U povijesti još nije bilo pape koji bi rekao „Bog ne postoji“, jer je ta rečenica svojstvo njegovog protivnika, antipape i lošeg duha.
Jedan od najvećih problema suvremenosti je zlouporaba jezika, odnosno neutralizacija jezika u ime takozvane političke korektnosti. Takav jezik zamagljuje sve razlike koje uspostavlja normalan jezik. Razlike, naime, prema mišljenju današnji, postmodernih „ideologa“, upućuju na najveću suprotnost njihovom prvom zlu: političkoj korektnosti. Takav se jezik na francuskom naziva langue de bois ili drveni jezik, odnosno jezik u kojem nema života (riječ je došla u Francusku iz Sovjetskog saveza u 70. godinama 20. stoljeća, via Poljska).
Takav je jezik usvojila europska (službena) politika. Govorite tako da ništa ne kažete: ako ništa ne kažete, nećete se nikome zamjeriti i nitko vas neće moći vući za bradu. Napredak na radnom mjestu će rasti eksponencijalno sa sposobnošću da govorite sve nejasnije. Naposljetku, kada dođete do najvišeg, tada nećete govoriti, nego ćete svoje kolege (one iste koji su na vrhu) hvatati za stražnjicu ili ih francuski ljubiti pred kamerama (Jean – Claude Juncker i Andrej Plenković ili Miro Cerar). Europski građani (Talijani, npr.) su doslovno očajni jer njihovi političari govore svi isti jezik, jezik koji nitko od puka ne govori. Nemaju ljudi ni vremena za ovakve jezičke akrobacije.
Zabrinjavajući znakovi posljednjeg trenutka su da je i najviši moralni autoritet na planetu krenuo ovim putem. Time ne namjeravamo kritizirati temelje na kojima svijet stoji („Petre ti si stijena i na toj ću stijeni sagraditi Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ kaže Evanđelje Mt 16, 18-19), ali sadašnji zapis ima za zadatak privući pozornost na važne stvari, na kojima ta „stijena“ stoji. Ili drugačije: bolje se zamjeriti Svetom Ocu nego Trostrukom Bogu.
Papa je tako autor nevjerojatnih „aforizama“ koji se, prema našem saznanju, začinju ubrzo nakon mandata (13. ožujak 2013.). Navodimo: „Ljudi me često pitaju (papu, BMT): Vjerujete li?“ („Lei crede?“ na talijanskom). „Da, da, naravno!“; „Ali u što vjerujete?“; U Boga: „No, što je Bog za vas?“: Hm, Bog (?)“. Ali Bog ne postoji. Nemojte se skanalizirati („Non scandalizate vi“). Bog ne postoji. Postoji Otac, Sin i Duh Sveti. To su osobe. Ne postoji neodređeni lik koji lebdi u magli. Taj Bog – magla („Dio spray“) – ne postoji. Tri osobe postoje.“ (Papa Franjo povodom mise u Sv. Marti, 9. listopada 2014.).
U povijesti još nije bilo pape koji bi rekao „Bog ne postoji“, jer je ta rečenica svojstvo njegovog protivnika, antipape i lošeg duha. Vrag uvjerava da Bog ne postoji. Bog postoji kao duh. „Bog je duh i oni koji mu se klanjaju, klanjaju se u duhu i istini (Iv 4, 24).“ Govoriti o „Dio spray“ i pri tome koristiti engleski pojam koji označava staklenku („sprej“), nešto što nam služi za brijanje, ukrašavanje torti, podmazivanje lanaca, uređivanje frizure, itd. bilo bi nedostojno jednog krščana, a kamoli pape. Bog postoji kao sobistvena (konsubstancijalna) jedinka tri osobe, pri čemu se katoličanstvo od pravoslavlja razlikuje samo u činjenici da kod prvih Sveti Duh izlazi iz Oca i Sina (tzv. Filioque), a kod drugih samo iz Oca. Bog postoji u ljudima: njegovo je otajstvo nedostupno ljudskom razumu. Ovo su bitni elementi crkvene doktrine.
Ali poruka pape Franje je strašna. Papa i sam očigledno misli da je govoriti o Bogu politički nekorektno i da je tu formulaciju potrebno kamuflirati i sakriti je u njezine komponente: postoje tri osobe, koje su nepovezane, da se netko ne bi o njihovo jedinstvo spotaknuo. Papa povlači Boga iz javnog diskursa, kao da je pojam previše klizak. Samo na ovaj način možemo razumjeti propovijed trenutnog namjesnika apostola Petra na Zemlji.
Uz Boga i pakao je političku nekorektan pojam. Neposredno pred doček uskršnjeg vikenda se papa predstavio u razgovoru s Eugenijem Scalfarijem (La Repubblica) i rekao da pakao ne postoji: duše koje se ne pokaju, nisu pogubljene ( »Secondo papa Francesco le anime che non si pentono “non vengono punite«). Kad je izbio skandal, intervenirala je Sveta Stolica. Sada predlažemo malo forenzično istraživanje – što se zapravo dogodilo i zašto. Na prvi pogled se učinilo da je to poricanje. Ali detaljnije istraživanje otkriva da to nije slučaj. Prije svega: Eugenio Scalfari nije zanijekao da Jose Bergoglio nije tako nešto rekao. Tiskovni je ured Vatikana tada izjavio da nije riječ o intervjuu, već o Scalfarinoj rekonstrukciji Bergoglijevih riječi. Uz to je ured za tisak Svete Stolice svjesno izbjegavao odgovor na pitanje što se stvarno dogodilo: kazao je da je to što kaže Scalfari tek rekonstrukcija papinih riječi. Ali „rekonstrukcija“ je izraz koji se koristi za konstruiranje nečega od poznatih elemenata. Možemo tako logički zaključiti, da je Scalfari samo rekonstruirao papin pogled na eshatološka pitanja (vječnost, smrt, pakao, nebo) i potom istaknuo Bergoglijevo svjedočanstvo da pakao ne postoji. To je najvjerojatnija „rekonstrukcija“ službenog vatikanskog stajališta u ovom slučaju.
Time dolazimo da srži problema koji gnječi Europu. U ime političke korektnosti njezini predstavnici žrtvuju najvažnije elemente njezina povijesnog i sadašnjeg identiteta. Pri tome se nitko nije pitao što je to politička korektnost i još bolje – čemu služi. Ako i jest, došao bi do jedinog mogućeg odgovora: to je jedno veliko ništa, koje ničemu ne služi.
Osnivač Crkve bi rekao, kao nekoć: „Ako slijepi vodi slijepog, obojica će upasti u jamu“ (Mt 15, 14).