Borba za promjenu ‘bolesnog društva’

0
415

Postoji, ipak, nešto što nikad ne možeš niti ćeš ikad u budućnosti moći, bez obzira na vlastitu političku i inu poziciju, sve pokušaje mijenjanja hrvatske stvarnosti i friziranja prošlosti i bez obzira na velike hrvatske slabosti vidljive iz svih udaljenosti, visina i dubina. Nikad nećeš moći izbrisati iz zajedničke hrvatske svijesti vukovarsku ulogu i pogotovo ulogu njegovih mitskih i poput opjevanih antičkih junaka, vječnih boraca za hrvatsku slobodu, ma koliko se svi trudili...

Možeš biti drugačiji, možeš pripadati komu želiš, možeš se osjećati različitim, možeš slijediti svoj izbor, možeš živjeti u Hrvatskoj i ništa ne osjećati, možeš vjerovati u što želiš i komu želiš, možeš negirati istinu i slike vremena, možeš se zanositi vlastitom pozicijom i interesom, možeš sumnjati u vukovarsku stvarnost onog vremena, možeš nikad ne izgovoriti tko je Vukovar napao i razorio, možeš… zapravo činiti puno toga suprotnog u ovoj današnjoj Hrvatskoj i ostati u političkom sustavu nedodirljivosti iznad svih vukovarskih tragedija, istina, velikih djela i stradanja…

Možeš, zato jer su ti to upravo te vukovarske istine i njihovi nositelji svojim nestvarnim idealizmom i hrabrošću omogućile, pa je tvoj osjećaj slobode i djelovanja stvarna zahvala njihova postupanja, zahvala koju, ipak, nikad ne možeš izgovoriti u svojoj sebičnosti, anacionalnoj krhkosti i jednosmjernom djelovanju. Nikad usmjerenom prema hrvatskoj budućnosti i općoj dobrobiti hrvatske populacije…

Loading...

Međutim, postoji, ipak, nešto što nikad ne možeš niti ćeš ikad u budućnosti moći, bez obzira na vlastitu političku i inu poziciju, sve pokušaje mijenjanja hrvatske stvarnosti i friziranja prošlosti i bez obzira na velike hrvatske slabosti vidljive iz svih udaljenosti, visina i dubina. Nikad nećeš moći izbrisati iz zajedničke hrvatske svijesti vukovarsku ulogu i pogotovo ulogu njegovih mitskih i poput opjevanih antičkih junaka, vječnih boraca za hrvatsku slobodu, ma koliko se svi trudili. Vukovarska je stvarnost postala naša istina, vjera i iskaz uvažavanja, dostojanstva, hrabrosti, povezanosti i ponosa koje nosimo u sebi i sa sobom. Hrvatski trenutak istine u povijesti koji ostaje vječni zapis hrvatskoj slobodi i budućnosti koji nikakvim političkim okretanjima, pregovaranjima, prelijetanjima i trgovanjima ne možeš prekriti, izbrisati, poništiti ili negirati. Trajnost i vrijednost vukovarske priče i pjesme, koliko god bila razarajuća u onom vremenu, danas je simbol hrvatskog dostojanstva i jasan pokazatelj hoda na putu s novim generacijama!

Vukovarski trag u beskraju…

                    Sramotno prizivanje suvišnosti vukovarskog hoda uvažavanja i njegovog korištenja u druge svrhe, apsolutna je negacija svih vrijednosti koje su nosile i dizale idealizam i snagu vukovarskih branitelja i njegovih stanovnika, ali je istodobno i negacija uspostavljenih temelja hrvatske države na vukovarskim žrtvama. Pogreška koju su svi kroz povijest prema Hrvatskoj činili, zaželjevši se u različitim vremenima njezinog/našeg teritorija, bogatstva i neprežaljenih jadranskih obala, sazdanih u vapnencu i dolomitu i mediteranskoj klimi. Povezanost jadranskih obala i panonskih ravnica i povijesnih borbi za njihovo očuvanje, hrvatska je istina koja ostavlja „trag u beskraju”, kako nam poručuje pjesmama veliki Oliver:

„Ka i uvik gledan more
ovu tajnu koja diše
ovu mrižu što me vuče
u tamne dubine
sve kroz pismu u daljine…”

Ili kako su Slavoniju s rijeke tri opjevali neponovljivi Pero Galić, Zoran Mišić i „Opća opasnost“:

Vraćam se, zovu me nazad rijeke tri

što teku ovdje u meni

Zovu me šume zelene

iz daljine vraćam se

Na staze svoga djetinjstva

srce mi ovdje pripada

Ovo je plavo nebo moje,

samo je jedna jedina Slavonija…”

Vukovarski trag u beskraju i sve što je do oslobađanja Hrvatske nakon toga uslijedilo, nemoguće je više prekriti, promijeniti i poništiti niti Vukovar i Slavoniju izbrisati iz zajedničke hrvatske svijesti.

Ovih dana u studenom nije niti moguće pisati o nečem drugom, jer je sve to drugo što se nudi u političkoj orbiti iracionalni pokušaj brisanja postavljenog puta prema hrvatskim nacionalnim vrijednostima, utemeljenim vukovarskim odgovorom na srbijansku agresiju. Možeš pritom pokoriti stranku, možeš i zavladati državom potiskujući hrvatske nacionalne interese, možeš sve oko Vukovara proglašavati populizmom, ali nikad ne možeš ovladati idejom kojoj je u temelju – vukovarska snaga građena na žrtvi i hrabrosti.

Privid vladanja i interesnog pozicioniranja bez slijeda vukovarskih ideala u hrvatskom će društvu ostaviti puno negativnih tragova, puno će i mladih usmjeriti prema drugim zemljama, ali nezavisno od svih programiranih i ciljanih usmjeravanja,  vukovarska će kolona uvažavanja biti sve postojanija. Zato jer je Vukovar nedodirljivi simbol hrvatske slobode…

Bijeg od istine

               Bijegom od istine i sklapanjem političkog saveza u ime vladanja s predstavnicima druge strane u Hrvatskoj, koja nikad neće imati snage prihvatiti vukovarsku istinu, gotovo je nemoguće urediti hrvatsko društvo i ublažiti nemir u njemu. Plaćena je cijena već sad prevelika, a vukovarska svakodnevnica svakim danom potvrđuje podjele nastale ili samo nastavljene na različitim istinama koje pobjednička Hrvatska nikad nije imala volje i želje sama urediti. Zato je gospodarska i demografska budućnost u Vukovaru i praktički cijelom hrvatskom Podunavlju sve manje izvjesna, a politički elitizam sve udaljeniji od Vukovara i njegovih ideala, kojima se samo na obljetnički dan, 18. studenoga svake godine, prigodno i s političkom pragmatikom priklanja, iako još uvijek u njemu nema prihvaćanja vukovarske istine.

Umjesto razumijevanja i prihvaćanja onog što izgovara gradonačelnik Vukovara, Ivan Penava, i sukladnog političkog odgovornog postupanja, Vukovar dobiva samo priklanjanje koloni u jednom danu u godini elitnih političkih postrojbi i njihovih pratećih službujućih, inače prevažnih sebi za uvažavanje istine. Dolaskom drugog već dana, nestaje empatija i poniznost spram velikog Vukovara i njegovih mitskih branitelja i preostalih stanovnika, a vraćaju mu se praznina i sve njegove svakodnevne podjele. Kakvo je to društvo u kojem nasljednici pohađaju svoje škole i iznose svoje istine? Znaju li u tim drugim školama, tko je uopće napao i razorio Vukovar? Znaju li tko ga je branio i kako se uopće zovu njegovi junaci obrane? Znaju naravno, ali ne žele o tome podučavati, niti trebaju, jer im se usprkos siline razaranja i pogibija sve to omogućava i dozvoljava, a uz to još i plaća za svaku izgovorenu riječ protiv zemlje u kojoj žive, rade i postoje… Hrvatska naših dana i njihovih istina, kakvu vukovarski ratni idealizam nije mogao niti zamisliti, čak niti u trenucima potpune izgubljenosti i odlaska mnogih u njezino ime.

Kao glas prijekora, opomene, molitve i propovijedi zvuče riječi, Ivana Vukovarskog, za prosvjeda prije mjesec dana i dan pred obljetnicu ovog mjeseca studenog, koje valja ponoviti zbog svih koji još uvijek propovijedaju svoju istinu o razaranju Vukovara i održavaju privid interesnog vladanja Hrvatskom, zbog svih koji još uvijek vjeruju u vlastiti idealizam i dosljedno i objektivno postupanje hrvatskih vlasti i zbog svih koji još žele u Vukovaru i Hrvatskoj ostati i boriti se za promjenu „bolesnog društva”, kako to bez straha za političke posljedice izgovara – Ivan.

Poruke istine

“Što god da mi napravimo za Vukovar uvijek će biti tako malo u odnosu na ono što su napravili divovi. Mi to nikada nećemo dosegnuti, ali možemo bar pokušati toga biti dostojni”, dodao je i poručio kako smo stvorili bolesno društvo za koje nema izgovora, te da to moramo mijenjati (Index.hr., 13.10.2018.).

“Ne možete vi dalje ići kad imate kosture ili aveti u ormaru. Znate da ne smijete otvarati taj ormar. Znate da je kući jedna priča, a ovdje druga. Znate da dozvoljavate u svojoj državi da vam živi duh koji vas je napao, koji vam nije htio dobro, koji je bio agresor kojeg ste jasno prokazali (…), a onda dozvolite na jednom dijelu svog teritorija da živi, dapače, hranite ga”, rekao je i dodao kako od ovoga abolira građane i djecu (Index.hr, 17.11.2018.).

Zatvaranjem očiju, saginjanjem glave, spuštanjem pogleda, pospremanjem pod tepih, podilaženjem tuđim istinama i sličnim diplomatsko-političkim akrobacijama, ne može se postići apsolutno nikakva korist za hrvatsko društvo niti njegovu homogenizaciju, bez obzira na različitosti koje bi trebale činiti hrvatsko bogatstvo. Politički dogovori u funkciji očuvanja vlasti i njihovog tzv. stabilnog vladanja Hrvatskom, nisu nikakav pokazatelj prihvaćanja vukovarskih i drugih istina u interesu oslobađanja hrvatskog društva prošlosti, nego homogenizacija elitizma prenesenog s europskih briselskih dvora, kojem vukovarska povijesna uloga za Hrvatsku i reakcija Hrvatske tog dana 18. studenog, na nju djeluje poput najvećeg neprijatelja – populizma.

Samo što to u Hrvatskoj s političkih visina nije moguće izreći, pa se testiraju posredni izričaji kao sramotni pokušaji revizije vukovarske povijesne uloge, putem uslužnog djelovanja koje nalikuje starom zanatu. Slično je i s pokušajima ukazivanja na želje hrvatske populacije kroz nevjerojatne izričaje: „Populiste u Hrvatskoj nije teško prepoznati, raspiruju strah i nesnošljivost” (Pejčinović-Burić, Večernji list, 17.11.2018.), samo dan prije vukovarske obljetnice.

Sramotno korištenje poluprosječnih, intelektualno praznih i po značenju minornih političkih likova za podcjenjivanje hrvatske elementarne pameti i nadolazećeg vukovarskog velikog dana, najgori je mogući oblik elitističkog pokazivanja sebičnosti i  pokoravanja Hrvatske.

Zato riječi Ivana iz Vukovara zvuče kao obrana istine i hrvatske stvarnosti kojoj samo neki pripadaju, dok su elitizmom, blagostanjem i vladavinom podareni i dalje na drugoj strani rijeke…