Banka i ‘duboko grlo’ države

0
485
Grgur Zucko/PIXSELL

Iz zapisnika sa sastanka upravnog odbora Ljubljanske banke od 22. studenoga 1989. godine evidentno je da je nakon inicijative Antona Slapernika, pomoćnika šefa slovenske Udbe Janeza Zemljariča, prijašnja osnovna banka LB Zagreb, odjednom postala filijala. Ni dan danas nije formalno jasno tko je donio takvu odluku, jer je u velikoj mjeri protuzakonita.

Ako medijacija ne bude uspješna Slovenija će podnijeti tužbu pred EU Sudom u Luksemburgu”, izjavio je Erjavec. “Drugačije ne ide. Ako imaš susjeda koji nasilno krši međunarodne propise, tada je potrebno upotrijebiti pravne lijekove, jer drugih mogućnosti nema”, dodao je.

Ovime je Karl Erjavec, proruski ili bolje prosovjetski ministar vanjskih poslova Republike Slovenije, na već neuralgičnu zonu odnosa između Slovenije i Hrvatske 23. travnja 2018. godine dodao opasnu tempiranu bombu. Dapače, misli se, da je pitanje hrvatskih štediša bivše Ljubljanske banke nastalo kada su dvije republike dobile neovisnost. Ovaj će zapis pokazati da to nije tako i da je na tom području za pitanje kontinuiteta između nekadašnje udbo-partijske diktature i moderne države Republike Slovenije, zaslužna kontrola sila koje potječu iz titoizma. Karl Erjavec sa svojom strankom umirovljenika je, naime, jedan od najvjernijih predstavnika kontinuiteta starog sustava: bio je ministar u svakoj vladi od 2004. godine, a njegova stranka formirana je kao satelit prijašnjeg Saveza komunista Slovenije.

Loading...

Osim teritorijalnih sporova, pitanje štednih depozita hrvatskih štediša u Ljubljanskoj banci bilo je najveće otvoreno pitanje između dviju zemalja. U vrijeme socijalističke Jugoslavije banka je imala podružnicu u Zagrebu. U prosincu 1991. godine su hrvatske vlasti odobrile prijenos dvije trećine duga zagrebačke Ljubljanske banke na nekoliko hrvatskih banaka. Međutim, u Ljubljanskoj banci ima oko 132.000 štediša iz bivših republika SFRJ. Slovenski parlament je 1994. godine osnovao Novu Ljubljansku banku, ali nije preuzeo niti jedan dug od stare Ljubljanske banke. On je ostao nenaplaćen. 1995. godine je hrvatska banka, Privredna banka Zagreb, podigla tužbu protiv Ljubljanske banke, nakon što joj je to dopustilo Ministarstvo financija.
Naposljetku su Zagreb i Ljubljana potpisali sporazum o sukcesiji. Slovensko je stajalište bilo da je nadomjestila pitanje ukupne distribucijske bilance imovine bivše SFRJ. Slovenija je to pitanje postavila kao uvjet za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Hrvatska tuži NLB i LB jer nema koga drugoga. Karlu Erjavcu koji obavlja samo ‘tekuće poslove’ ne preostaje ništa drugo nego da – kao u primjeru arbitražnog sporazuma – traži pomoć Europske unije. Potonje je, međutim, povoljnije za Hrvatsku nego za Sloveniju, zato što je slovenska vanjska politika pro-ruska, anti-natovska i anti-europska.

Karl Erjavec uglavnom zastupa interese najjačeg političkog glumca u Sloveniji, direktora Rika, Janeza Škrabca, koji s Rusijom i Bjelorusijom sklapa milijunske poslove. Škrabec je uvjereni postkomunist, koji je jedan od rijetkih prijatelja diktatora Lukašenka. Da li je u pozadini ministar Erjavec i financijski motiviran da promiče prorusku politiku Janeza Škrabca, pitanje je koje si mnogi građani u Sloveniji danas (intimno) postavljaju. Pogotovo zato što njegova kći, medijska zvijezda, živi na visokoj nozi, nesrazmjerno vlastitom i očevom dohotku.

Kontinuitet vanjske politike, koji je neophodan dio problema hrvatskih štediša LB – kao i mentaliteta Erjavca i Škrabca – vuče se iz vremena Sovjetskog Saveza. Kao što je vidljivo iz arhivskih dokumenata NLB-a, ideja pretvaranja temeljnih elemenata dosadašnje banke u poslovnice Ljubljanske banke prvi se puta pojavila u listopadu 1989. godine (dokumente je u arhivu Republike Slovenije otkrio briljantni ekonomist mlađe generacije Rado Pezdir). Glavni glumci su bili CK ZKS i republičko izvršno vijeće.
To je nastalo kao posljedica činjenice da je republičko izvršno vijeće pod predsjedanjem predsjednika Dušana Sinigoja nametnulo klauzulu solidarnosti (1988. godine) s kojom su razvijenije republike pokrivale dugove onih manje razvijenih. U konkretnom primjeru, to je značilo da je Slovenija pokrila dugove najveće najnerazvijenije Republike SFRJ – SR Srbije. Pod Miloševićem su tamo dugovi stalno rasli: njegov je režim redovito deponirao velike sume novca na tajne račune, osobito na Cipru. Slovenska komunistička vlast je bila svjesna da će takva situacija uništiti slovenski bankarski sustav, pa je trebalo žurno djelovati. Slovenski bankarski sustav, naime, čitavo vrijeme, sve do danas, izvor je financiranja slovenske paradržave, koja si uz pomoć novca iz NLB osigurava vlast. Poznato je da je i Krešimir Milanović, brat nekadašnjega premijera RH tamo dobio (beskamatne) kredite. Koliko njih je već otplatio, mediji su pisali.

Transformacijski materijal su u daljnjoj 1989. pripremili stručnjaci koji su predvidjeli da će LB – banka Zagreb biti neovisna banka, kćer LB. Međutim, iz zapisnika sa sastanka upravnog odbora Ljubljanske banke od 22. studenoga 1989. godine evidentno je da je nakon inicijative Antona Slapernika, pomoćnika šefa slovenske Udbe Janeza Zemljariča (koji je još i danas aktivan i progoni Romana Leljaka zbog razotkrivanja njegovih zločina u saveznoj Udbi), prijašnja osnovna banka LB Zagreb, odjednom se pojavila kao filijala. Ni dan danas nije formalno jasno tko je donio takvu odluku, jer je u velikoj mjeri protuzakonita. A činjenica je da su najvažnije odluke (a potonja je jedna od najvažnijih) prihvaćene u Središnjem odboru Saveza komunista Slovenije i Državne sigurnosne službe.
Kao što smo pisali, u Sloveniji je nakon usvajanja Ustavnog zakona o bankama 1994. godine Nova Ljubljanska banka proglašena nepristrana u pogledu dugova stare Ljubljanske banke, koja više nije postojala.
Čitava priča svjedoči o tome da je duboka država (tehnički termin, na engleskom deep state), koja se oblikovala u komunizmu, još uvijek ovdje. Određuje današnji puls u Zagrebu i Ljubljani. I upravo smo iznijeli najjači dokaz njezina postojanja.