Ako je tko zaslužio klupu košarkaša, onda je to samo Aco Petrović

0
483
Igor Kralj/PIXSELL

Nešto je ostalo kod Ace identično kao iz igračkih dana. temperament, neobuzdan i poticajan. Kad bi prije tridesetak godina pogodio za tri poena letio je parketom raširenih ruku poput aviona. Sada kao trener s čvrsto stisnutom šakom motivira i sebe i igrače i navijače.

Aleksandar Aco Petrović i dalje će voditi hrvatsku košarkašku reprezentaciju nakon što je Upravni odbor Hrvatskog košarkaškog saveza (HKS) prihvatio prijedlog Stručnog savjeta za mušku košarku i imenovao Petrovića izbornikom. Petrović je vodio hrvatsku reprezentaciju na kvalifikacijama za OI u Torinu i samim Igrama u Riju, gdje su hrvatski košarkaši izborili četvrtfinale. Nakon Igara Petrović se posvetio poslu u Ciboni i košarkaškom savezu, a reprezentacija je mjesecima bila bez izbornika. Nedavno je Petrović dao ostavku na sve dužnosti u Ciboni i tako otklonio sve dvojbe javnost je li spreman preuzeti izborničku klupu.

Inače, Aco Petrović je Hrvatsku vodio 1995. godine, te u razdoblju od 1999. do 2001. godine, a bio je i izbornik BiH (2013). Na novom (starom) poslu Aco Petrović će voditi hrvatsku reprezentaciju na ovogodišnjem Europskom prvenstvu u Rumunjskoj i Turskoj.

Pozdravljam ovu odluku čelnih ljudi struke u košarkaškm Savezu. Aco Petrović je pravi izbor, kao što je bio pravi izbor prije unaprijed izgubljenih kvalifikacija za odlazak na prošlogodišnje Olimpijske igre. Aco uvijek uspijeva kada mu malotko vjeruje.

Stoga, on dobro zna što je povjerenje. I nepovjerenje. On, Aco Petrović, proslavljeni košarkaški igrač i trener kroz svoje dvije karijere suočavao se više s nepovjerenjem nego s povjerenjem. Da bi potom zaslužio – povjerenje.

Bio je osporavan i kao igrač i kao trener. Ma, i kao dužnosnik. Osporavan do iznemoglosti Aco je uvijek znao preokrenuti situaciju u svoju korist i kada je bio dežurni krivac. A to je bio – često. Jedan njegov igrački detalj kao da mu je najavio daljnju košarkašku, igračku i trenersku sudbinu. Igralo se finale Kupa kupova, davne 1982. godine na parketu u Bruxellesu sučelili su se zagrebačka Cibona i  tada neprikosnoveni madridski Real. Bila je to sezone u kojoj je Cibona bila šokantno dobra, osvojila je i prvenstvo tadašnje Jugoslavije i Kup, a za treći trofej nitko joj nije davao najmanju šansu. Real je izgledao nesavladiv, poput gorostasa kojeg će David pogledati i pobjeći. Madriđane su vodili Mirza Delibašić i Dražen Dalagić, No, ondašnja Cibona nije bila satkana od mekanih tipova, predvođena Krešimirom Ćosićem i svojim mladićima igrala je vrhunski basket.

Samo jedan igrač bio je pod znakom pitanja, Aleksandar Petrović kojem je trener Mirko Novosel neprestance davao šanse makar je u zadnjim sekundama redovito promašivao pobjede Baš redovito.

Prije toga, Aco Petrović dobio je uspješnu bitku s dječjom paralizom koja je zaprijetila da ga učini invalidom.

Nekoliko sekundi prije kraja tog finala Real je unatoč dobroj Ciboninoj igri  vodio 81-79, a Cibona je imala napad. Lopta je kružila oko Realovog reketa, blokiran je bio Ćosić, izoliran Knego, a loptu je kao “playmaker” vodio baš Aco Petrović.  Pobjegao je u stranu, nije imao nikakva rješenja. Sekunde su izmicale, svakog trenutka sirena je mogla označiti kraj. Petrović se vinuo u zrak, na skok-šut, stotine tisuća navijača kraj televizijskih  ekrana zavapilo je;

“Oh ne, opet Aco u zadnjoj sekundi”!

Lopta je dugo putovala zrakom, nije ušla u mrežicu, pogodila je obruč i poskakivala po njemu. Činilo se da će izaći. Neki igrači Reala već su podigli ruke, instinktivno su pomislili da od koša nema ništa. No, zarotirana lopta pri šutu imala je čudnu putanju i nakon nekoliko skokova po obruču jednostavno je odlučila ući.

Cibona je izjednačila! Aco Petrović konačno je pogodio u zadnjoj sekundi. Moralo se u produžetke, a  tada je igrala samo Cibona. Real je nestao. Bio je to  silan uspjeh Cibone, a Aco Petrović postao je junak i  spasitelj. Kasnije je Aco Petrović postao sa svojim bratom Draženom koji je u Cibonu stigao 1984. godine vođa Cibone, sjajnim partijama postao je legenda kluba. Bio je i član reprezentacije Hrvatske koja je 1992. osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Barceloni, Imao je  osim igračke i uspješnu  trenersku karijeru, bio i hrvatski izbornik… Sad i u više navrata.

A danas, 35 godine nakon što je Cibonu spasio u finalu Kupa kupova protiv Reala, nakon što je prozvan spasiteljem kluba postao je istinski spasitelj danas posrnule, gotovo ugasle Cibone kojoj je praktički posvetio svoj  ne samo sportski život. A u svoje “slobodno vrijeme” pomogao je i hrvatskoj reprezentaciji da opet oživi.

I tko je više zaslužio klupu reprezentacije nego on!

Nešto je ostalo kod Ace identično kao iz igračkih dana. temperament, neobuzdan i poticajan. Kad bi prije tridesetak godina pogodio za tri poena letio je parketom raširenih ruku poput aviona. Sada kao trener s čvrsto stisnutom šakom motivira i sebe i igrače i navijače. On proživljava svaki svoj košarkaški trenutak. I mi ćemo s njime. Vjerujemo u povratak hrvatske košarke.