Vrijeme je da se normaliziraju i demokratiziraju hrvatske političke stranke, te da se Hrvatski sabor prisili na promjenu Izbornog zakona koji proizvodi apsurdne koalicije i pretvara politiku u golu borbu za vlast i osobne interese, ne birajući sredstva. Iz ovakvog postojećeg, nepravednog i nedemokratskog Izbornog zakona rađaju se sve devijacije u hrvatskom društvu i zbog toga bujaju klijentelizam, nepotizam i brutalna korupcija...
U našoj Republici Hrvatskoj danas se odvijaju istodobno vrlo proturječni i paradoksalni procesi. Potencijalno postoji mnogo toga što budi nadu da će Hrvatska izaći iz sadašnje krize, iz svojevrsnog političkog i moralnog kaosa i apatije koja praktički traje već dugi niz godina i za što su odgovorne sve hrvatske vlade koju su imale čast služiti hrvatskom narodu do sada. Istodobno, s propadanjem niza nekadašnjih velikih proizvođačkih kapaciteta, danas kada smo suočeni s velikom krizom Agrokora i brodogradnje, u Hrvatskoj niče niz malih i srednjih poduzeća s novim naprednim tehnologijama kojima se Hrvatska uključuje u svjetsko tržište i mijenja sliku svoje proizvodne strukture. Međutim, ti novi procesi nemaju proaktivnu podršku države i drugih institucija i umjesto da država daje vjetar u leđa malom i srednjem poduzetništvu poreznim i drugim blagotvornim politikama, država još uvijek obilatim subvencijama spašava propale ili polupropale firme na starim paradigmama dogovorne ekonomije, koje nemaju tržišnu šansu i perspektivu za opstanak u budućnosti.
Paralelno s tim ekonomskim anakronizmima, na teritoriju Republike Hrvatske događa se geopolitičko strateški sukob koji objektivno može bitno ugroziti ostatak suvereniteta i budućnost Hrvatske države. Nema nikakve dvojbe da se na svim područjima gospodarskog kulturnog i političkog života Hrvatske vodi otvorena borba bez rukavica, između interesa SAD-a i Rusije za prestiž, tko će staviti pod svoju kontrolu Hrvatsku kao značajan geostrateški prostor. Nije slučajno da je Hrvatska u povijesti s razlogom nosila naziv „antemurale christianitatis“- predziđe kršćanstva – i nije slučajno da su se kroz povijest vodile značajne diplomatske i stvarne bitke za dominaciju nad Jadranskim morem.
Ključna strateška i nacionalna pitanja u Sabor
Vrlo malo i mlako analizira se činjenica da je Agrokor nakon realizacije zakona Lex Agrokor došao u dominantno rusko vlasništvo preko neidentificiranog kapitala državnih ruskih banaka, ne uzima se ozbiljno činjenica da Rusi imaju u svojim rukama kompletnu poljoprivrednu proizvodnju Hrvatske, hrvatsku prehrambenu industriju i izvore pitke vode. Pod rusku kontrolu došla je i luka Ploče, dok se istodobno potpuno zanemaruje najveća hrvatska luka Rijeka, beskrajnim i neobjašnjivim odgađanjem izgradnje nizinske pruge Rijeka-Budimpešta.
Plinarska industrija također dolazi pod rusku kontrolu, što se kristalno jasno vidi iz nevjerojatnih lobističkih pokušaja zaustavljanja projekta LNG terminala na otoku Krku. Veliki novac iz netransparentnih ruskih izvora dodjeljuje se hrvatskom trofejnom sportu, osobito rukometu i veliko je pitanje za hrvatske institucije – ne radi li tu možda o klasičnom pranju prljavog novca? Preko MOL-a, Rusi jačaju i stavljaju pod kontrolu hrvatsku naftnu industriju i tržište naftnim derivatima, pa je sasvim normalna reakcija da takve tendencije izazivaju vrlo oštre reakcije američke administracije, uključujući i neke otvorene nediplomatske ucjene koje je njegova ekselencija, veleposlanik SAD-a u Republici Hrvatskoj, W. Robert Kohorst,već javno iznosio.
Dobivanjem posla na natječaju izgradnje Pelješkog mosta i Kina se aktivno uključila u interesnu borbu i utjecaj na području RH i šire. EU, a posebno Angela Merkel, htjeli to priznati ili ne, okrenula je leđa hrvatskom narodu i neposredno svojom politikom podržava nestanak hrvatskog naroda kao ravnopravnog i konstitutivnog naroda u BiH. Iz toga se može zaključiti da se politike Angele Merkel prema Hrvatskoj potpuno razlikuju od politika Hansa Dietricha Genschera i Helmuta Kohla i u analizi te priče ne možemo kriviti samo katastrofalnu političku pogrješku Milanovićeve administracije prilikom donošenja zakona Lex Perković. Današnja hrvatska administracija ne čini ništa konkretno da hrvatsko-njemačke odnose ponovo vrati u ono ozračje kada je Njemačka bila istinska lokomotiva priznanja Hrvatske…
U stvari, u Bosni i Hercegovini već su daleko odmakli procesi u kojima je BiH formalno podijeljena na RS i Bošnjačku federaciju, a Hrvate se želi svesti na puku nacionalnu manjinu, oduzimajući im pravo na konstitutivnost. Ako se tome doda da Angela Merkel bezrezervno podržava politike srpskog premijera Aleksandara Vučića i politike gotovo bezuvjetnog pristupanja Srbije u EU, tražeći od Hrvatske politiku popuštanja, onda je razvidno da Hrvati trebaju u promijenjenim okolnostima definirati svoju novu nacionalnu politiku i redefinirati soje politike prema politikama Angele Merkel, imajući u vidu svoje strateške nacionalne interese.
Došlo je vrijeme da Hrvatski sabor, umjesto negledljivih, uvredljivih, mučnih i žalosno beskorisnih rasprava, na dnevni red stavi ključna strateška i nacionalna pitanja. Došlo je vrijeme da hrvatska Vlada prestane održavati telefonske sjednice i sjednice pred kamerama u kojima nema rasprave ni sadržaja osim hvalospjeva samoj sebi, u kojima nema demokracije i sukoba suprotstavljenih mišljenja. Ne može se zemlja PR-ovski s velikom dozom autokratizma i sebeljublja voditi pred TV kamerama…
Još se živo sjećamo vremena Domovinskog rata i predsjednika Tuđmana kako je njegova Vlada u polupredsjedničkom političkom ustroju raspravljala mnoge noći do ranog jutra o nekim važnim pitanjima. Sjećamo se i kako je jednom prilikom Klub zastupnika HDZ-a tri dana raspravljao o jednom strateškom prijedlogu predsjednika Tuđmana i na kraju ga nije usvojio!? Eto, to se zove Tuđmanova demokracija u HDZ-u, dok su ga mnogi u najutjecajnijim medijima nazivali – diktatorom i autokratom.
Autokratske stranke i njihovi poltroni
U hrvatskoj politici, nažalost, vlada kaos; političke stranke prestale su biti političke stranke sa zastupnicima koje bira narod, prestale su biti demokratske političke stranke utemeljene na određenim čvrstim moralnim ideološkim i svjetonazorskim kriterijima. Parlamentarne stranke u Hrvatskoj pretvorile su se, više ili manje, u diktatorska lena, u autokratske stranke gdje je ogromna vlast isključivo koncentrirana u rukama predsjednika stranaka koji vedre i oblače okruženi poltronima, beskičmenjacima s izgubljenim vlastitim stavom i mišljenjem.
Stranke su izgubile svjetonazorske, etičke i moralne političke vrijednosti kao ideološke pretpostavke za svoje vlastito prepoznatljivo postojanje, tako da danas svjedočimo apsurdima da, recimo, HNS nije narodna, nego liberalna stranka, da HSS nije Radićev, nego – Beljakov. HDZ se samo formalno poziva na Franju Tuđmana i demokršćanske korijene, a u biti HDZ vodi liberalno-ateističku svjetonazorsku politiku koja je u suprotnosti s opredjeljenjem i svjetonazorom generacije hrvatskih domoljuba i branitelja koji su izgrađivali HDZ kao državotvornu, domoljubnu, suverenističku i demokršćansku stranku.
Zavladao je klijentelizam u svim strankama, a ponajviše u onoj koja ima najveću moć. Jedini cilj njihovih politika, nije služiti narodu i domovini na korist svekolikoj zajednici, nego prigrabiti vlast i očuvati vlast makar i u apsurdnim neprincipijelnim koalicijama…
U demokratskim državama koaliraju političke stranke sa sličnim programima, sa sličnim ili istim svjetonazorima, a u Hrvatskoj koalira svako sa svakim što znači – potpuno prostituiranje politike. Šta imaju zajedničko u vladajućoj koaliciji, Stevo Culej i Milorad Pupovac, ili Furio Radin i Miro Kovač? Što u toj koaliciji imaju zajedničko Ivan Vrdoljak i Željko Reiner, ili Tomislav Saucha i Davor Ivo Stier?
Kada se pogledaju te razlike, kada se suočimo sa istinom da sutra u tu vladajuću koaliciju radi ostanka na vlasti može doći i Bojan Glavašević, koji je za hrvatske branitelja izjavio da su prevaranti, umišljeni bolesnici, jer, reče on, srpski okupatori ne boluju od PTSP-a, a naši branitelji boluju, što implicite znači da su naši branitelji krivi za rat, a srpski okupatori nisu, ili da su naši branitelji lažni invalidi Domovinskog rata!? Kako danas stvari stoje i Nenad Stazić može postati član vladajuće koalicije sa zadatkom da obavi do kraja ono što 45. na Bleiburgu nije savjesno obavljeno…
Nevjerojatno je da pojedini članovi vladajuće većine iskreno hrvatsko domoljublje poistovjećuju sa ustaštvom, a da na to prvi čovjek u državi gromoglasno šuti, kao što je gotovo prešutio Vučićevu usporedbu Hrvatske sa Hitlerovom Njemačkom, poglavito, jer je toj izjavi u Bačkoj Palanci bez ikakve reakcije nazočio član vladajuće većine, Milorad Pupovac.
Vrijeme je da se normaliziraju i demokratiziraju hrvatske političke stranke, te da se sadašnji Hrvatski sabor prisili na promjenu Izbornog zakona koji proizvodi ovakve apsurdne koalicije i pretvara politiku u golu borbu za vlast i osobne interese, ne birajući sredstva. Iz ovakvog postojećeg, nepravednog i nedemokratskog Izbornog zakona rađaju se sve devijacije u hrvatskom društvu i zbog toga bujaju klijentelizam, nepotizam i brutalna korupcija.
Prvo što bi trebalo učiniti jest definirati Hrvatsku kao jednu izbornu jedinicu sa istim pravom birati i biti biran za sve državljane Republike Hrvatske, uključujući i hrvatsko iseljeništvo. U okviru takvih promjena potrebno je zabraniti predizborne koalicije, u korijenu sasjeći klijentelizam, onemogućiti nedemokratsku diktaturu predsjednika stranaka kako više nikada ne bi čuli prijetnju bilo kojega predsjednika stranke da svi oni neposlušni neće nikada dospjeti na izborne liste. Ili – „Ja mogu što god hoću“!?
Hrvatski narod ima budućnost!
U demokratskim zemljama koalicije stvaraju slične stranke sa sličnim programima, dok je kod nas situacija gdje je politika postala prljava trgovina! Dobivamo Vladu i koalicije u kojima se nalaze ljudi s toliko razlika da zajedno ne mogu ni u isti tramvaj, a kamoli voditi Hrvatsku u prosperitetnu i bolju budućnost! Posljedica takvog političkog torbarenja vidimo u katastrofalnoj demografskoj slici Hrvatske koja nam nestaje pred vlastitim očima. U posljednjih nekoliko godina Hrvatsku je napustilo 368.000 radno sposobnih ljudi od kojih više od 60.000 visokoobrazovanih mladih ljudi Hrvatske, potencijalnih nositelja razvoja i budućnosti naše Domovine.
Poseban problem hrvatske politike je besramni kukavičluk i nesposobnost da na laži, napade i krivotvorine, osobito iz susjedne Srbije, odgovorimo čvrstim argumentima istine, koristeći sve legitimne diplomatske i političke alate kako bi Srbiju prisilili da na svom putu prema EU-u ispuni sve uvjete, posebno one koje su nastali kao posljedica tijekom brutalne agresije na Republiku Hrvatsku. Najnovija verbalna agresija velikosrbina Vučića na Hrvatsku u Kosovskoj Mitrovici, u kojoj veliča lik i djelo balkanskog krvnika Miloševića, a hrvatski kraljevski grad Knin proglašava srpskim, zahtjeva puno čvršći politički odgovor i da se prestane s kukavičkom politikom – „što više uvrjeda, tim više popuštanja“!
Hrvatska mora odlučno kazati, a za to postoji bezbroj znanstvenih argumenata i empirijskih dokaza da Bakir Izetbegović, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, politikama koje dominantno provode, nisu prijatelji, nego deklarirani neprijatelji Hrvatske. Na neprijateljsku politiku se ne može odgovarati davanjem novih i novih ustupaka, po onoj logici – „tko tebe kamenom, ti njega kruhom“. Na svaki oblik neprijateljstva, pa i na blaži od gore opisanog, svaka samosvjesna država mora odgovoriti snažno i suvereno, jer Hrvatska kao članica EU-a i NATO saveza ima poziciju neoborivih argumenata u obrani svog suvereniteta pred međunarodnom zajednicom, po uzoru, kako to suverenistički uspješno radi, Viktor Orban u prijateljskoj Mađarskoj.
Usprkos ovoj relativno crnoj slici stanja nacije i nacionalne politike, stanje nije besperspektivno i hrvatski narod ima budućnost. Ogromna većina Hrvata je ponovo shvatila da je upravo domoljublje ključ spasa Hrvatske. Hrvatski se narod nakon mrtvila i poznate hrvatske šutnje, domoljubno probudio. Masovnim demokratskim otporom nakon bespotrebne i nerazumljive ratifikacije Istanbulske konvencije, nakon nesuvislih i štetnih zaključaka Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, hrvatski narod jasno je i glasno poslao poruku da ne prihvaća sadašnju ateističko-liberalnu politiku koja se Hrvatima pokušava nametnuti nasuprot kršćanskog svjetonazora, kojega deklarira ogromna statistička većina hrvatske nacije.
Izražavajući domoljublje i ljubav prema hrvatskom narodu, milijun ljudi na ulicama Hrvatske s ushićenjem, pjevajući domoljubne pjesme, poslalo je jasnu poruku političkim elitama da više neće glasovati za one kandidirane hrvatske političare koji koriste svaku priliku da domoljublje proglase nečim lošim, zaplotnjačkim, nepotrebnim ili ustaškim. Hrvatskoj trebaju temeljite političke promjene, ali ne formalne, nego stvarne…
Afirmirati novu zajedničku domoljubnu listu
Potrebno je uspostaviti novu domoljubnu snagu na ispražnjenom desnom političkom spektru u Hrvatskoj koja će biti korektiv današnjoj HDZ-ovoj ateističko-liberalnoj politici i koja će prisiliti HDZ da se vrati državotvornim politikama prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, kao i plemenitim mislima i porukama blaženog Alojzija Stepinca, koji je u najtežim vremenima svoga života živo osjećao bilo svoga naroda!
Za nadolazeće izbore potrebno je afirmirati novu zajedničku domoljubnu listu „Za suverenu Hrvatsku“ koja bi povezivala sve raspršene i međusobno sukobljene domoljubne stranke, branitelje, intelektualce, sportaše, kulturnjake, akademike i gospodarstvenike, a koja bi ponudila takav politički program kojega ne bi mogao odbiti nitko tko doista voli svoju domovinu Hrvatsku, nitko tko Hrvatskoj iskreno želi dobru, suverenu i prosperitetnu budućnost. Samo jedna takva nova snaga svojim radom i zasluženim mandatima može prisiliti ovu vladajuću nomenklaturu da svoje politike usmjere prema prirodnoj statističkoj kršćansko demokratskoj većini u Hrvatskoj.
Samo jedna takva nova konzervativna snaga u sinergiji s pročišćenim i lustriranim HDZ-om može iznjedriti ključne ustavne promjene i promjene Izbornog zakona, kao i možebitne promjene političkog ustroja Hrvatske. Samo jedna takva snaga bez koje se neće moći konstituirati Vlada i saborska većina, može prisiliti Hrvatski sabor na nužne promjene, a ako ne bi ostvarili dvotrećinsku većinu zbrojem osvojenih parlamentarnih mandata, zajednički, u koalicijskoj sinergiji, mogu inicirati općenarodni referendum kao najviši oblik neposredne demokracije. Čini se da se jedino općenarodnim referendumom, u ovim realnim odnosima političkih snaga, Hrvatska može mijenjati na bolje, na ponos svoga naroda i međunarodne zajednice.
Takvoj novoj snazi u novom domoljubnom zajedništvu, u konzistentnom i iskrenom provođenju usvojenih političkih programa, hrvatski narod će bez ikakve sumnje vjerovati, kao što smo žrtvujući vlastite živote vjerovali predsjedniku Tuđmanu u zajedničkoj obrani i stvaranju domovine Hrvatske. Jedna takva snaga i zajedništvo mogu dovršiti Tuđmanovo vizionarsko djelo i završiti stvaranje Hrvatske države. Neslućeni, a neiskorišteni kreativni potencijali u glavama i dušama hrvatskih ljudi nesumnjivo postoje i, konačno, sudbinu Hrvatske, bez imalo straha i rezerve, treba staviti u ruke hrvatskog naroda, kako su to činili hrvatski velikani poput Franje Tuđmana i Alojzija Stepinca, osjećajući bilo svoga naroda u najturbulentnijim povijesnim vremenima.
Danas iste ili slične turbulencije događaju nam se pred vlastitim očima, vodimo iste ratove drugim sofisticiranim metodama i vrijeme nam je, konačno, progledati, protrljati oči i probuditi se iz ovog ružnog sna…
Vrela politička jesen je pred nama u kojoj ćemo prikupljati gorke plodove hrvatskih političkih promašaja, s nadom da će to biti i posljednja takva hrvatska jesen!