S izvješćem američkog State Departmenta o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj postoje bar tri problema. Prvi, on marginalne incidente izdiže na razinu pravila i stavlja u prvi plan. Drugo, on je licemjeran, naročito u svjetlu svega što se lani događalo u SAD. I treće, izvješće je zapravo pisala hrvatska pučka pravobraniteljica.
U Hrvatskoj problem nije ni masovna emigracija, ni korupcija na svim razinama, ni ogromni porezi, ni skupa država, ni rastući broj ovrha i siromašnih, ni manja nego ikad zaposlenost, ni realni sektor ekonomije koji se raspada pod teretom javnog sektora, umirovljenika, nezaposlenih. U Hrvatskoj je, sudeći po izvješću o stanju ljudskih prava, problem što vlast ne može svojevoljno provoditi cenzuru TV stanica, što se ljudi usuđuju prosvjedovati protiv vlasti i starih komunističkih nelustriranih kadrova, i što je netko jednom vrlo provokativnom novinaru skinuo šešir s glave i htio ga namlatiti.
U redu, možda pretjerujem. Ne treba se bahato postaviti u stilu “mi smo najpametniji, i nije nas briga što oni pričaju”, no još manje treba kmetovski i nekritički prihvaćati sve što netko piše, a takav kompleksaški stav, da je sve što bilo tko u svijetu misli o Hrvatskoj mjerdodavno, je na žalost prevladavajući u Hrvatskoj. Naročito na ljevici, koja je uvijek imala potrebu svoju “naprednost i civiliziranost” dokazivati ne djelima, već svrstavanjem uz vanjske kritičare nas primitivnih Balkanaca. Treba stvarima pristupiti realistično.
Korupcija se spominje kao velik problem u izvješću State Departmenta, i ona to stvarno i jest. No nasilje prema pripadnicima etničkih manjina, ženama i djeci su stavljeni ispred korupcije na listi problema. Naravno, sve to postoji – samo je toliko marginalno da Hrvatska po tome nesporno spada među bolje zemlje svijeta. Za to vam ne treba izvješće – proputujte malo Europom i svijetom! Arapi i Afrikanci su možda zaštićeni u Njemačkoj i Švedskoj, jer nitko ne želi ispasti rasist pa ih spriječiti u divljanju, no zato fasuju Poljaci i općenito Slaveni koji tamo rade, a često ih se tretira kao građane trećeg reda. Nasilje nad ženama i djecom svakako postoji svugdje, u manjoj ili većoj mjeri, no je li to baš društveni problem u Hrvatskoj? Donekle, no nekako mi ne sjeda dobro da mi iz SAD pričaju o tome: slučajevi nasilja nad ženama i djecom se ne čine sustavnima u Hrvatskoj, to nije nešto što se u Hrvatskoj prešutno ili kako drukčije odobrava, osim ponegdje na mikrorazini. Hrvatska je u velikoj mjeri senzibilizirana na taj problem. Slučajevi poput onog nedavnog djevojke koju je ubio ljubomorni bivši dečko su ipak posljedica prije svega psihopatologije ubojice, ne društvene patologije. Manjine? Rekao bih da su Hrvati u konačnici ipak vrlo tolerantni, dok toleriraju ispade jednog Pupovca, i dok toleriraju da bivši neprijatljski vojnici uživaju status zakonom zaštićene vrste, dok se nerijetko one koji su zemlju branili proganja, pa je tako u Hrvatskoj danas sigurnije i uglednije biti ugroženi Srbin nego invalid domovinskog rata. U prvom slučaju, ako vam padne dlaka s glave, ili klinci polijepe kakve uvredljive plakate veličine kutije cigareta po autobusnim stanicama, dignut će se na stražnje noge svi od DORH-a do medija. U drugom, ako vas policija u maniri fašističke diktature premlati kad se nakon zabrane prosvjeda sklonite u crkvu, ispast će da ste vi davili policajca – sadista od 140 kg, bodi bildera.
S druge strane lani smo u tim istim SAD svjedočili pravom rasnom ratu. Policija je pobila, što s valjanim razlogom, što bez njega, zadnjih godina popriličan broj crnih klinaca. Doduše, najodvratnije takvo ubojstvo nije počinjeno iz rasističkih pobuda, već iz kukavičluka policajca koji se doslovce tresao od straha kad mu je crni vozač kojeg je zaustavio rekao da ima legalan i prijavljen pištolj, pa ispucao pet-šest metaka u njega u stanju teške panike. Ono pak koje je pokrenulo lavinu zvanu BLM koja je pokrenula nerede po brojnim američkim gradovima nije imalo veze s rasizmom, doduše, ali jest s tim što je nadrogirani i mentalno blago retardirani mladac od stotinjak kila koji je desetak minuta ranije prebio sićušnog Kineza kako bi opljačkao njegov dućan pokušao policajcu oteti oružje. Koliko god se u SAD mediji i svi ostali trudili u borbi protiv rasizma, Amerika je na rubu rasnog građanskog rata. Možda upravo zbog takve idiotske politike koja podilazi onima koji smatraju da im je netko drugi kriv za probleme njihove zajednice, i da ih netko drugi izvan te same zajednice uopće i može riješiti, pa ih tako ne rješavaju, već oni iz godine u godinu postaju sve – gori.
S jedne strane, spominje se Ante Tomić, kojem je pao šešir s glave. S druge strane, u SAD sloboda govora praktički više ne postoji: svi mainstream mediji unisono lažu o manje-više svemu od Sirije do Trumpa, jednom novinaru puno bitnijem od Tomića, Milu Yiannopoulosu, k tome homoseksualcu, je organizirana sačekuša na Berkleyu uz masovno nasilje jer je izdajica pokreta koji je podržao Trumpa, brojni ljudi su ozlijeđeni. Brojni aktivisti koji su podržali Trumpa su bili izloženi nasilju, naročito oni crni. I fizičkom i svakom drugom, najviše medijskom, organiziranom u stilu lova na vještice. Dok u Hrvatskoj, kao i svugdje od Baltika do Bangkoka, postoje ekscesi, dotle u SAD postoji organizirana politika cenzuriranja interneta, medija, govora, sve protkano rathohuškačkom politikom prema Rusiji (svaki fašizam treba vanjskog neprijatelja!).
“Prvi put u modernoj povijesti izvješće pučkog pravobranitelja za ljudska prava (za 2015. godinu) odbačeno je na temelju sadržaja”, kaže State Department i navodi da je izvješće sadržalo slučajeve govora mržnje, kršenja prava manjina, ograničenja medijskih sloboda. No to izvješće je odbačeno u legalnoj, demokratskoj proceduri. S druge strane, u SAD otvoreno djeluje “deep state”, skrivena država. U najvećoj demokraciji svijeta! A upravo je odnos snaga, utjecaj vaninistucionalnih centara moći na kreiranje politika u odnosu na one institucionalne, od naroda birane i legitimno postavljene, najbolji lakmus toga koliko je jedno društvo stvarno liberalno, demokratsko, slobodno. Svjedoci smo da u SAD CIA, obavještajne službe, FBI i razne mutne interesne grupe ne samo vode svoju politiku, suprotnu politici za koju se zalaže demokratski birano vodstvo države, već se bave i bizantskim spletkama, prisluškivanjem i odavanjem tajnih podataka, kako bi tu vlast srušili i doveli na natrag na vlast one koji su vlast na izborima izgubili!
Što se još spominje? Pretrpani zatvori, sporost pravosuđa, neriješena pitanja povrata imovine, političko uplitanje vlade u rad udruga koje se bavi ljudskim pravima, neka su od područja na koja se upozorava za 2016. u Hrvatskoj. Pretrpani zatvori? Ipak, radije bih birao hrvatski zatvor nego američki. Političko uplitanje vlade u rad NGO-a? Više bih volio da se NGO-i prestanu petljati u rad vlade, jer njih nitko nije birao!
Antisemitizam? Nekonzistentno procesuiranje napadača na pripadnike zajednice LGBT – gdje i kad točno, u 2016? Za “napad” suzavcem ove godine se još uvijek ne zna tko ga je izvršio niti zašto. Diskriminacija pri zapošljavanju po rodu, spolnoj orijentaciji, prema osobama s invaliditetom, kršenja prava radnika, među kojima je neisplata plaća, područja su koje State Department također izdvaja kao problematična u području ljudskih prava u Hrvatskoj. Da, neisplata plaća svakako jest problem. I kršenje prava radnika. No ne znam baš da u Hrvatskoj postoji sustavna politika vlade oko nezapošljavanja žena, homoseksualaca, ili koga god. Spominje se i problem povrata imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Koordinaciji židovskih općina u Hrvatskoj. Zanimljivo da se ne spominje povrat imovine RKC. “Povrata imovine židovskoj zajednici nije bilo od 2014., iako postoji nekoliko takvih zahtjeva”, navodi se. Iskreno, ako je i jednoj zajednici u Hrvatskoj u najvećoj mjeri vraćena imovina konfiscirana u antifašizmu, to je židovska zajednica. To nije antisemitska izjava, to je jednostavno činjenično stanje. Svi ostali su prošli – gore.
No najsporniji je možda “pritisak vlade na rad Vijeća za elektroničke medije.” Spominje se i da je, kad je Vijeće zabranilo rad Z1 televiziji na tri dana, potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš predvodio marš između pet do sedam tisuća ljudi u Zagrebu protiv odluke Vijeća za elektroničke medije. Vijeće međutim vodi Mirjana Rakić, žena koja je u komunizmu bila na visokom položaju. Takvi kadrovi su u drugim demokratskim državama potpali pod lustracijske zakone i oni ne mogu obnašati javne funkcije. Usto, miran prosvjed je demokratsko i osnovno ljudsko pravo, nije li? Ili to važi samo za određene prosvjede? Možemo mi sad raspravljati o tome je li zabrana opravdana ili ne – ali, realno, mogao je isto tako State Department predbaciti Vijeću cenzuru medija, što bi bilo više u skladu s onim za što se Amerika tradicionalno zalaže! I podržati pravo na javni prosvjed.
Predstavnik za medije u Organizaciji za sigurnost i suradnju u Europi u izvješću je nakon posjeta Hrvatskoj napisao “da nijedan visoki političar iz vladajuće koalicije nije osudio jasan pokušaj – temeljen na sirovoj etnopolitici – uznemiravanja i zastrašivanja neovisnog regulatornog tijela za medije”, piše u izvješću State Departmenta. Divno. Dakle, protiv “demokratskih” odluka Mirjane Rakić se ne smije prosvjedovati! Neka nova Amerika, izgleda. Spominje se i da je vlada predložila raspuštanje tog Vijeća i ostavku ravnateljice Mirjane Rakić koja je to i učinila pod “nepodnošljivim pritiskom”. Pod kakvim je pobogu pritiskom morao otići jedan general Flynn u SAD, ili spomenuti Milo, a sad se vrši pritisak i na Sessionsa, pa i samog Trumpa? Je li Mirjana Rakić sveta krava na čelu vijeća? Čudni su demokratski standardi po kojima je krojeno to izvješće!
U kontekstu antisemitizma spominje se nogometna utakmica između Hrvatske i Izraela na kojoj su se izvikivali ustaški pozdravi te odluka židovskih općina da bojktoiraju službenu komemoraciju u Jasenovcu iz nezadovoljstva “vladinim umanjivanjem zločina ustaškog režima”. Gdje je Vlada umanjivala te zločine, i kako, nije objašnjeno. Odluka židovskih općina u ovom slučaju pak nije bila “nepodnošljiv pritisak” na jednog legalno izabranog dužnosnika da podnese ostavku. Ukratko: kriteriji su ideološki. Spominje se i da je porastao “Broj prijava diskriminacije i govora mržnje prema Srbima”. Moguće, no što s Pupovčevom retorikom, ili Frljićevom? Potonjem zbog “govora ljubavi” spram katolika u Poljskoj možda čeka i zatvor: koliko je Hrvatska u nekim slučajevima tolerantna govori i to što njemu dlaka za sve uvredljive svinjarije koje prodaje pod “umjetnost” nije pala s glave.
Dalo bi se tu još puno toga reći, no dodatni je problem što je izvješće sastavljeno temeljem izvješća iste one Lore Vidović kojoj je vlada lani odbila izvješće. Nekoć je Amerika bila meritorna, manje-više, za određivanje stupnja demokracije u pojedinim državama, iako joj ni tada nije bilo strano koketiranje s raznim diktatorskim režimima. Danas to, ponajviše zbog onog što se događa u samim SAD, ona to svakako više nije. Jer, sve što gledamo zadnjih godinu dana – zajedno s nasilnim pokušajima rušenja demokratski izabrane vlade u SAD, uz obilato korištenje medija i tajnih službi – jednostavno ne daje State Departmentu, onom Obaminom, moralno pravo da arbitrira oko stanja ljudskih prava u Hrvatskoj. Koje, jasno, nije sjajno, no sigurno neće ni biti dok su u fokusu isključivo prava skupina do kojih je State Departmentu naročito stalo, dok divljajuća korupcija i socijalno raslojavanje društva prolaze negdje na marginama tih izvješća. Šešir Ante Tomića će uvijek biti prezentiran kao veći problem od onog što stvarno jest sustavni problem sa stanjem ljudskih prava u Hrvatskoj. Istovremeno, gledamo strahovito urušavanje tih istih prava u SAD. Možda bi Ministarstvo vanjskih poslova RH trebalo početi pisati izvješća o stanju ljudskih prava u SAD, gdje je težište na borbi za transrodne zahode, dok je istovremeno sloboda govora na takvim granama da za javnu podršku Donaldu Trumpu – ili bilo kakvu herezu u odnosu na katekizam liberalizma – možete dobiti gadne batine na ulici. Prvi i drugi amandman, temelji američke demokracije, su sve više mrtvo slovo na papiru, i to je očito čak i iz Hrvatske.