Franjo Tuđman je zločinac jer nije bio zločinac

Photo: Krunoslav Petric/PIXSELL

Pragmatik na čelu RH nebi spašavao Bihać, nego bi pustio da se nastavi srpski genocid nad bosanskim muslimanima. Nakon što bi se prisutnost Srba i muslimana dramatično smanjila, međunarodne institucije formirale bi prirodnu Hrvatsku do Drine.

Smeta me ta laž da je Andrej Plenković posjetio Hrvate u BiH, kojih tamo više nema. Pokušao sam posvijetliti sliku na televizoru – vjerojatno je Plenković za svaki slučaj prošao kroz Mostar noću. Zašto je na čelu RH u pravilu najveća kukavica? Koja se prezentira kao veliki nacionalni simbol, a boji se vlastite sjene. Simbol našeg straha?

Ubijanje nacije može se provesti kroz ubijanje nekog nacionalnog simbola. U tome smislu, desetljećima sam upozoravao na opasnost od kulta Franje Tuđmana. S druge strane, ubojstvo neke osobe može istu pretvoriti u nacionalni simbol. Da je Tuđman dopustio ulazak u Banja Luku, vjerojatno bi bio ubijen i nakon toga postao veliki nacionalni simbol. Nasuprot kukavičluku Tuđmana, imamo herojski čin Slobodana Praljka, to njegovo prosvjedno ubojstvo samog sebe, s kojim se prometnuo u nacionalni simbol.

HB pade šapatom

Slobodan Praljak uvijek je stršio. Svojim stavovima, svojim postupcima, svojim odijevanjem i svojim sveukupnim organizacijskim i umjetničkim dojmom. Bio je sin jugoslavenskog policajca, ali nije bio udbaš. Kao i RH, udbaši su preuzeli BiH, pa i Herceg-Bosnu. Prihvatili su našeg Slobodana kao svoga. Gledano posve objektivno, Mate Boban, Ivan Bender i družina odigrali su korektnije od Franje Tuđmana i Josipa Manolića. Temeljna pogreška Herceg-Bosne je njena reduciranost na Hercegovinu. U Banja Luci je najprije republička oznaka SRBiH reinterpretirana kao Srpska republika BiH, dok Herceg-Bosna nije konstituirana u smislu hrvatske kontrole i hrvatskog određenja BiH. Herceg-Bosna nije pokrivala niti sve teritorije u BiH u kojima su Hrvati činili većinu. Naši Posavljaci u BiH prodani su od svih, i to se ne može ničim braniti.

Bio sam nazočan kada je kameleon Gojko Šušak primitivno napao Ivana Bendera zbog činjenice da postoji Herceg-Bosna. A svi smo znali da su Tuđman i Šušak bili kumovi Herceg-Bosne, koju su pokrenuli baš na dan pada Vukovara i velikosrpskog zločina u Škabrnji, da tako kompenziraju poraz u RH. Nacija je bila konsternirana, u dubokoj kolektivnoj tuzi, a njih dvojica su gledali samo to kako da politički prežive svoj ratni poraz. Kao, pad Vukovara je planiran zbog bržeg međunarodnog priznavanja RH. Vidite, nakon pada Vukovara, Tuđman je morao podnijeti ostavku, ali je njegova nacionalna odgovornost posve izostala. Ne samo Praljak, nego i udbaši na čelu Herceg-Bosne bili su bolji ljudi od onih koji su vodili RH.



Lustracije je jednostavno provesti – onaj tko se izjasni za Franju Tuđamana bio je pripadnik jugoslavenskog sustava ili je participirao u privatizacijskoj pljački, ili na neki drugi način ugodno živi o trošku svih nas. Imate među njima i takve pacijente koji se izjašnjavaju za Tuđmana i HDZ samo zato što ne žele priznati kao svoju osobnu pogrešku glasovanje za HDZ na prvim višestranačkim izborima u SRH/RH. Tada se gledalo kroz prste i krvnicima nad kardinalom Alojzijem Stepincem, samo da se SRH osamostali, što se zapravo nikada nije dogodilo, jer je u sjeni tranzicije i obrane zemlje provedena temeljita reokupacija. Zanimljivo, svi oni zarobljeni Hrvati koji su izbjegli smrt na Bleiburgu ili na našem Križnom putu tako što su se izjasnili za Tita, danas ne obožavaju Antu Pavelića, nego Franju Tuđmana. Osobno sam mišljenja da trebamo odbaciti nametnute novovjeke simbole, jer imaju funkciju zatiranja našeg temeljnog nacionalnog bića. Srbi su ne tako davno imali svoje “kraljeve” na čelu prve Jugoslavije, ali im ne pada na pamet u tome smislu redefinirati svoje nacionalno određenje, nego ostaju oslonjeni na Rastka Nemanjića i Siledžiju Dušana.

Kukavica a ne zločinac

Kada bi u obitelji Tuđman nesretni picek išao na panj, mali Francek je povraćao. Nije podnosio krv i ubijanje. Niti bilo kakvo drugo zlosilje. Naravno da se veselio uspostavi NDH, ali nije smogao hrabrost za vrijeme kakvo je došlo. Svaka čast obnovi hrvatske države, ali neće on u domobrane i ustaše, on je po svojoj prirodi pacifist, pa se sklonio u šumu, da tako izbjegne mobilizaciju. I tako je završio u partizanima, zaprepašten u kakvoj se rulji zatekao. Nacrta se iza mitraljeza, ali mrtvih nema. Na našem Križnom putu bio je neupotrebljiv. Sve su se kolone prepolovile, samo je Tuđmanova bila na broju. Zapravo se povećala. Tvrdokorni Josip Manolić vukao je smotanog Franceka za sobom, najprije u partizane, pa onda u Oznu, pa ga pogurao i u JNA, ali je Francek ostao ćorak. Dogodilo se da Francek u beogradskom logoru nabasa na Punišu Račića. Izvadio je pištolj, ali ponovno nije smogao snage pucati. I Puniša je ljudsko biće. Zapravo je Puniša bio više čovjek od drugih, ako prestanemo glumatati i priznamo evidentno zvjerski karakter ljudske rase. Cinkaj barem drugaricu Ankicu! Nula bodova. Suprotno tome, Francek se ispovijedio toj drugarici i s njom završio u braku, pa su uskoro stigla jednako uškopljena djeca. Da ga se riješe, drugovi bi ga preporučili u drugu jedinicu i tako je Francek dogurao do majora Ozne, da bi u jednom trenutku postao najmlađi general JNA, ponos svih hrvatskih izdajnika.

Kada je jugoslavenski vrh ukopčao da je Francek posve jalov, prebačen je u Zagreb, u republički Labrador, gdje je 1970/71. relativno uspješno odglumio hrvatskog Proljećara, jer su takvi bili na svoj način uškopljeni Hrvati, koji su mogli biti samo žrtve. Francek se malo zabunio, pa je neprijatelje prepoznao u Savki, Tripalu i Pirkeru, a ne u Milki, Milutinu i Dragosavcu. Svejedno, Hrvati su slavili “komunističkog disidenta”. Kada je Francek na tomboli Udbe izvukao glavni zgoditak, na papiriću je pisalo “Ubiti odbjeglog Brunu Bušića”. Francek se sa svojim bivšim zaposlenikom sastao u inozemstvu, Brunceku je prislonio pištolj na sljepoočnicu, obojica su zajedno dohvatili okidač, ali opet ćorak. Zanimljivo, nekoliko godina kasnije Francek će naći snage da smakne svoje protivnike – Hrvate. Znate, povijest nas uči da je ubojstvo Hrvata dopušteno, nešto jako poželjno. Nije Tuđman smanjio naše procjene glede Jasenovca, nego je stvarne brojke pomnožio s tisuću, a to se tumačilo kao 10 posto na srpska i velikosrpska pretjerivanja. Da je Franjo Tuđman vodio Jasenovac, tamo bi zatvarao samo Hrvate, za što bi dobio i moju osobnu podršku.

Ješ zemlju koja Bosne nema

Nakon što je krenula srpska i srbijanska agresija na BiH, Tuđman nije na Uni i Savi postavio žilet žicu, nego je RH posve otvorio bliskoistočnim izbjeglicama. Pa i najgorim četničkim milicijama iz BiH. Naši uhite Arkana, a Franceku je bilo neugodno smaknuti kretena. Ipak je Francek dobar dio života bio Beograđanin. Radije je dao smaknuti Paradžika i Kraljevića. Odem za blagdan na zagrebački Dolac, a janjetine niti za lijek. Francek hrani muslimane! Mislim se, to je civilizacijski prihvatljivo, ali je Veliki Vođa ipak velika budaletina, i jednog će dana od tih istih muslimana biti prozvan kao njihov glavni neprijatelj. Stjepana Kljuića na čelu HDZ-a u BiH smijenio je Stipe Mesić, a muslimani to danas prevaljuju na Franceka. I obožavaju kameleona Mesića, koji je u njihovom panteonu prvi do Muhameda.

Devedesetih je bilo strašno gledati tog uškopljenog ratnika. Napose neposredno uoči Oluje. Neokaljani! “Da vam nije palo na pamet smaknuti nekog civila ili zarobljenika!” – derao se na generale. Kao da je tada proturječio Branimiru Bunjcu, izjavio je: “Hrvati nose stigmu nacističkih saveznika, mi smo svoj kredit potrošili. Nadam se da ste dovoljno zreli za ovaj povijesni trenutak”. Bio sam konsterniran. Koje su to gluposti? Umjesto da surovo pregazi srpske paradržave, Tuđman je dopustio da Srbi presele u Banja Luku, i tako populacijski osnaže Republiku Srpsku u BiH. Domaći lopovi i peta kolona spaljivali su trošne kuće, a banda je likovala jer se već tada znalo da ćemo umjesto straćara podignuti vile, za Srbe povratnike, sve o našem trošku. I da Srbe nitko neće prozivati za spaljene hrvatske kuće i za ubijene i/ili zlostavljane Hrvate i Hrvatice. Zlosilje je zanemareno. Smeteni Francek proglasio je aboliciju za najgore četničko smeće. Nije tu bilo traga kršćanstvu – takav oprost mogao je pasti na pamet samo mentalno poremećenoj osobi. U Vukovaru i mnogim drugim hrvatskim gradovima, silovane Hrvatice susretnu svoje silovatelje, i nikome ništa. Nema tu traga pokajanja zločinca, nego se silovanje nastavlja.

Kako ubiti Antu Starčevića?

Tako sam naslovio jedan svoj stariji tekst. Naš nacionalni simbol treba biti Eugen Kvaternik, a ne Ante Starčević. Ovih je dana očekivano, po drugi put umro Franjo Tuđman. Francek je unutar zločinačkog pothvata UN-a proglašen ratnim zločincem, što je smiješno, ali kao i u nogometu, piše se samo rezultat. More uhljeba, koji su ugodno živjeli na Francekovom kultu, nije učinilo ništa da zaštiti svog idola. Zaboravili smo Titovu zapovijed: Tuđmanu ne pakirati! Ako se povijest ponavlja, ako je hrvatska nacija već jedanput ubijena kroz rušenje kulta Ante Pavelića, koji je neosporno bio veći Hrvat i veći intelektualac od samoukog Franje Tuđmana, možemo zaključiti da je “Otac Domovine” u Hrvata nametnut pojam, opaka strana metastaza, podmuklo podmetnuta iz našeg susjedstva za potrebe rasturanja našeg nacionalnog bića i našeg marijanstva, odnosno naše civilizacijske odanosti domu, obitelji, Domovini i Crkvi u Hrvata. Kreiranje Oca nacije kroz antihrvatske pojave Josipa Broza, Ivice Račana, Franje Tuđmana, Ive Josipovića, Zorana Milanoviča i Andreja Plenkovića, i njima sličnih spodoba, zapravo je ismijavanje temeljne hrvatske nacionalne ideje. Zamislite Franju Tuđmana na čelu NDH. Koji bi to cirkus bio! Bleiburg bi uslijedio već 1941. Što bi se dogodilo u tranziciji SRH/RH da je Franjo Tuđman imao talijanske fašiste u Dalmaciji (čak u Kninu), njemačke naciste u unutrašnjosti, a četnike, orjunaše i sovjetske ubojice na sve strane? Imam jedno ozbiljno pitanje za sve Hrvate: jesu li se na čelu RH (predsjednici i premijeri) izmjenjivali nefašisti ili ipak ona najgora vrsta fašista, takozvani antifašisti, koji mrzi sve hrvatsko i sve katoličko, skloni i svim oblicima kriminala? Kako je moguće da nitko od njih nije bio Hrvat i po majci i po ocu. To ne može biti slučaj, to je direktan dokaz da netko zlonamjeran kontrolira sve procese na prostoru hrvatskih zemalja, da ih protuhrvatski koordinira, da toliko igra na sigurno da ne dopušta rodoslovnom Hrvatu preuzimanje značajne dužnosti. Radoslovno stablo svakoga od njih ostalo je najstroža tajna, dok se u drugim državama osobe na takvoj poziciji moraju otvoriti sve do devetog koljena. Dakle, ne samo da je pojam Oca Domovine strana izraslina u biću hrvatske nacije, na tu poziciju redovno je dolazio stranac ili tu negdje. Mi smo se u susjedstvu Srba pomalo navikli na taj srpski koncept otadžbine, iako najnovija saznanja o neslavenskim Hrvatima ukazuju na matrijarhat. Jesu li Hrvati zaboravili kralja svog Doseljenja, ili povratno projiciraju nedostatak predaje i povijesti, da bi muškadinski prikrili istinu o svome matrijarhatu – govorimo o Porginom ocu, čime prikrivamo da je prije dolaska Hrvata u Dalmaciju kod njih dominirala Tuga, koja je na svoj način odredila i naše današnje bitisanje u sjeni najgore pljačke i otvorenog rasturanja hrvatske nacionalne ideje.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI