Uzroci inflacije u tržišnoj državi ne povećavaju cijene, ali povećavaju nezaposlenost

7dnevno

Mišljenja sam, općenito, kako nacionalna država blagostanja funkcionira u mekom budžetskom ograničenju. U današnjim raspravama glede inflacije navedeno ima odlučujući značaj. Tvrdo budžetsko ograničenje znači da se ekonomski problemi ne rješavaju putem tiskanja novca, već povećanjem produktivnosti. Država blagostanja je mogla funkcionirati i ostvariti postignute rezultate samo u uvjetima mekog budžetskog ograničenja. Poznata je Samuelsonova usporedba inflacije i malarije, te njegov zaključak kako liječenje, terapija, donosi više štete nego sama inflacija, bolest

Inflacija je kao grijeh – svaka ga Vlada osuđuje i svaka ga Vlada čini.
Frederick Leith Ross

Inflacija je vješta kao džepar, zastrašujuća kao provalnik i smrtonosna kao plaćeni ubojica. Ronald Reagan

Inflacija je oblik poreza koji je moguće uvesti bez zakona.
Milton Friedman

Inflacija predstavlja povećanje cijena. Njezina suprotnost deflacija – smanjenje cijena. Inflacija uvjetuje deprecijaciju nacionalne valute i povećanje kamatnih stopa, a deflacija aprecijaciju valute i smanjenje kamatnih stopa. Tržišno gospodarstvo temelji se na konkurentnosti pa, prema tome, ono je, u suštini, deflacijski proces koji, povećava učinkovitost ili, što je isto, smanjuje troškove. To se lijepo može pokazati ako se umjesto praćenja kretanja cijena roba promatra kretanje cijena putem broja sati koji je potreban kako bi se kupila neka roba ili usluga. Još se precizniji pokazatelj dobije ukoliko se iz obračuna isključe svi porezi i doprinosi.

Svoju raspravu iz 1931. godine, Keynes započinje Lenjinovim stavom kako je obezvrjeđivanje novca najbolji način za uništenje kapitalističkog sustava i dodaje: „Lenjin je zasigurno bio u pravu“. Iz navedenog slijedi kako Keynes nije bio pristalica „tiskarskog stroja“, što se od jednog broja ekonomista zaboravlja, kako bi se riješili gospodarski problemi zemlje. Treba reći, što također mnogi gube iz vida, kako Keynes, kad govori o dijagnozi i terapiji, ima u vidu samo razvijene zemlje.



Meko budžetsko ograničenje

Janos Kornai, mađarski ekonomist, proslavio se tvrdnjom kako je tzv. socijalistički sustav moguće održati samo mekim budžetskim ograničenjem – „tiskarskim strojem“. Drugim riječima, tvrdio je da tzv. socijalizam nužno generira inflaciju i to bez obzira radi li se o ustrajnom povećanju cijena ili „praznim policama“.

Mišljenja sam, općenito, kako nacionalna država blagostanja funkcionira u mekom budžetskom ograničenju. U današnjim raspravama glede inflacije navedeno ima odlučujući značaj. Tvrdo budžetsko ograničenje znači da se ekonomski problemi ne rješavaju putem tiskanja novca, već povećanjem produktivnosti. Država blagostanja je mogla funkcionirati i ostvariti postignute rezultate samo u uvjetima mekog budžetskog ograničenja. Poznata je Samuelsonova usporedba inflacije i malarije, te njegov zaključak kako liječenje, terapija, donosi više štete nego sama inflacija, bolest.

Moja je generacija rasla uz inflaciju. Kornai je objasnio zašto je u prethodnoj državi inflacija bila nužna. Kako je moja profesionalna karijera započela u Hrvatskoj narodnoj banci imao sam prilike sudjelovati u cijeloj priči. Procijenjeno je kako je NBJ i NB republika i pokrajina, centralna banka bivše države, putem primarne emisije dinara i obvezne pričuve preraspodjeljivala oko 8% BDP-a. Priča je bila prilično jednostavna…

Neki proizvodi, kao što je to pšenica, kukuruz, brodovi označeni su kao zajednički interes. Republike i pokrajine su preostalim dijelom primarne emisije financirale proizvode koje su smatrale bitnim za njihova gospodarstva. Tako je definirana lista proizvoda koji su financirani iz primarne emisije. Postotak financiranja iz primarne emisije se je kretao od nekoliko desetaka pa sve do sto posto. Poslovna je banka odobravala namjenski kredit uz dogovorenu kamatu od strane centralne banke i tako je stekla pravo za „naknadu“ kreditnog potencijala u propisanom postotku. Ukoliko je reeskontna stopa iznosila 100%, tada je poslovnoj banci vraćen cjelokupni iznos odobrenog kredita od centralne banke.

Navodim model zato jer se pristalice ekspanzivne monetarne politike zalažu upravo za tu i takvu monetarnu politiku. U osnovi kreditiranje „favorita“ iz primarne emisije je predstavljalo subvenciju njihovog poslovanja. S vremena na vrijeme tako plasirani krediti su konvertirani u stalna obrtna sredstva. Drugim riječima, emisija je korištena kako bi se smanjili troškovi proizvodnje, učinak na strani ponude. Uspostavom Lijepe naše ta je politika napuštena. Slijedio je model tzv. stare devizne štednje, što je priča za sebe.

Zašto je u nacionalnoj državi nužna inflacija?

Odgovor moramo tražiti u samoj definiciji nacionalne države – suverenitet u okviru nacionalnih granica. Nema slobodnog protoka roba, usluga rada i kapitala. Dakle, nacionalnu državu, slikovito rečeno, možemo usporediti s posudom, jasno i precizno odvojenom od okruženja, u kojoj nacionalno gospodarstvo djeluje nezavisno, autonomno. Izvan posude važe druga pravila koja nisu u nadležnosti nacionalne države.

Najrazvijenije i najveće, po veličini dodane vrijednosti, zemlje, svojom efikasnošću, uvijek su određivale pravila igre što je izraženo u određivanju tzv. svjetskih cijena. Manje razvijene zemlje, zbog manjka internacionalnog novca (popularno zvanog – devize), s jedne strane, i brige za vlastito gospodarstvo, s druge strane, provode posebnu, svoju, ekonomsku politiku koja ne mora biti u suglasju s pravilima igre koji vladaju na svjetskom tržištu. Naglasak je na zatvorenom gospodarstvu koji razmjenu s drugim zemljama smatra djelom, izvedenicom ili derivatom, svoje politike.

Od navedenog pristupa odstupaju zemlje, malog nacionalnog tržišta, poznate kao tzv. Lenjinove privilegirane nacije, koje opstaju i razvijaju se izvoznom orijentacijom (Švicarska, Belgija, Danska, itd.). Najrazvijenije zemlje su u mogućnosti zbog svoje superiorne konkurencije, što se vidi putem veličine suficita na tekućem računu platne bilance, realizirati značajni dio nacionalnog proizvoda i nacionalne štednje u inozemstvu putem izvoza. Povijesno gledano, to je slučaj s Nizozemskom, Ujedinjenim kraljevstvom, SAD-om, Njemačkom, Japanom, azijskim tigrovima i danas Kinom.

Da bi se održala gospodarska aktivnost potrebno je održati investicijsku aktivnost ili, što je isto, prihvatljivu profitnu stopu. Polazeći od Keynesove preporuke, država je ta koja mora, u slučaju nedovoljne privatne potražnje, svojom politikom javnih rashoda omogućiti potrebnu razinu potražnje. Keynesova preporuka je imala za cilj da država intervenira u vrijeme krize, depresije, kada zbog nedovoljne potražnje posustaje gospodarska aktivnost. Ekonomska politika nacionalne države nije provodila politiku javnih rashoda (rashodi veći od prihoda) samo u lošim vremenima.

Ona je, da bi dinamizirala gospodarski rast i ostvarila punu zaposlenost, nastavila s politikom javnih rashoda i u dobrim vremenima. Upravo zlatno vrijeme kapitalizma, od kraja Drugog svjetskog rata do naftne krize, bilježe najveće stope gospodarskog rasta. Međutim, rast javnih rashoda je imao za posljedicu nužan rast javnih prihoda što se provodilo sve većom poreznom presijom koja je često bila iznad poreznog kapaciteta nacionalnog gospodarstva. Jednom se rukom uzimalo, a drugom davalo. Da bi se održao gospodarski rast, kad je visina javnih rashoda postala kontraproduktivna, pokrenula se kreditna aktivnost banaka, uz obilatu pomoć centralne banke.

Inflacija ponude i inflacija potražnje

Rast kredita, bez stvarne štednje, nazvan je tzv. teorijom dopunskog kredita koju je zastupao Joseph Schumpeter, ugledni austrijski i američki ekonomist, putem „stvaralačkog razaranja“. Ideja se temelji na novoj kombinaciji faktora koja će povećati nacionalni proizvod i tako ex post „pokriti“, namiriti, inflatorni kredit. Kada „stvaralačko razaranje“ uspije, nema problema. Međutim, kad ne uspije, tada je gospodarstvo suočeno s nepokrivenom emisijom novca, kredita, što, u konačnici, povećava jalove fiksne i varijabilne troškove ili, što je isto, smanjuje konkurentnost odnosnog gospodarstva, a pojavni oblik je inflacija. Uvijek netko plaća cijenu – nema besplatnog ručka.

Tzv. potrošački krediti, američki izum financiranja finalne potrošnje, omogućavali su građanima da kupe predmete krajnje potrošnje s obećanjem da će posuđeni novac, s pripadajućom kamatom, vratiti tijekom određenog razdoblja. Tako je rastuća masa kredita povećala privatnu potražnju koja je pomogla državi u njezinom osnovnom naumu – održanju gospodarske aktivnosti.

Činjenica da podignuti kredit danas smanjuje raspoloživi dohodak, sutra (najmanje za iznos anuiteta) nije zabrinjavao nositelje ekonomske politike jer će, smatrali su oni, povećanje potražnje povećati društveni proizvod pa će, samim tim, njegovo povećanje povećati masu najamnina. Što vrijedi za javne rashode, vrijedi i za rast kreditne aktivnosti. U slučaju kreditne aktivnosti imamo dodatnu opasnost koja se ogleda u činjenici da, kad gospodarski polet izostane, građani nisu u mogućnosti izvršiti svoje kreditne obveze. Tada kreditni balon koji je podržavao gospodarsku aktivnost „preko noći“ postaje poluga koja uzrokuje dodatni pad gospodarske aktivnosti – produbljuje recesiju…

Monetarni stručnjaci kad govore o inflaciji, govore o inflaciji ponude i inflaciji potražnje. U prvom slučaju imamo dva pojavna oblika, svode se na isto – jedan je inflacija troškova (poznata spirala cijene nadnice), a drugi strukturna inflacija (jalovi fiksni i varijabilni troškovi). Marshall je pokazao kako u srednjem i dugom roku tržišni način privređivanja eliminira inflaciju ponude. Inflaciju potražnje imamo kada prevelika količina novca „trči“ za premalo robe. Odmah kažimo kako u otvorenom gospodarstvu nema inflacije potražnje, već ju je moguće generirati na strani ponude (kartelni sporazumi).

Prema tome, nacionalna je država mogla jedno vrijeme svojim instrumentarijem podržati gospodarsku aktivnost. Kada je ekspanzivna fiskalna i monetarna politika iskoristila svoje mogućnosti, kao u slučaju Prvog naftnog šoka, nacionalna država nije mogla održati gospodarsku aktivnost već je gospodarstvo svoj „spas“ tražilo i našlo izvan nacionalne države – u globalizaciji.

Tržišna država i otvorene granice

Nema više zatvorenih granica. Ne postoji više, u potpunosti, ono naše i samo naše što je izolirano od ostalog svijeta i njegovog utjecaja. Seljenje kapitala i proizvodnje u područja najvećih povrata, transformira nacionalnu u tržišnu državu. Multinacionalne korporacije – Dragoljub Stojanov ih naziva mega korporacijama – nemaju matične domovine. Njihova je domovina tamo gdje su mogućnosti oplodnje kapitala najveće. Tržišna država, da bi opstala, mora pružiti multinacionalnim korporacijama konkurentne uvjete. Tržišne države postaju međusobno konkurentne jedinice. Da bi bile konkurentne postaju partner multinacionalnim korporacijama, općenito investitorima, kako bi zaposlili svoje sve nezaposlenije građane.
Tako konkurencija među državama smanjuje troškove investitorima – smanjuju se porezi na rad i kapital. Neizravni porezi su njezina „domaća igra“ putem kojih nastoji osigurati što je moguće više javnih dobara. Privlačnost poreza na dodanu vrijednost, zbog svojih karakteristika, postaje vodeći porezi oblik oporezivanja potrošnje.

Tržišna država ima otvorene granice, što znači slobodan protok roba, usluga i kapitala. Još nemamo slobodan protok rada. Međutim, kada investitorima pojedine države više neće moći osigurati primjerenu profitnu stopu, napustit će poslovnu aktivnost u manje razvijenim zemljama, što će rezultirati „seobom naroda“ prema razvijenim zemljama, a one će, nudeći svoju radnu snagu po nižim cijenama, smanjiti cijenu rada u razvijenim zemljama.

Sindikati u razvijenijim zemljama još uvijek polaze od nacionalne države s jasno određenim granicama i traže veće plaće, što samo ubrzava cjelokupni proces transformacije nacionalne u tržišnu državu. Lenjin nije bio u pravu kada je tvrdio kako radnici nemaju svoju državu, čime je nesvjesno najavio globalizaciju. Upravo suprotno, radnici se daleko više oslanjaju na državu koju je kapital već davno napustio. Kako sada stoje stvari, malo je vjerojatno da će se sindikalna aktivnost primjereno transformirati kako bi bila aktivni čimbenik u odnosu na globalizirani kapital.

Tržišno gospodarstvo kreira deflaciju, što je vidljivo praćenjem kretanja cijena nekog proizvoda. Sjetimo se samo cijene kompjutera. Zagovornici inflacije kao poluge dinamiziranja rasta gospodarstva, gube iz vida da u uvjetima tržišne države, recimo eurozone, svako povećanje novčane mase generira povećanje proizvodnje u zemljama konkurentnog gospodarstva, koja u manje konkurentnim gospodarstvima, povećava potražnju što, kao posljedica tih i takvih kretanja, kreira povećanje deficita na računu roba i usluga. Da je tome tako, dovoljno je „povezati“ u Lijepoj našoj dinamiku kreditne aktivnosti poslovnih banaka i deficit robne razmjene s inozemstvom.

U tržišnoj državi, pitanje svih pitanja je – konkurentnost vlastitog gospodarstva. Ukoliko ono nije konkurentno, slijedi njegova eutanazija, jer se ono nije u stanju suprotstaviti inozemnom, globalnom, gospodarstvu. Tako umjesto inflacije, imamo eutanaziju domaćeg gospodarstva. Umjesto praznih polica, imamo veliku stopu nezaposlenosti, što je samo upozoravajući signal da će uslijediti emigracijski procesi.

Stanje u Lijepoj našoj

Rasprave o inflaciji u Lijepoj našoj nisu osobito prisutne. Kretanje cijena je stabilno i tek nešto više razine nego u razvijenim zemljama (u prošloj godini, prema preliminarnim podacima Hrvatska bilježi najnižu stopu inflacije). „Ostatke“ inflacije bilježimo u nontradable sektoru, dakle aktivnost koja ne proizvodi čisto komercijalno dobro ili uslugu, odnosno, kada proizvodi komercijalno dobro ili uslugu, zbog visokih transportnih troškova, ponudu sačinjava samo domaća ponuda (izostaje inozemna konkurencija). Tih i takvih proizvoda i usluga je sve manje (uvozimo velike količine kruha). Zahtjevi kako dio javnog sektora valja privatizirati, proširenje su i produbljenje, dakle, tržišnih silnica u sfere koje su do jučer smatrane dijelom javnih ili gotovo javnih dobara.

Često u svojim komentarima pišem kako „prehlada“ u razvijenim zemljama, u Lijepoj našoj, u najmanju ruku, ima učinak – „upale pluća“. Trajnost i potonuće hrvatskog gospodarstva nakon krize iz 2008. godine, potvrđuje moj iskaz. Nije on jedini. Sjetimo se kako je inflacija u 2008. godini „skočila“ na 6,1%, što je bilo više nego dvostruko više u odnosu na prethodnu godinu (2,9%) i slijedeću (2,4%). Novčana masa je u toj godini iznosila 55 milijardi kuna, što je manje u odnosu na prethodnu za samo 2,5 milijardi kuna.

Centralna banka je „prikočila“, pa se novčana masa slijedeće godine smanjila za gotovo 8 milijardi kuna. Međutim, kreditna aktivnost poslovnih banaka se neznatno smanjila u 2009. godini, što pokazuje kako veza cijena i kreditne aktivnosti postaje upitna. Na smirivanje cijena odlučno su utjecali – smanjenje gospodarske aktivnosti i zabrinutost inozemnih kreditora.

Znamo da je osnovni zadatak centralne banke da održava stabilne cijene. Tržišna država, kao što smo vidjeli, osigurava svojom otvorenošću stabilnost cijena. Povećanje novčane mase i povećanje kredita u Lijepoj našoj, rezultira većim ili manjim deficitom robne razmjene s inozemstvom. Prema tome, možemo reći kako kreditna ekspanzija, posebice usmjerena građanima, rezultira – većim uvozom.

To je razlog zašto se zalažem godinama, jasno bez uspjeha, kako je nužno voditi sektorsku politiku kredita na način da se preferira kreditiranje gospodarstva, umjesto dosadašnje politike kreditiranja građana. Javnosti nije dovoljno poznata „agresija“ marketinga (proces prepoznavanja i anticipiranja potreba potrošača) i kako je on, promovirajući potrošnju, barem dio problema kojeg danas nazivamo – „blokirani građani“. To je „grijeh propusta“ hrvatskih vlada i njihove nerazborite ekonomske politike. Rješenje je moguće, samo ako država aktivno – „okaje svoj grijeh propusta“.

Prema tome, skok inflacije u 2008. godini je uvezena inflacija za koju nismo, osim dijela monetarne politike, imali bilo kakvog smislenog odgovora. To je razlog zašto je u razvijenim zemljama ona bila dvostruko niža. Kao što je znano, skok cijena posljedica je skoka cijene nafte, sirovina i prehrambenih proizvoda.

Zaključak

U tržišnoj državi, prema tome, nema bojazni od inflacije. Ona se može povremeno pojaviti. Međutim, otvorenost nacionalnih granica, da ne kažem njihovo ukinuće, zamijenilo je inflaciju, u zemljama manje konkurentnosti, problemima – zbog eutanazije domaćeg gospodarstva. Porezi u tome igraju posebno značajnu ulogu. Problem je moguće riješiti jedino obrazovanjem, obrazovanjem i, konačno, obrazovanjem kako bi usvojili tehnologije veće dodane vrijednosti. Za to je potrebna znanost, znanost i samo znanost!

Upravo zato smatram da je otvorenost domaćeg gospodarstva u prvom redu u nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja. Zato bi ministrica Divjak, umjesto da ohrabruje nezakonita ponašanja (vidi: www.rifin.com „Zaprešić kao slučaj“) morala odlučno poraditi na implementaciji domaće i svake druge znanosti u gospodarsku strukturu. Ostalo je, kao što je to industrijska politika, potrebno kao – podrška.

Precizno rečeno, znanost je temeljna poluga razvoja i tako – očuvanja hrvatskog identiteta. Inflacija je dio prtljage koju valja prepustiti povjesničarima. Ni više ni manje…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI