Za prebjege iz stranaka uvedimo prijelazne rokove – kao u nogometu!

screenshot/saborskatv

Hrvatska politika posljednje dvije godine doživjela je do sada nemoguće koalicije, pa i to da bivši SDP-ovci podupiru vladu Andreja Plenkovića, a da ne govorimo o Pupovčevoj stranci posebno. Pobjednik u takvim igrama ispada i zagrebački gradonačelnik Bandić koji sa svojom Strankom rada i solidarnosti skuplja zastupnike kao skitnice po ulici, pa je na djelu neviđeni nered u kojem se zna - što je red. Red je napustiti svoju dotadašnju stranku, ne vratiti mandat, sprdati se s dojučerašnjim kolegama i govoriti o novim počecima i  vlastitoj moralnoj uravnoteženosti...

Nije šala, izgleda kao šala, ali svi smo posve ozbiljni. Jer, zašto Hrvatska sa svojom političkom scenom ne bi bila jedinstvena, posebna i revolucionarna u cijelom svijetu?  I zašto ne bi  po uzoru na sportski život nogometaša i u život političara uvela zakonit, terminski prijelazni rok? I ljetni i zimski – bila bi to doba kada bi političari, od lokalnih i marginalnih do visokopozicioniranih i, možda, najvrijednijih, imali prigodu zakonito prijeći iz stranke u stranku… Sa svojim mandatom i privilegijama koje mu donosi…

Baš kao što je Mbappe prešao iz „Monaca“ u „PSG“ ili Ronaldo iz „Reala“ u „Juventus!“ Ili Maradona svojedobno iz „Barcelone“ u „Napoli“, kada ga je na prvom treningu ispod Vezuva dočekalo 85 tisuća ljudi…!?

Tu novotariju koju bi izmislila Hrvatska, preuzeo bi cijeli svijet i dobili bismo na vrijednosti. Pa, izmislili smo i legalizirali najveću izdaju u političkoj povijesti čovječanstva! No, zašto se tako ismijavamo sami sa  sobom? Zato jer je apsurda i paradoksa u pravim nogometnim transferima (uz plaćanje, je li…!?) već toliko, pa su   takvi moralno nakazni činovi postali u nas uobičajeni poput jutarnjih kava… I inače smo zemlja  čuda, pa sve ono što je vani normalno, kod nas nije i obratno, a sve što je gadljivo, to je u Hrvatskoj redovito i prihvatljivo…

Od Tomislava Sauche do Marija Habeka

Politika je umijeće mogućega, a ovdje u Hrvatskoj je politika – sve! Jer, sve je i moguće! Dakle, sadašnji recentni  saziv Hrvatskog sabora rekorder je  po broju političkih transfera. Nedavno otišla 2018. godina, nadmašila je čak 2002. godinu, kada su čak 22 zastupnika promijenila dres. Ni jedan od sadašnjih 23 parlamentarca, koji su promijenili političke boje, bilo da su prognani ili su prebjezi – nisu vratili mandat matičnoj stranci ili listi. I što to govori?  Lijepo nam zbori da ova slika Sabora nije ona koju su građani na izborima izglasali…! Pritom je istina samo jedna i tragična – volja  birača potpuno je zanemarena, a politička kultura nikada nije niže pala! Počelo je, sjećamo se, s Tomislavom Sauchom, dok je posljednji u nizu političke trgovine bio  – Mario Habek.



Hrvatska politika posljednje dvije godine doživjela je do sada nemoguće koalicije, pa i to da bivši SDP-ovci podupiru vladu Andreja Plenkovića, a da ne govorimo o Pupovčevoj stranci posebno. Pobjednik u takvim igrama ispada i zagrebački gradonačelnik Bandić, koji sa svojom Strankom rada i solidarnosti skuplja zastupnike kao skitnice po ulici, pa je na djelu neviđeni nered u kojem se – zna što je red. A red je napustiti svoju dosadašnju stranku, ne vratiti mandat, ismijavati dojučerašnje kolege i govoriti o novim počecima i  vlastitoj moralnoj uravnoteženosti.

S prebjezima u Bandićev saborski, ali i klub u Gradskoj skupštini, nedavno su se počeli baviti Uskok i policija. Uskok je tako prošloga tjedna potvrdio da provodi izvide o „transferu“ Mladena Madjera, na koji je ukazao predsjednik HSS-a, Krešo Beljak, koji je najprije dao iskaz Uskoku, a potom i policiji, kao i HSS-ov Željko Lenart. Uskokovci su, nakon medijskih napisa da mu je nuđeno tri milijuna kuna, ispitali i SDP-ovog gradskog vijećnika, Zvanu Brumnića, a izvidi se, prema neslužbenim informacijama, vode i protiv Ilije Ćorića koji je izbačen iz HSS-a nakon što je u Gradskoj skupštini podržao Bandićev proračun.

No, što u takvoj situaciji mogu Uskok i Državno odvjetništvo? Apsolutno ništa! Jer, ako bi sudstvo nešto na temelju dokaza i presudilo, što bi i onda bilo sa stotinama dosadašnjih političkih prebjega? Bolje je onda to sve lijepo legalizirati, rekosmo u dva prijelazna roka – ljetnom i zimskom! A ne da prelaske bilježimo samo prije bitnih glasovanja, donošenja odluka i traženja (o)pozicijske premoći. Ako se već naveliko priča o legalizaciji marihuane, nama bi mnogo korisnija i efektnija bila – legalizacija političkih prebjega.

Traže očitovanje i Zorana Milanovića!?

No, najveći gubitnik u ovoj hrvatskoj igri s transferima, sigurno jest SDP. Ili stranka u rasipanju, kako ju već zovu mediji. Ljudi iz te stranke jednostavno se došetaju u stranke parlamentarne većine – trojica od njih čak i u Klub zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, pa sve više njihovih dužnosnika smatra da bi se o tome trebao očitovati i bivši predsjednik stranke, Zoran Milanović…!? I to zato, što su Milanka Opačić, Zdravko Ronko i Ana Komparić Devčić, godinama podržavali, čak i nekritički, Zorana Milanovića, a sada su se skrasili kod Bandića… Pritom, napustiti stranku i vratiti mandat, u hrvatskoj je politici tolika rijetkost da se vjerojatno nitko ni ne može sjetiti osobe koja je takav potez napravila…

Sada ponavljati kako većina građana ne bi glasovala za zastupnike da su znali da će promijenili stranački dres, jest – stupidno. Odgovor leži i  kod samih građana, koji sve češće izbore – izbjegavaju. Upravo zbog takvih događaja. Da se razumijemo, političkih prebjega je bilo uvijek. I svugdje. No, ipak je baš ovih dana u Hrvatskoj bježanje u druge stranke sa svojim mandatima postala – epidemija. Postavimo stvari ovako – na dan izbora 11. rujna 2016. godine,  spomenuta 23 prebjega  bili  su članovi jedne političke opcije – danas su druge.  A to je čak  15 posto saborskih zastupnika(!),  što znači da je nakon zadnja dva transfera premašen prosjek prema kojem svaki sedmi zastupnik predstavlja novu opciju…

Zavirimo malo u povijest, pa se prisjetimo  i nekih najvećih svjetskih političara, čak i povijesnih osoba.  Tako je Winston Churchil, britanski ratni premijer, dvaput   mijenjao stranku – počeo je kao konzervativac, pa je 20 godina bio liberal, da bi se na kraju vratio svojoj prvoj opciji. Ali, „najjači“ svih vremena bio je  Turčin, Kubilay Uygun – za vrijeme jednog mandata u turskom parlamentu, sedam puta je mijenjao stranački status – pritom je promijenio četiri stranke, a mandat je završio kao nezavisni zastupnik. Ima i Hrvatska svojih „uyguna”…

Što se može konkretno učiniti kako bi se spriječile takve pojave o kojima bruje građani i kojima se odmah dodaju i visoke svote novca? Jedino zakonski zabraniti transfere s mandatima – ima takvih primjera u svijetu. Ali, onda se stvaraju drugi problemi. U Ukrajini je tako zabranjena promjena strana, no tamošnji politički analitičari kažu da je i to loše, jer tako stranačke vrhuške imaju – preveliku moć.

Jednostavno rečeno,  svaki stranački čelnik odmah postaje nedodirljiv, gubi se unutarstranačka konkurencija i demokracija. Stoga, promijeniti stranački dres, potpuno je legitimno pravo svakog političara. Ni zadržavanje mandata nije protuzakonito. Jedino rješenje, ako želimo ipak biti ozbiljni – promjena je izbornog modela. Barem kako bi se zaustavila epidemija transfera od koje je građanima već zlo… Ili sve lijepo legalizirajmo, s prijelaznim rokom,  baš kao kod nogometaša! Pa, neka budu i odštete, baš kao kod nogometaša! I ovako i onako je sve pitanje novca, makr svi oni koji su u igri – šute o tome…

Ipak – prevaranti i izdajnici!

Ako je Tomislav Saucha „kupio” slobodu, treba li pitati uopće zašto su drugi zastupnici  odlepršali iz svojih stranaka? Pa, i novac znači slobodu – suvremeni svijet i život u njemu bez novca su robija, oduzimanje slobode.  Novac, priznaju mnogi, pokreće svijet,  pa kako onda ne bi pokretao i naše političare!? Pritom se pitanje morala i savjesti, na koje se tako rado pozivamo, i dalje očitava i na ustima onih koji su izdali kolege, prijatelje, birače, pa i sebe same…

Ne bu meni prezime koje nije zagrebačko određivalo za koga ću glasati”, samo je jedno opravdanje promjene mišljenja i svjetonazora u hrvatskoj, točnije zagrebačkoj političkoj stvarnosti. Predivno u svom svojem jadu! A samozatajni zagrebački zastupnik, Miroslav Polovanec,  je to izjavio kao opravdanje svojeg glasovanja za ZG-proračun manjine, koji je time učinjen – većinskim.

Pritom se razni izrazi koriste za ovakve postupke, ali najčešće se spominje – trgovanje interesom. I gdje su onda sve one priče o konzistentnosti, uvjerenjima, razočaranjima, neslaganjima? Pa to su tako lijepa objašnjenja da se fakat mora uvesti prijelazni rok za političke bjegunce, zašto ne reći – prevarante i izdajnike!

Bit će to ravno prelasku nogometaša iz kluba u klub i izjavi: „Oduvijek sam navijao za ovaj novi klub, još kao dječak maštao sam da ću igrati za njega!” Ovako, sve ostaje na onoj čuvenoj Platonovoj: „Izdaja nikada ne uspijeva. Zašto? Ako uspije, nitko ju se ne usudi nazvati izdajom…!”

Facebook Comments

Loading...
DIJELI