateći element pjevačevih koncerata te od koje se on nikad nije jasno i nedvosmisleno ogradio“. Podržati četničku ikonografiju je valjda puno lakše, jer danas je to i službena ikonografija Srbije.

No nije ikonografija ta koja nekog čini fašistom ili antifašistom, već djela. Thompson je branio svoju zemlju, samozvani „antifašisti“ su napadali tuđu, provodili genocid i ubijali civile u ime nacije i pravoslavne vjere. Da je Marko nosio i svastiku, on bi i dalje bio samo i jedino časni hrvatski branitelj, a oni što su pjevali na uho četnicima su i dalje fašistički šljam. Samo to, na žalost, u Hrvatskoj nitko tako ne gleda.

Ogroman gubitak za Hrvatsku

Vedrana Rudan, poznata riječka alkoholičarka i prostakuša, odrekla se „svoje“ hrvatske nacije, a to je učinila u antifašističkom Beogradu. U Večernjim novostima piše: „Hrvatska književnica se na sebi karakterističan način oglasila povodom pretvaranja zločinaca u heroje u Hrvatskoj“, i prenosi se njen (rasistički i šovinistički, otvoreno četnički) tekst:

„Hrvati su bića koja su se u svojoj istoriji uvek najugodnije osećala u moćnoj tuđoj guzici. Austrijskoj, talijanskoj, mađarskoj, nemačkoj, američkoj a posebno u EU guzičetini. Bar tako govore. Iz jugoslavenske su izašli razarajući joj hemoroide i najzad postali “svoj na svome”.

“Svoj na svome” bili su i za vreme NDH. Hrvatske kame rezale su srpske, ciganske, jevrejske i krivomisleće hrvatske vratove s tolikim užitkom da je Hitler lično zamolio Pavelića da oladi svoje dečke …

Zanimljiv je i podatak da je u NDH postojao jedini dečji koncentracioni logor u Evropi. Da li su hrvati slučajno pred šezdesetak godina bili zločinci?

Takvo je vreme bilo? Da je to istina ne bi danas fudbaler neandertalac kome je koeficijent inteligencije manji od broja cipela pozivao na klanje. Neandertalac? Prejaka reč. Nije jedini urlao. Hiljade ljudi razdragano je odgovaralo na ustaški poklič. … Norac je i danas heroj iako je nevinoj ženi sprašio metak u glavu. Dok je služio robiju uspeo se venčati, dobiti decu i izgraditi kuću.

Hrvati veruju u boga a ne vide što im rade popovi lopovi, hrvati su lizali cipele Tuđmanu, Titovom generalu koji je po Hrvatskoj sadio vrbe ali je pazio da se njegovi unuci na njima ne zanjišu, hrvati se tresu pred svakim ko bi im mogao razbiti zube a pena im navre iz besnih usta kad pred sobom nanjuše nemoćne.

Smrt pederima! Ajmo na referendum! Glasajmo ZA! Glasajmo ZA! Glasajmo ZA! Da kojim slučajem u Hrvatskoj žive samo pederi Amerikanci hrvati bi istim bolesnim žarom glasali PROTIV. Doduše, u tom slučaju referenduma ne bi bilo.

Možda, možda su hrvati poput ostalih ljudskih bića, Nemaca, Mađara, Francuza… Možda samo opet živimo u vremenu kad fašizam guta zemlju po zemlju, čoveka po čoveka.

Možda nema genetskih zločinaca. Možda. Ipak, kad bacim oko na istoriju svoga naroda koje se ogromna većina građana ove zemlje ne stidi poželim svojoj unuci poslati poruku.

Mala, tvoja nona NIJE HRVATICA. I time se ponosi.“

Naravno da nije. Rudan je porijeklom po majci srpkinja iz pasivnih krajeva Like a po ocu iz BIH, tipičan šljam kojeg je Tito dovukao u Rijeku na mjesto Talijana koje je pobio. Ona vidi da je „Norac heroj“ u Hrvatskoj, ali ne vidi da su ratni zločinci redom na vlasti u voljenoj joj Srbiji, vidi fašizam u hrvatskom nogometu a ne vidi Šešelja u skupštini, vidi da je Tuđman „sadio vrbe“ a ne vidi da je Srbija poslala tenkove na Hrvate. Niti da se provodi tihi genocid nad Hrvatima u Vojvodini. Pravo im budi, genetski fašisti.

Ali valja primijetiti da si Srbija i Rudanica pašu. Obje su vulgarne, primitivne, i propale. Rudanica je uvijek bila smeće od čovjeka, a današnja Srbija je smeće od države. A za hrvatsku Vedrana Rudan nije nikakav gubitak. Neka nje u Beogradu, sad je konačno tamo gdje joj je oduvijek i bilo mjesto.

  • Pregory Speck

    Marcel, vrhunska kolumna!