Hrabre odluke, poput islandskih…

0
707
Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Jeste li se uopće u suficitu sjetili, možda kao i Island, svih blokiranih i ovršenih kojima ste istodobno uskratili isplatu božićnice potpisanim i odaslanim dekretom kako ne bi pritom oštetili banke, fondove i slično? Mogli ste, barem, za Božić osjetiti druge izvan postojećeg 'sistemskog' svijeta kojem pripadate...

                     Negdje tamo u vremenima nakon oslobađanja Hrvatske i brzinskog, rezolutnog i  munjevitog slamanja agresorske vojske različitog sastava i teških pregovora s predstavnicima brojnih europskih i svjetskih institucija, organizacija, udruga, zadruga i slično, jedan nam je njihov uvaženi i visoki predstavnik (inače Šveđanin u OESS-u) vrlo jednostavno odgovorio na još jednostavnije pitanje. Po kojem ste kriteriju birani u diplomaciju?

Primarni je kriterij ulaska u diplomaciju u našoj zemlji lojalnost prema njoj, a tek nakon toga slijede obrazovanje (znanje plus sposobnosti), poznavanje svjetskih jezika, stručnost, komunikacijske vještine, otvorenost, elementarna hrabrost, timski rad i slična atribucijska obilježja. Ostali su sudionici razgovora samo potvrdili kako je i u njihovim zemljama isto. Lojalnost prema zemlji koju predstavljaš bila nam je tada u postolujnim pobjedničkim vremenima standardan i neupitan dio dostojanstva prema sebi i drugima, podizan i dosegnut prvenstveno velikim ratnim žrtvama i oslobađanjem zemlje. Nisu današnji pritisci na Hrvatsku izvana i iznutra ništa bitno drukčiji nego postolujni, a pogotovo haaški, samo su sudionici svih razgovora s naše strane različiti.

Loading...

Zapravo, pobjednička postolujna vremena bila su po snazi posebno vanjskih pritisaka, istina postavljanih uglavnom na temelju unutrašnjih gubitničkih formacija, i formalnih čak optužaba u Haagu puno teža. Hrvatskoj se tada izravno i neizravno iz diplomatskih krugova prijetilo uvođenjem sankcija ne prihvati li, zamislite, uvjete populacije koja je izravno činila ili pomagala postupcima i razumijevanjem agresiju na Hrvatsku. Ponekad smo imali osjećaj kako smo ponovno sami kao i na početku agresije, ali nismo bili nikad, pogotovo u „oftherecord” varijanti. Zato je tada trebalo znati, ili barem procijeniti i bez visokih formalnih političkih razina, koji su i kakvi interesi zemlje koju predstavljaš i imati hrabrosti podvući crtu ispod koje Hrvatska ne može ići. Kao uostalom i u ratu kad crtu nisu smjeli probiti.

Nemojte misliti kako i tada nije bilo pritisaka s naše diplomatske razine vezanih za ustupke suprotnoj strani, od ljudi koji su još uvijek tzv. karijerni hrvatski diplomati i bez imalo neugode čuvaju isključivo vlastite financijski i statusno unosne pozicije. Na žalost. Jasan, utemeljen, razložno obrazlagan i branjen, svaki je rezolutni stav uvijek u pravilu uvažavan i nitko ga nije dodatnim pritiscima imao potrebe prelaziti od predstavnika međunarodnih institucija, organizacija i slično. Poneki nam se put činilo kako veliko dio hrvatskih karijernih (zapravo karijerističkih) diplomata, ne posjeduje niti elementarnu lojalnost prema Hrvatskoj, a nismo bili sigurni niti koju zemlju predstavljaju. Ništa nas zato danas niti ne čudi svima vidljiva sterilnost hrvatske tzv. karijerne diplomacije spram ključnih pritisaka izvana prema Hrvatskoj, kad se susjedi zažele malo našeg mora, dijela kopna ili pak strateških točaka unutar nacionalnog ili državnog prostora.

Ponavljamo, lojalnost zemlji koju predstavljaš, obrazovanost, pismenost, intelektualne pretpostavke i elementarna hrabrost, osnova su razumijevanja hrvatskih interesa za koje   ne trebaš usmenu ili pismenu potvrdu političkog, koalicijskog, nedefiniranog osrednjeg ili pak nekog drugog nadređenog miljea, kako bi pokrio vlastite slabosti i očuvao poziciju isključivim partijskim, političkim ili osobnim bezkriterijskim biranjem. Pogotovo ako si ministar ili ministarka. Hijerarhijsko traženje stavova, odluka, misli i postupaka do samog vrha, odlika je upravo neuređenog, nestabilnog i strogo centriranog sustava, kojom se po osnovnoj logici djelovanja sužava prostor, gubi širina i brzina odlučivanja i u konačnici pokazuje velika slabost, nespremnost i nepripremljenost prema pritiscima. Dostojanstvo prema zemlji i puku kojeg predstavljaš u takvom modelu funkcioniranja i odlučivanja, ponajmanja je briga uglađenih pregovaračkih salona, kao uostalom i reakcije  istog tog puka u kojima se jasno vidi nezadovoljstvo, apatija, sumnja i razočaranje. Zato im se i odlazak u novo i nepoznato, čini većim izazovom, nego ostanak, protest i čekanje promjena. Terminalna faza dostojanstva ili samo novi oblik hrvatskog podaništva?

  1. Standardne hrvatske božićne slike nisu zaobišle niti Hrvatsku naših dana. Prepuna Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava i zgusnuti protokolarni prvi redovi uvijek su služili kao potvrda pripadnosti i uvažavanja tradicijskih hrvatskih katoličkih vrijednosti. Makar samo formalno. Najveći hrvatski sveti blagdan niti ovaj put nisu imali hrabrosti, volje niti želje javno uvažiti koalicijski partneri recentne hrvatske stabilnosti, pokazujući time kako im do prevladavajućeg puka u Hrvatskoj – uopće nije stalo. Nasuprot tome razdraganost različitosti u ‘Westinu’, pa i prozivke upitnih po puno toga, prema onima kojih tamo nije bilo, ponovno su Hrvatskoj poslali sliku i poruku manjinske bahatosti, koja uvijek svjesno podiže tenzije nerazumijevanja hrvatskih identitetskih realnosti. Priznavanje samog sebe i podanički odnos hrvatskih vlasti prema tome, svaki je put novi iskorak prema – terminalnoj fazi.
  2. Božićne pak slike uređenih zemalja izgledaju sasvim drukčije i mogle bi nam biti uzor. Kao uostalom i zemlja iz koje dolaze. Zemlja naše zahvale i velikog uvažavanja. „Nezaposlene osobe na Islandu primaju ‘božićne bonuse’ kao i svi drugi građani. Islandsko Ministarstvo za socijalni rad priopćilo je da će nezaposlene osobe, koje su registrirane na zavodima za zapošljavanje, dobiti božićne bonuse u prosincu u iznosu od 65.162 kruna, odnosno 530 eura. Osobe s više djece će dobiti 4 posto veće bonuse u odnosu na ostale nezaposlene“. (N1, 16.12. 2017.).

Tako to rade oni koji razumiju ljude oko sebe i njihove potrebe. A Hrvatska? Otuđena po puno toga, slavi proračunski suficit: „U petak smo zaključili riznicu i platili sve uneseno u sustav. Godina 2017. je bila povijesno uspješna… možemo reći da smo u odnosu na originalni plan 5 milijardi ostvarili bolji rezultat… Posebno treba spomenuti, kada se sve zbroji u državni proračun, proračun opće države u 2017. je bio u suficitu” (Direktno, 01.01.2018.). I…?

Jeste li se uopće u suficitu sjetili istih kao i Island, ili možda svih blokiranih i ovršenih kojima ste istodobno uskratili isplatu božićnice potpisanim i odaslanim dekretom kako ne bi pritom oštetili banke, fondove i slično? Mogli ste, barem, za Božić osjetiti druge izvan postojećeg „sistemskog” svijeta kojem pripadate. Mogli ste najaviti i formiranje posebnog fonda za otkup dugova hrvatskih građana i postupno ga pretvoriti u investicijski fond kako bi zaštitili i ljude i njihove domove… Mogli ste…, ali niste! Uostalom, prava je porezna  reforma uvijek vezana za smanjivanje poreza za koje svi u Hrvatskoj znaju kako opterećuju i gospodarstvo i ulagače i stanovništvo. Usput, dostojanstvo se populacije koju vodite brani hrabrim odlukama, poput islandskih.

  1. Znanstvenici, kao najamna i apologetska radna snaga političkog sustava, otužna je slika hrvatske stvarnosti, kojom se mladima koji pokušavaju ostati jasno poručuje kako i oni koji bi trebali imati jasan i znanstveno utemeljen stav, saginju glavu pred političkim diktatom stranačke hijerarhije i poslušnosti. Tko će ostati ako i mi koji postavljamo zakonitosti i logiku djelovanja u svojim predmetnim djelatnostima, nismo u stanju iza njih stati, već samo pionirski stajati dok su usmjerene kamere iza nedodirljivosti stranačkih čelnika? Još su nam uvijek pred očima slike ministra i državnog tajnika pridošlih u politički sustav s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kada svom snagom i silinom brane postupke istog tog sustava, niti sami ne vjerujući u ono što izgovaraju… Dostojanstvo znanstvenika prenijeti na studente dok istodobno poslušno stojite iza osoba kojima su znanost i znanstvena logika daleka obala (ne mislim pritom na pravu i neponovljivu ‘Daleku obalu’ i Bana), postaje problem koji odlazeći ne žele više gledati. Zato evo malo i Njih:

„Ja bih ugledao sunce kad bih ugledao nju

ja bih imao ljepotu da je pored mene tu

ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj

mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”. 

  1. Saginjanje glave pod pritiscima izvana bez rezolutnih odgovora formalnog političkog sustava, ostavlja trag nemoći u hrvatskoj javnosti i pomalo osjećaj povlačenja i nebrige za mišljenja, osjećaje i stavove. Posljedice su vidljive u odgovorima prilikom anketiranja i intervjuiranja na pitanje: Zašto želite otići iz Hrvatske? Nisu to više prevladavajući odgovori vezani za ekonomska pitanja – zaposlenost, visinu primanja i slično, nego za način upravljanja Hrvatskom, povjerenje u politički sustav, neizvjesnu budućnost u Hrvatskoj, itd. Odgovor je dužnosnika s druge strane na sve to isti. Nemojte naše postupke gledati tamnim pogledom, nego pokušajte razumjeti. Inače će vam sve objasniti momak koji „konta”. Zapravo nam je svima lijepo. Svima koji slijede i gledaju u Sunce.

Nasuprot s osmijehom prihvaćanih vanjskih pritisaka, prema unutra treba biti čvrst prema svima, a posebno onima koji nas ne razumiju i žele nekakve promjene na bolje. Kakve promjene, kad je dobro s nama. Spremnost na unutrašnju kontrolu i rezolutnost postupanja unutar stranaka ili Hrvatske, samo je odraz formiranja stranačkih kasti i vojski za koje važi vojna hijerarhija, lako prenosiva i na ukupnu populaciju. Sve suprotno u odnosu na vanjsko djelovanje, kao potvrda isključivog čuvanja Hrvatske za sebe.

  1. Vodeće stranke u svom nazivu imaju i nominalno demokratsku atribuciju, koja bi trebala podrazumijevati širinu okvirnih političkih stavova, javnu ili barem unutarstranačku raspravu o ključnim problemima suvremene Hrvatske, uvažavanje mišljenja stranačkih intelektualaca i uopće akademske zajednice, naviknutost na misaone različitosti i puno još toga. Ne, nema toga, već se stranački problem svodi na to, kontrolira li predsjednik cijelu stranku ili ne. Kakva apsolutna kontrola stranke i slični postupci u demokratskim strankama i navika sukladno tome kontrole cijelog društva? Zato i imamo razinu podaništva koja je sustavno razorila gotovo sve vrijednosti u društvu i usmjerila mlade prema van. Dostojanstvo i briga prema drugima izvan stranačja? Nepoznata kategorija!
  2. Kontrola stranke i pojedinaca u njima, ostavljanje dojma u javnosti, vlastiti izbor kadrova, usmjeravanje energije prema političkom suparniku, negiranje logičkih zakonitosti i cijeli još spektar nepotrebnog djelovanja i gubljenja snage i vremena, ne ostavljaju baš puno mogućnosti sagledavanja i razumijevanja najvažnije problematike danas u Hrvatskoj. Još manje odlučivanja. Sasvim je sporedno što Hrvatska demografski nestaje, dok smo mi stabilni sa svojima.
  3. Hrvatski interesi? Izgubljeni negdje „na putu prema dole”, kako nam pjevaju veliki ‘Pipsi’ iz Utrine i Zapruđa:

Na putu prema dole

Mornari ti mašu

Žene te vole

Na putu prema dole

Jedino što trebaš više nemaš…