Boravak u carstvu ideja i kapitala

0
318

Izbor u Centralni komitet FISP-a proslavio sam s prijateljem Evandrom Agazzijem i njegovom suprugom, profesoricom bioetike, Lulú Velázquez Agazzi, velikom promicateljicom međugorskog svetišta. To je jedan od razloga da sam simpatičnoj Lulú ponio u Peking lozu iz Međugorja koju mi je poklonio Zdravko Mamić, popularni uznik iz Međugorja, kad sam ga posjetio prije mjesec dana u njegovu novom domu \'Vila Regina\'

Povratno putovanje mletačkog avanturista Marca Pola, čiji su preci navodno potjecali s Korčule, trajalo je od Mletaka do Kine prema vlastitom svjedočanstvu – 24 godine. Korčulanski trgovac biserima krenuo je davne 1271. godine kao 17-godišnjak zajedno sa svojim ocem i stricem u “Središnje carstvo”, kako su tada na Zapadu zvali Kinu. Njegovi čuveni putopisi u knjizi “Čudo Orijenta” postali su predmetom divljenja, ali također i intenzivnog osporavanja. Marco Polo je navodno na samrti, kada je svećenik tražio da se javno odrekne napisanih neistina, rekao da, nažalost, nije zapisao ni polovicu onoga što je sve doživio.

Moje putovanje s otoka Hvara do dalekog Pekinga ni izbliza nije bilo atraktivno kao Polovo, ali su me neki prijatelji zamolili da napišem nešto o putovanju u Peking, slično kao što sam učinio prije tri godine. Iz Splita sam preko Moskve letio ruskim Aeroflotom. Moram priznati da putovanje u zrakoplovnim tvrtkama iz država u kojima drmaju vlastodršci poput Putina, Erdoğana ili pak Xi Jinpinga, predstavlja poseban doživljaj. Kada sam prije dvije godine letio za Istanbul s turskom zrakoplovnom tvrtkom Turkish Airlines, i u praskozorje ispijao whiskey boreći se tako za sekularnu tursku državu, uvjerio sam se da je istanbulskom diktatoru jako stalo prezentirati nacionalnu zrakoplovnu tvrtku kao moćnu silu koja će putnike učiniti zadovoljnim, pa će vjerojatno za svoje sljedeće putovanje odabrati Turkish Airlines. Slično je bilo i s ruskim Aeroflotom. Ova zrakoplovna tvrtka još iz vremena komunizma, zadržala je kao svoj zaštitni znak simbole srpa i čekića. Simpatične i atraktivne stjuardese nose fino dizajnirane kapice, što me je podsjetilo na davna vremena kada su nas birali u Titove pionire, s crvenim maramama i plavim kapicama. Ostao sam pozitivno iznenađen kada su nam na letu za Moskvu kao glavno jelo ponudili janjetinu, doduše nije bila s ražnja, ali je izvrsno prijala. Nuđeno nam je također krimsko crno i bijelo vino. Pored mene je sjedio ruski putnik Vladimir s partnericom. Oboje se dobili “kosher” narudžbu. Tijekom putovanja moj suputnik se hvalio krstarenjima po jadranskim otocima kao i činjenicom da se iz Moskve na Brač, gdje je kupio atraktivnu vilu s plažom, stiže brže nego iz Zagreba.

Loading...

Nakon slijetanja u Peking i dugog čekanja na strogu graničnu kontrolu, doživio sam nekoliko neočekivanih šokova za koje se može reći da će, vjerojatno, biti sve češća pojava u “Središnjem carstvu”. Nakon prolaska carinske kontrole, prišao mi je gospodin s kravatom i upitao trebam li možda taksi, pokazavši pritom potvrdu o licenci. Nakon moga potvrdnog odgovora krenuli smo u podzemnu garažu. Tip je telefonirao na kineskom i za dvije minute stigla je atraktivna limuzina koju je dovezla još atraktivnija Kineskinja. Pokazao sam mu na kineskom naziv svoga hotela, on je to odmah pronašao, sjeli smo u automobil i prije nego smo krenuli rekao mi je da će me vožnja koštati 650 kineskih yuana što je nakon “pljačke” u mjenjačnici bio otprilike iznos u kunama. “Vožnja Vam je 650 yuana, ne dolara”, naglasio je da ne bude zabune. Rekao sam mu da se ne želim voziti za taj iznos jer su mi moji kineski prijatelji pisali da bi vožnja taksijem od međunarodne zračne luke do moga hotela, ovisno o gustoći prometa, trebala iznositi između 120 i 150 yuana. Nakon što sam vozaču rekao da ne želim platiti više od 150 yuana, tip mi je poslao drugoga vozača, sa znatno slabijim autom, koji me je uredno doveo do hotela za navedeni iznos.

Prošlo je bilo tri sata poslije ponoći kada sam stigao u hotel preko puta “Sveučilišta Peking”. Na recepciji su mi na lošem engleskom rekli da su zbog kašnjenja u hotel poništili moje bukiranje hotela. Na koncu sam morao prihvatiti jedino rješenje koje su mi ponudili, naime dvokrevetnu sobu u drugoj zgradi istoga hotela, koja je bila slobodna. Egipatska kolegica Hoda el Khouly rekla mi je kasnije da je imala slična iskustva u hotelu “Marco Polo” u kojem, nažalost, nisam uspio rezervirati sobu za sebe.

Nedostatak mog zamjenskog hotelskog smještaja bio je da sam se morao voziti više od sat vremena do Kineskog nacionalnog centra za konvencije (Chinas National Convention Center), velebne zgrade u kojoj se od 13. do 20. kolovoza održavao Svjetski kongres filozofije pod naslovom “Learnig to Be Human” (“Učiti biti čovjek”). Svjetski kongres filozofije održava se svake pete godine u organizaciji FISP-a (Fédération Internationale des Sociétés de Philosophie), međunarodne krovne organizacije filozofskih asocijacija. FISP je u Hrvatskoj poznat po članstvu Hrvatskog filozofskog društva (HFD), udruge koja osim homonimnosti nema gotovo ništa zajedničkoga s filozofijom. Svatko tko imalo drži do svoga dostojanstva u Hrvatskoj, davno je napustio HFD, udrugu koja ima privilegije da jedina predstavlja Hrvatsku u FISP-u i da u tu svrhu ubire goleme novčane iznose. Osim što sam održao tri izlaganja na Svjetskom kongresu filozofije, trebao sam sudjelovati na Glavnoj skupštini FISP-a jer me je bruxelleska Međunarodna akademija za filozofiju znanosti (Académie Internationale de Philosophie des Sciences) predložila kao svoga izaslanika, te ujedno nominirala za člana Glavnog odbora FISP-a (Steering Committee of FISP).

Simpatični predsjednik FISP-a, Dermot Moran, Irac po nacionalnosti, inače šef katedre za katoličku filozofiju na američkom prestižnom sveučilištu Boston, rekao mi je da će osobno podržati moju kandidaturu, ali da moram biti jako aktivan tijekom Glavne skupštine FISP-a, te tražiti potencijalne osobe koje će me podržati na tajnom glasovanju. Otegotna okolnost je što je to bila moja prva pojava na Glavnoj skupštini FISP-a, a poznato je da već postoji jako umreženje osoba koje žele nastaviti s radom i angažmanom u FISP-u. Rečeno nam je da ćemo rezultate glasovanja saznati tek drugi dan. Za novog predsjednika FISP-a izabran je aklamacijom talijanski filozof, Luca M. Scarantino, koji je u dva mandata obavljao ulogu glavnog tajnika u FISP-u. Upoznao sam ga prije godinu dana na konferenciji u Macerati. Jako je simpatičan, obrazovan, vrstan organizator. Pripada onoj grupi talijanskih “svilenih” filozofa s istančanim osjećajem za diplomaciju i retoričko umijeće. Svi kandidati su s nestrpljenjem čekali e-mail od gospodina Scarantina u kojem će biti obaviješteni o rezultatima glasovanja za Centralni komitet FISP-a. Imao sam sreću da sam čestitke o osobnom izboru u Centralni komitet FISP-a, uz poljubac, saznao od Luce Scarantina. Luca mi je rekao da sam dobio iznenađujuće puno glasova, petnaestak više nego što je bilo potrebno da se prijeđe prag.

Izbor u Centralni komitet FISP-a proslavio sam sa svojim prijateljem Evandrom Agazzijem, koji je uspješno odradio cijeli posao moje kandidature, te njegovom suprugom Lulú. U luksuznom kineskom restoranu i hotelu Lakeview ispijali smo zadarski Maraschino i međugorsku lozu. Profesorica bioetike, Lulú Velázquez Agazzi, velika je promicateljica međugorskog svetišta. Prošle se godine vozila taksijem iz Dubrovnika za Međugorje tijekom održavanja konferencije Institute Internationale de Philosophie (IIP) u Dubrovniku. To je jedan od razloga da sam simpatičnoj Lulú ponio u Peking lozu iz Međugorja koju mi je poklonio Zdravko Mamić, popularni uznik iz Međugorja, kad sam ga posjetio prije mjesec dana u njegovu novom domu “Vila Regina”.

Izbor u Centralni komitet FISP-a bio je samo jedan dio moje strategije sudjelovanja na Svjetskom kongresu filozofije. Drugi je bio kandidatura za potpredsjednika Institute Internationale de Philosophie, pariške akademije koja okuplja najuglednije filozofe iz cijeloga svijeta. IIP može po statutu birati 104 člana, a sada ima oko 80-ak članova. Minutom šutnje ove godine oprostili smo se od uglednog danskog filozofa, Petera Kempa, bivšeg predsjednika FISP-a, koji je, inače, bio moj veliki prijatelj. Na ahiret su se preselili Katalonac Jesus Mosterin i Francuz Jean Gayon. Moj izbor za potpredsjednika IIP-a prošao je glatko, jednoglasno, jer je uobičajena praksa IIP-a da se predsjednika Odbora za prijem novih članova nakon isteka mandata bira za jednoga od dva potpredsjednika IIP-a.

Osim druženja s divnim ljudima i prijateljima, zanimljivih filozofijskih rasprava, u lijepom sjećanju ostat će mi ćaskanje s kineskim kolegom, Peimin Ni, profesorom filozofije i komparativne književnosti s pekinškog “Normal University”. “Razgovor ugodni” odvijao uz tv-kamere jedne od kineskih televizija. Zanimljivo je da je razgovor o vrednovanju Svjetskog kongresa filozofije organizirala novinarka koja me je prije tri godine intervjuirala nakon moga izbora za predsjednika Odbora za prijem novih članova IIP-a. Novinare je najviše zanimalo, kako je moguće poboljšati dijalog među kulturama i civilizacijama. Morali smo također odgovarati na pitanje, je li kongres sa sedam tisuća sudionika filozofa iz cijeloga svijeta bio previše specijalistički? Stroge kontrole na ulasku u centar održavanja kongresa potvrđuju da je kongres ipak bio dostupan samo za “privilegirane”, one s akreditacijskom iskaznicom.

U divne stvari ovoga kongresa svakako moram ubrojiti i druženje sa svojim izdavačem, Waltherom de Gruyterom. U malenom prostoru, predviđenom za izložbu knjiga, bili su osim dva kineska izdavača, Oxford University Press, Cambridge University Press, Taylor & Francis Group, Brill i Walther de Gruyter. De Gruyteru sam silno zahvalan da su u skromni izbor knjiga iz svog opsežnog kataloga uvrstili i moju knjigu, “Hegels Anthropologie”, koju sam objavio zajedno s kolegom Arndtom.