Sramotno je i apsurdno da IDS proziva Zagreb za posrnuće Uljanika, i još poziva radnike da prosvjeduju na Markovom trgu. Svi trebamo izaći na ulice, ali iz suprotnog razloga - Vlada RH već desetljećima financira propalu politiku IDS-a u Istri. Vrijeme je da ustanemo protiv reketa stranaka i njihovih uhljeba.
Za loše poslovanje Uljanika krivac je IDS. Gdje ipak počinje odgovornost aktualne Vlade RH za ovaj novi slom Uljanika? Pa, vlada je prilikom svog konstituiranja znala za probleme Agrokora, brodogradnje, Petrokemije i mirovinskog sustava, ali ih nije rješavala tada, kada su bili manji, nego je pustila da eskaliraju, dijelom i za potrebe trgovine saborskim mandatima. Posebno iritira IDS-ovo stalno otvaranje cijene pripadnosti Istre Hrvatskoj. Tamo neki Boris Miletić iz nekog nama nepoznatog razloga drži da može predstavljati Istru i sve Istrijane, pa očekuje da Vlada RH “odmah promijeni svoj odnos prema Uljaniku, a ne da se ponaša kao da Uljanik, Pula i Istra nisu dio Hrvatske”. Opa! Kada IDS grabi novce iz proračuna namijenjene Uljaniku, onda djeluje regionalno, a kada se iskaže gubitak, tada su Pula i Istra dio Hrvatske. U tome smislu kod Hrvata se rađa određena pakost, pa mnogi danas pomišljaju kako se IDS-a i njegovih preskupih uhljeba možemo riješiti i tako da Istru prepustimo Italiji. Baš bih želio vidjeti hoće li deklarirani liberali Andrej Plenković, Boris Miletić i Ivan Jakovčić otići u partizane. Posebno bi me veselilo gledati koliko bi Rim dopustio IDS-ovim uhljebima da se unutar Italije bore za regionalni karakter Istre, a posebno za njene hrvatske značajke. Bruto plaće članova uprave Uljanika prelaze 100 tisuća kuna mjesečno. Plaća šefa uprave Uljanik grupe Gianni Rossandija 2017. je dostigla 600 tisuća kuna. Prošle je godine Uljanik konzultante plaćao i do 200 tisuća eura mjesečno.
(A)IDS
Kao što sam tvrdio i u slučaju Agrokora, da je Vlada RH morala intervenirati s direktnim kreditom Agrokoru koji bi imao status prvenstva naplate i s jakim garancijama vlasnika o restrukturiranju, tako i sada tvrdim da se Vlada RH mora aktivnije uključiti u probleme u koje je upala Uljanik grupa, tim više što nad državnim proračunom vise 660 milijuna eura problematičnih jamstava i što je država vlasnik Uljanika u 25% udjelu, te je riječ o strateški važnoj izvoznoj grani brodogradnje. RH pod svaku cijenu mora zadržati izvozne industrije. RH se ne smije odricati proizvodnih grana čak i kada nisu izvozne. Isto tako, riječ je o 4,4 tisuće zaposlenika, odnosno 4,4 tisuće uglavnom pulskih obitelji. Budimo posve otvoreni, ovaj problem ovaj put nije stvorila centralna vlast, odnosno Banski dvori, pogotovo ne ova Vlada RH, nego je godinama Uljanik upropaštavan od lokalnog IDS-a. Kroz brodogradnju je naše novce znao izvlačiti i SDP, izgovarajući se da tako štiti svoju biračku bazu. Glede novog raspada brodogradnje, odgovornost je na lokalnim političkim elitama i uvezanom društvenom podzemlju. Stoga je potpuno nepravedno i apsurdno da prosvjednici dolaze na Markov trg noseći transparente “govno govnima” i sličan otrov znamo kojeg i kakvog aktivizma. Na transparentima su viđene i jasne poruke lokalnim istarskim političarima: (A)IDS. Najvjerojatnije IDS ima i dalje kontrolu nad sindikatom, jer mali dioničari drže 46% Uljanika, s time i 3. maja, stoga je u svemu tome prisutna i njihova krivica ili nečinjenje tijekom prethodnih godina. Više od 3.500 radnika Uljanika u ponedjeljak je ulicama Pule vikalo: “IDS, mafijo” i “IDS, lopovi”. Gradonačelnik Pule i predsjednik IDS-a Boris Miletić ne drži da se to odnosi i na njega.
Bože moj, Istra je u Hrvatskoj vodeća u svemu, pa i u crnom tržištu narkoticima. Ne vidim boljeg tla za uzgoj ljekovitih droga. Mnogi Istrijani drogiraju se s planiranom gradnjom brodova, a prava droga može stići samo s izgrađenim brodovima. Jedan je “mafijaški” lik prije 20 godina tražio zatvaranje brodogradilišta u Istri i na Kvarneru, i tako skupljao političke bodove, a danas za iste potrebe okolo zija u obranu brodogradnje. Valjda za potrebe uvoza koristi svoju privatnu jahtu ili privatni avion nekog istarskog tajkuna. Marihuanu može uzgajati i u svome privatnom selu. Hrvatsku Javnost šokirala je činjenica da je Ivan Jakovčić donedavno bio u nadzornom odboru Afarak Grupe u Finskoj, koja je u većinskom vlasništvu Danka Končara, strateškog partnera Uljanik grupe, kojeg je predložila sadašnja uprava Uljanika. I onda IDS govori kako vlada nije prisutna u Uljaniku. Da sve bude tragikomično, Ivan Jakovčić kao moderni inkvizitor kaže: “Thomposnu mogu samo poručiti: nisi pjevao u Areni, bogami niti nećeš pjevati”, i dalje: “To što Thompson nije dobio ni jednu prijavu za koncert u Glini pokazatelj je da pravna država ne funkcionira”. Mišljenja sam da su najbolji primjeri da pravna država ne funkcionira Ivan Jakovčić, Boris Miletić i IDS. Sebe prezentiraju kao liberale, a zabranjuju koncerte. Kako istovremeno traže za Uljanik pomoć od države, zaista imamo neke čudne liberale.
Kad povlačimo podudarnosti s aferom lex Agrokor, sjetimo se progona Ivice Todorića od najviših državnih dužnosnika, i prije nego što je Ivica Todorić aktivirao lex Agrokor, no IDS, sadašnja Uprava Uljanik gupe, Nadzorni odbor, dioničari koji su sve nepodopštine prešutno podržavali, o njima niti riječi, svi su i dalje na pozicijama, iako su doveli u pitanje 660 milijuna eura državnih jamstava, poduzeće ima katastrofalne poslovne rezultate, dok je u slučaju Agrokor država bila izložena preko HBOR-a i HPB-a i to u neznatnom iznosu. Ozbiljan i dovoljno snažan strateški partner Uljanika još uvijek se nije pojavio – Danko Končar suočio se i s štrajkom u Brodotrogiru, kojega je “strateški” preuzeo. U ponudi Kermes energije Danka Konačara, na temelju koje je Končara sadašnja uprava Uljanika prihvatila kao strateškog partnera, nema niti jedne konkretne brojke, ne spominje se preuzimanje obveza, niti bilo čime dokazuje sposobnost ponuđača u smislu strateškog partnera. Samoborski DIV Tomislava Debeljaka (vlasnik splitskog brodogradilišta) ponudio je dokapitalizaciju Uljanik grupe s 302 milijuna kuna, kao i 380 milijuna kuna za otkup svih dionica Uljanik grupe u 3. maju, te otkup do 24,5% dionica remontnog brodogradilišta Viktora Lenac. Naravno, uz uvjet da dobije uvid u financijsko i poslovno stanje Uljanik grupe, uz ogradu glede mogućnosti da Vlada RH i/ili Europska komisija uskrate potporu za restrukturiranje Uljanik grupe.
Ekonomski parametri
Struktura Uljanika je slijedeća: 7.100 malih dioničara drže 46% vlasništva, slijedi RH s 25% (CERP, HPB, HZZO), Adris Grupa s 12% (kada je ista kupila CO preuzela je odgovarajući udio u Uljaniku) i mirovinski fondovi s oko 7-8%. Isto tako, Uljanik je vlasnik i riječkog 3. maja skoro 90%. Za ocjenu Uljanika pođimo od podatka iz konsolidiranih revidiranih financijskih izvješća Uljanika d.d. objavljenih na Zagrebačkoj burzi. Krenimo od podataka za 2012. i 2013. godinu (kupnja 3. maja). Tada su poslovni prihodi Uljanika iznosili 1,462 milijarde kuna, poslovni rashodi 1,483 milijarde kuna, iz čega je vidljivo da su gubici prisutni i bez kamatnih rashoda – te godine zabilježen je poslovni gubitak od 71 milijun kuna. U 2013. godini smanjen je poslovni prihod na 1,368 milijardi kuna, poslovni rashod je povećan na 1,737 milijardi kuna. Te godine zabilježena je dobit u iznosu od 104 milijuna kuna, prije svega zbog kamatnih prihoda iz odnosa s povezanim poduzetnicima u iznosu 557 milijuna kuna (zapravo prihod od povoljne kupnje zbog stjecanja vlasništva na dionicama 3. maja). Godine 2013. pulski Uljanik preuzeo je riječki 3. maj za 1 kunu. Obveze prema bankama i drugim financijskim institucijama (dugoročne i kratkoročne) iznose preko 1,1 milijardu kuna, uz 250 milijardi kuna obveza prema dobavljačima. Broj zaposlenih na kraju 2012. bio je 2.631, dok je na kraju 2013. dostigao 3.956. Valja naglasiti kako se troškovi Uprave penju sa 4.854.322 kuna iz 2012. na 7.263.009 kuna u 2013. (kada dolazi Gianni Rossanda za predsjednika Uprave).
U 2014. godini zabilježeni su poslovni prihodi od 1,449 milijardi kuna (prihodi od prodaje 1 milijardu KUNA), dok su poslovni rashodi iznosili 1,877 milijardi kuna uz kamatni trošak od 155 milijuna kuna. Sveukupno je gubitak iznosio skoro 500 milijuna kuna. U 2015. godini zabilježen je poslovni prihod od 1,704 milijarde kuna (prihod od prodaje 1,3 milijarde kuna), poslovni rashod je 1,686 milijardi kuna, uz kamatni trošak od 244 milijuna kuna, te gubitak od 70 milijuna kuna. Iz poslovnih prihoda je vidljivo kako je sinergija s 3. majem loša, kako ne daje rezultat, a poslovni prihodi ostali su na razini kao kada je Uljanik bio samostalan. S druge strane, posljedice u pasivi su znatne, dugoročne obveze prema bankama u 2015. godini rastu za 500 milijuna kuna i one iznose 650 milijuna kuna, dok kratkoročne obveze prema bankama iznose 615 milijuna kuna, tada rastu i obveze za predujmove na 870 milijuna kuna (unaprijed plaćeno od naručitelja brodova), obveze prema dobavljačima ostaju na 250 milijuna kuna. Iz svega proizlazi da je eksterni dug oko 2,4 milijarde kuna i da on nastaje zbog akumuliranih gubitaka. Pojavilo se 2,4 milijarde kuna duga na 1,7 milijardi kuna poslovnih prihoda, što je izrazito loš omjer prihoda i dugova (iznad krajnjeg omjera 1:1). Broj zaposlenih na kraju 2015. godine bio je 4.011, što je trošak od 526 milijuna kuna godišnje. Nema podatka o troškovima Uprave društva. Valja naglasiti kako su na kraju 2015. u knjizi narudžbe ugovorena 21 nova broda.
U 2016. rastu ukupni prihodi na 2 milijarde kuna, no poslovni rashodi 2,3 milijardi kuna (isključujući 377 milijuna kuna za kamate), što dovodi do gubitka od 173 milijuna kuna. Podaci za 2017. godinu su još poražavajući, uz slične poslovne prihode, gubici se penju na 1,8 milijardi kuna! Dugoročne obveze prema bankama na kraju 2017. iznose 500 milijuna kuna, kratkoročne obveze penju se na 1,5 milijardi kuna, obveze za predujmove iznose skoro 900 milijuna kuna, dok obveze prema dobavljačima iznose 500 milijuna kuna, odnosno eksterne obveze iznose 3,5 milijardi kuna. Razlog tako ogromnom gubitku u 2017. godini je trošak rezerviranja u iznosu od jedne milijarde kuna. Trošak rezerviranja je taj kada postoji vjerojatnost da će ukupni troškovi ugovora premašiti ukupne prihode ugovora, očekivani gubitak se odmah priznaje kao trošak. Takvi troškovi iskazuju se u okviru rezerviranja. U to spadaju i troškovi penala za kašnjenje u isporukama. U izvješću za 2017. godinu navodi se da su isporučena 4 broda umjesto planiranih 8 brodova, saznajemo da je u knjizi narudžbi 16 planiranih novogradnji i da je vrijednost takvih brodova (kao i onih koji su u izgradnji) 7,4 milijarde kuna. Na kraju 2017. godine Uljanik je imao 4,5 tisuća zaposlenika čiji je ukupni trošak iznosio 645 milijuna kuna.
U 2018. godini rezultati su još porazniji. U prvoj polovici 2018. godine zabilježen je ukupni poslovni prihod od 637 milijuna kuna, dok je u istom razdoblju lani iznosio 1,1 milijardu kuna, što je pad za 50%. Gubitak u prvoj polovici 2018. godine iznosio je 364 milijuna kuna. Vanjske obveze popele su se na 3,8 milijardi kuna. Iz svega je vidljivo kako su u Uljaniku godinama akumulirani gubici, da su se brodovi gradili ispod cijene koštanja, da brodogradilište nije niti približno ispunjavalo ugovorne narudžbe, da eksterni dugovi rapidno rastu. Sve je to rezultiralo time da je Uljanik pred vratima predstečaja / stečaja i da nema za isplatu plaća. Dok s druge strane, vidimo enormne plaće članova uprave i njihove bonuse kroz sve ove godine. Nisam za lov na vještice, ali je sramotno isplaćivati visoke plaće i bonuse kraj tolikih gubitaka. IDS cijelo vrijeme podržava takvu politiku. Možemo reći da je IDS arhitekt te politike. Zaposli svoje, stvaraj enormne gubitke, a neka ostatak RH plaća cijenu takve “politike”. Vrijeme je da Vlada RH zauzme tvrđe stavove prema pogrešnoj politici IDSa-a u Istri.
Vladu i Vladu ekonomija ne zanima
Ne tonu samo Uljanik, Agrokor, Ina i “njene” naftne rafinerije, Petrokemija i mirovinski fondovi – cijela država je jedan izbušen brod. Glavni štakori već bježe na veći brod EU, koji mnogi doživljavaju kao Noinu lađu, koja će spasiti balkansku stoku kao novi europski rasplod. Ukrcava se i ministar Zdravko Marić, bježeći ispred svjetine koja ga ulovila u laži. Plenković ne odlazi za Irsku nego do Angele Merkel, koju je zamolio da mu pronađe bolje plaćeni posao u administraciji Unije. Merkel je pohvalila Plenkovića za samo jedan posao, onaj na “našim” granicama. Znamo što se događalo u Agrokoru, a pravo pitanje glasi jesu li se Plenky i koalicijski partneri okoristili i kroz savjetničke usluge Uljaniku? Imamo sistemski postavljenu pat poziciju. “Uljanik je privatna kompanija u kojoj je odgovornost za njezino poslovanje prije svega na upravi” – izjavio je to premijer Andrej Plenković. “O mojoj sudbini odlučit će Nadzorni odbor i strateški partner. Mislim da bi bilo neodgovorno da podnosimo ostavku i ovako ostavimo društvo” – uzvratio je Gianni Rossanda, šef Uprave Uljanik grupe. Nakon ispipavanja državne riznice, uprava Uljanika ipak je ponudila svoju ostavku, a u ovoj zemlji nikada ne znate što to znači.
Obvezan dohodak za gubitaše?
Možda je uprava Uljanika svjesno gomilala gubitke, kako bi tvrtku prepustila Danku Končaru za nikakve novce. U planu restrukturiranja više se govori o stambeno-poslovnom kompleksu nego o brodogradnji. Takvom zakonski upakiranom kriminalu država treba jasno stati na kraj. Potrebito je da Vlada RH pošalje Uljanik u stečaj, jer dioničari nakon svega ne smiju imati udjele. Da država stalno sanira brodogradilišta, a da vlasnici zadržavaju dionice, to je nepojmljivo u zapadnom svijetu. Neovisno o tome što bi takvo postupanje izazvalo zabranu Europske komisije, to je jedino moguće rješenje u ovome trenutku. Inače, Europska komisija mora biti svjesna da se brodogradnji mora pomoći, jer Koreja i Kina imaju snažne potpore što u državnoj pomoći, što u jeftinijoj valuti. I ovako su nad kreditima državna jamstva, a brodogradnju treba zadržati jer je naš jedini 100% izvozni proizvod i ciklički je vezana za mnoge industrije.
Možemo konstatirati da su naši dugogodišnji gubitaši praktično uveli obvezan osobni dohodak. Bilo bi bolje da sjede doma i na konto svog obveznog osobnog dohotka troše struju, vodu, plin, mobitele, računala, automobile, jahte i zrakoplove. Ljudi su jednostavno kao pričuva izgubili radne navike, dok bi doma ipak nešto radili, po kući i oko kuće. U skladu s pospremanjem za potrebe turizma, u Uljaniku treba obustaviti svaku proizvodnju, brodogradilišta pretvoriti u spomenike komunizmu, a sve zaposlenike poslati doma na obvezni osobni dohodak, koji se može gledati i kao poticaj za obiteljski turizam. Šefovima koji se više kuže u turizam i rentijerstvo nego u brodogradnju, prepustiti opljačkano. Zaista su krasno investirali u svoje predivne vile na obali. U svakom slučaj, ovdje je riječ o sudbini 4,4 tisuća pulskih obitelji pred kojima Vlada RH ne smije zatvoriti oči. Prije konačne odluke što učiniti s brodogradnjom, nužno je provesti dubinsko snimanje te grane proizvodnje, napraviti temeljitu reorganizaciju poslovanja, povećati produktivnost radnika i izbaciti IDS iz Uljanika, kao i njegove mutne partnere. Vlada RH treba konačno odustati od spašavanja pojedinih ministara i početi strateški promišljati. I vući prave poteze.