Hrvatska je država danas nažalost u situaciji kada bi građani trebali odlučiti u skladu s primjerom koji je naveo Platon jer država tone poput broda koji se nasukao o hridi vlastite bezidejnosti, a mladi i sposobni bježe s njega.
Prošli tjedan na Institutu za filozofiju u Zagrebu održan je međunarodni znanstveni skup na temu “Demokracija i politika”. Radilo se o simpoziju koji je organiziran po načelu “poziva izlagačima” (Calls For Papers) pa se zbog velikog zanimanja za temu prijavio veći broj sudionika iz inozemstva što nije uobičajeno za filozofske simpozije u Hrvatskoj. Domaći sudionici priredili su žestoku paljbu po sadašnjim političarima u Hrvatskoj zamjerivši im, neovisno o stranačkoj pripadnosti, pomanjkanje moralnosti i dosljednosti u političkom djelovanju. Vodila se također intenzivna rasprava o funkcionalnosti demokracije te o potrebi njezine reforme. U zemlji kao što je Hrvatska, gdje poluobrazovani i neobrazovni čine debelu većinu, stručni i kompetentni građani osjećaju se ugroženima pa najčešće uopće ne izlaze na izbore. Politolozi i filozofi trebali bi razmotriti mogućnosti reforme demokracije da bi sposobni, stručni i obrazovani konačno mogli doći do riječi u zemlji gdje vladaju mediokriteti.
Popularni američki politolog i filozof Jason Brennan pokušao je u svojoj knjizi Against Democracy (“Protiv demokracije”, 2016.) izložiti osnovne smjernice za reformu demokracije u zemljama s visokim gospodarskim standardima. Glavna Brennanova teza je da demokraciju ne smijemo prepustiti neobrazovanim i nerazboritim osobama. Demokracija danas u gospodarski razvijenijim zemljama sve više funkcionira po načelu navijačkih huligana koji protivnika karakteriziraju kao hulju, a vlastite kandidate dižu u zvijezde. Jednostranost prosuđivanja sa sportskih terena počela se sve više prenositi u političke arene. Jason Brennan smatra da ne bismo više smjeli inzistirati na univerzalnom biračkom pravu svih punoljetnih građana države koji imaju status osobe, nego postaviti stroge kriterije za sposobnost prosuđivanja te na temelju provjere i testova sastaviti novi birački popis. Paradoks suvremenih demokracija je da osobe koje nisu sposobne stručno prosuđivati izlaskom na demokratske izbore odlučuju o budućnosti građana te tako nanose ogromnu štetu društvu u cjelini. Drugi je problem da su mediji u međuvremenu postali “četvrta vlast” (Fourth Estate), uz tradicionalne sudsku, zakonodavnu i izvršnu”, te da sve više dominiraju u izboru političara koji će upravljati državom. Razvoj suvremene demokracije ide sve više u smjeru da neobrazovani građani po diktatu medija biraju sebi slične političare, pri čemu kao ilustrativan primjer možemo navesti Sjedinjene Američke Države, najveću vojnu i ekonomsku velesilu u svijetu. Donald Trump je pokazao do te mjere svoju političku nepismenost, primitivizam i vulgarnost da su čak bivši republikanski predsjednici države George Bush i George Walker Bush glasovali na zadnjim predsjedničkim izborima za Hillary Clinton, kandidatkinju Demokratske partije. Razlog je jasan: osobi poput Trumpa ne bi se smjela prepustiti tako važna i odgovorna pozicija prvog čovjeka najmoćnije i najutjecajnije države u svijetu. Jason Brennan smatra da bi test inteligencije i test znanja o osnovama politike i političkog djelovanja morali polagati ne samo sudionici u politici nego također i birači.
Brennan je rezolutan da demokracija ne bi trebala biti vladavina poluobrazovanih i neobrazovanih građana, nego izraz volje stručnih, kompetentnih i razboritih građana. Jedino tako je moguće presjeći paradoksalni gordijski čvor po kome needucirani građani dovode na vlast sebi slične političare. Demokracija bi, tvrdi Brennan, trebala postati vladavina stručnih i kompetentnih osoba te pri tome koristi termin «epistokracija», što podrazumijeva vladavinu građana koji raspolažu znanjem (epistēmē) i stručnošću. Pitanje koje se s tim u vezi neminovno nameće glasilo bi je li Brennanov model vladavine kao «epistokracije» provediv? Slična mišljenja izložio je Platon prije gotovo 2400 godina. Njegovu sliku o brodu koji tone, a građani na brodu trebaju birati kormilara, često se navodi kao briljantan primjer kritike demokracije. Po kojim će kriterijima putnici na brodu birati kormilara? Hoće li kormilo prepustiti onom s najljepšim izgledom ili pak onome koji najljepše i najuvjerljivije govori da će spasiti brod od havarije? Postoji li mogućnost da putnici na brodu ipak izaberu onog tko je stručan i kompetentan za kormilarenje brodom?
Hrvatska je država danas nažalost u situaciji kada bi građani trebali odlučiti u skladu s primjerom koji je naveo Platon jer država tone poput broda koji se nasukao o hridi vlastite bezidejnosti, a mladi i sposobni bježe s njega. Platon je ovom metaforom indirektno kritizirao mišljenje uglednog atenskog političara Perikla da samo manji broj građana u državi može razviti i provesti u djelo ozbiljne ciljeve i planove dok većina građana može prosuđivati o njima. Uvjerenje da građani mogu prosuđivati o kompleksnim pitanjima koja se tiču upravljanja državom i državnim institucijama, jedan je od najvećih mitova demokracije koji Jason Brennan odlučno odbacuje. Njegova je primjedba da bi neupućenim i neobrazovanim građanima trebalo uskratiti pristup glasačkim kutijama, kao što ne smijemo dopustiti da automobil voze oni koji nemaju položen vozački ispit i ne raspolažu potrebnim psiho-fizičkim sposobnostima za vožnju. U protivnom predstavljaju akutnu opasnost da ugroze druge vozače. Slično pravilo vrijedi i za automobil koji mora svake godine proći kontrolu ispravnosti da bi dobio dopuštenje stupanja u promet.
Punu odgovornost za građane države, smatra Brennan, moguće je ostvariti jedino ako se uskrati biračko pravo osobama koje ne ispunjavaju temeljne uvjete znanja, odnosno sposobnosti prosuđivanja. Prema političarima Brennan je još stroži: «Ako su neki građani moralno nerazumni, neznalice ili politički nekompetentni, to je dovoljan razlog da im se uskrati politički autoritet vladavine nad drugim građanima. To je dovoljan razlog da im se uskrati ili ograniči njihova moć da bi se nedužne građane zaštitilo njihove nestručnosti». Nažalost danas za političara nisu potrebne nikakve kvalifikacije. Dovoljno je da dobije povjerenje građana na demokratskim izborima. Ponekad nas slika s titulama saborskih zastupnika može zavaravati. To je uostalom ponajbolje potvrdio žaloban primjer burne rasprave zahtjeva oporbe za razrješenje Ministra znanosti u Hrvatskom saboru gdje je najuvjerljivije argumente iznosio jedan oporbeni političar sa završenom srednjom školom, dok su neki ugledni akademici i sveučilišni profesori u saborskim klupama omalovažavali konačno mišljenje saborskog Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju.
Neupitno je da kvalitetu političkoga života trebamo dići na višu razinu, pogotovo što članovi zakonodavne i izvršne vlasti odlučuju o sadržaju i modelu obrazovanja budućih građana. Nažalost, u takvim situacijama mediji kao «četvrta vlast» u društvu ne pridonose da se rasprava o meritornim pitanjima digne na višu razinu, nego promiču populizam, senzacionalizam ili su u službi vladajuće garniture.
Zanimljivo je da se u kritici demokracije stručnjaci često pozivaju na Platonovo načelo pravednosti po kojemu je preduvjet za uspješnu vladavinu u državi da pravi ljudi dođu na prava mjesta, nešto u duhu onoga što je Jason Brennan nazvao «epistokracijom». Naravno da bi bilo zanimljivo koga bismo u duhu Platonove vladavine stručnih i kompetentnih trebali postaviti za resorne ministre u Vladi Republike Hrvatske. Najpoznatija hrvatska «zviždačica» Vesna Balenović vjerojatno bi bila izvrsna ministrica pravosuđa koja bi u kratkom vremenu iskorijenila korupciju iz društva i hrvatskih sudnica. Slavica Ecclestone bi zbog svojih međunarodnih veza mogla biti izvrsna ministrica turizma i sličnih djelatnosti. Još uvijek lijepo izgleda i priliči da lijepa pojava bude ministrica turizma u državi s nebrojenim atraktivnim turističkim destinacijama. Već sam ranije pisao da je idealna kandidatkinja za ministricu kulture Anja Šovagović Despot. Kultura je temeljna odrednica države, a za ministricu kulture potrebna je također i patriotska privrženost kulturi. Sjajnog inovatora i poduzetnika iz Livna kidnapirao bih Bosni i Hercegovini i postavio ga za ministra gospodarstva i poduzetništva. Još jednu osobu koja je rođena na teritoriju Bosne i Hercegovine sa stajališta stručne kompetentnosti trebalo bi integrirati u hrvatsku Vladu. Riječ je o Ivanu Đikiću koji bi bio izvrstan ministar znanosti i znanstveno-tehnološkoga razvoja. Zdravka Mamića Maminja, najuspješnijeg menadžera južno od Alpa i zapadno od Milana, trebalo bi postaviti za ministra sporta i trgovine, naravno pod uvjetom da bude oslobođen optužnice na sudu. Mamić je prodajom Dinamovih nogometaša, posebno onih netalentiranih, u vrsne europske klubove pokazao kako se vješto, spretno i uspješno posluje. Za ministra propagande trebalo bi izabrati Acu Stankovića jer je pokazao kako dosadne emisije u neprikladno vrijeme mogu dosegnuti visoku razinu gledanosti. Sadašnji ministar unutarnjih poslova pokazao je da “zna hapsiti” pa mislim da njega nije potrebno mijenjati. Ovom prilikom ispričavam se svim stručnim i kompetentnim osobama u Hrvatskoj koji su po kriterijima Platonova modela upravljanja državom zaslužili da ih spomenem a to nisam učinio. To posebno vrijedi za ‘genijalce’ u Vladi Republike Hrvatske.