VOZI MIŠKO, ALI NE S NAŠIM PARAMA: Miškoviću petica za preporod Rijeke, a jedinica za inicijativu kako dalje financirati klub(ove)!

Igor Kralj/PIXSELL

Umjesto da novim porezima opterećuje ionako prenapregnutu industriju klađenja i igrače, koji plaćaju najveće poreze na dobitke (i to baš na sve dobitke) u Europi, država ima gdje udariti. Neka se država, kao većina europskih zemalja, obračuna sa ilegalnim priređivačima online klađenja koji iznesu iz Hrvatske oko tri milijarde kuna godišnje, a pritom ni lipom ne pridonose društvenoj i gospodarskoj zajednici!

Damir Mišković, za hrvatske neprilike iznimno bogat 52-godišnji Primorac, odrastao u svojim Miškovićima na otoku Pagu, odnedavno i vlasnik Nogometnog kluba Rijeka, jedini je čovjek koji je u posljednjih deset godina uspio uzdrmati apsolutnu vladavinu Zdravka Mamića te prekinuti desetljetnu dominaciju Dinama što je prijetila da posve eutanazira ionako mršavo zanimanje za Hrvatsku ligu.

Priča s Rijekom i Miškovićem započela je baš u ovo doba prije šest godina, kada je delegacije riječkog nogometnog prvoligaša, pojačana gradskim ocima, odlučila pokušati privoljeti prebogatog naftnog biznismena, Talijana Gabriela Volpija, da uloži svoj novac u nelikvidni i posrnuli klub s Kantride. Volpi je svoj novac godinama već selio i prema sportu, pa i hrvatskom, u to je doba bio i vlasnik riječkog vaterpolskog kluba Primorje, gdje mu je dopredsjednik bio upravo partner iz naftnog i inog biznisa, Damir Mišković. Volpi je imao i nogometnih iskustava, njegova La Spezia bila je u to vrijeme u trećoj talijanskoj ligi, pa su se, eto, Riječani usudili pitati ga da uloži novac u prvoligaša s Kvarnera koji je živio možda i najteže dane u svojoj povijesti te mu je prijetio bankrot i pad u najniži stupanj natjecanja. Volpi je pristao pogurati svojim kapitalom Rijeku s dna, riješeni su dugovi prema državi, dobavljačima i igračima, a radilo se o dubiozi od nekih sedam milijuna eura. Volpijev partner i prijatelj Damir Mišković postao je predsjednik Rijeke, njegova desna i lijeva ruka na Kantridi, a slovenski trener Matijaž Kek dobio je sve ovlasti u svlačionici i na terenu. To „sveto trojstvo“ projektiralo je sa suradnicima klub i momčad koji su promijenili odnose snaga u hrvatskom nogometu: Rijeka je lani osvojila naslov hrvatskog prvaka nakon 11 uzastopnih Dinamovih kruna, a klub je u međuvremenu dobio famozni kamp i stadion-bombon na Rujevici za 6000 gledatelja i sa šest velikih terena. Na momčad, klub i infrastrukturu potrošeno je u pet Volpijevskih godina 50 milijuna eura, a krajem prosinca 2017. objavljeno je da je NK Rijeka prešala u vlasništvo tvrtke s londonskom adresom Teanna Limited, čije su suvlasnice sestre Matea i Anna Mišković, kćeri Damira Miškovića. Jasno je da tata ipak glavni tata-mata u klubu.
U međuvremenu, na kontinentu je Zdravko Mamić upadao u sve veće pravosudne probleme, istrage protiv njega su se širile i otvarale se nove, uskoro će godinu dana kako mu se sudi po prvoj optužnici da je Dinamo i državu oštetio za 116 milijuna kuna, čeka se potvrda druge optužnica protiv njega i još šestorice da su Dinamo oštetili za 144 milijuna kuna teškim malverzacijama s novcem od transfera Dinamovih nogometaša, a u pripremi je i treća za Mamićevo „čašćenje“ s tajnog Dinamovog računa u Austriji, s kojeg je za sebe i brata Zorana pospremio 2,5 milijuna eura. Premda su Mamićevi stupovi svevlašća u hrvatskom nogometu, zidani 15-ak godina, i dalje čvrsti, njegova premreženost frapantna, a neprincipijelne koalicije i dalje na djelu, mic po mic, Damir Mišković osvaja sve više prostora i istomišljenika svojim djelovanjem i idejama. Moglo bi se reći da se prometnuo u lidera, doduše još uvijek ne nogometnog, ali postao je glasnogovornikom pet najjačih hrvatskih loptačkih sportova – nogomet, rukomet, košarka, vaterpolo i odbojka – te se počeo javno zauzimati za njihov bolji status u strukturi financiranja. Zato je osmislio, organizirao i odradio u prosincu prošle godine u Opatiji druženje četvorice predsjednika najjačih loptačkih nacionalnih saveza, Davor Šukera u Opatiji nije bilo, a nogometne su interese zastupali predstavnici svih nogometnih prvoligaša. I Damir Mišković koji je preuzeo i ulogu prvogovornika i glasnogovornika „Opatijske inicijative“, kako je neformalno prozvan projekt odnosno iznjedrene ideje, a uglavnom su se razmatrali „alternativni modeli financiranja vrhunskog domaćeg momčadskog sporta“. Suočeni s poraznim činjenicama da godinama već ne mogu preživjeti od prodaje ulaznica za svoje utakmice, prodaje dresova i ostalih artikala, od vlastitih marketinških aktivnosti i tv prava, Mišković i „Opatijci“ domislili su se čarobne formule obrati tuđu jabuku, jer im kao pripada, te si godišnje prisvajati oko 250 milijuna kuna! I taj se pozamašan novac, prema njihovoj ideji, ne bi razdijelio nacionalnim savezima, nego izravno klubovima, drugim riječima, Miškoviću, Mamiću i ostalim vrlim vlasnicima/čelnicima koji bi se igrali, ali za tuđe pare.

O čemu se radi? Premda je najveći dio prihoda od igara za sreću, 35 posto, namijenjen sportu, Mišković i njegovi saveznici misle da je to premalo i da im pripada još, a kako bi uvećali bazen s milijunima nasrnuli su na kladionice, odnosno na domaću industriju klađenja koja je ionako već porezima, i za priređivače klađenja i za igrače tj. kladitelje, među najopterećenijima u Europskoj uniji. Pa su tako Mišković i društvo lakonski iznjedrili inicijativu da se porez na uplatu svakog listića u kladionici sa sadašnjih 5% povisi na 10% te da se ta razlika, a radilo bi se o oko 250 milijuna kuna godišnje, razdijeli loptačkim klubovima. Kao da su kladionice neko njihovo osobno dobro i kao da su baš oni, sportaši, i to ne svi, nego samo „loptači“, i to opet ne svi, nego samo „perjanice“, predodređeni da posegnu za tim imaginarnim viškom koji bi bio stvoren ako bi se kladionice stavile pod još jaču poreznu presiju. Zašto na podjelu tog viška ne bi imali pravo i ostali korisnici dijela prihoda od igara na sreću: oni koji se bore protiv zlouporabe droga i svih drugih oblika ovisnosti, oni koji se bave socijalnom i humanitarnom djelatnošću ili problemima i zadovoljavanjem potreba osoba s invaliditetom, ili oni koji se bave kulturom ili tehničkom kulturom, ili izvaninstitucionalnom naobrazbom i odgojem djece i mladih, ili oni koji pridonose razvoju civilnoga društva…?
Okej, ne čudi da su Mišković i njegovi sportski saveznici neupućeni pa su lakonski krenuli obrati plodove iz tuđega vrta, ali je frapantno da je dionik najviše vlasti, predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković, posve neupućen u kompleksnu tematiku, pa eto prima Miškovića i partnere mu u svojim saborskim odajama, a njihovu inicijativu, sav ozaren, proglašava „kreativnim konceptom, na određen način revolucioniran u smislu financiranja sporta“.

Neš’ ti kreativnog koncepta koji treba potporu države! Kažu „opatijci“ kako ništa ne bi uzeli od građana? A od koga bi, vidi, molim te? Pa ne ulaze u kladionicu amebe, nego građani u potrazi za razonodom i srećom, a neki nažalost ogrezli i u porok ovisnosti, i na svaku svoju uloženu kunu plaćaju državi pet posto poreza. Na sto uloženih kuna, država im uzme pet, ubuduće bi im, prema Miškovićevu prijedlogu, trebala na sto kuna uzeti 10. Da bi se Mišković i ostali sportski dužnosnici igrali vlasnika i čelnika klubova koji od svoje osnovne djelatnosti ne mogu i(li) ne znaju preživjeti.

Država, čudi nas da to gospodin Jandroković ne zna, ima gdje udariti kad je u pitanju kladioničarski biznis, ali sasvim sigurno ne na domaću industriju klađenja koja istoj toj državi godišnje isporučuje više od milijardu kuna. Recimo, zašto država već godinama ne uspijeva svojim alatima udariti na ilegalne internetske priređivače klađenja koji dovode u neravnopravan položaj domaće priređivače i nanose izravnu štetu državom proračunu, pa tako i hrvatskom sportu?



Iako članak 68. Zakona o igrama na sreću izričito zabranjuje priređivanje igara na sreću inozemnim priređivačima, oni godinama nesmetano posluju u Republici Hrvatskoj čime krše zakon. Oni ne plaćaju nikakve naknade, poreze i ostala davanja, a njihovi se prihodi, dosad se radilo o tri milijarde (!) kuna godišnje, odlijevaju u inozemstvo! To je još prije dvije godine ustvrdio i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša. No, država, za razliku od svih ostalih zemalja članica EU, nije do danas ni sa čime spriječila inozemne kladionice da neometano upadaju na hrvatsko tržište i isisavaju hrvatski novac prijeko potreban našoj domovini.

Pa se onda Mateša, vidjevši da ne može računati na državu, okrenuo „Opatijskoj inicijativi“. On je „Opatijcima“ tihi saveznik iz sjene, jer računa, naplate li se loptački sportovi iz trbuha predloženog novog poreza na kladionice, njemu će ostati mnogo više za HOO i Sportsku TV, koja ga je zadužila do groba i dalje (a i dalje proizvodi višemilijunske gubitke godišnje). Osim toga, savezništvom s „loptačima“ Mateša će učvrstiti svoju poziciju i u budućem izboru za predsjednika krovne hrvatske sportske organizacije. Umjesto da se Mateša i kao bivši premijer založi da se država neizostavno obračuna s ilegalnim priređivačima klađenja koji ne pridonose razvoju ni društvene ni gospodarske zajednice, on podržava inicijativu koja bi još više opteretila ruku koja hrani (i) hrvatski sport, pa sve dok se ruka ne osuši. Jer nastavi li se trend rasta uplata na inozemne kladionice i odljeva novca iz Hrvatske (a hoće, jer mlade generacije okrenute su internetu i, jasno, povoljnijoj ponudi, tj. manjem trošku), procjenjuje se da će se sadašnje tri milijarde godišnje što se izlijevaju iz Hrvatske stranim kladionicama, 2020. godine narasti do pet milijardi kuna! Pritom će prihodi domaće industrije klađenja rapidno padati, a time i zamaman dio koji se slijeva u proračun.

Evo da vidite u kakvom su neravnopravnom položaju domaće kladionice u odnosu na inozemne ilegalce: jedan od uvjeta koji domaći priređivači internetskog klađenja moraju zadovoljiti je da otvore 50 uplatnih mjesta i zapošljavaju 100 radnika. Godišnje za tzv. zemaljsko klađenje plaćaju državi u startu milijun kuna, te za online klađenje još dva milijuna kuna, tako da se gubitak zbog inozemnih priređivača za Državni proračun očituje i kroz nezapošljavanje radnika, te neplaćanje plaća i doprinosa. Novac iz Hrvatske u ilegalne kladionice počeo slijevati 2015. kad su povećane stope poreza na dobitke, i to baš sve dobitke, čime su najviše pogođeni igrači koji igraju za manje dobitke, do 750 kuna. Ukupni prihodi od klađenja su 2015. godine drastično pali. Tako su 2014. ukupne uplate u igre klađenja u Hrvatskoj iznosile 5,7 milijardi kuna, a sljedeće godine pale su na 4,9 milijardi kuna. Službenih podataka za 2016. i 2017. još nema, ali procjena je da se godišnje uplaćivalo oko pet milijardi kuna. Od 2015. godine u Hrvatskoj su kladionice zatvorile više od 250 poslovnica i otpustile više od 600 ljudi.
U Hrvatskoj su vrlo visoki i porezi na dobitke igrača, a koji u većini zemalja EU uopće ne postoje. U Hrvatskoj se tako plaća porez po stopi od 10% na dobitke do 10.000 kuna, po stopi od 15% na dobitke iznad 10.000 kuna do 30.000 kuna, po stopi od 20% na dobitke iznad 30.000 kuna do 500.000 kuna, te po stopi od 30% na dobitke iznad 500.000 kuna. Porez na dobitke pak ne plaća se primjerice u Belgiji, Austriji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Danskoj, Švedskoj, Češkoj, Finskoj, Francuskoj, Irskoj, Latviji, Litvi, Malti… Na Cipru i u Portugalu se plaća porez samo na dobitke veće od 5000 eura i to po stopi od 20%, u Poljskoj se plaća porez na dobitke iznad 531 eura i to u sklopu godišnjeg poreza na dohodak.
Industrija klađenja u Hrvatskoj lani je uplatila 750 milijuna kuna izravno iz prava priređivanja igara u državni proračun kroz godišnje koncesijske naknade, mjesečne naknade i poreze, a još 300 milijuna kuna neizravno kroz ostala davanja – poreze i doprinose u odnosu na plaće radnika, PDV, poreze od zakupa…, što je ukupno više od milijardu kuna godišnje. Ilegalni priređivači uplatili su hrvatskoj državi nula kuna!
Državo, Jandrokoviću, ministarstva financija, uprave, zakonodavci, poreznici, agencije… dokle ćete bez prave reakcije promatrati kako nam desperadosi iznose novac iz Hrvatske, a mi, „mali“ građani, zvat ćemo mobilne operatere da pokušamo spasiti još jedan dječji život!

Većina država Europe doskočila je problemu ilegalnih priređivača propisivanjem zakonodavnog okvira kojim je predviđeno blokiranje IP adresa i/ili blokiranje novčanih transakcija ilegalnih priređivača igara na sreću. Npr. Poljska je uvela blokiranje IP adresa ilegalnih priređivača 1.srpnja 2017. U 2016. Poljska je od igara na sreću prikupila 30 milijuna eura, a u 2017. dva i pol puta više – 87 milijuna eura! Vlast je odavno da nema takvih okopavanja s Agrokorom, Inom… i da nije usredotočena na samu sebe i svoje očuvanje, u tri poteza mogla urediti tržište klađenja u Hrvatskoj i riješiti se nelojalne konkurencije koja izravno potkopava državni proračun.
Većina država problem stranih ilegalnih internetskih priređivača klađenja riješila je uspostavljanjem sustava IP blokade (blokiranje pristupa internet stranicama takvih ilegalnih priređivača) te blokiranjem bankovnih transakcija prema ilegalnim priređivačima, uz istovremeno sastavljanje i ažuriranje tzv. crnih lista (popisa ilegalnih priređivača na koje se te blokade odnose) te propisivanjem iznimno visokih kazni za oglašavanje takvih ilegalnih priređivača u zemlji u kojoj nemaju pravo priređivanja igara na sreću, a koje djeluju destimulirajuće. Tako su to riješile, primjerice, Rumunjska, Bugarska, Italija, Poljska, Mađarska, Slovenija, Belgija, Francuska, Danska itd.
Ukoliko se država odluči za blokadu bankovnih transakcija, potrebno je izmijeniti postojeći Zakon o igrama na sreću te u cijeli proces uključiti banke i tijela nadležna za kontrolu rada banaka, a u slučaju IP blokade i tijela nadležna za kontrolu rada pružatelja internet usluga.
Eto, to je to! Tako teško?

U 2016. u Hrvatskoj je od svih vrsta igara na sreću, ukupno prikupljen iznos od 1.046.000.000,00 kn u korist državnog proračuna, od čega je čak 60 % prikupljeno od priređivača klađenja, a preostalih 40 % od priređivanja igra na sreću u kasinima, na automatima i lutrijskih igara. U 2017. ukupno je prikupljen iznos od otprilike 1.100.000.000,00 kn. Zamislite sad da je tri milijarde kuna koje se slijeva na račune ilegalnih priređivača klađenja ostalo ovdje. Državni proračun bio bi bogatiji za još milijardu kuna!
Miškoviću i ostali „Opatijci“, je li vam jasno da ste promašili „ceo fudbal“? Ne udarajte po ruci koja hrani (i) hrvatski sport da bi nekolicina guštala u svojim hobijima i strastima.

Dražen Mišković jse posljednja dva mjeseca u svakoj prigodi javno hvali da za svoju inicijativu “udara” na kladionice ima potporu ministra financija Zorana Marića i predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića. Očito se “Miško” odlučio “igrati” presing na institucije, doznajemo da lobira i među još nekim članovima Vlade, a nerijetko ga se posljednjih tjedana može vidjeti u Katančićevoj ulici gdje je sjedište Ministarsta financija. Ono što Mišković nikako ne voli čuti jest mišljenje poreznih eksperata iz područja igara za sreću. Oni smatraju da bi svako dodatno oporezivanje kladionica bilo kontraproduktivno. Poveća li se porezna presija, a država ne spriječi ilegalno online klađenje, sadašnjih tri milijarde kuna što se godišnje izliju iz Hrvatske u inozemne kladionice, doseći će 2020. pet milijardi, a prihodi domaćih priređivača klađenja rapidno će pasti, što je izravni udar na državni proračun.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI