Gospodine Čoviću, za koga vi radite?

Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Visok stupanj obrazovanja, hrabrost, odlučnost, poštenje, domoljublje, političko iskustvo i spremnost na odricanje i vlastitu žrtvu, kao i bezuvjetna odanost hrvatskom narodu, nisu reference po mjeri hrvatskog etnobiznismena i Jugoslavena - Dragana Čovića

Više je nego očito da na odgovornim pozicijama gotovo da i nema nikog od istinskih domoljuba iz braniteljske populacije. Ukoliko je, pak, neki branitelj i zalutao u tabor Dragana Čovića, najprije je morao dušu vragu prodati i sa svojom glavom nipošto ne razmišljati, a za sve velikog vođu dopuštenje tražiti, i ne daj Bože, hrvatske nacionalne interese štititi. Jedini interesi koji se moraju bezuvjetno štititi su interesi velikog vođe Dragana Čovića i njegove kriminalne grupacije zvane “Sokolovi”.

Spomenut ćemo da poziciju ministra pravde u VM BiH trenutno obnaša profesor latinskog jezika i rimske kulture, dok se na poziciji ministra pravde F BiH nalazi bivši novosadski student i prijeratni djelatnik SUP-a Orašje. Očekivati da istinski branitelji i braniteljska populacija podupiru i prihvaćaju Čovića i sumnjive likove koji ga okružuju, izdaja je nacionalnih interesa, a likove sumnjive prošlosti (odlikovane pripadnike drugih vojski, udbaše i kosovce koji ga okružuju) od kojih smo se branili i u Domovinskom ratu, kakvi su, primjerice, Čolak, Krešić, Ljubić, Marin, Miličević, Kolobarić, Bošnjak, a koji sada zauzimaju važne pozicije u hrvatskoj kvoti na svim razinama vlasti u BiH, krajnje je naivno.

Nažalost, uvjerili smo se da referenca za dobro pozicioniranje nije domoljublje, stupanj obrazovanja, znanje, iskustvo, već licemjerno i dodvoravajuće ponašanje srpskoj strani. Najeklatantniji primjer takvog ponašanja je pokazao predsjedavajući Doma naroda i bivši ministar pravde BiH, Bariša Čolak, u slučaju hrvatskog branitelja Tihomira Purde, kod zahtjeva za njegovo izručenje Srbiji, kada je Čolak, iako je imao ovlasti da ga oslobodi i ne dopusti njegovo izručenje, ipak to prepustio nekakvim komisijama, ne želeći se zamjeriti svojim beogradskim šefovima. Tu je za spomenuti i njegov službeni posjet Sankt Petersburgu 19. lipnja 2014. u funkciji ministra pravde BiH i potpisivanje memoranduma o suradnji s njegovim ruskim kolegom Aleksandrom Konovalovim i to u vrijeme kada je cijeli zapadni svijet provodio Rusiji mjere izolacije.

Doista smo željeli vjerovati da referenca za ulazak u hrvatsku kvotu vlasti nije sluganstvo pokazano prema nekim drugim središtima moći – beogradskim, sarajevskim, banjalučkim ili međunarodnim – no užasno smo se razočarali uvidjevši zajedničku igru sa srbijanskim i ruskim paraobavještajnim strukturama, što je evidentno iz trenutka uhićenja hrvatskih branitelja iz Orašja i političkih motiva optužnice, a o čemu su Dragan Čović i ekipa bili detaljno upoznati…

Zašto nitko od političkih subjekata nije zatražio od branitelja i braniteljskih udruga da ponude određena kadrovska rješenja, imajući u vidu da se u braniteljskim strukturama nalazi i veliki broj akademski obrazovanih vojnika, dočasnika i časnika, koji su se svojim domoljubljem iskazali u najpogibeljnijim situacijama braneći slobodu i čast hrvatskog naroda u BiH, jasno je iz prethodnog teksta…



Primjerice u SAD-u, Izraelu, Francuskoj, kao i u skandinavskim zemljama, vojni menadžment zbog svog ogromnog iskustva u upravljanju organizacijom, široko je primijenjen u mirnodopskim uvjetima. Angažirani su u vođenju najosjetljivijih resora i institucija iz oblasti sigurnosti, obavještajnih poslova, obrane, civilne zaštite i sl., a isto tako i u javnim poduzećima, upravnim odborima, zračnim kompanijama, kao i na savjetodavnim poslovima i sl.

Potpuno je postalo jasno da je osnovni Čovićev cilj bio otpuštanje branitelja iz službe, često i bez mogućnosti ostvarivanja bilo kakvih prava, umirovljenje, u koje su slani nerijetko i bez njihove volje – mnogi, nažalost, ni to nisu uspjeli ostvariti i to zahvaljujući njegovim naporima da se kazne, jer su rekli nešto što nisu smjeli, te su na taj način okrnjili ugled velikog vođe. Jasno je i kome je u interesu da se branitelje hapsi, šikanira, ponižava i baca na ulicu, kao i na čije usluge se Čović oslanja kada je to u pitanju… Jasno je da su branitelji i braniteljska struktura jedina prepreka suverenom vladanju i pljački hrvatskog naroda u BiH!

Jasno je i to, da je područje sigurnosti i obrane vrlo specifična i osjetljiva tematika, ali za nas hrvatske branitelje je nedopustivo da prednost kod odabira kandidata za hrvatska mjesta imaju oni koji su bili na suprotnim stranama, boreći se protiv hrvatskog naroda u BiH i Hrvatskoj, a danas zauzimaju važne pozicije u strukturama vlasti u BiH i koji su, primjerice, odlikovani odličjima nekih drugih vojski, koji su osuđivani ili protiv kojih se vodi ili se vodio postupak pred domaćim i sudovima u RH.

Naime, u sadašnjim strukturama nemali je broj i onih koji su u bivšem totalitarnom sustavu, te tijekom Domovinskog rata i poraća, radili kao agenti bivšeg SDB-a, KOS-a JNA, i sl. koji se spominju kao egzekutori ili nalogodavci ubojstava hrvatskih političkih emigranata i njihovih obitelji, koji su cijeli svoj radni vijek proveli radeći protiv Hrvata i hrvatskih nacionalnih interesa. Podsjećamo, Parlament EU-a je osudio sve zločine totalitarnih režima i preporuka je da sve članice učine isto, a i one koji nastoje to postati.

Zašto su još i danas nerazjašnjena ubojstva i atentati, odnosno teroristička djela protiv Hrvata u BiH, odnosno hrvatskih dužnosnika i povratnika na hrvatska ognjišta u BiH? Je li Hrvatski narodno sabor (HNS) prepoznao taj problem, te što je poduzeo ili poduzima s tim u svezi? Zašto nitko od hrvatskih dužnosnika javno ne postavi to pitanje? Zašto se zločini prema Hrvatima prepuštaju zaboravu, a nas Hrvate prepušta srpskim i muslimanskim progonima?

Zašto se dopušta da to postaje pravilo, pravilo zbog kojeg će se događati nove žrtve, a krivci ostati nekažnjeni ili što je najgore, da krivci i dalje nastavljaju kažnjavati Hrvate koji brane hrvatske interese i Hrvate povratnike na njihova stoljetna ognjišta, Hrvate koji se usude i reći da su Hrvati, Hrvate koji kao jedino ispravno rješenje i preduvjet za potpunu jednakopravnost Hrvata s ostala dva naroda vide u Trećem entitetu ili Herceg Bosni, Hrvate koji su uspješni biznismeni i u svojim tvrtkama zapošljavaju veliki broj ljudi te na taj način sprječavaju iseljavanje hrvatskog puka s prostora BiH?

Zašto je izostala reakcija HNS-a, a i svih ostalih hrvatskih političkih stranaka, u slučaju ubojstva Joze Kafadara koje ima sva obilježja klasičnog terorističkog čina s političkom porukom – zbog čega se šuti o tome? Zašto nitko nije kažnjen za ubojstvo Joze Leutara? Zašto nitko nije kažnjen za ogromne zločine nad hrvatskim civilima i vojnicima tijekom Domovinskog rata? Zašto ne postoje institucije koje se bave problematikom ratnih zločina počinjenih nad Hrvatima i zašto ništa niste poduzeli da se sačuvaju oni ljudi profesionalci, koji su radili na toj problematici da i dalje nastave raditi taj posao? A ne vi, dželati, koji su za druge uništili taj hrvatski sustav koji je radio samo i isključivo sukladno važećim zakonskim propisima u BiH… Je li to primjer kako treba štititi hrvatski nacionalni interes?

Je li bilo tko od Vas zatražio od nadležnih institucija putem parlamenta, ili na bilo koji drugi način, izvješće o poduzetim mjerama i radnjama, kao i rezultatima istrage, ili se ponašate kao i u slučaju atentata na doministra policije F MUP-a, Jozu Leutara, ubojstva hrvatskih policajaca povratnika u središnjoj Bosni i dr. sličnih slučajeva usmjerenih prema Hrvatima i katoličkim vjerskim objektima u BiH, te čekate da bošnjačke i srpske parastrukture ponovno naprave neke nove monstruozne konstrukcije i optuže nevine ljude kao u zadnjem Oraškom slučaju?

Hrvatski nacionalni interesi

I onda nam svima pišate u uši lamentirajući zgrožljivo o srbijanskom i bošnjačkom parasustavu za koji, Čoviću, vi sami najviše radite! Nije li neobično da već desetak godina gospodin Dragan Čović putuje avionom Vlade Republike Srbije, a sadašnjeg predsjednika Srbije, četnika-početnika javno naziva – „Moj Aco“?

Potpis Mire Musića na dokumentu mostarskog Centra službi bezbednosti od 16. studenog 1989. godine

Za koga radi Miroslav Miro Musić, aktualni šef operacija SOA-e i bivši djelatnik hrvatskog veleposlanstva u Moskvi, te bivši djelatnik UDB-e, koji je bio zadužen za hrvatsku emigraciju, ili, kako su je tada običavali stručno nazivati – „neprijateljsku emigraciju“? Je li njegova primarna misija zaštita ustavnog poretka RH ili servis bivšeg Jugoslavena, Čovića? Radi li za Vladu RH ili za velikog vođu Dragana Čovića…? Kome polaže račune – ravnatelju SOA-e, odnosno premijeru Andreju Plenkoviću i predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, a ako njima, zašto ih onda nije na vrijeme obavijestio o namjeri hapšenja hrvatskih generala i branitelja Orašja, iako je za to znao? Ili je njegova misija – zaštita imena i ugleda velikog vođe Čovića? A on, očito, nije upoznat i ništa ne zna o razmjerima kriminala kriminalne grupacije “Sokolovi” koju predvodi šef kriminalne mafije u Hercegovini, kako ga je jednom na predsjedništvu HDZ-a BiH i sama osobno optužila njegova vrlo bliska prijateljica, Borjana Krišto.

Hoće li Miroslav Miro Musić, koji je na mjesto u veleposlanstvu u Moskvi, prema pisanju nekih portala, došao zalaganjem Josipa Perkovića i njegovog klana, odnosno Ive Josipovića i Zorana Milanovića, čija se supruga također slučajno preziva Musić kao i Miro, usprkos svemu, ponovno reći da je Dragan Čović, a ne hrvatski narod u BiH, projekt od nacionalnog interesa čija uspješnost ovisi samo o njemu, kao i zaštita hrvatskih nacionalnih interesa u BiH?

Stoga se prvo treba zapitati – razumije li taj čovjek, uopće, što su nacionalni interesi, te kako se štite, razumije li problematiku rada obavještajnih službi demokratskih zemalja, ili je to pak ostavština bivše udbaške doktrine kojom je zadojen i indoktriniran? Jer, temeljiti strategiju zaštite hrvatskih nacionalnih interesa na liku i djelu kriminalca i kontraobavještajca kakav je Čović, krajnje je zlonamjerno i štetno, a to dokazuje i aktualna situacija. Truditi se po svaku cijenu oprati Čovićev obraz i predstaviti ga kao projekt od nacionalnog interesa, to može samo netko tko je i u bivšem jugosustavu radio protiv interesa vlastitog naroda, netko poput Miroslava Mire Musića. Pritom ga ne smatraju zabadava „Čovićevim potrčkom“ i čovjekom od posebnog povjerenja odnedavnog stanovnika njemačkih zatvora, Josipa Perkovića, osuđenog na doživotni zatvor zbog ubojstva hrvatskog emigranta i domoljuba, Stjepana Đurekovića.

No, to ne treba čuditi kada se zna da je i Miro Musić proizvod iste strukture i iste Udbine kuhinje na čelu sa Stankom Čolakom i njegovim bliskim prijateljem Ivanom Bandićem, generalnim konzulom RH u Tuzli, s kojim je skupa radio na problematici hrvatske emigracije i katoličkog klera kao mladi agent UDB-e. To mu je, ionako, bio bio i obiteljski biznis, računajući da mu je i otac bio agent UDB-e… Znakovito je istaknuti kako je Musića i Bandića u nekadašnji SDB primio osobno Slobodan Šarenac, nekadašnji pomoćnik saveznog sekretara za unutarnje poslove, a u ratu savjetnik Radovana Karadžića za poslove “bezbednosti”.

Glavna Musićeva referenca, kako doznajemo, bila je referenca njegovog oca, koji je desetljećima djelovao kao djelatnik UDB-e BiH u Livnu, Mostaru i Sarajevu, gdje je obnašao dužnost pomoćnika šefa UDB-e za pitanja tehnike i pod čijim su „tehnikama“ stradali mnogi hrvatski domoljubi…

Stoga, ako Dodik kaže da Dragan Čović bolje brani srpske interese od Mladena Ivanića, a Miro Musić, da je „drug Čović – projekt od nacionalnog interesa“, postavlja se pitanje – čije interese zastupa Miro Musić – hrvatske ili orjunaške, te po čijim preporukama djeluje (Moskve ili Beograda)? Koliko je puta u zadnjih dvije godine drug Čović pohodio Beograd (više od 20 puta), a koliko puta Zagreb? Kad god je poželio putovati u Beograd na raspolaganju je imao zrakoplov Vlade RS, koji je po njega dolazio u Mostar i vozio za Beograd…

Stoga treba reći onima koji sumnjaju kamo je više putovao – u ZG ili BG – da drug Čović više voli putovati zrakoplovom nego automobilom, pa ma što to značilo. Pametnom je i to dosta ako već ne zna, ne smije ili ne želi priznati svoje pogreške, svoju ovisnost ili svoju nesposobnost…

Pritom ljudi poput Musića, ni u jednoj normalnoj državi ne bi bili nositelji zaštite nacionalnih interesa. I dok kod nas takvi ljudi zauzimaju najviše pozicije u državi, u Njemačkoj, primjera radi, osuđeni su na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubojstvima hrvatskih emigranata.

Gdje ste vi bili, Ivane Bandiću i Miroslave Musiću, koje ste poslove obavljali kada su vaši šefovi ubijali hrvatske emigrante, a bili ste zaduženi za rad i praćenje tzv. „problematike“ hrvatske emigracije i hrvatskog katoličkog klera????

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI