Dok je Uskok češljao poslovanje Dinama, desetci milijardi upucani su u saniranje hrvatskih brodogradilišta. Predsjednik Vlade, Andrej Plenković, guslio je pred novinarima prošli tjedan u Bruxellesu o ovom neobjašnjivom fenomenu: 'Mi smo plaćali jamstva za izgradnju brodova, koji se nisu napravili. Para nema, a nema ni brodova, a država kao jamac mora platiti'. Ali, zato ima love u Dinamu. Na zadnjoj Skupštini, predsjednica kluba, Vlatka Peras, obavijestila je javnost da je ostvarena dobit od gotovo 90 milijuna kuna. Sapienti sat!
Veličanstveni uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji prošle godine, te odlični rezultati Dinama u Europskoj ligi, nisu mogli u hrvatskim medijima proći bez zajedljivih komentara da je sve to bilo moguće ostvariti jer stvarni gazda GNK Dinama i hrvatskog nogometa trenutačno živi u međugorskom azilu, a igrači su, navodno, počeli igrati rasterećeno, bez straha da će se nezadovoljni boss pojaviti u svlačionici i očitati im bukvicu kako se treba igrati za nacionalni grb, odnosno ginuti za najdraži klub. Prema tvrdnjama većine hrvatskih nogometnih analitičara, naše nogometne zvijezde, koje su se jedva provukle kroz iglene uši u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, zasjale su u punom sjaju u Rusiji tek nakon što je Županijski sud u Osijeku izrekao presudu najutjecajnijim ljudima iz Hrvatskog nogometnog saveza, gospodi Zdravku Mamiću i Damiru Vrbanovću. Važno je također podsjetiti da su isti ti analitičari poslije svakog lošijega nastupa hrvatske nogometne reprezentacije pozivali na smjenu trenera, čekali da Gazda hrvatskog nogometa konačno okrene palac dolje. Nakon što je konačno prekinuto 49-godišnje „prokletstvo” GNK Dinama da doživi proljeće u europskim natjecanjima, ponovno smo čuli varijacije na istu temu o uzročno-posljedičnim vezama između odsutnog Gazde u Međugorju i neočekivanih rezultata kluba koji je, navodno, do jučer bio sputavan prevelikom kontrolom svemoćnoga Consiglierea.
Da stvari s Dinamom nisu baš takve kako nam lansiraju nogometni analitičari i medijski eksperti, potvrdio je osobno trener Nenad Bjelica, tvorac najnovijih Dinamovih uspjeha. U velikom intervjuu za „Globus”, Bjelica je korektno oslikao stvarno stanje stvari te priznao da je za stabilnost kluba i njegov dolazak u Dinamo najzaslužniji Zdravko Mamić: „Čujemo se jedanput ili dvaput tjedno. I uvijek mi čestita kad pobijedimo. Kazao mi je jednom: ‘Čuvaj mi Dinamo!’ – bilo je to negdje u ljeto, kad je još bio u Hrvatskoj. I ja zbog toga osjećam veliku odgovornost prema Dinamu.” Bjelica ne zaboravlja da je preuzevši vruću maksimirsku klupu dobio odriješene ruke za odabir novih igrača, ali da je također imao dobro posloženu bazu na koju je dalje mogao nadograđivati svoje planove, te dovesti igrače poput Bruna Petkovića koji će u kratkom roku postati hrvatski reprezentativci.
Bjelica je jedini od hrvatskih trenera koji je sebi dopustio luksuz kritiziranja izbornika Zlatka Dalića. Prigovorio mu je da ne dolazi na Dinamove europske utakmice. Na domaće ionako nema smisla dolaziti, jer ih većinom igra druga momčad Dinama. Ako popularni slovenski izbornik, Matjaž Kek, dolazi promatrati Dinamove treninge kako bi učio od Bjelice, nejasno je zašto se hrvatski izbornik u protekom razdoblju inatio u bojkotiranju Dinamovih europskih utakmica. Ako ništa drugo, gospodin Dalić bi trebao vidjeti bitnu razliku između Dinamova poraza protiv Benfice, te fijaska hrvatske reprezentacije protiv Mađarske. Dok su dinamovci doslovno ginuli za svaku loptu i hrabro poginuli u produžetcima, naši manekeni iz repke očekivali su da će pobjeda protiv ratobornih Mađara doći sama od sebe na temelju njihove cijene na transfermarktu. Oba nas poraza bole, ali u slučaju Dinama ponosni smo na igrače, dok je prosudba poraza hrvatskih reprezentativaca posve drukčije naravi.
Gotovo identično kao Bjelica, uspjehe Dinama ocijenio je njegov sportski direktor Marijan Vlak, rekavši da najveće zasluge za ovogodišnje uspjehe Dinama „idu treneru Bjelici i stručnom stožeru. Tražili smo igrače s karakterom koji su brzi i imaju petlju u oba pravca. Pogodili smo s pojačanjima. Tu je i gospodin Mamić, bez obzira što njega ovdje nema. On je tvorac svega ovoga i njemu pripadaju velike, velike zasluge za ovo sadašnje stanje i za ovo što Dinamo danas ima”.
U pogledu zasluga Consiglierea, mišljenja Dinamove struke i čelnika njegove Uprave posve su identična. Samozatajni, počasni predsjednik GNK Dinama, Mirko Barišić, u svome izlaganju na Glavnoj skupštini Dinama početkom ožujka prokomentirao je nogometne i financijske uspjehe kluba ovim riječima: „Ne pamtim da smo paralelno imali ovako uspješan sportski i financijski dio. Moram u ime svih vas i svoje osobno izraziti zahvalnost našoj Upravi koja je i te kako zaslužna za ove rezultate. Ne mogu preskočiti da je za ove uspjehe jako zaslužan naš član koji nije ovdje – Zdravko Mamić. On je pružio veliki doprinos u radu Uprave, posebno kad je riječ o sportskom sektoru, ne samo prve momčadi, nego od škole na dalje. Njegovo iskustvo i znanje od velike će nam koristi biti i ubuduće”. Mirko Barišić slovi kao dobri duh maksimirskoga kluba, a njegova eksplicitna zahvala Consigliereu u odsutnosti, samo je potvrda da u dobro uređenom klubu vlada „Hegelova logika” po kojoj se zasluge prošlosti ne mogu ignorirati, jer su pridonijele strukturi uspješne sadašnjosti, te da u takvim okolnostima nije moguća nagla promjena paradigme.
Na tvrdnje počasnog predsjednika maksimirskoga kluba na istoj Skupštini GNK Dinama, nadovezao se predsjednik Nadzornog odbora, Miroslav Rožić, svojom analizom stanja stvari u GNK Dinamu rekavši da trener Bjelica „nije pao s neba”, nego ga je Zdravko Mamić tri godine nagovarao da dođe u Dinamo. Slično vrijedi za igrače, naglasio je Rožić, „koji su, uz trenera, najzaslužniji za ove uspjehe. Moram progovoriti i o vizionaru koji je vidio više i dalje. Sjetite se dolaska tada 15-godišnjeg Danija Olma o kojem danas pričamo kao o svjetskoj klasi. I to treba reći zbog istine: uspjesi ove momčadi su i uspjesi njegovih igrača, njegovih trenera, njegove vizije i njegove strategije”. Rožić je u pravu kada kaže da Dinamov sustav organiziranosti i savršene posloženosti ne padaju s neba, jer davno su prošla vremena kada je Jahve nad vojskama slao „mȁnu s neba”. Važno je također istaknuti u vremenu kada u suvremenom muškom nogometu dominira slika macho muškarca, da je Dinamov Izvršni odbor za predsjednicu Uprave izabrao, Vlatku Peras, a u tročlano Predsjedništvo njezinu kolegicu, Amru Peternel. Dežurni kritičari reći će da se sve to događa na daljinsko upravljanje iz Međugorja. Ako je tako, dobro je!
Imamo li u vidu navedene prosudbe čelnika GNK Dinama, te ih usporedimo s mišljenjima uglednih nogometnih analitičara o uzročno-posljedičnim vezama Dinamovih ovogodišnjih uspjeha, s pravom se nameće pitanje – otkuda takva diskrepancija u objašnjenjima? Čisto sumnjam da će vatreni samozabavljači na Dinamovoj sjevernoj tribini, te dežurni analitičari konačno shvatiti da potentne Dinamove mladiće kao što su Olmo, Moro, Livaković, Gojak, Šunjić, Stojanovič nije donijela roda, nego da su plod dugogodišnjeg sustavnog rada i stručnoga odabira nogometne struke. Dinamova nogometna škola trenutačno je među najboljima u svijetu, a rezultat svega toga jest i uspjeh hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Važno je također u kontekstu uspjeha maksimirskoga kluba istaknuti i negativnu stranu, koja je rezultat vulgarnog ponašanja Dinamovih najbučnijih navijača, a to je kazna od 173 tisuće eura „zbog upotrebe pirotehnike i rasističkoga navijanja”. Toliko otprilike iznosi godišnja gaža jednog prosječnog Dinamovog nogometaša. Malo se pisalo o huliganstvu i primitivizmu najbizarnijih Dinamovih navijača, a još manje o ružnom imidžu i primitivizmu koji artikuliraju diljem Europe uoči Dinamovih utakmica.
Bilo bi zanimljivo provesti jednu sustavnu analizu ponašanja najbučnijih Dinamovih navijača koji su notorni krivci za drastične kazne koje je Dinamo morao uplatiti u blagajnu UEFE. Pogledamo li podrobnije postupke tih „navijača” na „povijesnoj” tekmi protiv Benfice u Zagrebu, mora se konstatirati da je riječ o jednom neobičnom samozadovoljavanju tipova kojima su važniji njihovi vlastiti performansi od događanja na terenu. Zadnjih petnaestak minuta kada je Benfica stisnula Dinamo, „javio” se šutljivi i mirni „Zapad” jer su su navijači na ovoj tribini shvatili da igrači na terenu trebaju njihovu podršku. Skandirati na jednoj europskoj utakmici, „Ubij, ubij tovara”, potvrda je da ćemo još počekati da se vrate „stara dobra vremena” kada su zagrebačke navijače krasile fine manire građanske urbanosti po kojima su dobili naziv — „purgeri”. Danas su ti „purgeri” suštinska suprotnost onoga što označava njemačka riječ — „Bürger”, stanovnik grada koji je ponosan na njegovu kulturu i tradiciju.
Priča o procesuiranju nekih čelnika Uprave GNK Dinama vuče još do Josipovićevih i Jovanovićevih izjava o „močvari hrvatskog nogometa” koju treba isušiti. Apstraktni zahtjev politike za meliorizacijom hrvatskog nogometa dobio je svoj epilog u podizanju Uskokove optužnice protiv čelnika GNK Dinama. Državni Ured za suzbijanje korupcije i kriminala (USKOK) proveo je mjesece i mjesece vremena češljajući dokumentaciju maksimirskoga kluba, za koji se može reći da u njemu godinama teku med i mlijeko. U klubovima gdje caruje besparica, gdje igrači mjesecima nisu dobili plaće, nema nikakvih nadzora ni provjera. Tamo, očito, nitko nije nikoga pokrao, a profesionalni nogometaši doslovno rečeno – žive u bijedi i neimaštini. Istodobno se najutjecajnijega čovjeka Dinama osudilo da je navodno oštetio klub za enormne novčane iznose, iako su Uprava i Nadzorni odbor Dinama to rezolutno osporili. U čišćenju „nogometne močvare” očito dominira popularna uravnilovka iz vremena propalog socijalizma po kojoj se treba spriječiti i onemogućiti one koji su uspješni, tako da nesposobni ne bi više bili ljubomorni i zavidni. Etičko načelo koje u takvim okolnostima postaje dominantno glasi na jeziku običnoga smrtnika — „važno je da susjedu crkne krava”.
Dok je Uskok češljao poslovanje Dinama, desetci milijardi upucani su u saniranje hrvatskih brodogradilišta. Predsjednik Vlade, Andrej Plenković, guslio je pred novinarima prošli tjedan u Bruxellesu o ovom neobjašnjivom fenomenu: „Mi smo plaćali jamstva za izgradnju brodova, koji se nisu napravili. Para nema, a nema ni brodova, a država kao jamac mora platiti”. Ali, zato ima love u Dinamu. Na zadnjoj Skupštini, predsjednica kluba, Vlatka Peras, obavijestila je javnost da je ostvarena dobit od gotovo 90 milijuna kuna.
Sapienti sat!