Javnost je jedva dočekala popratiti „Eurosong“ i usporediti neka ponašanja i rezultate s vanjskopolitičkim zbivanjima. Doista je zgodna činjenica da je naš žiri dao najveći broj bodova Mađarima
Ostale stvari iz tog televizijskog događaja nisu prenosive na realnu političku sliku. Ipak ima onih koji su skloni učitavati pamet u glup tekst, pa se je imalo prilike čuti svašta. Ono što doista stoji i što predstavlja istinu je da su zemlje koje imaju „jaku dijasporu“ dobile mnogo (SMS) glasova. Hrvatska je dobila mnogo glasova isključivo zahvaljujući dijaspori i taj fenomen ne treba skrivati. Zanimljivo je samo kako u ovom slučaju nema velikih kritika na „glasove iz dijaspore“. Putem društvenih mreža oglasila se i bivša pobjednica „Eurosonga“ Marija Šerifović, koja drži da je njena domovina, Srbija, trebala bolje nagraditi našeg Jacquesa. Baš u vrijeme kada se u Srbiji ozbiljno raspreda o značajnijoj ulozi koju bi trebala igrati sadašnja ministrica uprave, Ana Brnabić, koja također spada u LGBT zajednicu. Navodno Pravoslavna crkva nije zadovoljna takvim rješenjem, pa se oko premijerskog mjesta nabacuje s još nekoliko imena, među kojima su Dačić i Selaković.
Kim Jong-un prkosi i Pekingu
Dok se stišavaju utisci vezani za “Eurosong”, vrlo ozbiljne vijesti o cijenama nafte dolaze iz Rusije i Saudijske Arabije. Predstavnici tih država dogovorili su se i prije zasjedanja zemalja OPEC-a, koje je zakazano za 25. svibnja ove godine, smanjiti proizvodnju kako bi postigli višu cijenu nafte. To je nešto što bi moglo bitno ugroziti već načetu industriju Europe. Azijski tigrovi napadaju svom žestinom, pa je tako Kina obećala jačanje ulaganja u novi „Put svile“, no summit u Pekingu zasjenila je provokacija Kim Jong-una i negodovanje Europljana. Sjeverna Koreja lansirala je balistički projektil, što se može smatrati znakom prkosa Pekingu. Kina opetovano traži od Pyongyanga da suspendira svoje nuklearne i raketne programe. Sjevernokorejsko izaslanstvo je sudjelovalo na forumu, izazvavši kritike SAD-a zbog svojeg nuklearnog i raketnog programa. Istodobno su početni razgovori na visokoj razini o trgovinskom umrežavanju na forumu izazvali otpor europskih čelnika, naveli su europski izvori. Članice Europske unije neće potpisati zajedničku izjavu o trgovini na forumu jer Kina nije pokazala volju da uzme u obzir njihove razloge za zabrinutost u pogledu transparentnosti, javnih natječaja i međunarodnih standarda na području socijalne zaštite i zaštite okoliša, kazali su izvori. Ovdje se stvari vraćaju na početak od prije petnaestak godina kada je jedina zemlja koje je profitirala od kolateralnih poslova s Kinom bila Njemačka.
Socijalisti potučeni do nogu, Angeli opet rastu krila
U Njemačkoj, pak, stvari idu na ruku CDU i pomalo definiranju Martina Schulza (SPD) kao predestiniranog gubitnika u utrci za kancelarsko mjesto. Izbori u Njemačkoj održat će se za četiri mjeseca, to nije rok u kojemu se mnogo što dade promijeniti u Njemačkoj, pa su ovi izbori u Sjevernoj Rajnsi-Vestfaliji, koja je inače izrazito radnička, polučili najgori rezultat za socijaliste od 1947. Taj rezultat je osnažio Merkel koja je, kao prvu stvar ovog tjedna, primila novopečenog francuskog premijera, pa se je stvorio privid da u Europi stvari idu po nekim uhodanim obrascima, dok je prava istina da se u čitavom svijetu događaju politička previranja koja zahtijevaju temeljite programske redefinicije političkih opcija. Slučajnost da se francuski premijer ugodno osjeća kraj gospođe Merkel ne znači da su i na istoj političkoj liniji.
U Austriji se sve vrti oko novopečenog predsjednika Austrijskih pučana, pa je sve izvjesnije da de tamo bliže izbori koji bi mogli označiti novo poglavlje politike u Austriji. Ono što je važno kazati je da će austrijska vanjska politika ostati na dosadašnjem tragu, što je za svaku pohvalu, jer u mnogim zemljama taj se faktor mijenja „kako vjetar puše“.
Glasni kritičari Trumpove vanjske politike bit će sve tiši
Ugroze „Islamske države“ i ostale napetosti na svjetskoj sigurnosnoj sceni iste su kao i prije izbora u Francuskoj, pa je važno da se tim temama netko na svijetu posveti. To je učinio Donald Trump koji je primio ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova. Gospoda koja imaju bitnu ulogu u svjetskoj stabilnosti sastali su se i razgovarali o smanjenju utjecaja zajedničkih neprijatelja. To je odmah američka javnost protumačila kao „odavanje povjerljivih podataka“ pa je nejasno čemu bi ti podaci trebali služiti ako ne za rješavanje problema o kojima ti podaci govore?
Donedavno su mediji najčešće govorili o negativnim djelovanjima vanjske politike predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. Analitičari su skretali pažnju na njegove promašaje, navodna oklijevanja pri raspodjeli poslova u domeni nacionalne sigurnosti, te njegove kontroverzne izjave. Time su htjeli dokazati da je Trump već unaprijed osuđen na vanjskopolitički fijasko.
Mnoga od ovih predbacivanja su neodrživa i kritičari bi to trebali priznati. Trumpova vlada je ostavila retoriku predizborne kampanje iza sebe i postavila svoj pravac u vanjskoj politici koji je primjeren predstojećim izazovima. Trump je od Obame naslijedio međunarodni poredak koji je posve iskočio iz svih okvira, pa je sastavio veoma kompetentan tim za pitanja nacionalne sigurnosti kako bi se mogao nositi s tim poretkom. Mnoge Trumpove kontroverzne izjave u potpunosti se poklapaju s etabliranom američkom politikom. Za jasno vrednovanje Trumpove vlade još je rano, ali brzi napredak i Trumpova pripravnost na „otvorenije postupanje“ daju naslutiti da je bivši ministar vanjskih poslova Henry Kissinger imao pravo kada je lani u prosincu za CBS kazao kako bi Trumpov predsjednički mandat „mogao predstavljati neobičnu šansu“ za američku vanjsku politiku.
Obama i ‘vrući krumpiri’ u Trumpovim rukama
Za procjenu vanjskopolitičkog uspjeha nekog predsjednika dobro je usporediti njegove poteze s vanjskopolitičkom bilancom njegovog prethodnika. Trump nije naslijedio mnogo, Obama je ostavio svijet mnogo nesigurnijim nego što ga je početkom svog mandata zatekao. Kako u Europi, Aziji, tako i na Bliskom istoku. Po prvi puta nakon Drugog svjetskog rata Rusija pokušava promijeniti zemljovid Europe Putem sile. Putin u dobroj mjeri uspijeva prema SAD-u i NATO-ovim saveznicima nastupati s agresivnom politikom i stvarati podjele, pri čemu ne nailazi na otpor Zapada.
U Aziji zatečeno stanje nije bitno bolje. Kina je saveznicima SAD-a oduzela prijeporne oblasti i značajno se naoružava. Sa ovom strategijom kineski političari nastoje spriječiti SAD u održanju svojih sigurnosnih obećanja u Azijsko-pacifičkom prostoru. „Strateška strpljivost“ Obamine vlasti na spram Sjeverne Koreje bila je samo uljepšana formulacija pasivnosti koju je Obama zauzeo unatoč povećanim ugrozama. Po procjenama nekih eksperata Pyongyang posjeduje 21. nuklearnu glavu i mogao bi skoro imati nuklearno oružje koje seže i do SAD.
Najgore naslijeđe Obamine vlasti Trump je zatekao na Bliskom istoku: potpuni raspad regije i rast „Islamske države“ bio je ignoriran od SAD-a. Libija, Sirija, Jemen i Irak zemlje su pred slomom, što ih čini leglom terorizma. “Islamska država” metastazira i poziva na udare diljem čitavog svijeta, pa i u Americi. Isto tako Obamini nuklearni pregovori nisu bili dostatni da zaustave Iranski raketni program i podršku teroristima. Nema jamstva da će se dosadašnji dogovori o nuklearnom naoružanju i ostvariti u dogledno vrijeme. SAD je u posljednjih osam godina u svim regijama dopustio eskalaciju nereda, čime su neprijatelji postajali čvršći, a saveznici nervozniji. Početkom Obamine vlasti bilo je područja napetosti, ali ono što je ostavio svome nasljedniku je svijet koji je potpuno „izvrnut naopačke“. Ugrubo bi se moglo kazati da se radi o najvećem vanjskopolitičkom izazovu kojeg je jedan američki predsjednik imao od Hladnog rata. Dobra stvar je da bi se uz Trumpov napor međunarodna pozicija SAD-a mogla iznimno brzo poboljšati.
Nijedan predsjednik ne može predvidjeti sve vanjskopolitičke krize za svojeg mandata, ali si za to može pripremiti svoj tim koji će mu služiti za prolaske kroz te krize. Kako je Trump već prigodom izbora nagoviještao, uspostavio je tim „najboljih i najsvjetlijih mozgova“ koje ta zemlja nudi, njegov ministar obrane James Mattis i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Herbert Raymond McMaster pripadaju najutjecajnijim časnicima svoje generacije. Obojica, osim izuzetnih kvaliteta vođenja, imaju sposobnost strateškog i analitičkog promišljanja. Ministar vanjskih poslova, Rex Tillerson, je bio više od deset godina direktor Exon Mobilea zadužen za operacije u više od 40 zemalja. Kabinet za sigurnost je kadrovski okrunjen s Mikeom Penceom. Sve su to prekaljeni i iskusni političari. Zabrinutost javnosti je izazvalo kada je Steve Banon, kao glavni strateg Bijele kuće, bio pozvan pred Nacionalno vijeće sigurnosti. Ali i Obama je znao redovito pozivati na sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost političke savjetnike, jer tamo se ionako manje govori o politici, a više o nazorima nacionalnih sigurnosnih djelatnika. Trump je bio i kritiziran zbog toga da je presporo promijenio niže službenike u kabinetu. Ta kritika ne stoji baš posve. Podtajnik za obranu nastupio je na svoju dužnost tek nakon šest mjeseci od prisege G.W. Busha. Sve to upućuje na to da su demokratski kritičari bili fokusirani na Trumpa, pa nisu unutar svoje vlastite političke opcije napravili red.
Kao svaka nova vlada, i Trumpova je imala početničkih pogrešaka. Iako su „pogranična sigurnost“ i reforma useljavanja obično teme koje zadobivaju podršku javnosti, mjera zabrane useljavanja muslimana nije doživjela široku podršku jer je bila loše planirana i još lošije provedena. Vlada je pri tome imala poteškoća prikazati jasnu političku liniju. Ali ako se na stvari gleda s malim vremenskim otklonom, onda ćemo vidjeti da je Trump dosta dobro shvatio stanje. Svijet se ubrzano mijenja, a kako bi ostao uspješan SAD se mora prilagođavati promjenama. Kako je Trump prijatelj radikalnih promjena, on bi mogao biti pravi čovjek za oživljenje američke vanjske politike.
Slom Agrokora i srbijanski trgovinski suficit
Hrvatska je pred lokalnim izborima, Vlada treba svoju redefiniciju i potvrdu Sabora, gospodarski balon Agrokora je puknuo i sve što nam ne treba je otklon od pravocrtnih puteva ka rješavanju problema. SDP, Most i još poneki očito ne misle tako, pa uporno čine sve da se postigne platforma nerazumijevanja kao ishodište za sve poslove. Dodavanje svakom pitanju dodatne doze prijepora mogu si priuštiti samo demokracije sa stabilnim sustavima. Htjeli mi ili ne, Agrokor je „pukao“ i sada predstoji niz aktivnosti koje bi pomogle neposredno zatečenima, a i širem okruženju, u preživljavanju ovog trenutka. Iako je era Todorićevog Agrokora kao takvog završena, stvari treba gledati s malo optimističnije strane, naime stvoreni su preduvjeti za neke promjene koje bi u Hrvatskoj mogle napraviti život boljim. Kao prvo, ne moramo više kupovati smeće koje je Todorić proizvodio u Srbiji, i čim to prestanemo raditi prestat će i era vanjskotrgovačkog suficita Srbije u odnosu na Hrvatsku. Druga stvar kojoj su sada vrata širom otvorena je mogućnost primjene uredbe koja bi ukinula agresivnu trgovinu nedjeljom. Sada više nitko ne može kazati da nekakav „tajkun“ upravlja državom.