Bosanski tronožac

Onoga časa kada svi oni koji su glasovali za Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva, a nisu Hrvati, budu u stanju staviti se u situaciju svih Hrvata u BiH koji su 80-postotnom većinom glasovali za drugog kandidata, shvatit će da je riječ o nedopustivom nametanju vlastite volje susjednom narodu s kojim se živi u istom selu, gradu, županiji, državi...

Protuustavni izbor Željka Komšića za hrvatskog člana u Predsjedništvu BiH izazvao je komentare kod nekih „stručnjaka“ u Hrvatskoj kako je, navodno, Daytonski sporazum, koji je zapravo Ustav BiH, loše i neprihvatljivo rješenje ne samo za Hrvate, nego također i za Bošnjake. Objektivno gledano Daytonskim sporazumom najviše su profitirali Srbi u BiH, jer su dobili gotovo polovicu bosansko-hercegovačkog teritorija koji su okupirali u ratu, dok su Bošnjaci i Hrvati gurnuti u zajednički entitet koji je dobio naziv Federacija BiH. Richard Holbrook, autor Daytonskog sporazuma, vraški se protivio zasebnom muslimanskom entitetu, što je zapravo bila ideja bošnjačkog vođe Alije Izetbegovića.
Da bi spriječio stvaranje Alijine „fildžan države“, židovski diplomat iz State Departementa gurnuo je bosansko-hercegovačke Hrvate u federalni suživot s Bošnjacima, ponudivši im takva prava da je to, objektivno gledano, bilo teško odbiti. Neoprostiva greška koju je Republika Hrvatska učinila potpisivanjem Daytonskog sporazuma svakako je bila pristanak na ukidanje HR Herceg-Bosne. Sve što su Tuđman i Šušak učinili za obranu hrvatskih prostora u BiH, ostalo je u sjeni žrtvovanja hrvatskog entiteta Herceg-Bosne. Ulaskom u zajedničku Federaciju, bosansko-hercegovački Hrvati izloženi su problemu permanentne majorizacije što je, uostalom, najbolje potvrdio nedavni izbor „člana predsjedništva iz redova Hrvata“, kako voli naglasiti bošnjačka propagandna mašinerija. Strogo gledano, u duhu Daytonskog sporazuma ne postoji mogućnost izbora „člana predsjedništva iz redova Hrvata“, nego samo legitimno i u skladu s Ustavom člana predsjedništva kojeg su izabrali bosansko-hercegovački Hrvati.

Iz svega je razvidno kako je Daytonski sporazum postao složeno hermeneutičko pitanje kako, naime, u duhu Ustava izabrati legitimne predstavnike vlasti u BiH. Srbima je to najmanji problem jer imaju čistu situaciju i posvemašnju samoupravu, pa su oni najdosljedniji tumačitelji i zagovornici očuvanja Daytonskog sporazuma. Da bi pri tome zastrašili najbrojniju naciju u BiH, Srbi s vremena na vrijeme potegnu pitanja referenduma o odcjepljenju i pripajanju Srbiji, po uzoru na slučaj Krima. Međutim, mora se istodobno naglasiti da su Srbi u Republici Srpskoj, gospodarsko upravljanje svojim entitetom prepustili Rusiji koja kontrolira sve glavne ekonomske resurse. Bošnjaci su formalno gledano također protiv promjene Daytonskog sporazuma jer im postaje jasno da su zauvijek izgubili teritorij Republike Srpske, pa su se odlučili za politiku preglasavanja i majorizacije nad Hrvatima. Hrvati su u nezgodnoj situaciji da se uvijek iznova moraju pozivati na svoja prava koja su im zajamčena Daytonskim sporazumom. Tako je bilo i sa zadnjim izborom hrvatskog člana Predsjedništva koga nisu birali Hrvati, nego Bošnjaci.
Priča o građanskoj državi BiH još uvijek je svirala na vrbi. Dijelom je aktualizirana poznatom tužbom Sejdić-Finci koja je u kolovozu 2006. upućena Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Bosansko-hercegovački Rom, Dervo Sejdić, podnio je tužbu strasburškom sudu zajedno s Jakobom Fincijem, predsjednikom sarajevske židvske općine, s obrazloženjem da su kao građani u državi triju konstitutivnih naroda zakinuti za temeljna građanska prava demokratskih izbora u organima vlasti. Dvije godine kasnije, Sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je presudu kojom se izrijekom kaže da su svi građani Bosne i Hercegovine koji ne pripadaju trima konstitutivnim narodima, zapravo, diskriminirani, pa tako i romsko-židovski dvojac Sejdić-Finci. Dervo Sejdić nije ni nakon strasburške presude uspio postati članom Predsjedništva BiH, a ni Jakob Finci nije napredovao u bosansko-hercegovačkoj hijerarhiji vlasti dalje od predsjednika sarajevske židovske općine. No, tužbu Sejdić-Finci iskoristio je Željko Komšić da je kao kandidat bosansko-hercegovačkih socijaldemokrata izabran za hrvatskog člana predsjedništva u godini podneska tužbe Sejdić-Finci.
Promotori građanske opcije u BiH i te kako su svjesni da njihove ideje ne prolaze kod nacionalno osviještenih Bošnjaka i Srba jer većina pripadnika ovih naroda glasuju za nacionalne stranke, te njihove kandidate za predstavništva dvaju parlamenata. Pristašama građanske opcije pruža se jedina mogućnost osvajanja vlasti u političkom prostoru Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda u BiH. S obzirom da bosansko-hercegovački socijaldemokrati u političkom obračunu sa Željkom Komšićem, kao svojim odmetničkim sinom, nisu podržali Komšića u njihovu naumu, slabašnog Komšića su podržali Bakirovi radikali iz islamističke Stranke demokratske akcije. Radikali iz SDA su procijenili da njihovim interesima bolje odgovara nepouzdani šibicar Komšić, nego dr. Dragan Čović koji se u međuvremenu rezolutno izjasnio za pridruživanje BiH Europskoj uniji. Za Bakira Izetbegovića, Europska unija je ista stvar kao i za njegova političkog mentora Recepa Tayyipa Erdogana. Uostalom „Babo“ Izetbegović je na samrti ostavio BiH državu u „amanet“ turskom diktatoru koji „neće“ dopustiti da se BiH pridruži „zajednici kršćanskih naroda“, kako je Erdogan nazvao Europsku državu. Gospoda Izetbegović i Erdogan su, međutim, ispustili iz vida da se polovica BiH stanovništva još uvijek deklarira kršćanima.
Koliko god ideje zagovornika građanske opcije bile neizvedive u BiH, one u europskim i anglo-američkim političkim krugovima izazivaju simpatiju jer, po njihovoj procjeni, predstavljaju stanovitu branu protiv islamizma u BiH. Međutim, uzme li se u obzir, da je naputak za izbor Željka Komšića došao nedvojbeno iz centrale SDA, a podržali su ga ekstremni „džamijaši“, onda bi gospoda iz „civiliziranoga svijeta“ trebala malo podrobnije i temeljitije proučiti političku situaciju u BiH. Kada je riječ o službenom stavu bosansko-hercegovačkih muslimana, onda je potrebno istaknuti da je sadašnji reis-l-ulema islamske zajednice BiH, Husein ef. Kavazović, izjavio kako „ne smatra dobrim da pripadnici jednog naroda biraju zastupnike iz drugog naroda“. Reis je izrijekom naglasio kako su birači dužni „držati se Ustava“ pri glasovanju za predstavnike vlasti.
Dosta je kritike iz međunarodnih medija palo na račun uplitanja Republike Hrvatske u političke izbore u BiH. Tako, primjerice, njemački Der Spiegel, koji kontinuirano HDZ naziva nacionalističkom partijom, vidi opasnost po opstojnost bosansko-hercegovačke države upravo u postojanju političke partije zajedničkoga naziva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. To samo potvrđuje površni pristup njihova dopisnika, odnosno pokazuje da je jednostran krug dostavljača informacija s kojima su autori teksta ispijali kave u Zagrebu i Sarajevu. Možda je u ranoj fazi osnutka partije s istim nazivom HDZ predstavljala simboličku povezanost istoga naroda u dvjema državama, međutim to više nije slučaj. Neosporno je da većina članova građanske opcije u Sarajevu, takozvana „raja“, vidi u bosansko-hercegovačkom HDZ-u separatističku i nacionalističku stranku. Međutim, neosporno je da je ta stranka u BiH dobila apsolutno povjerenje hrvatskog biračkog tijela u BiH. Kritičari bosansko-hercegovačkog HDZ-a iz redova hrvatskog naroda vole naglasiti da je korupcija zajednička oznaka partije s istim nazivom. Ne smije se također zaboraviti da je najveće sjeme zla u BiH posijao Ivo Sanader, kada je bosansko-hercegovački HDZ htio staviti pod svoju kontrolu. Sanader je poznat po tome da je protjerao sve Hercegovce sa ključnih pozicija Hrvatske demokratske zajednice. Njegovu stranačku politiku nastavio je bruxelleski ćato koji je pozicije koje su u Tuđmanovo vrijeme u partiji zauzimali Hercegovci, podijelio bodulima od Konavala do Fažane. Osporavani Hercegovac, Milijan Brkić Vaso, ostat će, unatoč svim aferama u koje je umrežen, kao „slika i prilika“ suvremenog Hercegovca u politici, a ne Ljubo Jurčić i njemu slični. Ivo Sanader je osnivanjem partije koju Hercegovci nazivaju „brojke i slova“ posijao sjeme zla u BiH, koje danas donosi svoje negativne rezultate.
Prošli tjedan novu pomutnju u bosansko-hercegovačkim medijima izazvao je dopis jedanaestero hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu u Bruxellesu koji su uputili predsjedniku Europskog parlamenta, Antoniju Tajaniju, predsjedniku Europskog vijeća, Donaldu Tusku, predsjedniku Europske komisije, Jeanu-Claudeu Junckeru, povjerenici EU-a za vanjsku politiku i sigurnost, Federici Mogherini, te povjereniku Europske unije za proširenje i susjedsku politiku, Johannesu Hahnu. Hrvatski europarlamentarci izrazili su svoju „zabrinutost rezultatom proteklih izbora u Bosni i Hercegovini, koji su rezultirali izborom člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda zahvaljujući većinom bošnjačkim glasovima, dok je uvjerljiva većina Hrvata glasala za drugog kandidata. To se dogodilo već treći put”. Nacionalističke medije u BiH posebno je iznenadilo da su se „hrvatskim centristima pridružili i pseudoljevičari“. Tu se izrijekom apostrofira socijaldemokrate, Biljanu Borzan i Tonina Piculu, predstavnika „Glasa“ Jozu Radoša, kao i aktivista zelenih, Davora Škrleca, koji je u EU-parlament izabran s liste OraH-a. Građanske portale u BiH zabrinjava svrstavanje hrvatskih pseudoljevičara uz  bosansko-hercegovačke „HDZ-ovske plemenske mitove i obmane”. Tako smo uz mnoštvo distinkcija sarajevske propagandne mašinerije, dobili i crtu građanskog i plemenskog razgraničenja.
Ovdje je važno naglasiti da su hrvatski europarlamentarci pokušali ispraviti propust hrvatske Vlade, Sabora i Ureda Predsjednice u pogledu osvrta na izbor hrvatskog člana Predsjedništva u BiH bošnjačkim glasovima. Takav postupak je notorno kršenje prava hrvatskog naroda u BiH, te kao takav zavrjeđuje osudu. Hrvatska je kao supotpisnica Daytonskog sporazuma trebala odlučnije reagirati na kršenje Ustava i Daytonskog sporazuma. Ako je neka politička opcija u ime ideje apstraktnog građanstva spremna pogaziti temeljna prava jednoga konstitutivnog naroda, onda je to notorno kršenje Ustava, ali i narušavanje prava naroda u sklopu istog Ustava. Ako se doista BiH želi transformirati u državu građana, što će biti trnovit i teško ostvariv put, onda ne treba birati tri člana Predsjedništva, nego jednoga. Daytonski sporazum, kakav god bio, zaustavio je krvoproliće na prostorima BiH i uspostavio mir. Njegovo notorno kršenje za početak predstavlja narušavanje dobrosusjedskih odnosa, kao što je naglasio reis Husein Kavazović. Onoga časa kada svi oni koji su glasovali za Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva, a nisu Hrvati, budu u stanju staviti se u situaciju svih Hrvata u BiH koji su 80-postotnom većinom glasovali za drugog kandidata, shvatit će da je riječ o nedopustivom nametanju vlastite volje susjednom narodu s kojim se živi u istom selu, gradu, županiji, državi. Forsiranjem građanstva u situaciji kada se više od 90 posto državljana BiH deklarira pripadnicima konstitutivnih triju naroda, zapravo, indirektno je narušavanje prava naroda. U praksi su to narušavanje posebno nezgodno doživjeli Hrvati u BiH jer su im susjedi Bošnjaci izabrali, odnosno nametnuli člana Predsjedništva koji je, doduše, iz njihovih redova, ali ga oni sami nisu birali.
Izbore u BiH komentirao sam sa svojim kolegama u Hercegovini. Uvijek iznova u razgovorima ponavljalo se famozno Lenjinovo pitanje – „Što činiti?“ – da se takve stvari ne ponavljaju u budućnosti. Moj je prijedlog da je potreban intenzivan rad na kulturi međunacionalnoga dijaloga u BiH, u kojoj jedna strana treba biti uvijek spremna staviti se u situaciju druge i iskreno postaviti pitanje – jesu li moji postupci narušili pravo drugoga ne samo kao pojedinca, nego isto tako i kao naroda? U tom kontekstu razgovarao sam s ekipom uglednih bosansko-hercegovačkih kolega o potrebi održavanja konferencije o individualnim i kolektivnim pravima. Svaki put kada razgovaram s kolegama o BiH, sjetim se famoznog „tronošca“ Sulejmana Tihića. Hoće li ikada biti ostvaren? Zasada teško, jer je Bakir Izetbegović počistio Tihićeve pristaše iz SDA…
U Međugorju sam posjetio popularnoga Maminja u Villa Regini. Uz omiljenu hercegovačku raštiku i suhu junetinu razgovarali smo, između ostalog, o uspjesima Dinama. Maminjo kaže da Dinamo dugo nije bio tako individualno „tanak“ , a kolektivno jak i moćan. Tim je veća zasluga trenera Bjelice, koji nakon svih uspjeha nije zaboravio Maminjov doprinos, kao što je bio slučaj s hrvatskim reprezentativcima. Bjelica je otvoreno priznao medijima da se redovito čuje s Mamićem, te da je za njegov dolazak u Dinamo najzaslužniji upravo Zdravko Mamić. Naravno da sam s Maminjom komentirao genijalce iz Uljanika koji su u svoj džep pospremili četiri i pol milijarde kunića državnih jamstava za izgradnju brodova koji nisu izgrađeni. Rekao sam Maminju da je on ipak „beba“ u odnosu na „igrače Uljanika“. Nakon što su tipovi spržili ovaj „sitniš“, političari su počeli pozivati DORH, USKOK i slične institucije, da ispitaju kuda je nestao državni novac. Razumljivo da DOHR i USKOK neće stići to pravodobno napraviti, jer su zaokupljeni intenzivnim radom oko Dinama. Dok Dinamo drma u Europskoj ligi, zlobnici komentiraju da je uspjeh ostvaren zato jer je Mamić u Međugorju. Zašto je Mamić u Međugorju, a ne u Maksimiru, pojasnio je njegov odvjetnik Veljko Miljević da je, naime, riječ o nezakonitoj presudi koja mora biti poništena. Znakovito je da gotovo pola godine nakon izricanja, presuda još nije napisana, pa se ne može ni uputiti žalba. Čovjek bi pomislio da smo u teatru apsurda, ali kažu nam da smo u „pravnoj državi“…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI