Tomislav Karamarko nakon dvije godine šutnje za 7dnevno otkriva: VRAĆAM SE…

1
2530

Nakon dvije godine političke izolacije, nakon dugotrajne analitike uzroka i posljedica mog političkog uspona i pada, još više sam učvrstio svoja domoljubna politička stajališta i u tome me neće ništa slomiti. Ako kao takav, s ogromnim političkim iskustvom i jasno deklariranim svjetonazorom budem potreban hrvatskom narodu, dužnost mi je - odazvati se. Političke promjene su moguće i nadasve potrebne...

Ovaj intervju, presjek je s osnovnim naglascima i političkim porukama nakon dugih analitičkih razgovora s gospodinom Tomislavom Karamarkom, bivšim predsjednikom HDZ-a i nezaobilaznom osobom u hrvatskoj političkoj areni. Razgovore je vodio Kazimir Mikašek-Kazo, novinar i kolumnist novina i portala 7dnevno.

Poštovani gospodine Karamarko, hvala Vam što ste se odazvali pozivu za ovaj prvi ekskluzivni razgovor za 7Dnevno nakon gotovo dvogodišnje šutnje i brojnih špekulacija o Vašem statusu u hrvatskom društvu. Što je povod Vašoj odluci da progovorite za javnost?

Loading...

– Čini mi se da ne postoji čovjek na javnoj sceni u Hrvatskoj kojega nisu duboko dotakla recentna zbivanja izazvana velikim uspjehom hrvatskih nogometaša na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Priznajem, i u meni su se probudile velike emocije, ali još je važnije da sam u ovom veličanstvenom domoljubnom zajedništvu hrvatskog naroda u Domovini i Svijetu vidio znakovite poruke, poglavito poruke političkom vodstvu Republike Hrvatske.

Kakve su to poruke?

– Poruke koje se daju iščitati u ovom slavljeničkom domoljubnom zajedništvu su jednostavne za razumjeti. Hrvatska može i mora bolje, Hrvatska može najbolje, jer ima sve duhovne i materijalne pretpostavke za svekoliki napredak! Hrvatska može biti zemlja mira, tolerancije, zajedništva, blagostanja, a nadasve suverenizma! To sve su nam pokazali naši nogometni mađioničari, vrijedni i prekaljeni profesionalci i hrvatski narod koji je iskazao toliku ljubav prema tim simbolima i vrijednostima hrvatske pobjede. I to nije prvi put da vidimo jedno savršeno domoljubno jedinstvo. Isto se dogodilo prilikom dočeka Hrvatske vojske nakon veličanstvene povijesne pobjede u oslobodilačkoj Vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja“, s istim emocijama smo u Zagrebu dočekali papu Ivana Pavla ll. Vrijeme je da to duboko emocionalno zajedništvo hrvatskog naroda zadržimo kao trajne vrijednosti i kapitaliziramo na dobrobit naše Domovine, na dobrobit tog istog naroda i nacije. S ovakvim domoljubnim zajedništvom naroda, Hrvatska može biti „prvak Svijeta“ u svemu!

Gospodine Karamarko, sami ste otvorili pitanje tih cikličnih pojava hrvatskog zajedništva i sličnih domoljubnih euforija kroz povijest. Nije li se slično plebiscitarno zajedništvo hrvatskog naroda dogodilo 10. travnja 1941., kao i za vrijeme Hrvatskog proljeća, 1971. godine? Pitam Vas to kao povjesničara, jer poznato je da su svi ti događaji, zapravo, završili tragično za hrvatski narod… Dakle, slažem se da bi Hrvatska s iskrenim zajedništvom mogla biti „prvak Svijeta“ u svemu, ali to se nikada nije dogodilo? Zašto?

– Vaše pitanje je na mjestu i ima smisla, jer samo bedaci ne uče iz povijesti. Glede 10. travnja i sveopćeg nacionalnog oduševljenja prilikom proglašenja NDH, mogu se samo pozvati na izjave dvojice hrvatskih velikana, dr. Franju Tuđmana i blaženog Alojzija Stepinca. I jedan i drugi govore o legitimnom pravu hrvatskog naroda na vlastitu državu, i jedan i drugi su prepoznali „bilo svoga naroda“ u tim povijesnim previranjima. No, međutim, moramo priznati da su i jedan i drugi znakovito osudili režim NDH, kao i sve druge totalitarne režime, poglavito komunistički diktatorski režim Josipa Broza Tita. Dakle, prihvaćam nauk dvojice hrvatskih velikana, međutim, treba kontekstualno razlikovati totalitarni režim koji je nasilno nastao u ozračju nemilosrdnog rata i onaj diktatorski režim, koji je provođen u kontekstu mira nakon završetka Drugog svjetskoga rata. Činjenica je da su proizvodi bilo kojeg totalitarnoga režima, uvijek nevine žrtve i da je potrebno osuditi sve totalitarne režime upravo zbog nevinih žrtava. Dakle, antitotalitarizam je moja politička legitimacija, to sam više puta isticao i nisam se pomaknuo s tog stajališta. U tom kontekstu, osim domoljubnog zajedništva, za budućnost Hrvatske prevažne su znanstveno utemeljene povijesne istine, jer bez istine o vlastitoj povijesti, nema nam ni budućnosti. Naravno, ja sam jedan od onih koje nazivaju povijesnim revizionistima, jer ne prihvaćam onu povijest kao znanstvenu i konačnu činjenicu koja je pisana po diktatu zločinca Tita. Mi smo porazili diktatorski režim bivše Jugoslavije uspostavom Republike Hrvatske i uvođenjem demokratskog, parlamentarnog poretka, mi smo porazili velikosrpske zločinačke namjere u krvavom obrambenom Domovinskom ratu, a nismo u stanju poraziti komunističke povijesne mitomanske falsifikate, koji i danas ideološki teško opterećuju našu političku svakodnevnicu. Mentalni komunisti se koriste svim javnim i tajnim sredstvima da istina ne izađe na svjetlo dana, jer ta bi istina za mnoge bila kraj njihovih društveno političkih karijera i javnog političkog djelovanja. Istina bi neminovno iznjedrila neki oblik lustracije i oslobodila Hrvatsku mentalno komunističkih i neojugoslavenskih ostataka.

Niste mi odgovorili na drugi dio pitanja. Zbog čega hrvatsko domoljubno zajedništvo nije nikada kapitalizirano za opće dobro?

– Odgovor je jednostavan i nedvosmislen. Neprijatelji hrvatske samostalnosti, neprijatelji hrvatskog suverenizma, u svim spomenutim slučajevima bili su jači i jednostavno su nas pobijedili. Kada se nakon „Oluje“ činilo da, konačno, imamo san koji smo sanjali, vrlo brzo je došlo do procesa razbijanja domoljublja, do procesa „detuđmanizacije“, do procesa razjedinjavanja u braniteljskim strukturama, a sve to je začinjeno brutalnom pljačkom Hrvatske, dok se Hrvatska stvarala na prvoj crti bojišnice. Jednom riječju, došlo je do rastakanja hrvatskog suverenizma u režiji onih koji su Hrvatsku željeli vidjeti u nekom novom obliku konfederalne Jugoslavije. Danas je razvidno, da su se te „konfederalne“ strukture opljačkanim novcem domogle vlasti 2000. godine, uspostavile kontrolu nad medijima, a kada imaš medije možeš manipulirati kako god poželiš… Tu moć medija osjetio sam na vlastitoj koži!

Čini se da ste se ovdje upecali u vlastitu zamku, jer moram Vas podsjetiti, da Vas mnogi tzv. desničari i domoljubi optužuju za blisku suradnju sa Stjepanom Mesićem, u kontekstu njegove pobjede na prvim predsjedničkim izborima 2000. godine i Vašeg doprinosa u njegovom izbornom stožeru. Siguran sam da bi mnogi željeli čuti neko suvislo obrazloženje o karakteru Vašeg odnosa sa Stjepanom Mesićem…

– Bilo bi najjednostavnije posipati se pepelom po glavi i priznati neke svoje zablude, no mislim da se veličina čovjeka krije u spremnosti priznati svoje pogreške. Ali, kada sve stavimo u kontekst tadašnjih političkih previranja, istina je da je bilo stvari oko kojih sam se s Mesićem i slagao. Na primjer, osobno sam prvi pokrenuo procese otkrivanja pretvorbenih manipulacija u Gradskim podrumima, Croatia busu i još nekim velikim poduzećima. Ako se dobro sjećate, prva predizborna kampanja Stjepana Mesića bila je koncipirana na otkrivanju pljačke Hrvatske u pretvorbi i privatizaciji. Sijevala su predizborna obećanja o povratku opljačkanog novca s egzotičnih otoka. Dok sam ja iskreno vjerovao u razotkrivanje te najveće pljačke Hrvatske, Stjepan Mesić je prevario i mene i hrvatski narod koji ga je dva puta birao za predsjednika. Tijekom njegovih dvaju mandata u proračun Republike Hrvatske nije vraćena ni jedna jedina kuna opljačkanog novca i nije pokrenut ni jedan jedini proces protiv ratnih profitera. Meni nije teško priznati da sam bio prevaren i da sam u njegovom izbornom stožeru bio smokvin list kao izvorni osnivač HDZ-a. To se pokazalo vrlo brzo nakon 2000., kada ulazimo u otvoreni svjetonazorski sukob, a o tome svjedoči upravo i Stjepan Mesić u nekoliko svojih javnih istupa. Konačno, danas mogu egzaktno dokazati da je upravo Stjepan Mesić bio jedan od glavnih kreatora moje političke eliminacije i to je pravi dokaz o karakteru mog odnosa s njim. Nije mi nikada mogao oprostiti uhićenje njegovog prijatelja, Josipa Boljkovca, na temelju relevantnih dokaza o njegovim zločinima nad nedužnim hrvatskim civilima nakon Drugog svjetskoga rata, jer tim činom sam simbolično započeo proces lustracije u Hrvatskoj.

Osim toga, kada danas pogledate politički vrh Hrvatske od Pantovčaka do Banskih dvora, kada analizirate hrvatsku diplomaciju, gotovo da nema ni jedne osobe koja nije bila u bliskim odnosima sa Stjepanom Mesićem i koja svoju političku ili diplomatsku karijeru treba zahvaliti upravo Stjepanu Mesiću ili Ivi Josipoviću. Svi oni šute, ušli su u neku vrstu trulog političko-trgovačkog kompromisa i nitko ih ne dira… Dakle, ako si imao političkih ambicija, jednostavno si bio osuđen tražiti neke političke kompromise, a moje političke ambicije dovele su me gotovo do premijerske pozicije na krilima Domoljubne koalicije. Konačno, kada Mesić i Manolić nisu mogli zaustaviti moje domoljubne političke pobjede, pokušali su me uvući u svoju „udbašku jazbinu“, dokazujući da sam bio suradnik Udbe, kako bi me na taj način udaljili od mog biračkog tijela. Tu se na vrlo znakovit način vidi snaga tih udbaških struktura. Mene uvlače u tu zločinačku organizaciju da bi me ocrnili, a sami su kreatori i čuvari te zločinačke organizacije i ne može im nitko ništa!? To se jasno vidjelo u silnim nastojanjima da se kroz „Lex Perković“ spriječe izručenja zločinaca Perkovića i Mustača, njemačkom pravosuđu. Dakle, ja sam kao suradnik Udbe zločinac, a da nikada nije dokazano da sam bio suradnik Udbe, a oni koji su u arhivskim dokumentima dokazani kreatori te organizacije, najveći su poštenjaci!? Moram podsjetiti javnost da je u sudskom procesu protiv Manolića za klevetu, moj svjedok, načelnik sektora SDS-a, koji je imao uvid u suradničku mrežu SDS-a, javno svjedočio doslovno ovako: „Gospodina Karamarka smo pokušali vrbovati za suradnika, ali vrbovanje nije uspjelo.“(!!!) Dakle, nisu li poslije ovakvog svjedočenja mog svjedoka pod zakletvom, Manolićeve optužbe, zapravo, monstruozne, perfidne i potpuno paradoksalne, potpomognute brutalnom medijskom hajkom?

Konačno, još se u nečemu slažem sa Stjepanom Mesićem! Slažem se s njegovom izjavom u Pakracu „da je Jasenovac bio radni logor i da nikome ne bi palo na pamet ubijati radnu snagu u Jasenovcu.“(!?) Na tragu te Mesićeve teze, jer tko zna bolje o Jasenovcu od „velikog antifašista“ Mesića, podupirem nastojanja povjesničara Igora Vukića, Stjepana Razuma i ostalih znanstvenika, da do kraja na temelju znanstvenih spoznaja rasvijetle istinu o logoru u Jasenovcu. Upravo im je „veliki antifašist“, Stjepan Mesić, svojom izjavom u Pakracu dao vjetar u leđa!?

Imao sam spremno pitanje i o Jasenovcu, no vidim da ste me preduhitrili. HOS-ov pozdrav „Za dom spremni“? Što mislite o tome?

– Pod pozdravom „Za dom spremni“, HOS-ove snage, kao legitimni dio Oružanih snaga Republike Hrvatske, borile su se, stvarale i stvorile slobodnu, demokratsku i parlamentarnu Republiku Hrvatsku, nasuprot diktatorskoj komunističkoj Jugoslaviji, porazivši usput i četničku ideju o velikoj Srbiji. Demokracija i parlamentarizam koji su stvoreni i pod tim pozdravom, u potpunoj su opreci s bilo kakvim totalitarizmom. Potpuno je suludo tvrditi da bilo tko u Hrvatskoj želi neki povratak u NDH, jer u današnjim međunarodnim okolnostima, to jednostavno nije moguće, kada bi i bilo takvih suludih ideja. U tom kontekstu, ovi zadnji mrziteljski napadi na branitelja, domoljuba i pjevača, Marka Perkovića Thompsona, su za svakog koji imalo voli Hrvatsku – suludi i neshvatljivi.

Antifašizam i ZAVNOH u Ustavu Republike Hrvatske? Što mislite o tome?

– Jedini relevantni antifašisti u Hrvatskoj su hrvatski branitelji koji su porazili diktatorski komunistički, a samim time i fašistički režim bivše Jugoslavije. A proizvod te i takve Titove diktatorske Jugoslavije, upravo je ZAVNOH! I to ne kao floskula, o kojoj je govorio moj prijatelj povjesničar i znanstvenik, dr. Zlatko Hasanbegović, već kao najveća prijevara i podvala hrvatskom narodu, jer ZAVNOH nikada nije bio u funkciji Hrvatskog državnog sabora, kako se to htjelo lažno prikazati. U komunističkoj diktaturi nema parlamenta, nema parlamentarizma, nema demokracije, pa je zbog toga besplodno tvrditi da je ZAVNOH sam po sebi imao bilo kakve zasluge za nastanak današnje Republike Hrvatske. Ključno je pitanje – kako se ZAVNOH našao u izvorišnim osnovama Ustava RH? Neki analitičari smatraju da je to dio političke trgovine u jeku Tuđmanove pomirbe, jer je ZAVNOH u Ustavu RH trebao zaštititi komunističke snage od moguće lustracije, da bi ovi zauzvrat pristali na stvaranje Hrvatske. I, naravno, zaštitio ih je! I ne samo to!? ZAVNOH u Ustavu RH omogućio im je privilegirani status i sustavnu pljačku Hrvatske sve do današnjeg dana i gotovo da bi se matematički moglo izračunati koliku je štetu ta floskula nanijela Hrvatskoj do sada. Uostalom, i sam predsjednik Tuđman je u svom zadnjem proročanskom govoru na aerodromu Pleso, priznao da njegov „zavnohovski“ model pomirbe nije uspio i to riječima:

„Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u Svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima… Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…“

Dakle, sve što je Tuđman kazao da nećemo dopustiti, sve je to danas dopušteno i demonstrira se pred našim očima u kojekakvim trgovačkim koalicijama s onima koje je Tuđman jasno locirao u tom svom proročanskom govoru. A oni „smušenjaci“ koji grade nekakvu pomirbu na neuspjelom Tuđmanovom modelu pomirbe, očito ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti što je predsjednik Tuđman proročanski poručio…

S obzirom da premijer Plenković promovira upravo taj model Tuđmanove pomirbe u centrističkom HDZ-u, vjerojatno mislite i na njega?

– Između ostalih i na njega mislim i uvjeren sam da pomirba s onima koji veličaju simbole propalog komunističkoga režima nije moguća, sve dok se javno ne odreknu te ideologije kao svoje političke platforme.

Idemo se mi vratiti na naslov ovog razgovora koji govori o pomirenju domoljuba? Što nam konkretno možete kazati o tome?

– Osnovna strategija jugokomunističkih ostataka bila je i ostala – razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj, kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima. U tome, po formuli „Zavadi, pa vladaj“, bili su više nego uspješni, a rezultat toga je da se Hrvatska gotovo 20 godina nije kvalitetno pomakla s mjesta. Ta strategija je i danas na djelu, a razbijanje domoljubnog zajedništva vidljivo je osobito nakon ovih veličanstvenih domoljubnih skupova koji su, zapravo, počeli nacionalnim buđenjem nakon bespotrebne ratifikacije „Istanbulske konvencije“. Nakon toga, uslijedilo je prikupljanje potpisa za referendumske inicijative, a istodobno su započele opstrukcije referenduma, kao najvećeg neposrednog demokratskoga dosega odlučivanja naroda. Svakom laiku je potpuno jasno, da se u sadašnjoj konstelaciji političkih snaga u Hrvatskom saboru, ne može donijeti ni jedan suverenistički zakon u Hrvatskoj, a moguće saborske promjene Izbornog zakona, ako se dogode, bit će još jednom čista kozmetika i najobičnija politička trgovina. Brojni analitičari smatraju da je došlo vrijeme za ozbiljne ustavne promjene, jer ovaj izborni model je potrošen, nije dao baš nikakve vidljive rezultate osim fiktivne demokracije, a usput, namjerno ili slučajno, proizvodi takav odnos političkih snaga koji je plodno tlo za klijentelizam, nepotizam i besramnu korupciju. Kada bih bio u poziciji, zalagao bih se za jednu hrvatsku izbornu jedinicu, bez manjinskih lista i dvostrukog prava glasa. Naravno, to bi se odnosilo i na hrvatsko iseljeništvo koje je, nažalost, nezaustavljivo sve brojnije uslijed ovog demografskog apokaliptičkoga sloma.

Jedino iskrenom pomirbom i zajedništvom domoljuba, suverenista i kršćanskih demokrata, moguće je stvoriti kritičnu masu za promjene u Ustavu Republike Hrvatske, a to se može ostvariti ili stvaranjem nove, snažne političke i suverenističke opcije koja bi polučila odlične, čak pobjedničke rezultate na budućim izborima, ili na masovnom narodnom referendumu. Iskrena pomirba na desnom političkom spektru i politička suradnja na kršćanskim svjetonazorskim temeljima, osnovni su preduvjeti za bilo kakav napredak Hrvatske. To pomirenje je i osnovna pretpostavka za zaustavljanje demografskog sloma Hrvatske. To pomirenje je moguće i čini mi se da je došlo vrijeme za sazrijevanje svijesti o tome. U cijeloj EU događaju se slični procesi i ta politička ideja domoljublja protkanog suverenizmom, postaje i te kako konkurentna na političkom tržištu.

Jeste li se Vi spremni uključiti još jednom u političku utakmicu bez obzira na silne difamacije koje ste doživjeli? I kakav je vaš pogled na današnji HDZ izvana i iznutra?

– Nakon dvije godine političke izolacije, nakon dugotrajne analitike uzroka i posljedica mog političkog uspona i pada, još više sam učvrstio svoja domoljubna politička stajališta i u tome me neće ništa slomiti. Ako kao takav, s ogromnim političkim iskustvom i jasno deklariranim svjetonazorom budem potreban hrvatskom narodu, dužnost mi je – odazvati se. Uvjeren sam, političke promjene su moguće i nadasve potrebne, a da u Hrvatskoj ima domoljuba, pokazali su veličanstveni domoljubni skupovi kojima smo svjedočili. Naravno, potrebna nam je nova, široka, domoljubna koalicija svih stranaka i pojedinaca dobre volje iz ukupnog korpusa hrvatske nacije. Hoćemo li još jednom pasti na suverenističkom ispitu, ovisi samo o nama, ovisi o spremnosti na praštanje, toleranciju i novo zajedništvo u koje bi trebali biti svi pozvani!

Mnogi se varaju ako misle da će HDZ nestati s političke scene, jer to su mislili i nakon potpunog sloma HDZ-a uslijed Sanaderove ostavštine, pa se dogodilo upravo suprotno. Ja, moja politička ideja, moji prijatelji i partneri i domoljubna koalicija doveli su taj i takav slomljeni HDZ do pet uzastopnih izbornih pobjeda i osvojili smo Pantovčak kada to objektivno nitko nije očekivao. Uvjeren sam da su u tom periodu mog političkog djelovanja započeli nezaustavljivi procesi pozitivnih promjena u Hrvatskoj što je danas vidljivo u potpunom rasulu neojugoslavenske ljevice u Hrvatskoj. Danas je HDZ ponovo odlutao s demokršćanske trase dajući neojugoslavenskoj ljevici umjetno disanje, ali uvjeren sam da u HDZ-u ima dovoljno kvalitetnih domoljuba koji znaju o čemu govorim i koji će u datom trenutku prepoznati što im je činiti. Mislim da je mogućnost stvaranja velike koalicije jedina i najveća prijetnja opstanku HDZ-a. HDZ već danas jest u neformalnoj velikoj koaliciji što neminovno rezultira osipanjem HDZ-ovog biračkog tijela. U svakom slučaju HDZ-u je prijeko potreban jaki koalicijski partner na desnom političkom spektru u Hrvatskoj i bilo bi pametno da ohrabre i infrastrukturno pomognu snaženju baš te i takve političke opcije. Mislim da bi takvom strateškom promjenom političke paradigme HDZ u ovim unutar političkim i međunarodnim okolnostima mogao dosegnuti Orbanovsku dvotrećinsku većinu kao pretpostavku za značajne promjene političkog sustava u Hrvatskoj.

Na tragu ove snažne poruke o potrebi domoljubnog pomirenja, jeste li spremni razgovarati, surađivati i pomiriti se s ljudima iz HDZ-a koji su danas percipirani kao Vaši oponenti ili čak politički i osobni neprijatelji?

– Nije potrebno da sam subjektivno procjenjujem svoju dijalošku toleranciju, jer o toj mojoj osobini govorili su mnogi drugi umjesto mene. Nisam tip koji stvara i proizvodi neprijatelje, a odnos prema Zoranu Milanoviću, mom najvećem političkom konkurentu znakovito govori o tome. Da bih pobjeđivao Zorana Milanovića nisu mi bile potrebne dodatne javne svađe i prepucavanja niti neke retoričke akrobacije, jer sam i bez toga imao dobitnu kombinaciju koju sam kapitalizirao na temelju njegovih grubih rušilačkih politika. Naravno, spreman sam na političku suradnju i pomirbu sa svima i svakim, ali oko domoljublja i suverenizma nisam spreman raditi bilo kakve trule kompromise i kontraproduktivne koalicije.

  • Ida Galić

    Karamarko nije rekao zadnju i mora dobiti priliku, da završi ono što je najavljivao, dok je bio uključen u političa zbivanja i mislim, da mu ova pauza od dvije godine nije naštetila, nego upravo obratno, imao je dosta vremena, da proanalizira neke svoje pogriješke i da izbrusi buduću taktiku i strategiju u svom političkom djelovanju!