U Jasenovcu je bilo zatvoreno najviše komunista i partizana!

0
849

Tri dokaza u prilog Jasenovca, kao ustaškoga radnog logora: rezultati dosadašnjih iskapanja u kojima nisu pronađeni brojni posmrtni ostatci 'ustaškog terora'; relativno mali broj prisutnih na komemoracijama u Jasenovcu; famozni popis žrtava Javne ustanove Jasenovac...

Postoje najmanje tri nepobitna dokaza da je ustaški sabirni logor u Jasenovcu, prvenstveno bio kažnjenička radna ustanova, a ne grozomorni logor smrti, kako hrvatsku javnost tvrdoglavo nastoje „uvjeriti“ tzv. antifašisti. Njihovi nazovi-dokazi, koje uporno plasiraju besprizornom gebelsovskom promidžbom, od 1945. do naših dana, sve više padaju u vodu, jer su utemeljeni na bjelodanim komunističkim i velikosrpskim lažima i naposljetku će u mutnim vodama podvala – zasvagda potonuti.

Nema kostiju ‘žrtava’

Loading...

Prvi dokaz u prilog Jasenovca, kao ustaškoga radnog logora, leži u rezultatima dosadašnjih poduzetih iskapanja na širem području Jasenovca, u kojima nisu pronađeni brojni posmrtni ostatci „ustaškog terora“. Štoviše, pronađeno je manje od petsto kostura, a uz kosti, ustaška i domobranska znakovlja, te dukati slavonskih snaša. Ne bi me nimalo iznenadilo da dežurni „antifašisti“ u Hrvatskoj, rečeni dokaz pokušaju pobiti izmišljotinom da „žrtava ustaškog klanja u Jasenovcu nema, jer je Hitler, Paveliću poslao posebne strojeve, iz Berlina u Jasenovac, za uništavanje svih tragova masovnih ustaških zločina u logoru.“

Drugi dokaz koji potvrđuje Jasenovac, kao radnu ustašku ustanovu, stoji u relativno malom broju prisutnih osoba na komemoracijama u Jasenovcu. Da je Jasenovac uistinu bio ustaški logor smrti, umjesto najviše nekoliko stotina osoba, koliko ih svake godine dođe u Jasenovac, tamo bi se okupilo pedesetak tisuća ljudi, koliko se okupilo baš u Bleiburgu 2015. godine. Ali, budući da velikog broja žrtava u ustaškom Jasenovcu nema, odaziv na komemoraciju u Jasenovcu do danas nije premašio tisuću nazočnih osoba, jer najbliža rodbina nepostojećih žrtava također ne postoji, pa ne može ni doći na komemoraciju u Jasenovac.

Treći dokaz koji govori da je ustaški Jasenovac bio prvotno radni logor, leži u famoznom popisu žrtava Javne ustanove Jasenovac. Nepristrana znanstvena istraživanja vrsnih računalnih stručnjaka, jasno su pokazala da se na službenom jasenovačkom popisu navodnih žrtava ustaških likvidacija nalaze, uglavnom, podmetnute osobe: tisuće osoba ubijenih u njemačkim nacističkim logorima, posve izmišljene žrtve, osobe stradale od komunista, izbjeglice iz El Shatta, žrtve angloameričkih zračnih bombardiranja, osobe koje su poslije Drugoga svjetskog rata umrle prirodnom smrću, civilne žrtve u zbjegovima stanovništva ili uslijed bolesti, žrtve četničkih klanja, te Židovi koje su upravo komunisti u poraću protjerali u Izrael, nakon što su ljudima nacionalizirali (čitaj: opljačkali – op. I. K.) sve što su posjedovali.

U sljedećim rečenicama, na temelju činjenica, koje se nalaze u istraživačkoj knjizi skupine autora (Vladimir Horvat – Igor Vukić – Stipo Pilić – Blanka Matković) „Jasenovački logori – istraživanja“ (Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, drugo izdanje, Zagreb 2015., str. 268), pokazat ću jasno da je ustaški Jasenovac bio radna kažnjenička ustanova u koju su, zbog protudržavne djelatnosti, zatvarani u najvećem broju komunisti i partizani – zagriženi protivnici svake hrvatske države.

Zakonska odredba o osnutku radnih logora

Kao ustaški radni logor, Jasenovac je započeo djelovati 23. kolovoza 1941., najprije u „Ciglani“, gdje su zatočenici proizvodili ciglu i crijep. Pravni temelj za postojanje kažnjeničke radne ustanove u Jasenovcu, donesen je tri mjeseca poslije osnutka ustaškog logora u Jasenovcu. To je bila Zakonska odredba od 25. studenog 1941., u kojoj je stajalo: „Nepoćudne osobe, koje su pogibeljne za javni red i sigurnost, ili koje bi mogle ugroziti mir i spokojstvo hrvatskog naroda ili tekovine oslobodilačke borbe Hrvatskoga ustaškog pokreta, mogu se uputiti na prisilni boravak u sabirne i radne logore. Trajanje boravka u logorima ne može biti kraće od tri mjeseca ni dulje od tri godine.“

Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih osoba u ustaške kažnjeničke sabirne i radne logore odnosila se najviše na zatvorenike koji su djelovali s protudržavnih pozicija: na komuniste i partizane. Rečeni onodobni boljševički čimbenici u Zagrebu su i u mjesecima prije osnutka radnog logora u Jasenovcu, pisali komunističke parole po zidovima, bacali protuhrvatske letke u gradu, skupljali novčanu pomoć za protudržavno djelovanje, te se udruživali ilegalno u saboterske skupine i izvršavali terorističke diverzije.

Ni za ‘crvene’ Jasenovac nije bio logor smrti

Ustaška nadzorna služba, najveći je broj zatočenika zatvarala na vremenske kazne u Jasenovac i Staru Gradišku, radi protudržavnoga komunističkog, tj., partizanskog djelovanja. Rečene osobe su kažnjavane radi otvorenog terorizma i „crvene propagande“, te zbog pokušaja priključivanja ili odlaska u partizane. Postoje dokumenti koji pokazuju da su u nizu slučajeva smrtne presude „crvenim aktivistima“ zamijenjene vremenskim kaznama u Jasenovcu.

Jedan dio logoraša činili su zarobljeni partizani. Ni oni nisu ubijani po dolasku u Jasenovac. Jedan dio slan je na rad u Njemačku, a veliki broj ih je pušten iz Jasenovca. Pisac i predratni komunistički aktivist, Ante Ciliga, u Jasenovcu je bio od lipnja do prosinca 1942., nakon čega je otpušten iz logora.

Bjelovarčanka, Marija Eker, uhićena je kao komunistkinja i zatvorena u Staroj Gradiški. Potom je puštena, pa privedena na redarstvo u Bjelovaru. Redarstveni dužnosnici ondje su joj kazali, da se makne iz Bjelovara i da prestane s komunističkim protudržavnim djelovanjem.

Skupina mladih Petrinjaca, komunističkih simpatizera, u listopadu 1941, pomilovana je odlukom poglavnika NDH, dr. Ante Pavelića. Hrvatske vlasti su u Petrinji tim mladićima priredile i svečani doček, a puštenu mladež iz Jasenovca dočekali su njihovi roditelji, koji su potom potpisali izjave da će bolje paziti na djecu, da ponovno „ne postanu žrtve komunističke propagande“.

Dokazi iz državne pismohrane

U Hrvatskom državnom arhivu postoje brojni izvori koji potvrđuju puštanje velikog broja zatvorenika, iz Jasenovca i Stare Gradiške, nakon izdržanih vremenskih kazni. Radi ograničena prostora, navest ću tek nekoliko primjera. Tijekom siječnja i veljače 1942. iz Jasenovca i Stare Gradiške su pušteni na slobodu: Andrija Pavlić, Ivan Ožegović, Vlada Fišer, Ivan Kušanić, Heda Mautner, Stjepan Šimunec, Vladimir Žepić, Branimir Iveković, Kamila Denes Pressburger, Hinko Steiner, Petar Sesija Čikoš, Ante Kandijaš… Iz Jasenovca i Stare gradiške u lipnju 1942. su pušteni na slobodu: Fran Zavrnek, Vid Banić, Božidar Vučković, Ivan Polgar, Dragan Kovačina, a u rujnu 1942., glumac Emil Karasek i novinar Đuro Rašan.

Komunist Nikola Vuković uhićen je 16. listopada 1944., na željezničkoj postaji u Novskoj, tijekom proputovanja iz Sarajeva u Zagreb. Odveden je u istražni zatvor ustaškoga radnog logora u Jasenovcu, gdje je ispitivan. Naposljetku je stavljen pred ratni sud, te je 20. travnja 1945. pušten na slobodu iz Jasenovca, odakle je otputovao, kao slobodan čovjek, u Zagreb.

Zapovjednik logora Jasenovac od 29. ožujka 1943. do 30. travnja 1944., Ivica Brkljačić, za Zemaljsku komisiju Hrvatske je doslovno izjavio: „Dok sam ja bio upravitelj logora u Jasenovcu, nije se smjelo ni tući, a kamoli ubijati. Još na početku službe kaznio sam dvojicu ustaša što su istukli nekog inženjera. Zato imam mnogo zahvalnih pisama kod kuće, od raznih zatočenika, koji su mi se kasnije javljali.“