Mirna reintegracija uistinu je dobra ostavština pokojnog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, i kada to veli premijer Andrej Plenković, posve je u pravu. Ali, to je jedna strana medalje, jer prave, istinske, mirne i dostojanstvene, sada već integracije Srba u hrvatsko društvo, ne može biti ni slučajno bez kažnjavanja brojnih ratnih zločina...
Tko želi ušutkati, zaustaviti, minorizirati, zatrti Kolonu sjećanja za Vukovar koju je hrvatski narod sam osmislio i priredio, te od nje napravio dostojnu manifestaciju kojom se odaje počast žrtvama grada koji je svoju sudbinu podario za nastanak hrvatske države? Odgovor nije težak – u spletu sadašnjih političkih okolnosti, koalicija, sitnih interesa i prijevara, ali i sramotnog ponašanja druge strane koju, eto, nije oportuno niti zvati agresorskom – brojni mediji i novinari s – Kolonom sjećanja – se sprdaju. Omalovažavaju ju hineći slobodoumne ljude sklone pomirenju, suživotu, toleranciji…
A istina je posve drukčija, kud i kamo okrutnija, jer upravo oni kojima je Kolona sjećanja za Vukovar trn u oku, zadrti su i zašto ne reći – fašistoidni plaćenici kojima je sveti zadatak obračunavati se s hrvatskim žrtvama i to na način na koji narod već jedva tolerira… No, u izvršnoj vlasti, zašto i to ne reći, na čelu s premijerom i ministrima, to ne žele vidjeti iako bi se lako moglo zaključiti da su poprilično glupi, ako ne vide što se događa…
Mirna reintegracija uistinu je dobra ostavština pokojnog hrvatskoga predsjednika, dr. Franje Tuđmana, i kada to veli premijer Plenković – posve je u pravu. Ali, to je jedna strana medalje, one prave, istinske, mirne i dostojanstvene, sad već integracije Srba u hrvatsko društvo, koja ne može biti ni slučajno bez kažnjavanja njihovih brojnih ratnih zločina…
Glumeći kako smo vratili hrvatski teritorij bez da smo stali na njega vojnom čizmom, kontraproduktivno je već i samo zbog činjenice da je zbroj procesuiranih ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i hrvatskih vojnika prigodom napada i okupacije Vukovara, u posvemašnjem nesrazmjeru sa svirepim događajima koji su ostali u memoriji Vukovaraca…
Fredova matematička nemogućnost
Stoga, stupidno, pa čak izazivajuće djeluje izjava bivšeg ministra branitelja, Vukovarca Freda Matića, kojeg Kolona toliko iritira da se udostoji reći – ”…kako je potraga za zločincima iz Vukovara nerealna”. Pa, istodobno tvrdi:
„Rat je bio, rat je prošao. Bavim se 25 godina tom problematikom. Jedina neriješena pitanja su nestali i ratni zločini. To rješavaju institucije. Neki dan je gospodin Rehak iz udruge logoraša rekao da su podigli dvije tisuće optužica. Ljudi u svom emotivnom osjećaju ne shvaćaju realnost. Realnost je puno surovija od emocija, morate ih moći potisnuti. Matematički je nemoguće da je u Vukovaru bilo dvije tisuće zločinaca…“
Međutim, matematika je, ipak, egzaktna znanost koja samo potvrđuje da Matić govori ono što netko želi čuti, a ne izračunati. Naime, te ratne 1991., grad je napadnut sa zemlje, iz zraka, s Dunava, ali i od nekih njegovih stanovnika. Istih onih koji su do tada u njemu živjeli i radili, te sagradili domove.
Nakon tromjesečne obrane, 21. studenoga 1991., posljednje je palo Borovo naselje. Iako se Vukovar doista branio životima branitelja i njegovih sugrađana, padom grada, protjerivanjem i ubijanjem hrvatskog stanovništva, u nekoć mirnom i lijepom gradu na Dunavu – prestao je život. Gradom su carevale ruševine, pustoš i tuga…
Vukovar je bio prvi veći europski grad potpuno uništen nakon Drugog svjetskoga rata. Prije rata u Vukovaru je živjelo 44.600 stanovnika, od kojih su 47 posto bili Hrvati, a 32 posto, Srbi. Godine 1991. sravnjen je sa zemljom, nakon što je punih 87 dana bio pod opsadom 30 tisuća vojnika Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga. U napadima je redovito sudjelovalo i Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo, 400 tenkova, te stotine minobacača i topova…
Na hrvatskoj strani bilo je manje od 2500 branitelja s lakim naoružanjem, te zaštitara, policajaca i dragovoljaca…
Točan broj vukovarskih žrtava još uvijek je nepoznat. Danas se govori da je u Vukovaru poginulo oko tisuću hrvatskih branitelja, te oko tri tisuće civila. Prema hrvatskom generalu, Antonu Tusu, oko 1100 vukovarskih branitelja je ubijeno, 2600 branitelja i civila označeni su kao nestali, a drugih tisuću hrvatskih vojnika ubijeni su na prilazima Vinkovcima i Osijeku…
Velikosrpski agresor je protjerao i prognao oko 22.000 ljudi. Osim toga, oko 8000 branitelja i civila je prošlo kroz srpske koncentracijske logore, oko četiri tisuće ih je ubijeno, poginulo ili nestalo, 306 ih se vodi kao nestali (18. studenoga 2011.). Na stratištu Ovčari pobijene su brojne nedužne obitelji, te ukupno 260 ranjenika i civila.
Kad se već igramo brojkama, poput Freda Matića, svaka od šest i pol milijuna granata ispaljena na grad, ispaljena je od bilo čije, samo ne pravedničke ruke! Zločinačke ruke, Frede Matiću, zločinačke!!!
Jadni potezi Pupovca i Brnabić…
Svi oni koji su pregluhi na ove egzaktne podatke, spremno vade brojke o žrtvama na srpskoj strani. Da, ali stradale na hrvatskom teritoriju, prigodom uspostave njihove marionetske i okupacijske paradržave. Ispada tako jadan i patetičan potez Milorada Pupovca koji na dan sjećanja za Vukovar, baca u Dunav vijenac sa – srpskim nacionalnim bojama… Zašto ne bi, analogno tome, i netko od hrvatskih političara otišao u Beograd i pustio niz Dunav prema Crnom moru vijenac s hrvatskim nacionalnim koloritom? Ali, ne, nitko od Hrvata nije ubijen u osvajanju Beograda, ali je zato pretučen do smrti u okolnim logorima…
Poanta se sama nudi – Srbija, prevrtljiva, savitljiva, ali i dovitljiva, čini sve da opravda svoje zločine, ismijavajući tako i međunarodno pravo, ali i cijelu Europu koja bi ju, je li, rado primila u svoje okrilje. No, stvari nisu tako jednostavne. Evo zgodnog primjera: premijerka Srbije, Ana Brnabić, u intervjuu za radio „Deutsche Welle“, razgovarala je o ulasku svoje zemlje u EU. Voditelj je inzistirao da ona kaže kako je uvjet za ulazak u EU – priznanje Kosova, a zatim je Brnabić rekla i kako u Srebrenici – nije bilo genocida…
„Za Srbiju se genocid u Srebrenici nije dogodio. Odgovoran čovjek za taj užasan ratni zločin je izručen Haagu i Srbija je napravila sve što je bilo do nje”, rekla je Brnabić, na što ju je novinar pitao – želi li to Srbija prekrojiti povijest? Ona je bezobrazno uzvratila, aludirajući, valjda, na našu stranu: „Mi samo kažemo ono što su činjenice za nas i dala sam vam odgovor i ponovit ću – u Srebrenici nije bio genocid… Također, Vi Srbiju tretirate kao da je ona neki izolirani sistem. Pogledajte kako zemlje u regiji tretiraju ratne zločince…”
Još je davno glavni tužitelj u nirnberškom procesu nakon Drugog svjetskoga rata, Amerikanac Robert Jackson, rekao da „je svaki nacistički pokolj s više od jednog ubijenog masovno ubojstvo i da tu nema rasprave…“
Ana Brnabić očito „uživa“ u činjenici da su u Srebrenici poneko dijete i žena preživjeli i potom definira genocid po svom ukusu, dodvoravajući se Europi na krivi način. Koji, bojimo se, i prolazi…
Ima li većeg poniženja po aktualnu hrvatsku politiku od ovakvih riječi? Zemlja smo koja smo osuđivali svoje branitelje, nerijetko na osnovu neopravdanih i nametnutih dokaza, sve u cilju poravnanja krivnje. Tako imamo i medije u kojima novinari ismijavaju kada jedan od zatvorenika, osuđen za zločin, ode na koji dan na terapiju u toplice. I po tome ocjenjuju ponašanje Hrvatske prema ratnim zločinima, istu zemlju koja je pod ratnim zločinima umalo nestala s lice planeta.
Osim što je bezobrazno, sve ovo je i opasno i čemu se onda čuditi što situacija u Vukovaru ovako vrije i što su Vukovarci u svom gradonačelniku, Ivanu Penavi , vidjeli nadu da će se nešto promijeniti, da će ljudi osjetiti pravdu. Koja je temelj za zdrav život, suživot, suradnju, napredak…
Srbija se mora pokajati…
Njemačka se nakon rata promijenila i napredovala. Samo i isključivo zbog jednog razloga – priznala je krivnju i pokajala se, podnosila je stoički sramotu. Zarmislimo, je li kancelar Willy Brandt s užitkom klečao pred tonama ljudskog pepela pokraj koncentracijskih logora? O plaćanju odštete da ne i govorimo… Slično je bilo i s Japanom… A sada, kada Srbija ima šansu sprati ljagu sa svog imena, pružiti šansu ostalima da žive u simbiozi s njenim stanovništvom, odgovor je isti kao i 1991. godine – mi smo velika Srbija i tko nam što može…?
Da bi došlo do oprosta uopće, iako mi stalno opraštamo, da bi došlo do suživota, iako stalno živimo i puštamo i druge da žive u miru u Vukovaru. Da bi uopće počeli od početka nije bitno koliko ćemo spustiti glavu, iako to stalno radimo, jer nas naši političari svakodnevno udaraju i bombardiraju sa svih strana i sveg raspoloživog oružja misleći samo na sebe i svoje sitne interese…
Da bi napokon mogli mirno živjeti, Srbija mora priznati, mora reći istinu, mora se pokajati, mora reći – krivi smo. To je početak. No, nažalost takav početak i takvu istinu nikada nećemo ni čuti, a kaoli doživjeti…
Optužnica Siniše Glavaševića: ‘Osuđujem vas, gospodo sabornici, za smrt Vukovara…!’
A kako je bilo onda, tako je i danas… O tome najbolje svjedoče riječi heroja Vukovara, Siniše Glavaševića, sadržane u njegovoj Optužnici:
„Optužnica kojom optužujem Sabor Republike Hrvatske za sudjelovanje Hrvata u najvećem zločinu u povijesti nad hrvatskim narodom, za sudjelovanje u zločinu nad 15.000 Hrvata iz Vukovara.
Optužujem vas, gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste vi bili siti, zato što je vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste vi gasili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode.
Gospodo sabornici, dane ste provodili u ukusnim domovima i isto takvim uredima, a Vukovarcima ste dodijelili vlažne i tamne podrume. Za vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Zašto ste naše bebe i našu djecu osudili na krastavost?
Jesu li sve infekcije svijeta rezervirane za djecu Vukovara? Osuđujem vas, gospodo zastupnici, za sve njihove boli, za sav strah kojim su ispunjene dječje oči, za svaki prigušeni krik, za sve suze, isplakane i neisplakane.
Osuđujem vas, gospodo sabornici, za svaku na živo odrezanu herojsku ruku, nogu, za svaku na živo izrezanu ranu i izvedenu operaciju. Osuđujem vas za sve boli gladnih i žednih ranjenika, za sav očaj i umor naših liječnika i ostalog medicinskog osoblja. Osuđujem vas za sve smrti koje su nastupile zbog nedostatka krvne plazme i adekvatnih lijekova.
Osuđujem vas za sav očaj borca kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje. Osuđujem vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su u Vukovar stigli nepobitni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta i obranu Vukovara, ali da ih ne želi upotrijebiti, odnosno dostaviti zapovjedništvu Operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja, koje je zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadataka koji je postavljen pred njih.
Osuđujem vas, gospodo, za svu bol trenutka kada ja Vukovar shvatio da između vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike.
Osuđujem vas, gospodo, za svu sramotu koju ste nanijeli hrvatskom narodu, pokapajući ga. Hrvatski narod nije vas za ovo ovlastio i zato vas optužujem za IZDAJU. Optužujem vas, gospodo, zato jer ste stajali ispred svetinje hrvatskog naroda, ispred hrvatske trobojnice, a izdajnici si to nikada ne smiju dopustiti. Okaljali ste našu zastavu i zato vas optužujem.
Optužujem vas zato što ste svojim izdajničkim ustima pjevali našu lijepu himnu koju su pjevali heroji Trpinjske ceste, heroji Lužca, heroji Mitnice, Sajmišta, Borova naselja, heroji Bogdanovaca. Heroji Vukovara pjevali su je dok su branili Vukovar u tijeku borbe, kad su sahranjivali raskomadane ostatke svojih prijatelja, pjevali su je dok su umirali.
Osuđujem vas, gospodo, jer si uzimate to pravo. Nedopustivo je da vi, pod čijim blagoslovom Vukovar umire, pjevate pjesmu ljudi koje ste osudili na mučeničku smrt. Optužujem vas za sudjelovanje u masakru nad stanovnicima i braniteljima Vukovara.
Osuđujem vas, gospodo, za smrt Vukovara. Materijalni dokazi vaše nesumnjive krivice bit će dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti.
Zavaravate se ako mislite da ćete vi prije doći do njih. Ne možete – garantiramo. Također garantiramo da ćete u budućnosti ući i ostati u povijesti kao izdajnici i zločinci i da ćete do kraja svog života lijegati i ustajati sa sjećanjem na Vukovar…“