Govor mržnje?

1
1301
Screenshot youtube, Flickr, LibreShot

U Hrvatskoj postoji Hrvatska pravoslavna crkva, ilegalna organizacija poput Komunističke partije u Kraljevini Jugoslaviji. Bilo bi logično da u skladu sa slobodom vjeroispovijesti koju jamči Ustav Republike Hrvatske, hrvatska administracija registrira Hrvatsku pravoslavnu crkvu te da takav korak podrži i Milorad Pupovac, kao zagovornik 'ustavnog patriotizma' koji podrazumijeva i slobodu vjeroispovijedi kao i pravo na biti ateist, agnostik i slično...

Govor mržnje predstavlja jednu od najproblematičnijih stavki suvremenog Kaznenog zakona u Hrvatskoj. Svoje uporište ima u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima koji je usvojen na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 19. prosinca 1966. godine, a stupio je na snagu deset godina kasnije. Intencija navedenoga pakta je promicanje sloboda govora, poštivanja ljudskog dostojanstva, pravičnoga suđenja, sloboda vjeroispovijesti, pa se sukladno tome i zahtijevalo od članica Ujedinjenih naroda da u svoje zakonodavstvo unesu navedene odredbe.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima u prvi plan stavlja sve navedene pozitivne aspekte ljudskih i građanskih prava, on u 20. članku ograničava slobodu govora iz 19. članka, te izrijekom nalaže da se „svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koja potiče diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, mora zakonom zabraniti.” Potrebna je visoka razina političke i pravničke mudrosti i razboritosti kako bi se izbjeglo upadanje u proturječje kada se radi o primjeni članka koji zahtijeva slobodu govora i onoga koji je ograničava u istom dokumentu Ujedinjenih naroda.

Loading...

U Hrvatskoj je situacija složenija jer je sloboda govora, odnosno preciznije rečeno, mišljenja i izražavanja misli, zajamčena Ustavom Republike Hrvatske, dok Kazneni zakon člankom 174 predviđa kazne za one koji „u cilju širenja rasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje ili mržnje po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina, ili u cilju omalovažavanja, javno iznese ili pronese zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti jedne rase, etničke ili vjerske zajednice, spola, nacije ili zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina”. Ostaje otvoreno pitanje, u kojoj mjeri primjena članka 174 Kaznenog zakona Republike Hrvatske može biti protiv Ustava iste države?

Obično se od jedne članice Europske unije očekuje da na civiliziran način rješava pitanje slobode izražavanja misli i govora mržnje. U državi s dugom komunističkom pravnom tradicijom u kojoj je dominiralo kažnjavanje verbalnog delikta, stječe se dojam da imamo na djelu u većoj mjeri primjenu sankcija protiv govora mržnje, umjesto naglašavanja slobode govora koja je nužno vezana uz poštovanje dostojanstva osobe. Hrvatsko pravosuđe je bilo poseban predmet kritike i prigovora uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Opći je dojam da se situacija s pritiskom političkih i javnih moćnika na pravosuđe pogoršala nakon što smo postali članicom Europske unije. Apsurdne presude braći Mamić, da su oštetili GNK Dinamo, kazneno procesuiranje Luke Modrića, kaznene presude protiv novinara koji su pisali o plagijatima političara – sve je to potvrda da živimo u društvu gdje se ne poštuju osnovni pravosudni aksiomi.

Prošli tjedan imali smo cirkus u Hrvatskom saboru u kojem je izbjegnut fizički obračun predsjednika Vlade i Nikole Grmoje, jednog od najaktivnijih zastupnika iz redova oporbe, zbog pametne prosudbe saborskog zastupnika da se povuče pred premijerom koji je u pratnji tjelohranitelja pojurio prema njemu. Kasnije je palo obrazloženje iz premijerova ureda da smo imali na djelu notorni govor mržnje dotičnog saborskog zastupnika, jer je Vladi spočitnuta veleizdaja, da, naime, više vodi računa o interesima Srbije nego o interesima hrvatske države. Nisam siguran koliko ova Vlada vodi računa o interesima Srbije, ali je moguće da ministrica vanjskih i europskih poslova pokušava biti benevolentna prema Srbiji, jer očekuje da će dobiti njihov glas za svoju kandidaturu za glavnu tajnicu Vijeća Europe.

Kada pogledamo snimku nemilih scena, ostaje pitanje – je li predsjednik Vlade „napravio samo dva tri koraka” ili je bilo, kako tvrde čelnici Mosta, da je „reakcija Plenkovića bila reakcija agresivne, isfrustrirane i nekontrolirane osobe. Pokazao je svojim stavom da nije zreo i ne može voditi hrvatsku Vladu. On je toliko frustriran, kao vol kad ide u kupus.” Ako iz Vlade tvrde da se gospodin Plenković nije htio fizički obračunati s Nikolom Grmojom, nego je samo „napravio 2-3 koraka prema njemu da ga pita na koga je mislio kad je rekao da rade za interese Srbije”, iz perspektive nepristranog promatrača nužno se nameće pitanje – zar gospodin Plenković to isto pitanje nije mogao postaviti s mjesta koje je predviđeno za njega ili sa saborske govornice?

Incident u Hrvatskom saboru između čelnika Vlade i jednoga od najagilnijih članova oporbe, unatoč sramoti, potvrda je da nam barem donekle funkcionira u praksi trodioba vlasti. Sporno je što ne funkcionira Vlada u provođenju interesa države. Prije dvije godine, predsjednik Vlade obećao je građanima kao božićni poklon – otkup dionica INE od mađarske kompanije MOL. Ministar državne imovine, dr. sc. Goran Marić, jedini Hercegovac u hrvatskoj Vladi, dao je na predizbornom skupu HDZ-a u kolovozu 2016. godine u Sisku sljedeće obećanje: „Nikad, ako osvojimo vlast, nećemo dopustiti gašenje rafinerije nafte u Sisku, to javno obećajemo. U protivnom prestat ćemo se baviti politikom”. HDZ je osvojio vlast, Mađari su ugasili rafineriju nafte u Sisku, a ministar Marić udobno sjedi u svojoj ministarskoj fotelji i izigrava hrvatskog domoljuba… To je samo jedan od primjera iz kojih je razvidno da Vlada ne djeluje u interesu svojih građana i da joj je primarni interes samo jedna stvar: kako zadržati vlast.

Najveći domoljub u saborskoj većini koja podržava Vladu, Milorad Pupovac, gostujući u emisiji “Točka na tjedan” na N1 televiziji, predložio je promjenu političke paradigme, da se, naime, počne promicati „ustavni patriotizam”. Na pitanje novinarke – “Što je bio konkretan povod mladih da ne ustanu na himnu u Vukovaru?”, najvjerniji Plenkovićev politički partner izjavio je da ne zna odgovor na to pitanje, ali se on osobno zalaže „za to da se njeguje ustavni patriotizam za sve građane, Hrvate, Srbe, Talijane. To je ustavni patriotizam koji neće samo biti pitanje himne, nego poštivanje zakona.” Pupovac je izrazio žaljenje da Hrvati u njemu još nisu prepoznali patriota: „Sasvim je sigurno da se treba ustajati na himnu, ali ne treba se himna puštati svugdje. Stvaramo li pretpostavke da se poštuje himna, da li oni koji kradu, manipuliraju, koncentriraju političku moć na temelju međunacionalne mržnje, jesu li oni ti koji nas trebaju pozivati na poštivanje himne? Ja se dižem na himnu jednom tjedno za sve koji su me birali, je li mi bolje u Hrvatskoj? Jesam li priznat kao patriot? Nisam. Gleda me se kao četnika, neprijatelja zemlje, nerijetko kao ubojicu slika. Što da na to kažem? Tko je taj koji me može podsjećati na patriotizam pored takvih apatriota, takozvanih domoljuba, koji su sve drugo nego poštovaoci himne i Ustava. Ti da nekoga pozivaju, pogotovo djecu, kada trebaju da ustaju.”

Osobno smatram da je gospodin Pupovac neupitni patriot Republike Hrvatske jer u njoj djeluje kao uspješan političar od njezina osnutka. Bio je konstantno Protagorino mjerilo svih stvari u politici, jer se pitanje poštivanja ljudskih prava u ovoj državi prosuđivalo na temelju odnosa prema nekim nevladinim organizacijama, a posebice prema Srpskom nacionalnom vijeću. Da nije patriot, Pupovac bi živio u susjednoj državi, kao što živi velik dio njegove rodbine. Kada već govori o onima koji „kradu, manipuliraju, koncentriraju političku moć”, volio bih da gospodin Pupovac krene sa čišćenjem vlastitog dvorišta, gdje prije svih mislim na gospodu s Trga žrtava fašizma s kojima godinama uspješno koalira.

Jako mi se sviđa Pupovčeva ideja ustavnog patriotizma. Posebno bih pri tome istaknuo međunarodnopravne standarde o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako su utvrđeni u dokumentima UN-a i Vijeća Europe. Od svih temeljnih sloboda naglasio bih slobodu vjeroispovijesti. Poznato je da je Milorad Pupovac, neposredno nakon smrti Druga Tita, zaposlen na Filozofskom fakultetu u Zagrebu po nalogu Centra za idejno teorijski rad. Mladi istraživač Pupovac dobio je kao partijski zadatak istraživati klerofašističke segmente lingvistike u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Uspostavom demokracije, Pupovac se aktivirao u političkom pokretu UJDI (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu). Nije na odmet spomenuti da je jedan od predsjednika UJDI-a bio dr. Žarko Puhovski, a u Centralnom komitetu su Pupovcu činili društvo Milan Kangrga, Rudi Supek, Predrag Vranicki, Dubravka Ugrešić, Nenad Zakošek i dr. Nakon raspada Jugoslavije, raspao se i UJDI, a Pupovac se oduševio pravoslavljem Srpske pravoslavne crkve, tako da već dvadesetak godina organizira popularni domjenak Srpskog nacionalnog vijeća u povodu Božića Srpske pravoslavne crkve.

Jednoga dana, ako se slučajno dogodi da se neki Hrvat iz estetičkih razloga odluči za pravoslavlje, javit će se problem – kojoj pravoslavnoj Crkvi u Hrvatskoj pristupiti? U Hrvatskoj postoji Hrvatska pravoslavna crkva, ilegalna organizacija poput Komunističke partije u Kraljevini Jugoslaviji. Bilo bi logično da u skladu sa slobodom vjeroispovijesti koju jamči Ustav Republike Hrvatske, hrvatska administracija registrira Hrvatsku pravoslavnu crkvu te da takav korak podrži i Milorad Pupovac, kao zagovornik „ustavnog patriotizma” koji podrazumijeva i slobodu vjeroispovijedi kao i pravo na biti ateist, agnostik i slično.
Pri svakom pravoslavnom Božiću, u desničarskim medijima, osvane poneki komentar kako je mitropolit zagrebačko-ljubljanski, Porfirije, na domjenku u Chicagu prije dvije godine pjevao četničke pjesme, među inima i onu posvećenu kokardi četničkog vojvode Momčila Đujića, ratnog zločinca iz Drugog svjetskoga rata. Pitanje je – kako doktrinalno i moralno povezati sjaj kokarde sa sjajem betlehemske zvijezde? Nisam čuo ni pročitao da je do sada Milorad Pupovac javno kritizirao mitropolita Porfirija zbog pjevanja četničkih pjesama, što je potvrda da zagovara slobodu govora koja je zajamčena Ustavom. Bilo bi dobro da se gospodin Pupovac analogno ogluši na verbalne delikte kada dođu s „druge strane”.
Problem je s „govorom mržnje” da može imati negativne aplikacije u praksi kao što je učinjeno priopćenjem iz Vlade, kako je saborski nastup gospodina Grmoje bio „govor mržnje”. Time se, zapravo, samo bagatalizira i dazavuira stvarni govor mržnje.

  • Rooster

    Milorde milorade,pa ne moraš glasat baš za svaki zakon u saboru
    Hahaaaa