‘Dinamovo’ proljeće – Mamićeva slatka osveta!

1
711
Igrači koji je sudjelovali u tom sjajnom uspjehu bili su: Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl, Stjepan Lamza i Slaven Zambata. Treneri su bili Branko Zebec i Ivica Horvat

Kada je 6. rujna 1967., zagrebački 'Dinamo' osvojio Kup velesajamskih gradova nakon što je u finalu pobijedio moćni 'Leeds United' i kada je sudac odsvirao kraj utakmice i kada je počelo tiho slavlje, već kao trinaestogodišnji dječak shvatio sam da se dogodilo nešto veliko, važno, veličanstveno, shvatio sam da 'Dinamo' nije samo nogomet, shvatio sam da je 'Dinamo' simbol, ljubav, da je 'Dinamo' Hrvatska koju nam je bilo zabranjeno javno voljeti i javno slaviti...

Dana 6. rujna 1967., zagrebački „Dinamo“ je osvojio Kup velesajamskih gradova nakon što je u finalu pobijedio moćni „Leeds United“ s igračima kao što je bio proslavljeni Jackie Charlton, te škotske legende Billy Bremner i Peter Lorimer.U dvije utakmice „Dinamo“ je nadvladao „Leeds“ sa 2:0 u Maksimiru, odigravši 0:0 u uzvratnom susretu. U Zagrebu su pogotke postigli tada 19-godišnji Marijan Čerček i Krasnodar Rora. Bilo je to dovoljno za veliko slavlje modrih i najveći uspjeh hrvatskog klupskog nogometa do danas!

Tadašnji predsjednik FIFA-e, sir Stanley Rous, predao je veliki trofej kapetanu i najboljem strijelcu „Dinama“, Slavenu Zambati. Igrači koji je sudjelovali u tom sjajnom uspjehu bili su: Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl, Stjepan Lamza i Slaven Zambata. Treneri su bili Branko Zebec i Ivica Horvat.

Loading...

Živo se sjećam te slavne 1967. godine i danas, često proživljavajući svaku sekundu te dramatične atmosfere kada smo u strahu iščekivanja, sklupčani, ja i moja tri brata, prislanjali uho na neki stari „Blaupunkt“ slušajući radio-prijenos u kojemu se malo, pomalo gubio signal, pa smo ga morali hvatati pomicanjem pretraživača stanica. Bilo je tu svega – netko je, čini mi se Pirić, pogodio prečku, „Leeds“ je opasno prijetio, a utakmici nikada kraja.

Ćiro i njegov ‘bijeli šal’…

Tada, kada je sudac odsvirao kraj utakmice i kada je počelo tiho slavlje, već kao trinaestogodišnji dječak shvatio sam da se dogodilo nešto veliko, važno, veličanstveno, shvatio sam da „Dinamo“ nije samo nogomet, shvatio sam da je „Dinamo“ simbol, ljubav, da je „Dinamo“ Hrvatska koju nam je bilo zabranjeno javno voljeti i javno slaviti.

Zabranjeno osobito nama, mojoj obitelji, jer nam je otac u ratu bio „na krivoj strani“, jer je bosonog propješačio Križni put i u životu je mogao biti samo – konjušar, traktorist i skladištar. Ništa više od toga za čovjeka koji je bio beskrajno pametan, koji je beskrajno volio Hrvatsku, „Dinamo“ i kardinala Alojzija Stepinca.

Kao što je Benigarova knjiga o Stepincu bila skrivena ispod tavanskih dasaka naše obiteljske kućice, tako smo i „Dinamo“ morali skrivati u srcu da nas banda ne bi prepoznala i kaznila za verbalni delikt. Jer „Dinamo“ je bio Hrvatska, a Hrvatska je bila „Dinamo“. Za Titovu diktatorsku kamarilu bolna je bila svaka „Dinamova“ pobjeda i zbog toga je Aleksandar Ranković, Titov ideolog i egzekutor kazao, da „Dinamo“ nikada ne smije osvojiti prvenstvo Jugoslavije.

Svi nogometni suci u Jugoslaviji bili su instruirani, kupljeni, kao bijesni psi nahuškani protiv „Dinama“, a događalo se da su već osvojeno prvenstvo Jugoslavije oduzimali „Dinamu“ za zelenim stolom zbog izmišljenih goebelsovsko-rankovićevskih razloga. Jer iza „Dinamovog“ svetog imena tinjalo je hrvatstvo, a u tom hrvatstvu je kucalo slobodarsko srce, spavao je san i gorjela je silna želja za svojom slobodnom i neovisnom državom Hrvatskom.
Ali, na sreću, te godine Gospodnje 1967., čak ni Titova udbašija nije mogla kupiti nogometne suce u demokratskoj Europi, niti pokoriti veličanstvenu kompoziciju hrvatskih nogometnih velemajstora…

Pune 24 godine „Dinamo“ nije osvojio naslov prvaka Jugoslavije, a onda se 1982. pojavio Ćiro i njegov legendarni „bijeli šal“. Ćiro i njegov „bijeli šal“ tog predivnog „Dinamovog“ i hrvatskog proljeća doveli su hrvatsku naciju do pravog delirija i nacionalne euforije, a „Dinamovi“ nogometni čarobnjaci otvorili su nam oči i pokazali da je ostvarenje hrvatskog sna moguće, da je hrvatska nacija pobjednička nacija, sposobna pobijediti i politiku i suce i svakog nogometnog i drugog neprijatelja.

Rat ‘sjevera i juga’ netko želi, proizvodi i financira!

Tog nezaboravnog hrvatskog proljeća sjećam se s ponosom i slavom, sjećam se zbog brutalnih batina koje sam dobio pred beogradskom „Marakanom“, sjećam se da su nam otimali kape, šalove i sve „Dinamove“ ambleme, a osobito mi je u sjećanju ostao Poljud i pobjeda protiv „Hajduka“. Dobio sam mjesto među Torcidašima i kada je maestro Zajec u sedmoj minuti utakmice maestralno zabio gol, skočio sam do neba od sreće dok mi je iza leđa bljesnuo orjunaški nož. Već sam osjetio hladan čelik među rebrima i samim čudom sam se spasio bježeći kroz rulju „Hajdukovih“ navijača.

Gotovo sam siguran da je na toj utakmici bio i Zdravko Mamić, gotovo sam siguran da je već tada sanjao svoj vizionarski „Dinamov“ san i posve sam siguran da rat „sjevera i juga“ nije započeo Mamićevim dolaskom na čelo „Dinama“, već je planski započeo davno, davno ranije. Danas bez ikakve sumnje znam da je „Hajduk“ u bivšoj Jugoslaviji bio klasična nogometna i političko-orjunaška ekspozitura Beograda.

Kada je umro krvavi diktator Tito, nigdje u Hrvatskoj nije se toliko plakalo kao na Poljudu, a i dan danas svako malo nam pokazuju na dalekovidnici tu sramotu rasplakanih nogometnih muškaraca na travnjaku Poljuda, te nam na taj način HRT-ovi majstori manipulacija šalju lažnu poruku – kako je cijeli Spliti uvijek bio vjeran Titu i njegovoj Jugoslaviji.

Sveti Domovinski rat simbolično je započeo na Maksimiru Bobanovim legendarnim volejom prema glavi jugoslavenskog milicajca, a simbolično je završio ulaskom slavne 4. splitske gardijske brigade u oslobođeni Knin, ali ni to simbolično zajedništvo očito nije dovoljno da rat „sjevera i juga“ zauvijek prestane. Nije dovoljno ni to što su se BBB-ovci i Torcidaši među prvima odazvali zovu Domovine i krenuli dragovoljno dati svoje živote za Hrvatsku… Nije dovoljno zato, što taj rat „sjevera i juga“ netko želi, proizvodi i financira!

Milanovićeva nogometna močvara…

Rat „sjevera i juga“ podgrijavan iz orjunaške kuhinje na krilima „poljudske svastike“ i dan danas sve više bijesni, a kao glavni krivac za taj rat pronađen je žrtveni jarac – Zdravko Mamić – koji je obilježen kao što su Židovi bili obilježeni žutom trakom. Označen je kao krokodil što guta sve pred sobom u navodnoj hrvatskoj nogometnoj močvari koju treba isušiti…

Isušivanje hrvatske nogometne močvare započeo je drčni Zoran Milanović sa svojim pobočnicima – pendrekom Ostojićem i kundakom Jovanovićem. Da bi orjuna živjela, bilo je potrebno srušiti sve nacionalne simbole hrvatstva, počevši od predsjednika Tuđmana, Domovinskog rata, hrvatskih generala, jezika, pisma, visokog školstva, Crkve, pa sve do institucije hrvatskog nogometa na čijem se čelu vizionarski našao emocionalni Hrvat i zaljubljenik u „Dinamo“ i Hrvatsku – Zdravko Mamić.

Da bi orjuna živjela, rodila se poljudska „svastika“, da bi orjuna živjela, Hrvatska je proglašena ustaškom državom i ta sramota obišla je cijeli Svijet, nanoseći silnu štetu hrvatskoj naciji. Da bi orjuna živjela, Zdravko Mamić je iskorišten kao simbol pomoću kojega su brutalnim spinovima rušeni i sramoćeni Predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović, Tomislav Karamako, Domoljubna koalicija i suverenističke domoljubne politike.
I nije slučajno što je kao mentalno komunistička meta izabran upravo Zdravko Mamić kao simbol nogometne institucije, jer nogomet je ta latentna opasnost za mentalne komuniste i orjunaše, nogomet koji okuplja narod, nogomet koji budi duboke nacionalne osjećaje pripadnosti hrvatskoj naciji, nogomet koji je pokazao svu svoju raskoš jedne sretne nacije nakon srebra zlatnog sjaja Dalićevih vitezova. Veličanstveni uspjesi vatrenih iz 1998. i 2018. svoje korijene imaju isključivo u „Dinamu“, a te korijene je zasadio upravo Zdravko Mamić u prošlosti, kao fanatični zaljubljenik u „Dinamo“, a u sadašnjosti kao uspješan vizionar i menadžer.

Da bi orjuna živjela trebalo je slomiti Zdravka Mamića, trebalo je pljunuti na „Dinamo“, na poduzeće koje zapošljava više od 200 ljudi s urednim plaćama i plaćenim doprinosima. Trebalo je uništiti poduzeće koje je u proračun RH donijelo i donosi milijune i milijarde kuna. Trebalo je pljunuti na one tisuće i tisuće djece koja, uz pomoć svojih roditelja, s punim povjerenjem u sustav koji je izgradio Zdravko Mamić, s velikim oduševljenjem svakodnevno rastu i izgrađuju zdrav sportski natjecateljski duh u jednoj od najboljih nogometnih škola u Europi koja je pravi rasadnik nogometnih bisera Svijeta.

Zdravka Mamića je trebalo onemogućiti…

Da bi orjuna živjela trebalo je izmisliti sudski proces u kojem je Zdravko Mamić optužen za izvlačenje novca iz „Dinama“, a da „Dinamo“ uopće nije postavio odštetni zahtjev, niti se u procesu protiv Zdravka Mamića pojavljuje kao oštećena strana. Zdravka Mamića je bilo potrebno projicirano osuditi na više od 5 godina robije i na taj način ga protjerati iz Hrvatske i onemogućiti mu da s punim pravom uživa u plodovima svoje vizije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.

Zdravko Mamić nije bjegunac od hrvatskog pravosuđa, Zdravko Mamić je na perfidan politički način protjeran iz Hrvatske kao simbol nogometne institucije kojoj se ne mogu oprostiti uspjeh i pobjeda. Da bi orjuna živjela, u tom paketu s Mamićem trebalo je oblatiti noseće stupove hrvatske nogometne reprezentacije – Luku Modrića i Dejana Lovrena – kako bi ih psihološki slomili, a samim time ih obeshrabrili u njihovom snu o bilo kakvom mogućem uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije u Rusiji.

Kronologija ovih događaja pokazuje nam da nema nikakve razlike između jugoslavenskog Aleksandra Rankovića i hrvatskog Ranka Ostojića. Nema nikakve razlike između jugoslavenskog i hrvatskog pravosuđa, nema nikakve razlike između drčnog Milanovića i anemičnog Plenkovića. Unatoč tome, unatoč svim progonima, Mamićev „Dinamo“ svojom je kvalitetom izborio novo „Dinamovo“ proljeće u Europi i možda će „Dinamovo“ proljeće biti poticaj hrvatskom narodu da na proljeće svi zajedno, kao jedna jedinstvena nacija krenemo u političku borbu za bolju Hrvatsku.

„Dinamovo“ proljeće, slatka je Mamićeva osveta u svom poznatom emotivnom inatu i pobjedničkom duhu. Nažalost, iz dobro obavještenih krugova doznajem, da mentalni komunisti i orjuna nisu završili sa Zdravkom Mamićem. Na Komšićevom susretu s bivšim predsjednikom Mesićem, jedna od točaka razgovora bila je, navodno, i razmatranje mogućnosti izručenja Zdravka Mamića Hrvatskoj. Premda za to još ne postoje zakonske pretpostavke, treba se u tom kontekstu sjetiti riječi diktatora Tita: „Pa nećemo se, valjda, držati zakona kao pijani plota?!“

Lažna imena – proizvođači ‘fake news’…

Gotovo sam siguran da će se već u slijedećem broju novina 7DNEVNO naći „no name“ bezimeni trol koji će pljunuti na istinu koju sam ovdje analitički dokazao, kao što su pljunuli na moj afirmativni tekst istine o dobročinitelju Tomi Horvatinčiću. Novine 7DNEVNO, za sada, u prividnom demokratskom novinarskom duhu dopuštaju iznošenje različitih pogleda i mišljenja i jedine su novine koje ne poznaju cenzuru.

Međutim, uvijek ću se boriti da se zabrani pisati i komentirati onim plaćenicima koji nemaju hrabrosti ispod svog teksta ili komentara staviti svoje pravo puno ime i prezime, te na taj način preuzeti moralnu i etičku odgovornost za javno izgovorenu riječ. Lažna imena i prezimena, proizvođači su „fake news“, što bez ikakve sumnje šteti cjelokupnoj medijskoj slici u Hrvatskoj i Svijetu. Bez novina, bez istine u novinama nema i neće biti ni poštene vlasti, ni poštenog pravosuđa, ni poštene Hrvatske…

Kada su W. Churchilla pitali, što bi radije uzeo kada bi mu se ponudilo, medije ili vlast, lakonski je odgovorio: „Medije, jer kada imaš medije imaš i vlast!“
A kada imaš poštenu vlast, imaš i poštenu slobodu u svakom pogledu…

  • Ida Galić

    Bravo Kazo, odlično napisano, točno u sridu! Orjunašku bagru treba poraziti!!