Bleiburg ili kako prekinuti kletvu…

screenshot

Visoki autoritet Crkve, krčki biskup Ivica Petanjek, na mjestu jednog od najmasovnijih ubojstava, na Bleiburškom polju, u subotu, 18. svibnja 2019.: 'Pokojnici nisu pokopani onda kad ih se pokopa, nego kada ih se zaboravi. Molitva i uspomena na njih, jedino je što im možemo dati i što nam nitko ne može oduzeti. Uspomena ili sjećanje je temeljno obilježje čovjeka koje daje smisao cjelokupnom njegovom životu...'

Vi koji prolazite: pročitajte njihova imena, Vaše pamćenje je njihov jedini grob“. (Na francuskom: „Vous qui passez! Lisez leurs noms! Votre mémoire est leur unique sépulture“).

Ove riječi su napisane na staklenoj ploči u jednom od najdivnijih parkova u središtu Pariza, u parku Louvois. Čine zadnji dio poruke koja u cjelini glasi: „Uhićeni od policije suučesnika nacističkog okupatora u Vichyju, više od 11.000 djece deportirano je iz Francuske od 1942. do 1944. i ubijeno u Auschwitzu, jer su rođeni kao Židovi. Mnogi od njih živjeli su u 2. okrugu u Parizu, uključujući 10 djece koja nisu imala vremena za školovanje“. Od njih desetoro, svi su bili rođeni 1939. u Parizu i svi su stradali 1945. u Auschwitzu…

Visoki autoritet Crkve, krčki biskup Ivica Petanjek, je na mjestu jednog od najmasovnijih ubojstava, na Bleiburškom polju, u subotu, 18. svibnja 2019. godine, odnos između čovječanstva s jedne strane i osnovnih sposobnosti čovjeka – onih koje ga razlikuju od životinja – definirao kako slijedi: „Pokojnici nisu pokopani onda kad ih se pokopa, nego kada ih se zaboravi. Molitva i uspomena na njih, jedino je što im možemo dati i što nam nitko ne može oduzeti. Uspomena ili sjećanje je temeljno obilježje čovjeka koje daje smisao cjelokupnom njegovom životu. Ako se čovjeku oduzme sjećanje, svodi ga se na razinu ispod životinje, koja također ima neki oblik pamćenja“.

Prokleto pleme Kadmosa

Kada je biskup krčki, postavio čovjeka u kontekst onoga što ga uopće čini čovjekom, a to znači u kontekst vjere – ujedinio je iskustvo kršćanina i Židova, Novi i Stari zavjet. Kazao je: „Ne samo Isus Krist, nego cijela povijest spasenja i biblijska baština kao takva, temelje se na sjećanju i pamćenju…“

Ali iskustvo kršćanina i Židova ima još jedan temelj. Zove se Sofoklov mit o Antigoni. Mit o Antigoni je jasan i ne treba ga posebno komentirati. Ali, da bi ga potpuno razumjeli, samo priča o Antigoni nije dovoljna. U suštini ide uz obiteljsku kletvu koja se veže za polis, a on na grčkom znači država – isto i politika.



Izabrano mjesto je Teba. Kadmos, čovjek koji ju je izgradio, bio je brat Europe. Na zahtjev svoga oca, otišao je potražiti sestru, Europu, koju je oteo Zeus, vrhovno božanstvo Grka. Budući da je nije mogao naći i kako se bojao gnjeva svoga oca, zatražio je savjet u proročištu Delfi. Ono mu odgovorilo da mu treba krava i gdje će se ona smjestiti, tamo neka gradi Tebu. Kadmos je došao u zemlju, tamo gdje je krava legla. Ubio je zmaja i posijao zube. Od njih su se rađali naoružani vojnici koji su se međusobno ubijali. Preživjela su samo petorica koji su mu pomogli izgraditi Tebu.

Kadmosova žena bila je Harmonija. Za poklon za njeno vjenčanje, Hefaistos, bog vulkana, vatre i drugih vatrenih stvari, poklonio joj je – ogrlicu. No, ogrlica je donijela prokletstvo svakome tko ju je nosio. Cijelo pleme Kadmosa bilo je prokleto: kralj Edip, njegov unuk kao najznačajniji predstavnik te „linije“. Prije smrti bacao je prokletstvo na svoje potomstvo – na sinova Eteokla i Polinka.

Eteokel je protjerao Polinka, a ovaj se vratio s vojskom u Tebu da bi zadobio staru čast. Braća su se sukobila i Polink je umro u obračunu. Antigona je htjela pokopati truplo svoga brata, ali Kreon ju je osudio na smrt, zatvorivši ju u obrambeni toranj Tebe, gdje je počinila samoubojstvo.

Sjećanje zaštićeno, a grob svet

Antigona je htjela vratiti svijet prvobitnoj skladnosti. Pogotovo zato što je njezin brat bio na strani pravde: Eteokel ga je protjerao i time prekršio ugovor da braća dijele vlast. Ali, Eteokel je htio sve…

Analogija sa situacijom u Hrvatskoj 1945.-2019. ne bi mogla biti jasnija. Proslava sjećanja na mrtve na Bleiburškom polju, 18. lipnja 2019. godine, imala je za cilj sljedeće: ljudima objelodaniti, da je čovjek čovjek, samo onda kada je njegovo sjećanje zaštićeno i njegov grob svet. I da svetost groba nitko ne smije dirati…

Bio sam prisutan istog dana na polju Bleiburg – kao i svake godine došlo je desetke tisuća ljudi. Među njima je bila je i hodočasnica koji mi je pokazala sliku svoga ujaka. Vidio sam mladića od osamnaest godina, hrabrog i nasmijanog, koji je svoj optimizam dijelio s fotografskim aparatom. Nikada nije ratovao. Nije uopće ni znao što je politika. Zadnji put je bio viđen u svibnju 1945. u Mariboru. Poslije se o njemu ne zna ništa. Kosti su mu, najvjerojatnije – u Teznom.

Njegov jedini grob je naše sjećanje. Zato je potrebno dolaziti u Bleiburg. Da se prekine kletva…

 

*autor je profesor na Sveučilištu u Ljubljani,

član Europske akademije nauka i umjetnosti, član Hazuda

Facebook Comments

Loading...
DIJELI