Žrtva sam lihvarskih banaka povezanih s kamatarima, korumpiranim sucima i političarima s poslovnim ambicijama!

0
919

'Kad smo dobili lokacijsku i građevinsku dozvolu, i kada smo već platili komunalije za hotel u Vinišću, došli smo na ideju, da u tom mjestu napravimo marinu nautičkog turizma, s obzirom na atraktivno prirodno okruženje. Lokacijsku dozvolu za privezište trebalo je ishoditi odmah, jer se jedino temeljem nje mogao raspisati natječaj za koncesiju pomorskog dobra u Vinišću. U svibnju 2001., na natječaj o koncesiji, izvan službenog roka, osim naše firme Gajeta, javila se konkurentska - Marinka d.d., osnovana u sklopu općine Marina. Dan prije otvaranja koverata, u uredu pročelnika otvorili su moju kovertu s ponudom. Tom nezakonitom otvaranju moje ponude prisustvovali su župan, Branimir Lukšić, Milivoj Vranješ, načelnik općine Marina, te Ivan Najev i Željko Mišić...'

Ivica Anđelić, nije mogao ni slutiti da će, kao povratnik iz Njemačke, gotovo četvrtinu svoga života potrošiti na obilaske ureda, sudova, ministarstava, banaka, državnih odvjetništava, kako bi pokušao normalizirati poslovanje svoje marine u Vinišću u koju je uložio životnu ušteđevinu i kako bi pokušao spasiti uloženi novac. Ovo je priča o borbi pojedinca protiv umrežene kriminalne strukture koja sve više prekriva Hrvatsku…

Problemi s vašom marinom u Vinišću traju više od 17 godina, od početka vaših ulaganja. Zbog čega ti svi pravni i upravni postupci traju tako dugo i kako je sve počelo?

Loading...

– Kao povratnik iz Njemačke, dobio sam kredit sa subvencijom Republike Hrvatske u iznosu od 200.000 njemačkih maraka. S tim novcem i novcem kojeg sam donio sa sobom, a na nagovor mog kuma i poslovnog partnera iz Austrije, Wernera Kopflera, krenuli smo u izgradnju hotela u sklopu razvoja i popularizacije nautičkog turizma. To su tada bila prva strana ulaganja u nautički turizam u Hrvatskoj. Zajedno smo napravili projekt hotela s 15 soba na nekretnini mojih roditelja koju su prebacili na mene. Dogovor je bio da projekt financiramo, pola – pola. Dakle, moja nekretnina, a austrijski partneri su bili spremni uložiti novac. Kad smo dobili lokacijsku i građevinsku dozvolu, i kada smo već platili komunalije za hotel u Vinišću, došli smo na ideju, da u tom mjestu napravimo marinu nautičkog turizma, s obzirom na atraktivno prirodno okruženje. Županija nam je izašla u susret u roku od 3 mjeseca, tako da nam je odobreno privezište za brodove, budući da je marina trebala biti upisana u dokumentima prostornih planova, odnosno trebala je biti planirana – unaprijed. Privezište za brodove do 60 mjesta, moglo se dobiti odmah, temeljem lokacijske dozvole. Upozorili su nas da ćemo morati platiti sve te dokumente, što smo prihvatili. Lokacijsku dozvolu za privezište trebalo je ishoditi odmah, jer se jedino temeljem nje mogao raspisati natječaj za koncesiju pomorskog dobra, 19011, K.o. Vinišće.

Odluka za raspisivanje Natječaja za koncesiju u Vinišću, donesena je 5. prosinca 2000. godine, s rokom prijave na natječaj od 15 dana, te objavljena u Narodnim novinama 28. prosinca iste godine. U tih 15 dana na natječaj se javila samo moja tvrtka – Gajeta AR 1417 d.o.o. – koja je bila partner austrijskih ulagača. Međutim, kada smo deponirali 1,1 milijun kuna za ishođenje lokacijske i građevinske dozvole, počeli su problemi s potpisivanjem ugovora o koncesiji – odugovlačilo se iz mjeseca u mjesec, iako se moja tvrtka jedina prijavila na natječaj. Na kraju, u svibnju 2001., na natječaj o koncesiji, izvan službenog roka, javila se još jedna konkurentska tvrtka – Marinka d.d., osnovana u sklopu općine Marina. Dan prije otvaranja natječaja, odnosno otvaranja koverata s najboljim ponudama, nazvala me tajnica Željka Mišića, pročelnika Ureda za pomorstvo i otkrila mi da su u uredu pročelnika otvorili moju kovertu s ponudom.

Tko je sudjelovao u nedopuštenom otvaranju ponude prije roka?

– Tom nezakonitom otvaranju moje ponude prisustvovali su župan, Branimir Lukšić, Milivoj Vranješ, načelnik općine Marina, te Ivan Najev i Željko Mišić. Oni s u otvorili kovertu i vidjeli moju ponudu od 21.000 kuna. Odmah potom, napisali su svoju ponudu za koju tajnica nije znala na koliki iznos. Drugi dan ujutro, otišao sam do Željka Mišića i zatražio da mi pokaže moju kovertu s ponudom. Koverta je bila otvorena žiletom! Tražio sam da otvori i ponudu Općine Marina – njihova ponuda iznosila je 35.000 kuna. Pročelnik mi je predložio, da napišem novu ponudu na 50.000 kuna, kako bih prošao na natječaju. Uzeo sam novu kovertu i papir, te napisao novu ponudu na iznos od 35.001 kunu kako bi se vidjelo da sam otkrio njihovu manipulaciju, a to mi je bila i osnova za prijavu Državnom odvjetništvu. U 12 sati, otvarale su se pristigle ponude, ali predstavnici Marinke d.d. nisu došli. Bio sam prisutan samo ja i komisija koju su sačinjavali župan Branimir Lukšić, Mate Ivanković i Željko Mišić. Vidjevši da su otkriveni, oni su meni dodijelili koncesiju, a samo dvadeset minuta nakon što smo izašli na hodnik, pristupio mi je župan Lukšić riječima: „Ne trebaš se veseliti, nikada tvoja firma neće imati koncesiju u Vinišću i to tvoje nikada neće biti.“ Ubrzo nakon toga potpisali smo ugovor, a potom sam odmah otišao u Županijsko državno odvjetništvo u Splitu i podnio kaznenu prijavu zbog nezakonito provedenog javnog natječaja. To sam napravio i na policiji, kao i u Uskoku.

Je li bilo otpora lokalnih vlasti nakon potpisivanja koncesije?

– Nakon potpisivanja ugovora, pristupili smo uređenju dijela obale i marine i gotovo svakodnevno sam tražio informaciju o tome kada će nam biti izdana građevinske dozvola, jer bez nje nismo mogli pristupiti izgradnji marine. Šest mjeseci nakon što je zatražena građevinska dozvola, platili smo 1,1 milijun kuna za dokumentaciju, plus 370.000 kuna Elektrodalmaciji za priključak struje, 40.000 kuna za priključak vode, 160.000 kuna komunalne naknade općini Marina… Sve je plaćeno unaprijed, ali nismo dobili građevinsku dozvolu. Kada sam pisanim putem pitao za građevinsku dozvolu, dobio sam odgovor da se Mirnoj vali d.o.o., mojoj drugoj tvrtki, odbija izdavanje građevinske dozvole!

U međuvremenu, upravo kad se odlučivalo o dodjeli koncesije, Trgovački sud u Splitu je donio odluku da se provede stečaj moje tvrtke Gajeta AR 1417 d.o.o. Sve to se događalo u vremenskom razdoblju od četiri mjeseca. Kada sam saznao što namjeravaju, registrirao sam novu tvrtku, Mirnu Valu d.o.o., da bih zaštitio već uloženo. U Francuskoj smo naručili pontone koje smo platili 120.000 eura. Tu treba ubrojiti transport, montažu i izradu betonskih blokova… Sve nas je koštalo više od 300.000 eura. Najavio sam da moram početi s postavljanjem pontona i početi s radom, jer ne mogu više trpjeti tolika ulaganja i troškove u neradu, te čekanju dozvola i odobrenja od Općine i Županije. Ništa nisu odgovorili…

Jeste li imali dovoljno novca da projekt financirate do kraja?

– U međuvremenu, Varaždinska banka d.d. u Zagrebu, ponudila nam je novi kredit, pored ranije odobrenog od 311.714 eura po povoljnim uvjetima, s dvije godine počeka. Varaždinska banka nam je nudila novi kreditni aranžman, odmah nakon što smo postavili pontone i u manje od mjesec dana napunili marinu sa 60-ak brodova. S obzirom da se pojavila potreba za popratnim ponudama u marini, kao što su restoran, toaleti, tuševi…, složili smo se s njihovim prijedlogom. Dok sam u Zagrebu pregovarao o novom kreditu, u Slobodnoj Dalmaciji je objavljena vijest da mi je Županijsko poglavarstvo oduzelo koncesiju za marinu, koju sam dobio na 12 godina. Bilo je to 23. siječnja 2003. godine. Odmah sam se vratio u Split i zatražio sastanak sa županom Lukšićem, koji me nije htio primiti na razgovor. Isti dan napisao sam žalbu Ministarstvu pomorstva, koje je usvojilo žalbu i vratilo koncesiju Mirnoj vali, iako je koncesija pripadala mojoj prvoj tvrtki, Gajeta, nad kojom je u međuvremenu pokrenut stečaj.

Zašto je pokrenut stečaj nad Gajetom?

– Do danas nisam saznao zbog čega je nad Gajetom pokrenut stečaj, a tražio sam odgovor i od Trgovačkog suda i od Državnog odvjetništva. Isto tako, Trgovački sud mi nikad nije dostavio rješenje o stečaju, na temelju kojeg bih mogao pokrenuti žalbeni postupak. Isto tako, naknadno sam saznao da je netko uplatio enormni iznos iz bivše Gradske banke Osijek, na temelju kojeg je trebalo pokrenuti postupak protiv Gajete i to zbog sumnje u pranje novca. Na moj račun tako je uplaćeno više od dvadeset milijuna njemačkih maraka. Kasnije sam saznao u Zavodu za javni promet, da je taj novac uplatio na račun Gajete, Zdenko Dinter, financijski direktor Gradske banke na nagovor Nikice Valentića. Inače, pored Dintera i Valentića, ekipi su pripadali i Novalić, odvjetnik Šagovac, Lukić iz Jadranskog naftovoda, te kolega mu Čičin – Šajin… Sve domaća politička elita!

Zbog pokrenutog stečaja nad Gajetom, pokrenuta je ovrha nad mojom kućom, iako je stečajni sudac, Ante Čapkun, naveo u rješenju, da Gajeta nije imala vjerovnika, odnosno da se ni jedan vjerovnik nije javio u stečajnom postupku. Čapkun je isto tako ustvrdio da Gajeta u svojem portfelju nije imala ni imovine ni novca za plaćanje troškova stečajnog postupka. Tako stečajni sudac Čapkun teško laže u svojem rješenju, pa je očito da je morao prema nečijem nalogu provesti stečaj nad Gajetom, jer nije proveo ispitivanje ni vlasnika, ni računa, ni imovine. Kako ne bi imali novca na računu, kad smo dobili kredit od HBOR-a od 200.000 DEM?!

Osim toga, tvrtka je imala imovinu u dijelu kupljene opreme i nedovršenog objekta, koje je upravo djelomično financirano sa 100.000 njemačkih maraka, iz toga kredita HBOR-a, a radove je izvodio splitski Konstruktor d.d..

Posebna zanimljivost kod stečaja Gajete je u tome što je stečaj otvoren, pokrenut i završen u samo jednom danu i to 20. prosinca 2001., a da ja kao vlasnik do danas nisam dobio rješenje o tom stečaju moje tvrtke! No, kako nisam dobio rješenje o stečaju, nisam se ni mogao žaliti Visokom trgovačkom sudu. Tako ni danas ne znam tko je pokrenuo taj stečaj, a najteže mi pada što me Sud ignorira u traženju odgovora na sva otvorena pitanja. Dokumentacije o provedenom stečaju, svaki put kad dođem na uvid u spis, sve je manje. Sa gotovo 170 stranica, spala je na samo – 12 stranica.

Otežavaju li vam poslovanje samo lokalne vlasti ili i druge državne institucije?

– Nastavio sam i dalje upravljati marinom preko firme Mirna vala d.o.o., koja je od Ministarstva pomorstva dobila pozitivno rješenje koje je potpisao pomoćnik ministra, Rino Petrić. No, kada je vraćena koncesija Mirnoj vali, na to rješenje uslijedila je tužba Splitsko-dalmatinske županije Visokom upravnom sudu, koji o njoj odlučuju već četiri godine, a za to vrijeme nama je maksimalno otežano poslovanje. Štoviše, dodatni pritisak provode policija, lučka kapetanija i Ministarstvo pomorstva, koji nam svakodnevno šalju inspekcije i kontrole. Cijeli apsurd ovog slučaja opisat ću na još jednom primjeru. Naaime, dobili smo kredit od 311.714 eura, sa subvencijom kamate Ministarstva turizma i Ministarstva malog poduzetništva od 2 posto, dok nam drugo, Ministarstvo pomorstva, ne dopušta raditi.

Otkako smo potpisali ugovor o koncesiji, svakodnevno se obraćam Uskoku, Državnom odvjetništvu, Trgovačkom sudu i policiji, te ih upozoravam na kriminal i protuzakonite radnje protiv mene i moje tvrtke, ali se te institucije oglušuju na moje dopise. No, ja o svemu tome vodim urednu evidenciju s dokazima urudžbiranih brojeva i potvrdama o prijavama.

Tko je glavni organizator pritiska na vas i vaše tvrtke kako ne bi mogli normalno poslovati?

– Mislim da u ovoj organiziranoj akciji protiv mene, odnosno mojih tvrtki koje upravljaju marinom, pored lokalnih moćnika iz Općine i Županije, sudjeluju i policija, Uskok i Državno odvjetništvo koji prikrivaju mafijašku organizaciju na lokalnoj razini u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Policija i Uskok ništa ne kontroliraju, a državna ministarstva međusobno ne surađuju. Tako za ilustraciju mogu navesti i ovaj primjer: Koncesija mi je oduzeta 23. siječnja 2003. godine, a samo 20 dana kasnije, 13. veljače, ista ta Županija (Ured za pomorstvo) koja je oduzela koncesiju Mirnoj vali, izdaje joj građevinsku dozvolu (Ured za graditeljstvo).

Građevinsku dozvolu dobiva Mirna vala d.o.o., koja nije zatražila dozvolu, što znači da su oni tu firmu pripremali za preuzimanje, jer da ju nisu mislili preuzeti, onda joj ne bi izdavali građevinsku dozvolu. Nadalje, 2007. godine Županija splitsko-dalmatinska povukla je tužbu protiv Ministarstva pomorstva na Visokom upravnom sudu, koji je presudio u našu korist, ali nakon što je skinuta ta tužba, građevinska dozvola postala je pravomoćna, a na Trgovačkom sudu u Splitu, Zagrebačka banka d.d. pokrenula je stečaj nad Mirnom valom d.o.o., isto kao i nad mojom prethodnom tvrtkom, Gajetom AR 1417 d.o.o.

I ovdje se radi o krajnje sumnjivom stečaju, jer krediti su još bili u grace periodu, a drugi kredit od 136.240 eura, te treći od 150.000 eura nisu bili isplaćeni, ali otplata kredita nije bila neuredna, pa Zagrebačka banka nikad nije stečajnom sudu podnijela dokaze o razlozima za stečaj, dok je istodobno odbijala bilo kakvu komunikaciju sa mnom kao dužnikom. Također do danas ne znamo na čiji je račun sjela odšeta za totalnu štetu na pontonima, koju je Allianz Zagreb osiguranje uplatilo 17. veljače 2005. godine u iznosu od 881.019 kuna?

Kako je moguće da se ovi, kako kažete, koordinirani napadi na vas i vaše tvrtke provode već gotovo 20 godina, bez obzira na promjenu vladajućih koalicija u državi?

– Bez obzira što vlast prelazi iz ruku HDZ-a u SDP-ove i obrnuto, na lokalnoj razini se ne osjeća – promjena vlasti. Od nastanka hrvatske države do danas, u Splitsko-dalmatinskoj županiji je HDZ na vlasti na lokalnoj razini. Pritom visoka politika nema utjecaja na politički umrežene kriminalce – šerife na lokalnim razinama. U slučaju mojih tvrtki i moje marine, mogu reći da je na sceni mafijaški deal zločinačke organizacije koja je preko moje tvrtke pokušala oprati novac kako bi uništili i mene i moj projekt. Prebacili su novac iz Gradske banke Osijek, s kojom nikada u životu nisam imao nikakav poslovni odnos, što se lako može provjeriti.

Ali se uredno nalazim na visokom 24. mjestu rizičnih kredita – dužnika na listi „E„ sa 217.000 kuna duga, iako u tu bankarsku kuću nikada nisam ušao…

Ove prepreke vas nisu omele u vašim planovima…

– Bez obzira na sve ove poteškoće, 2003. smo počeli s izgradnjom recepcije za marinu i bez obzira što nisam imao sve potrebne dozvole, uredno sam poslovao, plaćao račune i vodio knjigovodstvo. Tada mi se javila za „pomoć“ Varaždinska banka d.d., čiji mi je direktor, 11. ožujka 2003. godine odobrio minus na tekućem računu od 200.000 kuna. To mi je dosta značilo s obzirom da se moja tvrtka više nije mogla zaduživati. Za svo to vrijeme, sve sam investirao u marinu, a sebi nisam isplatio ni jednu plaću. Tada sam uzeo minus od Varaždinske banke i prebacio ga na Mirnu valu d.o.o. kao pozajmicu. Dva dana poslije toga nazvao me direktor banke, Igor Lukačić, s informacijom da mu je najavljena revizija iz Varaždina i da moram doći do Banke, jer mora pokriti minus kojeg mi je odobrio protuzakonito. Rekao sam da o tome nismo razgovarali kada mi je odobravao minus, a jedino mu mogu vratiti 35.000 kuna koliko mi je ostalo od odobrenog minusa. Pozvao me u Zagreb, ali ne u Banku nego u jedan kafić u blizini. U kafiću nas je dočekao Dario Puđa, kojeg sam tada prvi put vidio u životu i tek naknadno shvatio da je riječ o – kamataru. Rekao je da ga je pozvao Lukačić iz Varaždinske banke kako bi pokrio neki minus, te je iz džepa izvadio kovertu na kojoj je pisalo 23.000 eura. Rekao sam da meni pozajmica nije potrebna, a ako hoće pomoći Lukačiću, to se mene ne tiče. Vukovarac nam je tada rekao da nam posuđuje novac na mjesec dana, te da mu tada vratimo kovertu s istim iznosom, bez kamata. Lukačić je uzeo kovertu i tako smo se razišli. Nakon par tjedana nazvao sam Lukačića i ptao – je li vratio novac? Odgovorio je da nije i tako je prošlo mjesec dana. Nakon mjesec dana zvao me Vukovarac i tražio da mu donesem 5000 eura kamata za prošli mjesec. Nazvao sam Lukačića i rekao mu da me zvao Vukovarac i da traži 5000 eura za kamate. Lukačiću sam poslao svog prijatelja, Damira Pavića, koji je preuze novac od direktora i odnio ga Vukovarcu Puđi. Novac mu je predao u kafiću Amadeus kod Cibone. Tako je započeo kamatarski odnos koji se danas popeo do 10,5 milijuna kuna, za što me kamatar Vukovarac tuži na Općinskom sudu u Trogiru. Kasnije sam zamolio Pavića, da sve što se dogodio, napiše i da to ovjeri kod javnog bilježnika, što je on i učinio…

Je li vraćen novac kamataru?

– I sljedeći mjesec se ponovilo isto. Puđa je zvao i tražio kamatu za svoj novac, a ja sam ga uputio na direktora Lukačića koji je sve započeo i koji je primio novac. Nakon svakodnevnih poziva i maltretiranja, Lukačić je na kraju zvao moju tadašnju partnericu, Natašu Trojak, da dođe u banku i da na svoju plaću podigne kredit od 35.000 eura, te joj je obećao da će taj kredit sjesti na njezin račun u roku od 30 dana. Danas, 15 godina nakon toga, Nataša plaća zadnje rate tog kredita. Od tog iznosa stavio sam u kovertu 23.000 eura i dao ih Puđi, kako bih vratio Lukačićev dug. Pitao sam Puđu, je li sada sve riješeno, a on mi je odgovorio da je to plaćena tek kamata, a glavnica i dalje ostaje…

I konačno, 14. kolovoza 2003. godine otkrivena je cijela pozadina ove kreditne navlakuše. Varaždinska banka d.d. mi je odobrila dugoročni kredit od 136.240 eura, s rokom iskorištenja 15 dana. Sutradan sam došao u banku potpisati zahtjev za korištenje kreditnih sredstava, prilikom čega sam odmah platio nekoliko dobavljača. Ostatak novca trebao je biti isplaćen na račun Mirne vale d.o.o.. Međutim, ostatak novca od oko 130.000 eura nikad nije sjeo na moj račun, kao ni na račun Mirne vale, a do rujna 2003. svakodnevnom su lagali da će novac biti uskoro isplaćen, ali da banka ima određenih problema. Potpisali smo i nove anekse, ali novac nije isplaćen. Sve je prebačeno na sljedeću godinu. U lipnju 2004. ponovo su nas pozvali u banku i ponudili još jedan kredit, od 150.000 eura, kojeg nismo ni tražili, a ne sluteći ništa, pristali smo jer smo planirali krenuti u izgradnju restorana. Krediti su nam odobreni uz uvjet iskorištenje svih odobrenih kreditnih sredstava – za jedan dan! Kada sam prigovorio da nije moguće iskoristiti toliko novca u jednom danu, Vesna Ljubetić iz Banke nam je rekla da to nije ni potrebno, nego da ga možemo koristiti kad nam sjedne na račun Mirne vale, kako želimo. Sutradan, 15. lipnja 2004., s partnericom sam došao pred Varaždinsku banku u Zagrebu, na križanju Đorđićeve i Draškovićeve, a na vratima Banke su nas dočekala dvojica zaštitara i rekli da mi je od toga dana zabranjen ulaz u Banku. Kazao sam im da su nešto pogriješili jer sam jučer potpisao ugovor o kreditu od 286.240 eura. Svejedno, nisu nas putili u Banku.

Zašto vas nisu pustili u banku?

– Nazvao sam Vesnu Ljubetić, koja nam je rekla kako je Varaždinska banka prodana u 100-postotno vlasništvo Zagrebačkoj banci, pa ćemo morati potpisati nove ugovore i otvoriti nove račune sa Zagrebačkom bankom i onda će se na račun pustiti te kredite. Nakon mjesec dana pozvali su nas iz Zagrebačke banke da dođemo na sređivanje dokumentacije, a nakon otvaranja računa, obaviješten sam da sam u minusu 24.000 eura, što je bilo nemoguće. Na pitanje, što je s ugovorenim kreditom od 286.240,00 eura, uputili su nas na poslovnicu u Paromlinsku, kod direktorice Vedrane Štulina. Ona mi se javila i preko recepcionarke me zamolila da ju pričekam 10 minuta, pa će mi objasniti o čemu se radi. Sjeo sm u fotelju i nakon manje od pet minuta pristupili su mi dvojica policajaca u policijskoj uniformi i četvorica interventnih. Stavili su mi lisice na ruke i odveli u PP Kruge gdje su me zadržali 48 sati. Istodobno je policija Trogira obavila premetačinu moje obiteljske kuće, tražeći – bombe i kalašnjikove. Od tada nikad više nisam kročio u Zagrebačku banku, niti sam saznao gdje su odobreni krediti…

Što je kasnije bilo s Lukačićem?

– Lukačić sada radi u Poštanskoj banci, gdje je direktor sektora kredita, kao i Vesna Ljubetić.

Upravljate li i dalje svojom tvrtkom i marinom?

– Od 2005. godine od kada je pokrenut stečaj nad Mirnom valom, poručivao sam Banci i Trgovačkom sudu da Mirnu valu neću prepustiti nikome, dok mi ne kažu gdje i kod koga su završili moji krediti od 286.240,00 eura. Kada bi mi pokazali gdje je završio taj kredit spreman sam bio dobrovoljno prepustiti Mirnu valu d.o.o., naravno, ako sam kriv. Osobno mislim da je taj novac upotrijebljen, isplaćen i iskorišten za potkupljivanje pojedinaca i institucija koje su trebale provesti preuzimanje marine i moje Mirne vale.

Jeste li ovaj slučaj prijavili policiji ili Državnom odvjetništvu?

– Zbog svega što sam proživio, inicirao sam istragu vezanu uz taj slučaj, ali Ivica Ovčar i Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, proglasili su ju 2010. godine – neosnovanom. Odbacili su kaznenu prijavu i savjetovali da pokrenem privatnu tužbu protiv Zagrebačke banke i odgovornih osoba u Banci, pa sam tužio Igora Lukačića i Vesnu Ljubetić. U travnju 2010. godine. Došao sam na prvo ročište na kojem su se pojavili i tuženici. Sutkinja Matijanec je upozorila da svaki tuženik treba imati svojeg odvjetnika, a oni su došli sa samo jednim, zajedničkim. Sutkinja je odgodila raspravu, koja do danas više nikada nije održana!

Što se s marinom dogodilo u stečajnom postupku?

– Iako je još 10. studenoga 2005. godine pokrenut stečaj, stečajna upraviteljica Ljiljana Poljanić predložila mi je da ostanem u radnom odnosu i da nastavim raditi. Tako sam radio sve do moje deložacije, 20. srpnja 2010. godine. Marina je zarađivala ozbiljan novac, a većina tog novca išla je – stečajnoj upraviteljici. Kako sam kasnije otkrio, stečajna upraviteljica ni jednu kunu koju je primila nije provodila i knjižila preko računa Mirne vale u stečaju. Novac je, očito, koristila za osobne potrebe…

Što trenutno poduzimate kako bi vratili vlasništvo nad tvrtkama i marinom?

– Trenutno vodim postupak preko Ministarstva uprave koje je naredilo Ministarstvu graditeljstva da im dostave rekonstrukciju izdavanja lokacijske i građevinske dozvole, kako bi se ispitalo jesu li svi moji navodi u ovom slučaju – točni. Ali Ministarstvo uprave, zapravo načelnica Branka Pavičić, kao i upravna inspektorica, Mirna Čikor dobile su frapantan odgovor Ureda državne uprave iz Splita, točnije predstojnice, Nediljke Vuko, koji je glasio: „Svi predmeti iz arhiva Ureda državne uprave u Splitu i Trogiru su uništeni, ne postoje“. Stoga su odmah naredile rekonstrukciju svih predmeta, i dale rok od 30 dana – do 5. srpnja 2018. godine. Međutim, do danas nema niti nikakvog odgovora, pa pitamo i ovim putem upravne inspektore Ministarstva uprave: Kada će, napokon, odgovori?

Samo u virtualnom svijetu bankarske, pravosudne i državnoodvjetničke mafije, naša firma Mirna vala d.o.o., koja je osnovana još 13. veljače 2002. godine na Trgovačkom sudu u Splitu, može biti sudionik Natječaja 28. prosinca 2000. godine, pa molim čitatelje i sve koji pročitaju ovu horor priču neka sami prosude – kamo nas vodi ova MAFIJA? Zanimljivo je još spomenuti da su svi sudovi, od Općinskog suda u Splita do Županijskog suda u Zagrebu, i svi trgovački sudovi, zabranili sudska vještačenja vezana uz ovaj predmet.

Zbog kompleksnosti slučaja i neslućenih razmjera bankarske, političke i pravosudne korupcije spremam se napisati knjigu u kojoj će biti spomenuta sva imena, dokumentacija i odgovorne osobe koje su sudjelovale u kriminalnim i protuzakonitim radnjama protiv mojih tvrtki i mene osobno, uključujući imena bankara, sudaca i državnih odvjetnika. Ovo činim kako bih upozorio ostale poduzetnike kao i građane, u kakvoj državi živimo!