Profesionalni srbijanski fotoreporter Dejan Marković - Didi koji je svoj bogati, 35-godišnji staž tesao po beogradskim ulicama, predratnoj Hrvatskoj, bojišnicama diljem zaraćene Bosne, kao i po Europi, tvrdi kako je svoju matičnu zemlju Srbiju napustio zauvijek i kako živi za trenutak kada će moći poderati njihovu putovnicu...
Dejan Marković – Didi, profesionalni srbijanski fotoreporter ovoga je trenutka u Hrvatskoj u kojoj je traženjem azila pronašao i – utočište. Sada, kada je stekao kakvu – takvu sigurnost odlučio je progovoriti o motivima bijega iz Srbije. Na pitanje, zašto bježi iz Srbije i traži azil u Hrvatskoj, Didi kratko odgovara: „Žele me likvidirati…“ i nastavlja:
„Nisam jedini državljanin Srbije koji je zatražio azil u Hrvatskoj… Iako se kao razlog najčešće navodi ‘politička nesigurnost’, prava je istina da Srbi svoju državu napuštaju zbog ekonomske nestabilnosti, bijega od zakona i sličnog. No, ja volim reći da mogućnost traženja azila postoji upravo zbog ljudi poput mene, jer ja sam u Srbiji uistinu – ugrožen. Ne samo politički, nego životno. A sve je počelo 1999. mojim odlaskom zbog privatnog posla u Den Haag, gdje su me po prvi put pokušali likvidirati “, priča Dejan Marković, fotoreporter čije su fotografije krasile tada “Ilustrovanu politiku”, “Intervju”, “Start” i mnoge visokotiražne tiskovine kao i Associated Press (AP), Reuters…
Marković je, kaže, 28. svibnja ove godine, najnormalnije prešao srbijansku granicu i odahnuo tek kad je kročio na hrvatsko tlo. Na hrvatskoj granici nije odmah zatražio azil jer je znao da onoga trenutka kada se prijavi kao azilant, za njega počinje duga i mučna procedura, pa je prvih 24 sata proveo u Dubrovniku.
“Porijeklom sam 98 posto iz Dubrovnika i nakon svih patnji koje sam doživio u Srbiji, ovdje sam se osjećao kao kod kuće. Želio sam u miru pojesti pizzu, popiti pivo i razgledati grad… Nakon toga, prijavio sam se policiji u Lučkoj kapetaniji i sada koristim prigodu pohvaliti apsolutno sve hrvatske policajce koji su pokazali izrazitu korektnostim, profesionalnost i izrazito zanimanje za moj slučaj.
Od prelaska granice i prijave u Dubrovniku, pa sve do dolaska u zagrebački hotel ‘Porin’ u kojem sam s policijom u nekoliko navrata razgovarao najmanje 10 sati, nisam doživio niti jednu neugodnost. Ja sam hrvatskoj policiji, jednom riječju zahvalan, jer sam znao da ne dolazim samo kao državljanin Srbije, nego kao srbijanski ratni reporter, a to svakako mom slučaju daje određenu težinu”, objasnio je naš sugovornik.
Ratne fotografije kao neugodan dokaz
U hotelu „Porin“ je nakon karantene i uzimanja otiska prstiju, Dejan Marković prošao prilično iscrpljujuće razgovore, no oni su mu istodobno donijeli i olakšanje. Za njegov dolazak u Hrvatsku, kao i njegove razloge traženja azila, do tada su znala samo dvojica njegovih najpouzdanijih prijatelja iz Srbije. Sada je, konačno, mogao ispričati o 18-godišnjoj kalvariji, pritiscima, prijetnjama, egzistencijalnoj i životnoj ugrozi koja, prema njegovim riječima, dolazi iz „medijskih, komandnih centara“, a koje smatra izvorom svih zala u Srbiji:
“Da, mediji su i u ratu bili glavni centri moći, a sada najavljuju ubojstva i slično. Posjedujem jednu od najbogatijih zbirki fotografskih zapisa u bivšoj Jugoslaviji. Ona se temelji na povijesnim trenutcima koje sam ulovio svojim objektivom i koji svjedoče o nekim situacijama koje bi Srbija rado zaboravila ili porekla… Od fotografija predratne atmosfere u Kninu 1989., kada se u zraku već mogao namirisati nadolazeći užas, te fotografija cijelog srbijanskog vrha sa Slobodanom Miloševićem na čelu, pa sve do ratnog kaosa u Bosni i Hercegovini. Za fotografije se kaže da govore ‘više od tisuću riječi’.
Neke od njih bi Hrvatskoj sjajno poslužile za potraživanje ratne odštete i u Srbiji se za to zna… Zato su mi, nakon povratka iz Haaga, koji sam već spomenuo, kroz sve ove godine najprije onemogućili da radim, zatim su mi prijetili, upadali u stan i ono najgore – oteli mi dobar dio arhiva. Tako sam ostao bez fotografija iz Mostara, s Kosova, Kupresa, a oduzete su mi i snimke sa čuvenog beogradskog prosvjeda, 9. ožujka.”
Dejan Marković je nakon boravka u hotelu „Porin“, smještaj pronašao u Karlovcu. „Porin“, nakrcan azilantima i događaji koje je tamo dokumentirao su, kaže, posebna priča koju je isto tako voljan prvom prilikom objelodaniti. Za sada se, ipak, zadržao na ljudima koji su mu u Srbiji zagorčali život.
Najveći lovci na glave – srbijanski mediji
„Pogrešna je teorija da Vučić upravlja medijima, jednako kao što se pogrešno mislilo da je Milošević u ‘ono doba’ upravljao medijima i ‘stisnuo gumb’ za početak rata. Dok su se Milošević i Tuđman sastajali više desetaka puta kako bi pronašli zajednički jezik, obojici je o glavi radio – Stambolić. Pokušavam reći da su hrvatski i srbijanski predsjednik u to vrijeme na neki način imali zajedničkog neprijatelja. Riječ je o nadmoćnim službama, kao što je Udba, koja je u Srbiji potpuno preuzela kontrolu u apsolutno svim segmentima, a posebno u medijima… Srbija nema niti jedan neovisan medij.
Ljude, koji poput mene, imaju saznanja i dokumente, a koje nemaju pod kontrolom, oni rješavaju pod okriljem noći… Udba radi uhodanim metodama, njihovi su članovi u svim porama društva i odlično međusobno surađuju. Prilično sam siguran da dobro surađuju i sa hrvatskom Udbom, što službeno, što neslužbeno… No, nadam se da Hrvatska neće doživjeti sudbinu Srbije koja više ne zadovoljava niti jedan kriterij koji definira jednu državu. Jednom je premijer Hrvatske, Milanović, izjavio da Srbija nije država, nego – teritorij. Samo je Vučić to komentirao kao diplomatski eksces, a zapravo je većina u Srbiji shvatila da je Milanović bio u pravu…“
Naš sugovornik bez imalo ograde tvrdi kako je najsnažniji srbijanski medij – B92, jedan od vodećih medija koji odlučuju o sudbini nepoćudnih pojedinaca. Odvažno navodi Verana Matića, glavnog i odgovornog urednika tog medija, kao jednog od “velikih igrača” srbijanskih tajnih službi iz “Stambolićeve linije”.
Marković je od magazinskog reportera u jednom trenutku postao ratni, pa kaže da je riječ o – posebnpj priči:
“Od JNA sam ’91. dobio poziv za ‘vojnu vježbu’. Bilo je sasvim jasno da se vojni obveznici regrutiraju za rat, ali bilo kakvo odbijanje poziva najoštrije se sankcioniralo. Imao sam sreću da sam se našao u autobusu punom nevještih beogradskih, gradskih mladića od kojih u smislu ratovanja nije bilo nikakve koristi, pa sam istog jutra zatražio da me pošalju kao fotoreportera, objašnjavajući da će takav moj angažman imati više smisla. ‘Ilustrovana politika’ je poslala hitan dopis Generalštabu i meni je dopušteno da ponesem foto-aparate. Nakon nepunih 15 dana, vraćeni smo kućama. Preplašeni gradski momci, su pritom vidjeli i uvjerili se da nije riječ o filmu, već pravom ratu… Mada, mogli su nas šutnuti i u Vukovar. Događalo se, tko te pita…”
‘Za njih sam Šiptar koji ima dokaze…’
Zadaća Dejana Markovića bila je pratiti srbijanske postrojbe diljem bosanske bojišnice i bilježiti sve trenutke koje je smatrao važnim. Tako je nastala zavidna zbirka sjajnih ratnih fotografija i povijesnih svjedočanstava koje su danas, srbijanskim službama – prst u oko. No, Marković tvrdi kako im nije samo zbog toga postao metom…
“Moj pokojni otac i veliki dio obitelji su iz Prištine. Bili su zanatlije, zlatari i urari. Moj djed se zvao Alojz, a otac mi je kršten u Janjevu. Zbog toga sam ja za Srbe – ‘smrdljivi Šiptar’ i ‘ustaša’. No, vjerujte mi, to uopće ne smatram uvredama. U ovom trenutku, za mene je teška opcija biti Srbin, bez obzira na činjenicu da sam odrastao u Srbiji i tamo živio cijeli život… Jer, ne mogu se identificirati s ljudima koji su srijanski narod teško osramotili i navukli bijes na ljude koji to nisu zaslužili. Nisu tamo svi poludjeli, ali to više nije moja briga… Neka to rade nadležni iz hrvatskog i međunarodnog pravosudnog i sigurnosnog sustava. Za doprinos međunarodnoj pravdi, stojim im na raspolaganju.”
Srbijanski ratni reporter koji se, kako kaže, već dugo ne osjeća pripadnikom tog naroda, sada čeka da mu Hrvatska odobri azil i nada se pozitivnom rješenju:
“Vjerojatno niste ni svjesni svoje uređenosti. Ja sam je ovdje osjetio na svakom koraku. I ne samo to. Osjetio sam dobrodošlicu od ljudi od kojih bih to najmanje očekivao. Od purgera i lokalne škvadre koja mi je pomogla u najtežim trenutcima odlaska iz ‘Porina’, kada je postojala mogućnost da spavam u Maksimiru ili na kolodvoru, pa do pravih autentičnih branitelja, koji su mi također ponudili pomoć. Zamislite, mislio sam da će me iscipelariti, a oni me zovu u svoje kuće da jedemo i pijemo…!
Jedan od branitelja koje sam upoznao je vrsni umjetnik, a drugi vrijedan majstor, također umjetnik u svom zanatu. Želja mi je da jednom javno predstavim te krasne ljude koji su mi odobrili ‘purgerski azil’, ali sada još nije vrijeme. Jednom ću u vašem tjedniku 7Dnevno objaviti fotografiju cijele škvadre, može? Zaslužili su Zagrepčani jednu dobru priču, zar ne?”, kazao je za razgovora Dejan Marković, fotoreporter iz Srbije, čovjek zavidne karijere, vlasnik fotografskog blaga i mogući novi državljanin Hrvatske koji je pod nadimkom Didi već zaživio na zagrebačkim prostorima…
