Ako je netko blizu besmrtnosti, to je novinar.

0
576
Pixabay

Iako je Kunderin roman napisan prije tri desetljeća, savršeno odgovara temeljnoj arhitekturi današnjeg vremena. Ako je netko blizu besmrtnosti, to je novinar

U opsežnom opusu Milana Kundere ističe se jedan roman. Naslov mu je ‘Besmrtnost’. Sastoji se od nekoliko dijelova koji se međusobno nadopunjuju. U pozadini je priča njemačkog pjesnika J.W. Goethea i Bettine, njegove mlađe prijateljice, koja želi s posthumnom kontrolom umjetnikove književne ostavštine pridobiti dio njegove besmrtnosti. S obzirom na to da još danas govorimo o njoj, uspjela je.
Kundera paralelno piše i priču o obitelji Bertrand, čiji su muški predstavnici bili uključeni u politiku. Politiku su koristili kao sredstvo za ostvarivanje moći, poput Napoleona. Nitko generacijama nije sumnjao da je tomu tako: svi su mislili da je ona politika koja osigurava život pod reflektorima, pozornost javnosti, besmrtnost, od bitnog značenja. Tako je bilo dok se nije rodio Bernard Bertrand.

Kundera je roman objavio 1990. godine, što znači da je napisan prije dramatičnih promjena u svijetu koje su se počele događati oko 1991. godine. Mentalitet modernoga svijeta tada već djeluje svim raspoloživim snagama: politika se okrenula naglavačke: političar više nije onaj koji izvršava vlast, nego onaj koji pasivno prihvaća posljedice. Bernardu Bertrandu nije ni na kraj pameti palo ući u politiku: odabire profesiju s pomoću koje može ostvariti ono što su njegovi preci u politici – novinarstvo. Naravno, novinarstvo se značajno promijenilo od početka 20. stoljeća, kada se povećala pismenost ljudi i dostupnost informacija. I kada je Ernest Hemingway pisao svoje reportaže.

Loading...

Rezimirajmo situaciju, oslanjajući se na citate iz romana: Ako Bernard pomisli na riječ novinar (ovaj koncept danas uključuje urednike na radiju i televiziji, pa čak i novinskih fotografa), nikako ne zamišlja Hemingwaya, a ni reportažu. Sanjari o objavljivanju članaka u određenim utjecajnim tjednicima, pred kojima bi političari drhtali. Ili intervjua. Sjećanje na kojega je novinara najjače u današnje vrijeme? Nije to Hemingway, koji je pisao o svojem iskustvu u rovovima prvog svjetskog rata, nije Orwell koji je godinu dana živio s pariškim siromasima, nije Egon Erwin Kisch, poznavatelj praških prostitutki, nego Oriana Fallaci, koja je u talijanskom časopisu Europeo između 1969. i 1972. godine objavila niz razgovora s najslavnijim suvremenim političarima. Zapravo, nije riječ o razgovorima, već dvobojima. Čak i prije nego su shvatili da se bore u neravnopravnom položaju, moćni su se političari pitali zašto pitanja postavlja novinarka. A bilo je prekasno: mogli su samo prihvatiti knock down.

Ti su napadi bili znak vremena: od tada se situacija još dalje promijenila. Novinar je shvatio da postavljanje pitanja nije samo uobičajeni rad novinara, koji s bilježnicom i olovkom obavlja svoje istraživanje na skroman način, nego sredstvo isporuke moći. Novinar nije samo osoba koja pita, već čovjek koji ima sveto pravo ispitivati i tražiti sve od bilo koga. No, imamo li svi to pravo? Nije li ispitivanje most razumijevanja koji se pruža između dvije osobe. Preciznije, moglo bi se reći da se novinarova moć ne temelji na pravu ispitivanja, nego pravu da traži odgovore. To ga stavlja u nevjerojatno povlaštenu poziciju.

Ne postoji takva nejednakost kao između čovjeka koji ima pravo zahtijevati odgovor i čovjeka koji je dužan odgovarati. Osim novinara, ovo pravo pripada sucu. To su pravo preuzele i fašističke i komunističke države. Građanin je znao da u svakom trenutku tajna politička policija može od njega tražiti odgovor na sve vrste osobnih pitanja. Ako se građanin i uspio izvući bez traženog odgovora, političar je u intervjuu na televiziji bez te mogućnosti. Anketar će inzistirati na neugodnim pitanjima kojima senzibilizira javnost. U slučaju da političar ustraje u odgovorima koje je pripremio kod kuće (primjerice, predstavljanje svojeg političkog programa), novinar će ga uvijek vratiti do polazišta prvobitnog pitanja.

Iako je Kunderin roman napisan prije tri desetljeća, savršeno odgovara temeljnoj arhitekturi današnjeg vremena. Ako je netko blizu besmrtnosti, to je novinar.