Uskoro ćemo postati robovi u vlastitoj zemlji. A to nije slučajno!

0
792
facebook

Miro Bulj: Voda mora biti javno dobro, a Hrvati su svoju vodu dali strancima. Naša politicka elita to radi ciljano u korist stranog kapitala

Postroje se ispod zastave, stave ruku na srce, pjevaju Thompsona, Domovinu ljube iznad svega – tako nekako u svakoj dosadašnjoj kampanji, pa i onoj posljednjoj za briselske fotelje, izgledaju hrvatski političari, neovisno o tome s koje strane sabornice došli. Istodobno, narodu gladnom kruha, nude ideološke prepirke i puste fraze, lažna obećanja, a dok oni viču za vlastite stražnjice, hrvatska djeca odlaze u bijeli svijet, nadajući se da će im tamo negdje, pod tuđim suncem – svanuti bolje sutra. I vrlo vjerojatno hoće, jer ono što ostaje nama koji ostajemo ovdje, šačica je jada, od kojeg na svojem kućnom pragu teško da ćemo moći preživjeti.

Ne dirajte budućnost naše djece, reći će svaki prosječan Hrvat bez previše razmišljanja, sučeljavajući se s onim što mu sadašnjost donosi, nije lako, i toga smo svjesni. No, ako je budućnost hrvatske djece u hrvatskoj vodi, a jest, jer u to smo se kleli, na tome smo gradili razvoj svoje zemlje, tada možete slobodno slijegnuti ramenima jer budućnost djece, one djece koja su, možda, ipak odlučila koprcati se u domaćoj bari, ipak je (pro)dana u bescjenje…

O toj problematici progovara u sabornici tek Mostov bombarder, Miro Bulj, koji sam sebe naziva — „čovikom iz naroda”. No, dok Miro iz kršne Zagore grmi, u Lijepoj našoj razmatranja o tome da se voda preda u strane ruke, traje dugi niz godina. Primjera radi, u eri vicmahera, Stipe Mesića, vječitog bivšeg predsjednika koji je stolovao na Pantovčaku dok mu je u goste stizao libijski vođa i prijatelj Gadafi, njegova kćerka, Saša Mesić radila je kao direktorica Zagrebačkih termi, te istodobno djelovala i na Hrvatskom geološkom institutu.

Tada je dogovarano kako će se za potrebe libijske države i naroda crpiti voda iz jednog ličkog izvora. Pisanja medija, urodila su plodom, pa je taj posao, usprkos postojanju čvrstog dogovora, u posljednjem trenutku spriječen. Taj je posao doista spriječen, ali čitav niz drugih poslova u javnom prostoru niti je spomenut, niti je stopiran.

Pitanja koja se u Hrvatskoj ne postavljaju…

“O izvoru Cetine su u Vladi 2015. govorili 37 sekundi, a ja sam bezbroj puta o tome govorio. I kad je na Vladi bila rasprava o tri zakona o vodama, tada sam ostao cijelo vrijeme, i upozoravao na problem vode, jer je u EU-u milijun i 600 tisuća ljudi potpisalo peticiju da je voda javno dobro, a ne komercijalno dobro. Tu su zakazale sve naše institucije i oni koji bi naše interese trebali štititi u Europskoj uniji, dok interese u Hrvatskoj ne štiti nitko. Voda je pravo svih građana i ja ću dati taj zakon u proceduru, zbog te nebrige”, naglašava Bulj i ogorčeno nastavlja: “Napravit ću ono što su Slovenci napravili, znači Zakon o zaštiti krša, jer u sve krovne zakone EU-a je implementirano, temeljem peticije, da je voda javno dobro, dok mi u Hrvatskoj naše javno dobro – komercijaliziramo. Plaže se komercijaliziraju, pomorsko dobro, isključivi gospodarski pojas ne smijemo proglasiti, a stranci nam to eksploatiraju. Iselili su Slavoniju, prodat će se poljoprivredna zemljišta, a sada je na redu – voda. Je li to slučajno? Ne, to nije slučajno, to je ciljana politika koja je dovela do toga da imamo dvije trećine Hrvatske puste. Apsolutno prazne, jer javno dobro nije korišteno za dobrobit svih ljudi na ovom području, već za interese stranog kapitala, a to su dozvolile naše političke elite”,  oštar je Bulj.

Glas hrvatskog čovjeka se uopće ne čuje…

Pritom je uvjeren da je problem u tome što institucije koje su izabrane da štite građane, na ove i na sve druge nagomilane probleme — šute.

“Voda je javno dobro, a oni šute. Zašto? Jer su oni lobisti, oni odrađuju posao da nacionalno bogatstvo ode u privatne ruke. I čemu se čudimo? Pa to nije prvi slučaj; pogledajte privatizaciju INE, teleoperatera! Umjesto da institucije i Vlada brane interese hrvatskog čovjeka, oni rade suprotno. Naš se čovjek mora boriti protiv onih koje je birao, i zato se ljudi iseljavaju. To nije i ne može biti slučajno – Hrvatska je prazna, a mi vodene resurse i dalje prepuštamo – strancima. Nama koji ovdje živimo, dakle, naši resursi nisu atrakvitni, a strancima jesu! Pa, kako je to moguće?”, – nejasno je Bulju.

Poseban naglasak stavlja na izvore, ali i svoju kršku Dalmatinsku zagoru.

“Zatrovat će se izvori, a mi ih ne kontroliramo. Mi imamo najveći bazen pitke vode, od brojnih rijeka – Zrmanje, Krke, Cetine, Neretve, Jadra – a oni nas ‘nagrađuju’ Centrom za gospodarenje otpada u Lečevici. Oni namjerno žele da na ovom krškom području ostvare ekocid, oni nama žele usred Zagore, u poroznom području, kao na Marinščini gdje su povezane rijeke ponornice, napraviti upojne jame. To nam rade! Ja sam govorio o tome u Saboru, ali nikome ništa”,  žali se razočarani Bulj.

Dodaje kako smo opet poslali u Bruxelles ekipu koja ne čuje glas hrvatskog čovjeka.

“Glas hrvatskog čovjeka do sada niti se čuo u Bruxellesu dovoljno glasno, niti se čuo u Zagrebu. Ja se trudim koliko mogu – spremam zakone, želim zaštititi Zagoru, kao što su Slovenci zaštitili svoja krška područja. Ne vidim zašto mi Hrvati to isto ne bismo napravili? No, očito to njima nije u interesu, pa šute – tko u EP-u govori o problemu vode? A voda je život, bez nje ni nas nema, ako išta posjedujemo, onda je to voda. Ne koristimo je ni za što , pa ni za razvoj poljoprivrede. Sva bi naša polja od naše vode mogla živjeti, a mi nemamo ni sustav odvodnje ni navodnjavanja. Mi plaćamo PDV na vodu, ali mislim da se PDV-a građani moraju osloboditi u državi koja je bogata vodom. Oni su nas toliko izmuzli pored naših bogatstava i resursa, pa su sada i vodu dali u koncesije strancima. A mi ćemo litru vode skuplje plaćati nego naftu, umjesto da smo kao država njeni najveći izvoznici”, poručuje Miro Bulj, napominjući da je riječ o ciljanoj politici.

‘Trebamo u Ustav uvesti zaštitu pitkih voda…!’

Dodaje da nemamo navodnjavanja Sinjskog polja, a pričamo o povlačenju sredstava iz europskih fondova(!?).

“A rijeka Cetina ide kroz čitavo Sinjsko polje. Pa mislim, nije li to pokazatelj da je to ciljana politika? Što su povukli, kakva europska sredstva, čime se oni hvale? Pusti protokoli, ništa drugo. Ne potiče se hrvatski čovjek, ljudi su iseljeni, sve će nas kupiti. Kupili su cijelu Slavoniju, vrlo jeftino kroz poljoprivredna zemljišta, a mi ćemo morati kopati svoju didovinu za strane gazde. Sve radimo obrnuto – ne štitimo ni ribara, ni more kao teritorij, ni poljoprivrednika, ništa… Problem je u institucijama koje ne skrbe o ljudima… Što će nam država, kakva je to država koja je ispražnjena? Nije država samo teritorij, država su ljudi! Očekujem potporu ljudi, trebamo u Ustav uvesti zaštitu pitkih voda, naglasiti da su one javno, a ne komercijalno dobro, kako bi netko zarađivao dok naši građani skupo plaćaju vodu. No, o tome se, zapravo, teži, lobira se za strane interesne skupine “, zaključuje Miro Bulj.