Uskršnje vrijeme određuje datum Uskrsa, a po pravilima Katoličke crkve, to je prva nedjelja koja pada nakon 14. mladog mjeseca, počevši sa 21. ožujkom (Uskrs može biti između 21. ožujka i 25. travnja). Pripreme za najveći blagdan Kršćanstva, za otajstvo uskrsnuća, traju 40 dana Korizme, kada se vjernost vjeri snaži - molitvom, postom, dobrim djelima. Veliki tjedan između dvije nedjelje. Počinje nedjeljom s dva naziva: Cvijetnica, zbog sjećanja na oduševljeno mnoštvo, koje je Isusa dočekalo palminim granama i cvijećem, ali to je i Nedjelja muke Gospodnje, jer su već tada hulje hodale naokolo, zlikovci vrebali iz jaruga, špijuni špijali iza zaklona, a crni oblaci s obzora krenuli zastrti veselje. Tjedan završava Uskršnjom nedjeljom, velike radosti, velike nade i pravog slavlja koje u troplet isprepliće duhovno i svjetovno, prirodno i ljudsko...
Pramaljeće je pravi, starinski naziv hrvatskog naroda, za doba godine koje iz zime kreće prema ljetu, a u čijim je mijenama i Veliki tjedan kršćanske vjere – od njene prve biljčice što je dugo tražila mjesto i strpljivo čekala ukorijenje u ljudsku dušu, do najstrašnije borbe sa sotonom i konačne pobjede nad mrakom, smrću, konačnošću. Uskrsnuće!
Vrijeme je to prirodnih čuda i vjerskih otajstava.
Za sve i svakoga, na ovome svijetu, ima prostora – ali ne u isto vrijeme, nego naizmjence.
Za sve i svakoga, na ovome svijetu, ima vremena – ali ne u istom prostoru, nego naizmjence.
Sasvim je jasno, da je Svevišnjem, tek lakim pokretom proširiti beskraj, na račun zemaljske parcele, odnosno Svemogućem, tek malim okretom produžiti vječnost na račun ljudskog kalendara. Ali, odlučeno je, s pravom i razlogom, da bude kako jest – učenički test.
U mijenama i mjerama je učionica, u kojoj nas Učiteljica Priroda bezbrojnim primjerima i zornim prigodama, poučava razumijevanju našeg zemaljskog postojanja. U ograničenjima! U nepromijenjivim pravilima! – važnost sastanka leptira i cvijeta u prolaznosti; smjernost mrava dok pije kap rose u skromnosti; zadovoljstvo gibanja vala u zadanosti…
Učitelj Duhovnosti, vjeronauka, bezbrojnim poticajima i mudrim propovijedima otvara nam vrata slobode, smisla, sudbine. Odgovori na pitanja – Tko sam? Odakle dolazim? Kamo odlazim? – su našeg bogočovječnog podrijetla. Poklonjen život je oduvijek i zauvijek, u svakoj rođenoj jedinki, kroz generacije njene vrste. Biti, postojati, živjeti – između predaka i potomaka. Sveta obitelj!
Čovjeku s datumom i mjestom rođenja, spolom (rodom), imenima majke i oca, poklonjena je kolijevka. Kao ptiću izleglom iz jaja – gnijezdo. Kada kucne čas, dođe vrijeme, valja naći zaglavni kamen sigurnosti; osvajati svaki tren, svaki trun poklonjenog vremena; izgraditi svoju lađu sa jedrom i sidrom, za plovidbu kroz stalnju vrtnju…
Mjesec se okreće oko svoje osi, i istodobno oko Zemlje, kako bi podizao i spuštao oceane – pogon klime živog planeta. Za plime, otvorene školjke bisernice šalju svoj sedef površini mora na ogled noćnom nebu, a s osekom sjaj zvjezdane prašine uzvraća pažnju morskom dnu. U ponoć, sve se smiri, mjesec u snu rastegne srebreni trak kroz mrak. Skladatelj iz dvorca na vrhu brijega, doći će po note za „Mjesečevu sonatu“, a majstor po kanticu srebra, za Zavjetnu pločicu mornara.
U divljini, sova i hijena, spremaju se za noćni lov.
Zemlja se okreće oko svoje osi i zajedno s Mjesecom oko Sunca, kako bi u godišnjem ciklusu izmijenila četiri propisana godišnja doba. Cijela se priroda stubokom mijenja, kroz, po tri određena mjeseca, od prvog do posljednjeg znaka. Snažnija, postojanija u nagonima i bespogovorna u pravilima, Priroda raskošnim preobrazbama prednjači, a čovjek ju slijedi – prilagođava se, koristi prednosti, savladava mane, te uzima simbole iz nepresušne riznice prirodnog blaga, za svoje domove i hramove. Zlatni dukat za rođenje, zlatni križić za krštenje.
Divljacima su uzor lešinari, ubojice, kradljivci.
Sunce se okreće oko svoje osi, zajedno sa Zemljom i Mjesecom – svako oko svoje osi, jedno oko drugoga, vrti se naš sunčev sustav u svom prostoru galaksije od 200 milijardi zvijezda, koja se vrti oko svoje osi, dok s jatima bezbrojnih galaksija juri svemirom, koji se i dalje širi.
Crne rupe između, omiljeni je uzor sotonskim špiljama na Zemlji.
Svemir je naše učilište – Enciklopedija svijeta, u beskraju vječnosti stalne vrtnje. Valja nam pronalaziti „razbacana slova“, spajati „rasturene riječi“, slagati „razlomljene rečenice“, prvotnom redoslijedu pridodavati „pomiješane stranice“.
Priroda inspirira našu duhovnost
Ali, čemu žurba i panika? Vremena za učenje je dovoljno, učionica osigurana, učenici orni i znatiželjni, Učitelj strpljiv i poticajan. Nepravedno je previdjeti koliki smo put prevalili, koliko razreda završili i diploma zaslužili. Hrvati često među prvima, iz naše prirode, naš genij obogatio je spoznaju čovječanstva…
Priroda nam odavno nije nepoznanica od koje zaziremo, već u nju uranja, s bliskošću i povjerenjem, naše prirodno biće, dok joj se duševno i društveno biće divi, slavi ju i oplemenjuje. Naša vjera, oslanja se na oboje, dok gradi stepenice nebom, do Svemirske, Uskršnje euharistije!
Tajne sile prirodnih minijatura i tajna moć otajstava vjere, dodiruju se najnježnije upućene na svoju bespomoćnost i svoju svemoćnost, podjednako. Nezamislivo, neopisivo, neuvjerljivo je mala šansa, da se nježna klica cvjetića izbavi iz tame smrznutog zimskog mraka; da lahorasta klica vjere, iz zabrtvljenog crnog anđela, izleti vihorom bijelog anđela. Božanska, sunčeva baklja, našla je put do posljednje cjepanice sićušnog gomolja visibabe, do plamićka svijećice dušice. Priroda inspirira našu duhovnost, posebno u velikim blagdanima Isusovog rođenja i Kristovog uskrsnuća, pomažući da krhkost vjere sačuva od naše neukosti i nesavršenosti. Zajedno smo u vrtnji koja život znači. Ne možemo uništiti jedan dio, a da cjelina opstane. Ako ugazimo visibabu, neće biti pramaljeća, ako uništimo čovječnost, neće biti smisla…
Put prema ljetu započinje izlaskom bijelog zvončića iz zemlje, put prema uskrsnuću je silazak Božića na Zemlju. Da bi sve dobro zapamtili, da bi sve dostojno slavili, brinu se legende prirodnih ciklusa i blagdani Katoličkog kalendara. Klica cvijeta, klica vjere, iz čemerne tame, na sjajnost svjetla!
Kroz nevinu bijelinu, ledom okovanih pahuljica, kroz nevinu nadu zapretenu neznanjem, nedoumicom, nevjerom – odjednom lahorasti, rosni drhtaj prostruji prazninom, začrlija tišinom. Začudnom hrabrošću, dirigentski vršak dotaknuo je minijaturni Portret ljepote ljubavi, potakavši time najveću silu svijeta. Tek oko podneva, posustane posljednji zapuh iz dalekih sjevernih pustara, pa zubato sunce ovlaš dotakne glatki mramor proplanka. Zatim blagim šapatom toplog daška, pažljivo razdijeli pahuljice u očipkano pokrivalo blagdana.
Svaka se prisjeća nastojanja, da se među prvima spusti na zemlju, pa kada dođe vrijeme kraja zime, a početka proljeća, možda otkrije gdje se krije zametak visibabe, o kojoj im je pričala baka u snježnom oblaku. Tu su šansu propustile i sada se ne daju otopiti i nestati, one s vrha, nadajući se da će prve dotaknuti vršak najvažnijeg cvjetića svijeta. Majušna rupica, poput one dražesne, koja najavljuje osmijeh mladog obraza, pojavi se na površini posljednjeg snijega proljeća.
Visibaba! Promalja se prva, u par centimetara visine, s kojim gramom težine, i svim svojim titulama.
Carstvo: Plantae
Koljeno: Magnolio phyta
Razred: Liliopsida
Red: Asparagales
Porodica: Amaryllidaceae
Rod: Galanthus
Pripreme za najveći blagdan Kršćanstva
Listovi prvog vjesnika proljeća su duguljasti, uz cvjetnu stapku obavijeni tankom košuljicom, a na vrhu se nalazi bijeli cvjetić. Vrhovi triju unutrašnjih latica, zelenkastom bojom najavljuju proljeće, a bjelina vanjskih latica ovješenih u zvončić – zvoni početak Uskršnjeg dana!
Kakav prizor! Kakva ljepota! Kakva čast! ….
Gore, na visokoj, goloj hrastovoj krošnji, u pomno savijenom slavujevom gnijezdu, majka je konačno ugledala šansu da svog prvoizleženog ljubimca makne iz sigurne sredine gnijezda, da makar proviri s ruba, u prizor od kojeg svijetu zastaje dah. Pažnja je skrenuta, znatiželja probuđena – ptić je provirio, poletio i zapjevao prvi od 300 ljubavnih napjeva slavujevog nasljeđa. Ponosna majka zaključuje – isti otac!
Bogočovjek, koji je u svojoj 33. godini hodao Jeruzalemskim proljećem, prije 2019 godina, slijedio je upute, svog i našeg Oca, govoreći: „Ja sam put, istina i život.“
Uskršnje vrijeme određuje datum Uskrsa, a po pravilima Katoličke crkve, to je prva nedjelja koja pada nakon 14. mladog mjeseca, počevši sa 21. ožujkom (Uskrs može biti u rasponu između 21. ožujka i 25. travnja). Pripreme za najveći blagdan Kršćanstva, za otajstvo uskrsnuća, traju 40 dana Korizme, kada se vjernost vjeri snaži – molitvom, postom, dobrim djelima. Veliki tjedan između dvije nedjelje. Počinje nedjeljom s dva naziva: Cvijetnica, zbog sjećanja na oduševljeno mnoštvo, koje je Isusa dočekalo palminim granama i cvijećem, ali to je i Nedjelja muke Gospodnje, jer su već tada hulje hodale naokolo, zlikovci vrebali iz jaruga, špijuni špijali iza zaklona, a crni oblaci s obzora krenuli zastrti veselje. Tjedan završava Uskršnjom nedjeljom, velike radosti, velike nade i pravog slavlja koje u troplet isprepliće duhovno i svjetovno, prirodno i ljudsko.
Između, u nastavku tjedna, dani su čistog zla, pod čijim je ogrtačem Sotona sa svojim vojskama krenuo u konačni obračun, sa zasljepljujućim svjetlom i iritantnom dobrotom.
Nije pobijedio, misli se i govori da je izgubio, ali nije nestao! Jasno da su ondašnji moćni kraljevi, svećenici i trgovci odmah uočili novog proroka, koji se drznuo nazvati Božjim sinom, ali ga nisu od prve ocijenili opasnim, dok se nije dogodilo očito prihvaćanje masa. Isus je znao što se sprema. U četvrtak, među učenicima oko stola, imenovao je svoga izdajicu. Ipak, na Posljednjoj večeri, oprašta se ostavljajući iza sebe u hostiji tijelo, u vinu krv, time nadu da će ga slijediti, povjerovati u njegove riječi, tada i mogućnost da se vrati.
U noći na Maslinskoj gori, Judin poljubac otkriva ga progoniteljima, a u montiranom procesu nema svjedoka u svoju obranu. Toma ga je zatajio i odbio braniti. Najpoštenijim se pokazao strani namjesnik, Poncije Pilat, kojem nisu trebali sukobi s moćnim Židovima, ali je iznašao i ponudio mogućnost spasa – pred svjetinu je izveo dvojicu osuđenika na smrt da izaberu – ili Baraba razbojnik ili Isus prorok. Židovski narod oduševljenim urlanjem osudio je Isusa, likovao nad scenama bičevanja do kosti, rugao mu se i kamenovao duž križnog puta, sadistički uživao gledajući smrt razapetog tijela na Križu. To je vječna scena i vječna tema sukoba dobra i zla, u ljudskom biću. Oni koji nemaju sućuti, nego uživaju u ljudskoj patnji, ne čuju ni tada, ni kasnije, ni sada, veličinu posljednjih riječi iz umirućih rana: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine.“ Skinuli su ga sa Križa, u majčino krilo, u grob, a u zraku, na nebu, kroz svemir odzvanja glas, koji svjedoči „istinu ljubavi, ljubav vječnosti“ (sv. Augustin). Kako se to moglo dogoditi, između cvijeća proljeća? Gdje je sila kojom život niče iz zemlje, a vjera u ljudima? Radi se o tome, da je u toj grandioznoj borbi svih borbi, pobjeda moguća, samo ako dobro točno izmjeri moć zla i u sebi smogne snagu pobjede… A često se površno mjeri i lakovjerno odlučuje. Zato se mora umiješati autoritet…
Prijevara po nagovoru više sile
Ove se godine u prirodi dogodila prijevara, koja ne može biti namjerna, već po nagovoru više sile. Naime, u pravom, hladnom zimskom razdoblju, odjednom je tako zatoplilo, da su gomolji i lukovice iz zemlje, a klice i pupoljci nad zemljom, krenuli u proljetnu šarenu promenadu. I kada su svi novi kostimi (pomne kopije tradicionalnih modela) zablistali, zamirisali, zaplesali, zapjevali – preko noći se vratila, nastavila zimska studen, kao da se ništa nije dogodilo. Otpale su latice, povinule se stabljike, povenule proljetnice. Nevine, naivne, brzoplete…
Crno proljeće, mračno proljeće, gubitničko proljeće. Podsjeća na dva promašena politička „Hrvatska proljeća“ – ’70-ih i ’90-ih. Je li bila pripremljena stupica i navođena naivnost? Zlonamjerna prijevara ili neoprezna lakovjernost? Tek, dogodilo se zlo i naopako, pa su oba pokušaja Hrvata da se izbore za slobodu, u svojoj Hrvatskoj državi, jednostavno – propala. Na prvi pokušaj, nadovezala se čuvena hrvatska šutnja, koja se više nikada nije sasvim prekinula, a posljedice drugog – još se muče, pate i dave u nevjerici, depresiji i samoranjavanju.
U dobro plemenito narodno biće, zalijepili su se čički i pijavice, uvukli crvi i izdajice.
U ime svetog pokliča „Za Hrvatsku!“, režirana je monstruozna prijevara, oba puta sa ciljem da na javnu scenu izvuče razmjere i snagu hrvatskog narodnoga bića i onda izabere taktika i strategija, vrsta oružja i metoda za skidanje nepoćudne teme sa dnevnog reda. Izgubiti posao, stan, egzistenciju, završiti u zatvoru ili ratu, strava je koja lomi ljude i kosti. Ako je tako, a jest, onda se to događa s određenim ciljem – želi se polučiti drukčiji rezultat.
Po onoj narodnoj – „na muci se poznaju junaci“ – može se zaključiti da muka nije bila dovoljna, istesati pobjedničke junake. Po onoj drugoj – „svako zlo za neko dobro“ – još se ne nazire da ćemo se uhvatiti u koštac sa zlom, kako bi stvorili dobro. U prirodi, ako iz nje učimo (kad smo već zanemarili Učiteljicu Povijesti), spomenuti iznenadni tjedan topline, između zime, sigurno je uništio slabije primjerke, prenježne, preosjetljive, a vrstu moraju nastavljati – najjači. To je odgovor na pitanje, zašto vjetrovi nisu došapnuli pahuljicama, javiti nabreklim klicama da zastanu, zašto korijenje gorostasih hrastova nije upozorilo korjenčiće lukovice, da još nije vrijeme za pokret. Zato, jer su znali što se i zašto sprema, jer imaju vlastito iskustvo, neophodne selekcije, zbog kojeg su se za jurnjavu nebom izborili najjači vjetrovi, a za širenje šumom, najjači žirevi. Kada bi Hrvati, koji se u tako golemom postotku izjašnjavaju kršćanima, čuli Isusovu tvrdnju, da je – „Konačna pobjeda moguća samo kroz muku i križ“ – možda bi bilo sve drukčije, a možda bi bilo još više izdajnika i bjegunaca. Drago Štambuk: „Zašto je u Hrvatskoj nemoguća Posljednja večera? Zato jer bi Isusa izdali već za doručak – izvana.“
Zlo je uvijek u blizini, i, nažalost, nikada nas ne mimoilazi. Dolazi nepozvano i lukavo, na sporednim mjestima, rijetkim znakovima. Tako je, posljednjih godina, proljeće prestalo dolaziti u grad, s malim buketićima visibaba, koje su poruku prenosile nježnim, vlažnim dodirom dlana. Branje je zabranjeno, kad su novovijeki divljaci, primitivci, štetočine kulture i prirode, tako počeli čupati cijelu biljku, da su ugrozili vrstu – pa je branje zabranjeno! Za sve! Potom je, kao za mnogo drugog, stigla plastična zamjena. Nekako u isto vrijeme, Veliki tjedan, koji počinje uzletom mlade prirode i mlade vjere, a završava gozbom zrele duhovnosti i kreposti, obilježen crnim florom, znakom tuge, zbog nestanka mnogih vrijednosti pod naletom mnogih gadosti. Svuda uokolo, zloslutne sjene, čađavi oblaci, zrak zagađen kemikalijama i kletvama. Smrad izmeta iz Sotonskog brloga, pronose nakaze korisnih idiota, koji se upisuju u „dragovoljce“ honorirane škudama. Uz ruševine naše, milenijima stvarane civilizacije, šmugnu ništarije, skitnice noće u blatnim jarugama.
Uskrs je najveća napast i izazov za vladara tame
Crni stroj za crni boj. Uskrs je najveća napast i izazov za vladara tame, zatočenika mraka, slijepih vidovnjaka, gluhih izazivača. Sve su veće, približavaju se točki pucanja, silnice napetosti, između velikih sila oružja, moći i novca. Sve strašniji je jaz između par postotaka velebogataša i beznadnog čovječanstva. Svako od tih zala, neizdržljivo na preduge staze, je nepravda iz koje će buknuti pobuna, a jedan krak, ovako ili onako, zahvatiti Hrvatsku…
Kako smo samo veliki, mjereći se brojnošću i snagom neprijatelja. Susjedi po staroj, prokušanoj navadi i dalje odgrizaju, lome, žvaču i gutaju naše rubne dijelove – predatorska bagra naučila je stalno po još! Samo nešto malo dalje, Mussolinijeva Italija, najavljuje Tajani, računa na svoju Istru i Dalmaciju. Hitlerova Austrija, kroz povijest nam je pokrala velika blaga i pogubila Zrinskog i Frankopana, te postavila mnoge mračne zamke i opasne stranputice, svojom politikom širenja prema jugu i poticanjem srpskog prema zapadu. Sjevernjaci bi iz svojih hladnih fjordova i dugih noći, osvajali naš južni raj… Njemačka, nikad udaljenija od Brandta i Khola, sada je samo hladnokrvna, proračunata, inteligentna, pedantna, krajnje opasna tempirana bomba. Naša sigurna luka, naša drevna bogomolja – Vatikan?
Nikada do sada takvog politikanskog miješanja u vjerska pitanja, nikada viđenog preispitivanja odluka svojih autonomnih Komisija. Jadne li zemaljske sudbine Stepinca, koji je od Tita „zaradio“ smrtnu kaznu, odbivši stvaranje Hrvatske katoličke crkve, odvojene od Vatikana, gdje ga danas razapinju novim, montiranim procesom, po uputi svetosavaca. Papa Franjo izlaže mučenju rimskog kardinala Alojzija Stepinca, kojeg je blaženikom proglasio papa Ivan Pavao Drugi. Gdje je Strossmayer, koji se borio protiv dogme o nepogrešivosti Pape? Gdje su naše svečenstvo i vjernici? Mišja rupa je za miševe, a ne za dostojanstvenike gromke obrane istine. Ljulja se, baulja, potrošena splav iscijeđenog u nepovrat ruiniranog kontinenta Europe, koja se otuđila pa odbacila svoje kršćanske temelje, čak i kao usputnu činjenicu nije htjela upisati u, zato, nikada doneseni europski Ustav. Iste nevjerničke ruke otvorile su širom vrata milijunskim hordama nekršćana, među kojima mnogi dolaze ubijati Kršćane, kako bi ih Alah primio k sebi… Anarhija jednoumlja, diktatura kapitala lihvarskog podrijetla, teror uniformiranog liberalizma, poremetio je sve što je činilo zapadnu uljudbu. Nije se isprva primijetilo kako su se vjernici iz procesija preselili u kolone novca i surogata.
Crkve su napuštene, prezrene, odbačene, ostavljene. Prašina se sliježe na oltare, relikvije, suhe krstionice posušeno cvijeće. Zaključane u mraku, bez svijeća, molitve, euharistije, crkve čak više nisu ni uspomena, već – nekretnine na prodaju. Gdje se sada uči osjećaju za vrlinu i pravdu, osudi grijeha i izdaje? Gdje se tumači i razmišlja, kako nema mira bez pravde, da Kristov mir raste na dlanovima pravednika, svaki je djelić svet, božanskim duhom prožet…?
Tko još spominje i slijedi sv. Franju, čijoj je vjeri mala crkvica, u kojoj se molio, povjerila svoju nasušnju potrebu: „Franjo, popravi krov moje crkve“.
Hoće li preživjeti duša crkve ‘Naše Gospe’ Pariške?
A danas, u ovom Velikom tjednu, u danima muke Isusove, gori krov, padaju tornjevi, nestaju oltari i relikvije – hoće li preživjeti duša crkve „Naše Gospe“ Pariške, kad sve nestaje u plamenim jezicima? Kako se to dogodilo – nebo je izabralo način da zagrmi pred sve izvjesnijom odlukom, Općeg potopa. Vatrenim plamenom pita: Europljani, Kršćani, što radite? Zašto samo stojite i gledate kako Kršćanstvo nestaje, poput pijeska, kroz raširene prste? Usred ove neizmjerne katastrofe, današnji ludi svijet spominje novac za obnovu zgrade i broj turističkih hordi koje su svetim prostorom bauljale, bez osvrtanja i podataka o drastično smanjenom broju vjernika… Svjetsko graditeljsko, kulturno i crkveno čudo, sagrađeno je u 14. stoljeću, prije više od 850 godina, preživjelo je sve ratove i prirodne silnice. Ali nije moglo izbjeći grijehe protukršćanske Europe, koja je u turističku destinaciju profanirala do nedavno važan, snažan simbol 2000-ljetne kršćanske Europe, rođene na krvi prvih apostola, Petra i Pavla. Najraniji pisani zapisi Isusove muke, smrti i uskrsnuća, potječu iz poslanica apostola Pavla, nekadašnjeg Isusovog protivnika, koje je napisao oko 2 desetljeća, nakon Isusova uskrsnuća: „Doista, predah vam ponajprije, što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišten treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici“ (1 Kor 15, 3-5)
U Parizu, u Europi, plamen zorno pokazuje kako se Kršćanstvo pretvara u pepeo.
Prevarena proljeća! Prijevare proljećem!
Toplina se pojavi iznenada, u nevrijeme, prije vremena, mimo pravila, izvan zakona. Prriroda, koja ne zna za podle prijevare, nema razloga za oprez – veselo krene u život, a završi smrću. Jer, kratko se zatopljenje, preko noći promijeni, opet u pravu hladnoću godišnjeg doba, pa sve niklo i rascvjetano propada. Otpadaju latice cvjetova, mrznu zameci plodova. Ide jad, ide glad. Istovjetnost prirodnog i društvenog nereda, krive pojave u krivo vrijeme, rezultiraju neočekivanim porazom umjesto izgledne pobjede. Dogodilo se to i sa dva politička Hrvatska proljeća – onog 70-ih i 90-ih. Hrvatstvo je izašlo iz zaklona na javu, iz ilegale na scenu, poručiti i objaviti: „Mi Hrvati želimo, hoćemo i izborit ćemo svoju slobodu.“ Završilo je tragedijom. Dogodila se prijevara. Pokret „proljećara“ izašao je neoprezno prerano, bez pripreme sigurne pobjede, s krivim procjenama o odnosu snaga, s kobnim zabludama umjesto mudrosti stoljetnog iskustva, o opasnim slabostima i opakim trulostima unutar hrvatskog nacionalnoga bića.
Zašto se u prirodi dogodilo, da je toplina omanula latice, hladnoća ih uvenula prije stvaranja zaliha, za sljedeću generaciju? Dogodilo se to namjerno i s dobrim ciljem. Jer, tako se eliminiraju slabe jedinke, a nastavak vrste prepušta najsnažnijima. Tako je u hrvatskim političkim proljećima, bez obzira na zlonamjernost, ipak postignuta svrha dragocjenog iskustva, koje je platilo cijenu u prošlosti, pa može izbjeći onu u budućnosti. Gledajmo i slušajmo ovo oko sebe. Ovaj okrutni, specijalni, do svakog detalja promišljeni rat protiv vlastite države. U dobro, plemenito, narodno biće, zalijepili se čički i pijavice, uvukli crvi i izdajice. U ime svetog poklića „Za Hrvatsku!“, režirana je monstruozna prijevara sa ciljem da na javu izvuče razmjere i snagu hrvatskog narodnog bića, i onda izabere taktika i strategija, te vrsta oružja za skidanje nepoćudne teme sa dnevnog reda. Borba za opstanak nikada nije bila laka, pa je dobro da se kukolj i manjkavosti uklone i napravi mjesta za onu narodnu – „na muci se poznaju junaci“. Lažno, prijevremeno ubačeno proljeće, ma koliko posljedice bile okrutne, itekako je korisno svelo sve na pravu mjeru, pokazalo točne odnose snaga. To je odgovor, zašto vjetrovi nisu došapnuli pahuljicama, da jave malenoj klici da zastane. Zašto korijenje gorostasih hrastova nije upozorilo korjenčiće na dnu lukovice, zato jer su znali što se sprema… Jer imaju vlastito iskustvo neophodne selekcije da su se za jurnjavu nebom izborili najjači vjetrovi, a za širenje šumom najjači žirovi…
Sotonska vojska tutnji suvremenom Hrvatskom…
Hrvatska je prevarena, osuđena, razapeta na križu veleizdaje, pribita čavlima velikog zla. Stojimo rasječenog tkiva, što visi s kostiju i vučemo sve teži i teži križ opustošenim dolinama suza, napuštenim kućama iz kojih viri trnje Kristove krune. Najbolji među nama, koji su svjesno ostavili sve i na rubu bojnog polja izložili svoj život sudbini – oni su poginuli. Isti njima, samo slučajno preživjeli, izvršili su samoubojstvo. U ljubavi rođeni, željno očekivani, trudom othranjeni, skupo školovani, naši mladi bježe, dezertiraju, još ponižavaju Domovinu porukom – Idem gdje mi je bolje. Na njihovo mjesto useljavaju stranci, u velikom broju, i sa čvrstom odlukom i planom da ostanu. Nad sudbinom našeg najnovijega vala iseljeništva, nije više pitanje – hoće li se vratiti, nego – hoće li se imati gdje vratiti…
Nažalost nazire se sličnost poput onih proljetnica koje je varljivo proljeće stavilo na kušnju i jednostavno eliminiralo kao nekorisne za nastavak vrste. Intelektualci – iza knjiga i titula. Branitelji u okovima udruga. Radnici pred dilemom – propasti ili spašavati obitelj… Ostali su podijeljeni na pasivnu masu i izdajničku rulju. U cijeloj povijesti čovječanstva, nema još jednog naroda, tako podle sudbine, kao Hrvata, jer nama vladaju naši – patološki mrzitelji. Po instinktu prepoznaju sve što je za Hrvatsku loše, odbacuju što bi moglo biti dobro. Protivnici Boga, čovjeka, prirode, obitelji, djece, života, dobrote, ljepote.
Jedni zavidni na vrlinama, koje su im nedostižne. Drugi stalno gladni, iako im je Hrvatska krava muzara: moć i lova a la card. Sotonska vojska tutnji suvremenom Hrvatskom, uz crnu zastavu poklič: „Za pakao spremni!“ Uništavaju, zagađuju, pale, šaraju, mažu. Narušavaju ljepotu, uzdižu grozotu. Rasprodan nam je izvor prihoda i time sigurnost egzistencije – banke, industrija, poljoprivreda, zanati… sve redom, a posebno su na meti – kultura i obrazovanje.
Svi oblici kulturnih djelatnosti su ispod svake razine profesije, etičkih i estetskih kriterija. A onda je, baš ovih uskršnjih dana, divljanje divlje divljakuše prešlo svaku mjeru tolerancije i izdržljivosti. Tipičnom HNS-ovom prepotencijom – Ona(!) je izabrana da vlada. Ona(!) bi, po svome, mijenjala školstvo, određivala sadržaje udžbenika, izbacivala-ubacivala, maltretirala učitelje, nastavnike i profesore. Ponižava njihovu plemenitu i vrlo važnu profesiju, a učenicima oduzima učenje, pravo na vlastiti mozak. Uvodi tablete, a „ne štrebanje“, to je već jedno vrijeme fraza kojom se koriste i učenici, pa kažu da se gubi vrijeme štrebanjem nepotrebnih činjenica, koje se mogu, po potrebi, svugdje naći. Ono o čemu oni govore, zapravo, se zove „učiti napamet“: na-pamet, slagati, pohranjivati, pamtiti stečeno znanje.
Što očekivati od Programa škole za život, koji dolazi iz ozračja – kulture smrti. Grozomorni rasizam pokazan je prijedlogom smanjenja općeobrazovnih sadržaja u strukovnim školama. Zašto bi mladi vodoinstalater učio tko je Zrinski, a mladi keramičar hrvatske endemične vrste, zamislite idiotsko gubljenje vremena da se buduća bolničarka bavi neobjavljenim Chopinovim sonetima, itd.
Elitističko prenemaganje sa stotinu malih škola…
Na pitanje, zašto nema primjerene reakcije i zahtjeva za opozivom hrvatske kulturne, obrazovne, pedagoške i nadasve domoljubne javnosti – ne bi se moglo reći da se radi o navici, već svjesnoj odluci da se ne dira u osinjak malobrojne, prepotentne, lopovske družine, koja je važan koalicijski partner, pa si je uzela i dobila pravo apsolutne zlouporabe profesije… Valjalo je samo čekati da se sa s elitističkim prenemaganjem dotaknu stotine malih škola. To su sve koje ne zadovoljavaju prosjek od barem 150 učenika… Pokušava se naknadno zaogrnuti birokratskim fraziranjima ali, znamo što smo čuli, svjedočimo kako se razmišlja.
Ukidanje škole je planirani izgon, iseljavanje stanovništva iz, eto, nekih čudnih upornih enklava. Nema velike, ni male škole, samo velikog pojma škole za malene đake. Kakva je to norma od 150 učenika na više? Za jednog učenika, gradila se, i gradit će se u Hrvatskoj škola, nabavljati knjige i plaćati učitelji… Ima jedno malo selo, u njemu kraj kapelice, dućana i pošte sa skraćenim vremenom – mala školska zgrada. Jedan učenik i njegov otac učitelj. Kako bi bilo sve po propisu, svakoga dana odlaze na nastavu u školu, a budući da je cesta svakakva – traktorom.
Malenu osnovnu školu u Smiljanu, pohađao je na putu prema vrhu svjetske znanosti, Nikola Tesla. U prijavi svojih stotina i stotina izuma, patenata, formulara, mjernih jedinica i drugih znanstvenih dostignuća, započinjao je predstavljanjem: „Neka se zna, da sam ja, Nikola Tesla, iz Smiljana u Lici“. I danas, malu školu, pohađa nekoliko učenika, svi programi četiri razredne nastave u jednoj učionici. U kutu je peć na drva, u uglu naslagane cipelice. Tesla je tvrdio: „Čovjekov um upravljat će kretanjem zvijezda(!), rezonancija može raspoliti zemlju…“ Uvijek je isticao, kako mu je otac davao korisne vježbe, npr. pogađanje tuđih misli, otkrivanje raznih grešaka ili izraza, ponavljanje dugih rečenica ili računanje napamet. Te su mu dnevne vježbe imale ojačati pamćenje i razum, a posebno razviti kritičnost i bile su nesumnjivo veoma korisne…
Malenu osnovnu školu je pohađao, a kasnije na početku karijere u sličnima predavao i Andrija Mohorovičić iz Voloskog. Promatrao je oblake i potrese, a zaključcima se upisao u listu Svjetskih znanstvenih velikana. „O opažanju oblaka, te dnevnim i godišnjim periodom oblaka nad Bakrom“. „Tornado kraj Novske“. „Vijor kod Čazme“. Proučavanjem potresa u Pokupskom došao je do najvećeg prostornog otkrića uopće, koje površinom prati cijelu zemaljsku koru. Naime, otkrio je još jedan sloj ispod kore – nazvan Mohorovičićev diskontinuitet – kraće MOHO. Važno je to znati za uskršnjom trpezom, posebno ako za njom sjede i učenici malih škola. U ruku valja uzeti jaje, ukrašenu pisanicu (jer drukčije toga dana neće biti na stolu) i početi pažljivo guliti koricu, pa će se uskoro pojaviti tanka kožica, koja se ili ljepi za koricu jaja ili za bjelanjak. To je Mohorovičićev diskontinuitet, a cijelo jaje je model zemaljske kugle. Prerežite popola i pogledajte: žumanjak je lava, bjelanjak je tvrdio dio stijenja, korica je zemaljska kora, a opna između – otkriće pametnog Hrvata – zbog kojega je dobio svoj krater na Mjesečevoj površini i svjetsku slavu.
Šarene uskršnje pisanice, kultura su hrvatskih, narodnih, vjerskih običaja. U crkvi, na blagoslovu jela, za trpezom pri blagovanju jela, zajedno su priroda i čovjek. Šunka na uskršnjem stolu, u božićno se vrijeme vješa u pušnice na sušenje, a o Uskrsu se nasađuju pureća jaja, za božićnu pečenku s mlincima. Sve je to naučeno u malim školama genijalnih ljudi i veličanstvene prirode. Valja nam se dobro pogostiti, iskreno pomoliti i ozbiljno pripremiti za Treće Hrvatsko proljeće: „Treća sreća!“ – kaže narod. A on zna. Svakoj krpi nađe zakrpu, u svakoj nevolji rješenje. Ako Divjakica i njezini divlji sljedbenici ukinu vjeronauk u školama, narod će u naučavanje djece opet uključiti prave znalce i vjere i pedagogije – bake i djedove…
Iz svih upropaštenih i vjerski opustošenih dijelova svijeta, Sotona vodi ofenzivu na hrvatsku vjerničku domaju. Neka dođe, mi za razliku od svih, uvijek pobjeđujemo, jer, osim pravila, imamo i – diskontinuitet.