Antigona na Križnom putu

Wikimedia commons

„Ultra cineres hostium ira non superest“ - „Nakon smrti bijes neprijatelja više ne dopire do nas“, kazali su mudraci.

Obilježavanje 73. godišnjice „Bleiburga“ ostat’ će zabilježena kao nezaboravan događaj moderne europske povijesti. Za nas koji smo to doživjeli iz neposredne blizine oltarnog stola, među kojima sam bio i sam zbog dobročinstva predsjednika Hazuda, prof. Josipa Stjepandića – mogao se uočiti maleni trenutak kada je biskupu Želimiru Puljiću zasuzilo oko. Dogodilo se u trenutku kada je predstavio bit ljudske tragedije u 20. stoljeću. Propovijedao je naime o događaju u pismu majke koja je prije pogubljenja pisala svojemu nerođenom djetetu. Molila je partizane da ju ne ubiju dok ne rodi, ali nisu se smilovali. Prvo su ju prisilili da si iskopa grob – a zatim ju je partizanski zapovjednik – jer je na ženu šteta potrošiti metak – zadavio.

Pismo Ivanke Škrabec prvi je objavio Roman Leljak. Postalo je antologijski tekst II. svjetskog rata u Jugoslaviji, pričajući priču o zlu: „Kad sam te prvi put osjetila, osjetila sam tvoj nemir, počela sam sanjati, kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu, da te oblije krsna voda. Nažalost, oblit’ će te moja krv. S majčinom krvlju punom ljubavi bit’ ćeš kršen. Gledala sam te kako se prvi puta klanjaš Kristu u hostiji. Na žalost. Moje tijelo će ubrzo biti ciborij. Ti moje dijete, pa hostija u njemu“.

Da je Dante Alighieri znao za ovaj slučaj, stavio bi ga u svoje pjesničko djelo. Nakon Ivanke Škrabec, biskup je predstavio još jednu priču. O židovskoj djevojci koja je izgubila život u holokaustu. I njezinu je sudbinu predstavio jednako detaljno. Obje je ubila totalitarna ideologija koja se dogodila u 20. stoljeću.

Ali kao da se i dalje događa! Svaka žrtva u konačnici predstavlja čovjeka koji je isti kao bilo tko od nas. Ili je barem bio! Apsurdno je razlikovati je li žrtva umrla desnog ili lijevog svjetonazora, je li umrla na pravoj ili na „pogrešnoj“ strani. Nijedan čovjek ne može razlikovati je li žrtva umrla pravednom ili nepravednom smrću. „Ultra cineres hostium ira non superest“ – „Nakon smrti bijes neprijatelja više ne dopire do nas“, kazali su mudraci.

Obilježavanje blajburške obljetnice je zapravo poziv na pracivilizacijski refleks koji se oblikovao u zoru Grčke, sa Sofoklom. U Antigoni, remek-djelu iz davnina, peto stoljeće prije Krista, predstavljen je problem koji je i danas aktualan. Naime: Antigona je žrtvovala svoj život jer je svomu poginulom bratu Polineku (na smrt se sukobio sa svojim bratom Eteoklom kako bi vladao Tebom) omogućila pokop. Europljani, ali i ljudi, postali smo uglavnom zato što smo kroz tisućljeća poštovali Antigoninu žrtvu. Svaki je čovjek vrijedan pogreba: to je njegovo dostojanstvo. I naše – kada se mu zadnji puta poklonimo.



Stari zavjet govori o potrebi da se mrtvih sjećamo, klanjamo se i štujemo. Ova je priča nešto suprotno. Kada je biskup Puljić govorio o Europi i što se u njoj događa, iznad oltarnog stola je kružio policijski helikopter. Njegova su krila ugušila gotovo svaki zvuk. Sudionici blajburške komemoracije su bili okruženi policijom i izloženi policijskim kamerama (do parkirališta ih je bilo najmanje 9, da o onima koje bješe sakriveni i ne govorimo). Broj policajaca koji su pratili sudionike komemoracije bio je gotovo jednak jednoj trećini svih prisutnih na misi, kada uzmemo u obzir i ove koji su bili u civilu.

To je prvenstveno sramota hrvatske države. Ako je hrvatski Sabor preuzeo organizaciju blajburškog memorijala, tada je toliki broj policajaca žalostan za njegovu čast, kao i čast hrvatskog naroda. I naroda čiji su predstavnici bili ubijeni na Križnom putu: Bošnjaci, Slovenci, Srbi i drugi. U svojem sam životu imao priliku prisustvovati brojnim slavljima. Sada sam se, po prvi puta, osjećao kao kriminalac kojega prati, fotografira, snima (sa zemlje i iz zraka) policija. Bleiburg 2018. bi hrvatskoj politici i hrvatskom narodu morao postaviti radikalna pitanja. Istodobno, ta se pitanja moraju postaviti u Bruxellesu. To je i dužnost službenih vlasti u Zagrebu. Bleiburg 2018 otkrio je da su u Europi bitne stvari krenule krivim putem. Već se to u njezinoj povjesti nekoliko puta dogodilo …

Facebook Comments

Loading...
DIJELI