Ukoliko želimo vratiti subjektivitet ‘Lijepe naše’ tada je uvođenje poreza na imovinu – antihrvatski potez!

0
468
Bidding on a home

U tržišnoj državi smanjuje solidarnost, po bilo kojem kriteriju, jer se rizici i neizvjesnosti budućnosti individualiziraju. Štednja nije autonomno određenje pojedinca, štednja postaje uvjet opstanka svakog pojedinca. Što su dohoci niži, a rizici veći, odluka o štednji nije izbor već izvanjsko određenje. Općenito, tržišna država, posebice, jer nema globalne regulacije, ima veće rizike i neizvjesnosti. Rast rizika i neizvjesnosti, po prirodi stvari, u uvjetima individualizacije rizika, rezultira većom sklonosti štednji kako bi se pokrili rizici koje nam donosi neizvjesna budućnost

Porezi se toliko povećavaju da će uskoro
vlada samu sebe istjerati s tržišta.
Dan Bennet

Ja sam ponosan da mogu svojoj zemlji plaćati porez.
Stvar je u tome da bih bio jednako ponosan kad
bih plaćao upola manje novca.
Arthur Godfrey

Oporezivanje imovine, prema mojoj podjeli poreza po kriteriju vremena, predstavlja porez na prošlost. U prethodnim smo razdobljima dio dohotka, na koji smo platili puste poreze i doprinose, štedili i tako, malo po malo, štednju investirali u razne oblike imovine. Netko preferira materijalnu imovinu, a drugi prednost daju vrijednosnim papirima. Oni najkonzervativniji ulažu svoju imovinu u obliku depozita u poslovne banke koje im u ime naknade plaćaju kamate. Tako se formira portfelj koji je, ili bi trebao biti, u suglasju s filozofijom i karakterom vlasnika imovine.
Kažem, trebalo bi biti, jer nerazumno i selektivno oporezivanje može utjecati i utječe na portfelj imovine. Prema tome, veličina naše imovine određena je kumulativom ušteda prethodnih razdoblja. Kada od imovine oduzmemo obveze, dobijemo neto imovinu odnosno neto bogatstvo. U nacionalnoj državi visoki stupanj uzajamnosti, wlfare state, omogućavao je građanima manjih dohodaka socijalnu sigurnost. Živjelo se, narodski rečeno, od danas do sutra.
Posebno su socijalizirani rizici u tzv. socijalističkim i diktatorskim državama. To je jedan od razloga zašto su porezi, mjereno dohotkom per capita, bili veći u tim državama. Narod bi rekao – ljubav hranjena poklonima vječno je gladna. Ta i takva razmišljanja ostala su u Lijepoj našoj nakon restauracije kapitalističkog sustava. Građani očekuju od države da im rješava probleme što, s druge strane, odgovara politici jer ih tako drži – „na uzdi“. Cijenu plaćaju odgovorni građani koji su svjesni da je vrijeme nacionalne države prošlo…
U dosadašnjim raspravama ukazivano je kako se u tržišnoj državi smanjuje solidarnost, po bilo kojem kriteriju, jer se rizici i neizvjesnosti budućnosti individualiziraju. Štednja nije autonomno određenje pojedinca, štednja postaje uvjet opstanka svakog pojedinca. Što su dohoci niži, a rizici veći, odluka o štednji nije izbor već izvanjsko određenje. Općenito, tržišna država, posebice, jer nema globalne regulacije, ima veće rizike i neizvjesnosti. Rast rizika i neizvjesnosti, po prirodi stvari, u uvjetima individualizacije rizika, rezultira većom sklonosti štednji kako bi se pokrili rizici koje nam donosi neizvjesna budućnost.

O rizicima poreza na imovinu se – šuti…

Kako bi preciznije u ekonomskom pogledu odredili (ne)poželjnost oporezivanja imovine, moramo povezati prošlost, sadašnjost i budućnost. Razvoj kapitalističkog načina privređivanja temelji se na znanju. Samo i jedino znanje omogućuje razvoj gospodarstva. To je razlog zašto ministricu, Blaženku Divjak, smatram najodgovornijom i najznačajnijom ministricom u Vladi. Znanje revolucionira proces stvaranja dodane vrijednosti. Zemlje koje ostvaruju visoke stope rasta, to mogu jedino zato jer najveću brigu posvećuju znanstvenom i obrazovnom sustavu.
Japansko čudo samo dijelom možemo objasniti učinkovitom državom i oponašanjem (transferom tehnologije). Izdvajanja za znanost i obrazovanje razlog su japanskom čudu. U Njemačkoj imamo isti slučaj. Indija i Kina najveću pažnju posvećuju znanosti i obrazovanju. To je temeljni razlog zašto svi analitičari, navedene zemlje smatraju sutrašnjim liderima globalnog gospodarstva, iako su im dohoci per capita na razini manje razvijenih zemalja.
Kad se pokrene razvoj, ubrzo problem nastaje u nedovoljnoj domaćoj i inozemnoj potražnji. U nacionalnoj državi, Keynes je pokazao što je činiti nacionalnoj ekonomskoj politici. Kad izostane dovoljna razina potražnje, država preuzima ulogu potrošača. Što je neka zemlja ravijenija, veći dohodak per capita, to nedovoljna potražnja postaje – sve veći problem. Nerazvijene zemlje imaju suprotni slučaj – nedovoljne ponude. U razvijenim zemljama štednja je, prema tome, „prokletstvo“ koje valja suzbiti svim, pa i poreznim mjerama.
U ekonomskoj teoriji velik broj ekonomista je smatrao i s pravom smatra, kako se smanjuju investicijske mogućnosti zbog nedovoljne potražnje. To je bitni dio priče. Da bi se problem riješio, Friedmanovi čikaški dečki pokrenuli su pokret globalizacije u Južnoj Americi. Nacionalne granice su sve slabije. Svjetska trgovinska organizacija, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, glavni su protagonisti globalizacijskih procesa. Razvijene zemlje traže i nalaze potražnju u manje razvijenim zemljama.
Jednom rukom izvoze robe i usluge, a drugom kreditiraju deficite manje razvijenih zemalja. Svi žive na kredit. Kada kredit postane tegoban, nastupa otrežnjenje koje danas svjedočimo u Lijepoj našoj. Prema tome, interes je razvijenih članica EU-a da manje razvijenim članicama „preporuče“ uvođenje poreza na imovinu… Pri tome koriste jasan argument kako vlasnici imovine imaju veći porezni kapacitet, pa je nužno oporezivati imovinu. Jasno, o rizicima i neizvjesnostima što ih donosi budućnost – šute.

Bogatstvo je ‘plaha’ životinja…

U vrijeme nastanka nacionalne države, oporezivanje imovine, pored selektivnih poreza na potrošnju i carina, predstavljalo je značajne porezne prihode državnoj blagajni. Rastom gospodarske aktivnosti porezi na imovinu imaju sve manji značaj u fiskalnom pogledu. Općenito, porezi na imovinu se sele u pravcu lokalne uprave i samouprave. Jasno, porezni prihodi od oporezivanja imovine nisu niti mogu biti dostatni da pokriju lokalne rashode. Da bi lokalna samouprava opstala, država putem dotacija „puni“ lokalne proračune. U tržišnoj državi pitanje dotacija lokalnoj upravi postaje sve neizvijesnije. Tržišna država, kao partner gospodarstvu, s pravom će tražiti od lokalne uprave i samouprave proaktivni odnos prema lokalnom gospodarstvu. Tako će se dodatno rastakati nacionalna država.
Pikettyijeva knjiga, „Kapital“, i realna stvarnost, pokazuju na primjeru oporezivanja imovine koliko je kod nekih ekonomista stvarnost daleko od njihovih prijedloga. Piketty zagovara čak progresivno oporezivanje imovine. Smatra kako bi velika bogatstva valjalo oporezivati po stopi od čak 4%. Francuska je pokušala povećati poreze na imovinu što je rezultiralo odlaskom bogatstva iz zemlje. Od tog se nepromišljenog pokušaja odustalo.
Kratko rečeno, Piketty svoj prijedlog temelji na institucionalnom okviru nacionalne države. U globaliziranom svijetu nije izvjesno da će nerazumno oporezivanje biti provedivo kao što je to bilo u nacionalnoj državi. Svi koji imaju imovinu, čuli su za „porezni raj“ u koji odlaze bogatstva kako bi izbjegla nerazumno oporezivanje. Porezne oaze tako upozoravaju nacionalne vlasti u nacionalnim državama da vlasnici nisu spremni podnositi nerazumne poreze.
Bogatstvo, posebno njegov likvidni oblik, u tržišnoj državi nema domovine. Likvidno bogatstvo je cirkulirajući kapital koji omogućuje njegovom vlasniku varijabilni dohodak. U uvjetima neizvjesnosti, on često postaje dio spekulativnog kapitala. Ukoliko nacionalno porezno zakonodavstvo ne respektira navedenu činjenicu, kako vlasnici bogatstva nisu spremni plaćati nerazumne poreze, posljedica će biti pogubna po gospodarstvo – vlasnici likvidne imovine otići će u druga odredišta gdje postoji razumno oporezivanje. Općenito, bogatstvo je „plaha“ životinja koja refleksno reagira na bilo koju ugrozu. Porezna ugroza za vlasnika bogatstva je vrlo visoko rangirana ugroza. Tako je na razini pojedinca vlasnika bogatstva.

‘Osuđeni’ na štednju dijela dohotka

U tržišnoj državi svi su „osuđeni“ na štednju dijela dohotka. Stabilnost tržišne države temelji se na bogatstvu njezinih građana. Što su građani bogatiji, lakše će moći kratkoročno i dugoročno planirati razvoj vlastite obitelji i svakog njezinog člana. Ovdje posebno mislim na mlade kojima obiteljska štednja omogućuje primjereno obrazovanje i na stare koji će u trećoj životnoj dobi imati potrebnu skrb. Rastući zdravstveni troškovi i produljenje životnog vijeka su temeljni razlozi drugog i drukčijeg promišljanja mirovinskog i zdravstvenog sustava.
Ništa manje nije važna štednja (čitaj: imovina) u kratkom roku. Mnogi građani rade na određeno vrijeme. S pravom su zabrinuti kako će preživjeti dok nađu nov posao. U tom je smislu koristan primjer – semafora. Ukoliko neka obitelj ili pojedinac nema imovine kojom će pokriti troškove tijekom jedne godine, tada im gori crveno svjetlo koje upozorava kako moraju povećati svoju štednju da bi osigurali svoju egzistenciju kada napuste, iz bilo kojeg razloga, postojeći posao. Ukoliko raspolaže štednjom koja omogućava premošćenje gubitka posla tijekom dvije godine, semafor gori žutom bojom. Tek kada je iznos imovine iznad potreba tijekom dvije godine, pali se zeleno svjetlo. Tada može manje štediti i više trošiti. Kolika su mjesečno potrebna sredstva, odlučuje sam građanin ili obitelj. O tome sam naširoko pisao u biblioteci za osobne financije koja se sastoji od jedanaest knjiga (vidi: www.rifin.com ).
U dugom roku svjetla na semaforu se mijenjaju od slučaja do slučaja. Boju na semaforu određuje vremenski horizont promišljanja, odnosno dobna struktura (mladi preferiraju obrazovanje, a stari mirnu treću životnu dob).
Prema tome, imovina nije ništa drugo nego vlastiti stabilizacijski fond putem kojeg povećavamo samopokriće rizika i neizvjesnosti što nam ih donosi budućnost.
Na razini zemlje stav prema porezima, posebno u tržišnoj državi, svodi se na gospodarske aspekte oporezivanja. U slučaju kada je nacionalna štednja mala, što se vidi putem deficita platne bilance i posebice deficita na podračunu primarnog dohotka, tržišna će država stimulirati rast nacionalne štednje koliko je to moguće. Rast štednje smanjuje potrošnju. U otvorenoj zemlji, vrijedi za nerazvijene zemlje – povećanje potrošnje rezultira rastom deficita robne razmjene s inozemstvom. Posljedica je jasna. Rast potrošnje smanjuje štednju i povećava deficit robne razmjene s inozemstvom koji generira inozemni dug.

Stari porezi su – dobri porezi…

Drugim riječima, rast potrošnje u sadašnjosti ima za posljedicu prenošenje obveza budućim generacijama. Upravo to ustrajno činimo u Lijepoj našoj. Upravo nam se to stalno, od uspostave Lijepe naše, događa (dvostruko više roba uvozimo, nego što izvozimo i tako zapošljavamo radnike u zemljama izvoznicama). Građani su se olako zaduživali kako bi povećali potrošnju u sadašnjosti, a tako stvorene obveze prebacili u budućnost. Kratko rečeno – u maloj i nerazvijenoj zemlji nije moguće podržati penaliziranje štednje (čitaj: oporezivanje imovine).
Kada lokalna uprava i samouprava nemaju dovoljno sredstava da pokriju rashode prihodima, pokušavaju namaknuti potrebna sredstva tako što povećavaju poreze na nekretnine. Za razliku od pokretne imovine, nepokretna imovina mora trpjeti nerazumno oporezivanje. Kako porezi na nekretnine pogađaju vlasnika nekretnina u času kada je porez uveden, jasno je da će dohodak od nekretnine u budućim razdobljima biti manji. Ako su dohoci manji, jasno je da će cijena, kada se proda odnosna nekretnina, biti manja nego što bi to bila da nije bilo poreza.
Posljedice po vlasnike nekretnina su dramatične. Primjerice, kupili ste nekretnine kako bi njihovim iznajmljivanjem osigurali dodatni dohodak kad otiđete u mirovinu. Zadovoljni ste što ste se tijekom radnog vijeka odricali dijela potrošnje investirajući dio dohotka u nekretnine. Tada se pojavi poreznik koji vam uvodi porez na nekretnine i smanji očekivani dohodak za nekoliko desetaka posto. Vaš će se očekivani standard smanjiti, to više što je vaša imovina veća, odnosno što je dohodak na imovinu manji. Ukoliko se smanje kamatne stope, tada će prinos na vašu imovinu biti još manji. Umjesto da mirno čekate svoju starost, vi možete postati socijalni slučaj.
Nije slučajno da se kaže kako su stari porezi – dobri porezi. Uvijek i svuda uvođenje poreza ima tektonske učinke. Zato se u tržišnoj državi poreznom sustavu i poreznoj politici pristupa s najvećom mogućom pažnjom.
Promotrimo odnos oporezivanja imovine, s jedne strane, i, s druge strane, mirovinskog, zdravstvenog i obrazovnog sustava. Iz dosadašnje je rasprave vidljivo kako je štednja svakog građanina nužnost i to tim veća što su dohoci manji. Rizici i neizvjesnosti pogađaju i bogate i siromašne s napomenom da siromašni nemaju dovoljno sredstava, obično imovine, da pokriju šokove rizika i neizvjesnosti.

Stimulirajmo građane da se bogate

Mirovinska reforma o kojoj se priča, nije rješenje. Promocija mirovinske reforme je neprimjerena. Kaže se kako građani ako se zaposle prije dvadesete godine mogu ići u mirovinu sa 61 godinom života. To je računski točno, ali je daleko od realnih uvjeta. Naime, poznato je da tržišni način privređivanja rezultira promjenom dvije ili više profesija tijekom radnog vijeka. Jednako je tako poznato da u vrlo malom broju slučajeva radnici rade svoj životni vijek u istoj tvrtci. Ima li se u vidu rad na određeno vrijeme u Lijepoj našoj, tada je spomenuta promocija „bacanje prašine u oči“ kako bi to rekao naš mudri narod.
Produženje radnog staža ne rješava problem. Zaposleni priječe ulazak mladih na tržište rada. U tržišnoj državi je potreban novi pristup. Njega sam izložio u svom radu „Vratimo osmijeh Lijepoj našoj“. Ukratko zalažem se da umjesto mirovina temeljenih na radu uvedemo mirovine temeljene na materijalnim mogućnostima građana. Drugim riječima, nemojmo oporezivati imovinu, već stimulirajmo građane da se bogate i tako sami osiguraju svoju treću životnu dob. Oni koji to nisu u mogućnosti iz bilo kojeg razloga, imaju pravo na mirovinu dostojnu čovjeka.
Moj prijedlog ima za cilj da se mirovina temeljena na radnom stažu, temelji na materijalnom stanju građana. Svi bi imali isti iznos mirovine koja bi im omogućavala život dostojan čovjeka. Ovo što ste pročitali nije mudrost. Australija ima u primjeni navedeni model mirovinskog sustava. Naprosto, valja sasvim jasno kazati kako postojeći mirovinski sustav nije održiv. Postojeće mirovine nisu mirovine, već milostinja vladajućih, bez obzira tko bio na vlasti.
Grijeh privatizacije kojom je eutanazirana materijalna osnova i stabilnost mirovinskog sustava u potpunosti pogađa umirovljenike. Pritom drskost, koja se zove – saborske mirovine – vrijeđaju dostojanstvo hrvatskih građana. Postojeće subvencije mirovinskog sustava mjere se u milijardama kuna. Međutim, ako se iz ukupnog iznosa mirovina isključe mirovine po posebnim uvjetima, vidljiva je nerazborita politika koja ima za cilj gašenje požara, umjesto rasta blagostanja hrvatskih građana.

Umirovljenici i zdravstveni sustav

Najveći dio zdravstvenih usluga koriste umirovljenici. To je očekivano. Međutim, zdravstvena zaštita iz godine u godinu je sve lošija. Nisu za to krivi liječnici. Iz osobnog iskustva mogu svjedočiti da su liječnici odgovorni i empatični ljudi usprkos maćehinskog odnosa politike prema njima. Nisam slučajno moju zadnju knjigu „DOBITNICI I GUBITNICI“ posvetio upravo liječnicima koji su mi omogućili da preživim tešku bolest.
Cijena zdravstvenih usluga će rasti. Postojeći zdravstveni sustav nije održiv. Mali broj radnika u odnosu na izdržavane članove, usprkos velikim doprinosima, nisu dostatni. Građani koji raspolažu s imovinom očekivano imaju veće dohotke, pa je razumljivo da će lakše povećati svoju participaciju u vlastitom liječenju. Tom i takvom ponašanju građana dnevno svjedočimo. Upravo nezadovoljavajuća učinkovitost, liste čekanja, kreiraju tržište privatnoj praksi. Potrebno je, kako bi se „zadržale uzde“ postojećeg sustava socijalno odgovornog zdravstvenoga osiguranja, radikalno individualizirati veličinu osobne participacije. Opet ista priča. Građani, bogatite se i tako osigurajte svoju budućnost. Oporezivanje imovine je u izravnoj suprotnosti s navedenim stavom…
Obrazovanje je posebna priča u Lijepoj našoj. Ideologija i obrazovanje su se tijekom nastajanja i razvoja suprotstavljale. Ovo posebno vrijedi za dio obrazovanja koji se odnosi na društvene i humanističke aspekte obrazovanja. U nacionalnoj državi, ideologija je bila odlučujuća. U tržišnoj državi, pitanje nacionalnog, dijelom i kulturnog sadržaja obrazovanja, predstavlja izbor pojedinaca jer je od presudnog značaja kreirati radnu snagu što većeg kreativnog potencijala i tako investiranje u obrazovanje učiniti „isplativim poslom“.
Naprosto u globaliziranom svijetu drugi i drukčiji pristup neće dati željeni rezultat. Stoga nije čudno da građani Lijepe naše, koji imaju dovoljno sredstava, svoju djecu upućuju na obrazovanje u inozemstvo. Valja reći kako je obrazovanje pored zdravstva najbrži i najisplativiji oblik poslovne aktivnosti. Međutim, u obrazovanju kao i u zdravstvu, cijenu usluge određuju – rezultati. Slikovito rečeno, samo najbolji su dobro plaćeni. Ukoliko niste najbolji, tada je upitna vaša investicija u obrazovanje.
Globalizacija pokazuje kako formalni obrazovni status predstavlja samo ulaznicu koju zaposlenik tek treba opravdati. Kao u svakom drugom poslu, poslodavci zapošljavaju samo one radnike koji će povećati profitnu maržu. Obrazovanje zbog „papira“ je davno prestalo biti obrazovanje. Pri tome ne treba gubiti iz vida da dnevno „nestaju“ standardni poslovi. Profesije koje su danas ugledne, već sutra bi mogle postati nepotrebne. To je razlog zašto obrazovanje postaje cjeloživotni „trening“ kako bi se unaprijedila ili bar zadržala postojeća pozicija na tržištu rada.

Obrazovanje, obrazovanje i samo obrazovanje…

I tu je raspoloživa imovina roditelja od presudnog značaja. Napoleon je kazao kako je za pobjedu potrebno – novaca, novaca i samo novaca. Za uspješnu karijeru potrebno je obrazovanje, obrazovanje i samo obrazovanje. Jednako vrijedi i za društvo u cjelini. Jasno da nije svejedno gdje studirate, iako osobni talenti mogu bitno povećati kreativni kapacitet. Nije slučajno da ugledne tvrtke na fakultetima još za vrijeme studija traže one najbolje. Gotovo kao u nogometu. Ako pokazujete nadprosječna svojstva, naći ćete investitora koji će uložiti u vaš razvoj.
Iz navedenog je razvidno kako je oporezivanje imovine u uvjetima tržišne države – štetno. Upravo oporezivanje imovine može poslužiti kao školski primjer fiskalne orijentacije poreznog sustava hrvatskih vlasti. Obitelj i mogućnost štednje, temelj je stabilnosti svakog društva. Vrijednost neke zemlje, u svakom pogledu, određena je dohotkom per capita, saldom na tekućem računu platne bilance i razinom investicijske aktivnosti per capita. Sve to imate u Švicarskoj, Njemačkoj…. I da ne duljim – Hrvatska je izgubila suverenitet u nizu aspekata. Ukoliko želimo vratiti subjektivitet Lijepe naše, tada je uvođenje poreza na imovinu – antihrvatski potez.
Priča svih priča u tržišnoj državi glasi: nacionalni identitet bilo koje zemlje čuva se jedino razvojem znanosti i obrazovanja. U gospodarski razvijenim zemljama nitko ne priča o ugrozi nacionalnog identiteta. Zatvaranje i vraćanje na pozicije nacionalne države, u bilo kojem pogledu, pokazuje slabost i nemoć što se identificira bijegom mladih obitelji – „trbuhom za kruhom“…

Loading...