Poput neumitnosti koju nije moguće promijeniti kao niti zaustaviti ili nadoknaditi vrijeme ove ili neke druge godine. Hrvatska je i ove 2018. godine mirno promatrala protijek izgubljenog vremena i sva zadovoljstva vladanja, svjesna kako promjene i uvjete za ostanak i opstanak ne donose niti će donijeti oni koji vladaju, već ih mora donijeti hrvatska populacija sama. Vlastitim izborom, vlastitim odlukama i vlastitim izlaskom iz zatvorenih i skučenih prostora...
Hrvatskom javnom scenom apsolutno dominiraju politika i njezini akteri različitih sklonosti, želja i postupanja niti malo ne ostavljajući mogućnost smislenom i racionalnom usmjeravanju društvenih vrijednosti. Sivilo i hladnoća prosinačkih završnih dana u godini prekrili su vjerovanja u promjene, velikim riječima najavljivane na početku godine putem uslužnih glasila, koja nisu stala zajednički djelovati i stvarati iluziju razvijene Hrvatske niti kad je svima bilo jasno kako se promjene neće dogoditi.
Niti ih tko želi, niti ima provoditi…
Uostalom i zašto, pitaju se povlašteni, nedodirljivi, savršeni, nepogrešivi, uzvišeni, sigurni, stabilizirani, sistematizirani, grupirani i ini vladari javne scene, političke iluzije, diplomatske podanosti i Hrvatske… Zbog naroda, birača, hrvatske odlazeće mladosti, djece koja dolaze, iseljenih, blokiranih, ovršenih, nezaposlenih, izgubljenih, nemoćnih, bolesnih, slomljenih i svih sličnih kojima je vrijeme – jedino preostalo bogatstvo? Zbog njih ugroziti poziciju, vladanje, financijsku sigurnost, kontrolu stranke, države, vlade i javne scene, vratiti se na ulicu, među ljude i ponovo biti običan? Ili kako kaže veliki Despot: Znaju li ljudi u Saboru da će se morati vratiti na ulicu? (Večernji list, 16.12.2018.).
Rasjed velikih razmjera razdvojio je dva svijeta, svijet vladajućih uskog i sebičnog obzora i svijet svakodnevnice, do razine ili do dubine nakon koje nema više sklada, društvenog zadovoljstva i razumijevanja potreba. Fluidnu izdrživost stvaraju samo uslužni djelatnici javnih glasila ovisni o vlasnicima, svjetonazorskim dogmama i osobnim naklonostima. Umjesto promjena ili kako to vole diplomatski reći – reformi, poslužuju se govorni ekvilibriji čiji je smisao pokazati važnost, odlučnost, dobru namjeru, zabrinutost, pravi smjer, razumijevanje i slično, s namjerom prekrivanja neodlučnosti, nerada, nesposobnosti i sebičnosti. Podižući razinu osobne i sistemske zaštićene privilegiranosti koja ne donosi smisao ostalima, nisu još uvijek svjesni kako istodobno podižu svijest za promjene, a ulice nam europskih gradova pokazuju i potvrđuju kako su one blizu. Vremenski i prostorno.
Osjetom vladanja vrlo se često izgubi i osjećaj vremena, prostora, okruženja, potreba drugih, procjene ljudi, vrijednosnih kriterija i objektivnih ljudskih slabosti pa je otklon od realnosti u nesigurnoj osobnosti rješenje u koje se vjeruje. Poput neumitnosti koju nije moguće promijeniti kao niti zaustaviti ili nadoknaditi vrijeme ove ili neke druge godine. Hrvatska je i ove 2018. godine mirno promatrala protijek izgubljenog vremena i sva zadovoljstva vladanja, svjesna kako promjene i uvjete za ostanak i opstanak ne donose niti će donijeti oni koji vladaju, već ih mora donijeti hrvatska populacija sama. Vlastitim izborom, vlastitim odlukama i vlastitim izlaskom iz zatvorenih i skučenih prostora.
Demografski potop u slobodi
Slušajući ovih dana nove vapaje s najviše vladajuće razine prema Europskoj uniji za dodatnim i povećanim sredstvima kojima bi se „podigla razina razvoja i standarda ljudi”, po ne znamo koju put ostajemo zatečeni političko-diplomatskom ovisnošću i zarobljenošću izvan kojih se ne traže apsolutno nikakva rješenja. Zaslijepljenost je hrvatskog državnog vrha pretrpanim briselskim hodnicima i teturajućim ovisnicima dosegla iracionalnu fazu u kojoj više nije moguće osjetiti dolazeće glasove razuma niti shvatiti kako isključivo fondovskim financiranjem nije moguće zemlju izvući na površinu.
Ponašanje kao da nikad niste ni od koga čuli takvu rezolutnu tvrdnju i stalno ponavljanje briselskim meta jezikom fraza, frazetina i govornih konstrukcija i akrobacija ostaje prihvatljivo samo ushićenom okruženju jako ovisnom o dojmu koji se ostavlja na teturajućeg i slične. Zato su izričaji poput ovoga: „Jučer sam svojim kolegama elaborirao da nam apsorpcija onoga što predstavlja europsku solidarnost kroz redistribucijsku moć europskog proračuna ide, ali ne ide dovoljno brzo da bi se osjetilo na povećanom rastu” (Narod.hr, 14.12.2019.), diplomatsko-komunikacijsko poigravanje s pozicijom i nemoći koja se može ne samo osjetiti, nego i dodirnuti. Iznenada i usred svega izgovorenog reminiscencija. Niti manje niti više nego na demografiju i odlazak ljudi iz Hrvatske kao jedan od ključnih, ne razvojnih, nego percipirajućih problema. Percepcija, dojam, komunikacija, PR i slični prihvati su važnost, a programi, predavanja, radovi, stručno-znanstveni savjeti i razgovori i slične trivijalnosti i dalje ostaju ništa.
„Imamo jedan segment članstva, slobodu kretanja ljudi, zbog čega se ima osjećaj da je EU doslovno prostor za odljev ljudi uz ionako veliki demografski problem. Stoga da bi se izbjeglo da nam Europska unija bude percipirana kao prostor za odljev ljudi, potrebna nam je snažna, brza, konkretna injekcija investicija iz europskog proračuna kako bi podigli razinu razvoja i standarda ljudi i rast BDP-a” (Narod.hr, 14.12.2019.). Ponovo, po ne znamo koji put osjećaj umjesto zabrinutosti, percepcija umjesto odgovornosti, injekcija umjesto nacionalne razvojne strategije i tako dalje i tako dalje. Veliki demografski problem? Nikad čuli…
Poigravajući se s demografskom problematikom i silno podcjenjujući njezinu razornu moć na „podizanje razine razvoja i standarda ljudi” te pozicioniranjem ministarstva u socijalni i obiteljski segment, postavljanjem amaterske skupine na njegovo čelo i samo prigodnim prisjećanjem na odlazak ljudi iz Hrvatske kroz „otvorene granice” i kao dokaz „slobode kretanja”, postajete zapravo izravno i jedino odgovorni za hrvatsku demografsku i svaku drugu budućnost. Kažete, nikad čuli? Možda valja samo pogledati podatke.
Zadnje tri godine više umrlih 47.628 (plus 13.628 u prvih 10 mjeseci ove 2018. godine, ukupno 61.526 više umrlih nego rođenih) i 113.439 iseljenih samo po službenim podacima DZS-a. Prema podacima zemalja useljavanja, vjerojatno, i dvostruko više. Gubitak u samo tri godine poigravanja s vladama gotovo 280.000 osoba. Nevjerojatnih 280 tisuća ljudi – za dojam i percepciju. Supstitucija je istodobno na razini 36.329 osoba, kao najava dolazaka novih radnika, otvaranja granica, slobode kretanja, novog izbora i sličnih pojašnjenja za retardirane. Supstitucija kao demografska posljednja i najopasnija faza za apsolutno male populacije kao što je Hrvatska. Hrvatska se prazni uz zadovoljstvo vladanja i osjećaj pomaganja europskoj slobodi i zajednici od koje se naknadno i ponizno mole sredstva i uz amaterski složenu i nemoćnu ekipu koja je, zapravo, najbolji mogući izbor, jer o demografiji malo znaju. Zabrinutost se javlja samo zbog percepcije, dok je razaranje hrvatskih i praktički svih jugoistočnih europskih prostora i populacija, naravno, posljedica europskih sloboda, otvorenih granica, dobrih namjera, povratnih fondova i u konačnici njihove dobrote primanja mladog, obrazovanog i besplatnog stanovništva.
Poraz zajedništva
Prazni se i Bosna i Hercegovina od Hrvata, a ovogodišnji su izbori za članove Predsjedništva novi pomak u depopulaciji, prirodnom padu i negativnoj vanjskoj migracijskoj bilanci. Puno je toga već izgovoreno, odaslane su velike riječi, donesena je i deklaracija i ponovo post festum postupanje, naknadna pamet ili ipak samo opravdavanje vlastitih pogrešaka.
Što su danas izbori? Osjećaj, percepcija, usmjeravanje, podilaženje, stranačko dokazivanje, ustrojavanje stranačke vojske (zapravo ponajmanje vojnika, već poslušnika)… ili znanost koja uključuje izračunavanje potencijala i vjerojatnosti, istraživanje baza podataka, povlačenja korelacija i trendova, izrada projekcija i uključivanje promišljanja i spoznaje? Odgovor nije teško dati, ali ga je teško slijediti i pogotovo to prepustiti onima koji znaju. Ispustiti stranačku privilegiranost u ime hrvatske budućnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nezamislivi je čin u današnjim uvjetima posvemašnje političke okupacije elementarne logike.
Hvala ponovo Franji Mariću, rijetkoj osobi s još uvijek idealizmom u sebi, na podacima koji sve otkrivaju i govore. Zašto je Komšić pobijedio na izborima, ali i zašto je Čović izbore izgubio… Sve se to, uostalom, znalo i unaprijed ili se trebalo znati, jer danas su izbori – znanost. Podrobnije o izborima i ukupnim rezultatima drugom prilikom. Zahvaljujući gospodinu Franji Mariću.