Nevjerojatan primjer izborne stranačke iracionalnosti dogodio se između predsjedničkih i nacionalnih izbora 2015. godine. Kao pouka kako stranačka poslušnička hijerarhija može funkcionirati izvan stvarnosti i znanstvene logike i kako stranačka isključivost i politička sebičnost mogu negativno utjecati na političke i društvene procese kasnije
Prije objavljivanja Hrvatskoj nužnog novog izbornog sustava, kojim bi se izborni proces i njegovi rezultati usmjerili prema potrebama ukupne hrvatske populacije, umjesto isključivo stranačke, valja se prisjetiti političkih postupaka i odluka kojima se krenulo na put prema demografskoj i razvojnoj neizvjesnosti. Nevjerojatan primjer izborne stranačke iracionalnosti dogodio se između predsjedničkih i nacionalnih izbora 2015. godine. Kao pouka kako stranačka poslušnička hijerarhija može funkcionirati izvan stvarnosti i znanstvene logike i kako stranačka isključivost i politička sebičnost mogu negativno utjecati na političke i društvene procese kasnije.
Nekoliko mjeseci prije nacionalnih izbora 2015. godine, pobjeda HDZ-a na izborima činila se manje-više svima izvjesna i pitanje je bilo samo tehnike kako privesti kampanju i izbore kraju. Nije bilo više pitanje relativne pobjede, već apsolutne, pa čak i dvotrećinske. Potvrđivale su to uglavnom i sve ankete, politički analitičari, dežurni komentatori svega u Hrvatskoj, a sigurnost koja se uvukla u tadašnji stranački vrh bila je potpuna i do te mjere razvijena da se nije više pazilo niti na ljude koji sve to trebaju provesti, niti na liste koje tomu trebaju pripomoći, niti na upozorenja kako nije još sve gotovo… ni na što, što bi moglo ugroziti konačnu pobjedu.
Puno teorija nakon izbora…
Sigurnost je podigla samosvijest do mjere uživanja u budućim ministarskim i drugim funkcijama, gotovo ne primjećujući upozorenja razumnih kako ipak treba izbore prije svega dobiti i privesti kraju. Odmak od stvarnosti je bio toliko velik da su sve sumnje proglašavane neprijateljskim djelovanjem, potvrđujući po stoti put stranačku/partijsku iracionalnost u Hrvatskoj. Sam put od sigurnog dobivanja izbora do potpune neizvjesnosti je bio jako kratak i ući će u političku antologiju kao nemoguća misija ili umjetnost gubljenja. Što se dogodilo? Zašto? Koji su uzroci tome? Je li se moglo pretpostaviti? Koje su to bile prijelomne točke?
Puno je pitanja bilo tada bez odgovora (pogotovo u stranačkom vrhu) i jako malo relevantnih informacija iz kojih je bilo moguće složiti mozaik i pratiti logički slijed zakonitosti. HDZ-ov dotadašnji izborni stroj radio je gotovo savršeno i njime se upravljalo bez ozbiljnijih poteškoća na prethodnim izborima, a dobiveni su prije toga lokalni, dvoji europarlamentarni i predsjednički izbori. Pogotovo su važni ovi zadnji koje je bilo gotovo nemoguće dobiti. Ipak, već i tada se vidjelo kako neke stvari nisu bile posložene.
Uigran tim, iskustvo sa četiri dobivene izborne pobjede, velika prednost u svemu i puno još toga, nasuprot nevjerojatno neučinkovitoj Vladi, trebali su samo rutinski dovesti izbore kraju. Ali nisu. Zato je istraživački izazov upravo na ovom primjeru bio velik i svi su redom bili jako iznenađeni s rezultatima izbora. Iznenađujuće je bila i velika otvorenost u tumačenjima. Puno smo teorija nakon izbora čuli, puno priča koje nismo mogli provjeriti, ali ipak ih je bilo dovoljno logičkih iz kojih je moguće bilo složiti uzročno-posljedični slijed.
Prvo je trebalo krenuti od objave sastava HDZ-ovog Izvršnog izbornog stožera s prošlih predsjedničkih izbora i sastava izbornog stožera Predsjednice, kako bi se uočilo da tu uopće nije riječ o istim ljudima. Istina, neki su od njih bili konstanta u sva 4 ili 5 izborna stožera, ali bilo je i velikih promjena. Posebno su se tada novinari zanimali za članstvo u Izvršnom izbornom stožeru autora ovog teksta, jer su znali kako je upravo autor na sastancima IIS-a HDZ-a uvijek bio kritičan i upozoravao na probleme koje su, naravno, vidjeli i drugi, ali se nisu usudili zbog osobnih interesa uopće iznositi. Na sve upite uslijedio je uvijek jasan odgovor: „Sve ono što sam imao reći imao sam hrabrosti izreći i na Stožeru, bez obzira na njihovu ljutnju. Istina je, upozorio sam ih i pismenim putem što se može dogoditi uz osrednje ljude koje su forsirali i uočavajući trendove kroz posredne pokazatelje. Toliko”.
Novi ljudi poremetili odnose
Primjer puta prema neizvjesnosti trebao bi svima značiti učenje na vlastitim, nikad priznatim greškama, naravno, jer vrh stranke nikad ne griješi. Ne bi to bio posebni problem kad se ne bi izravno negativno reflektirao na hrvatsko društvo u cjelini.
• Pobjednički tadašnji HDZ-ov Izvršni izborni stožer, usprkos velikim problemima koje je imao u predsjedničkim izborima (smijenjen šef Stožera mjesec dana prije izbora, paralelno djelovanje, itd., ali to je već poznato) dobio je novu direktoricu i već je tada bilo jasno kako se neće moći postupci iz lokalne kampanje prenositi na nacionalnu razinu i kako će pozicija direktorice u stranci i njeni stavovi utjecati na postupke IIS-a. Puno je ljudi kasnije reklo kako je upravo direktorica svojim pristupom, teretom i javnom percepcijom postala problem Stožera, posebno jer se – petljala u sve. I nije nam jasno kako je uopće bilo moguće, da se u, ipak, uigrani sustav postavi u njegov zapovjedni dio – potpuno nova osoba. Izazvalo je to popriličnu anarhiju u djelovanju. Zapravo smo blagi u izričaju kako su to drugi opisivali. Naravno, kasnije nakon izbora, dok su u predizborno vrijeme nijemo slijedili put u neizvjesnost bez prigovora. Stranački hrvatski kadar kao potvrda nevjerojatne neselektivnosti u izboru.
• Druga je novina u tadašnjem izbornom ciklusu bila, dovođenje i nove osobe na čelo PR tima i novog glasnogovornika. Odmah treba naglasiti kako novi glasnogovornik za ovu priču nije primaran. Dolaskom nove čelne osobe PR službe, koju su svi novinari dobro poznavali, kako kažu, po poprilično netolerantnom načinu postupanja i ponašanja ničim utemeljenim, dodatno su se poremetili, ipak, na neki način ustaljeni i kako-tako postavljeni odnosi. Već su se ova dva rješenja pokazala kao upitna, jer nitko od njih nije mogao upozoriti stranački vrh o trendovima koji su, ipak, najavljivali moguće probleme.
• Manje-više svi su u razgovoru potvrđivali kako je upravo PR služba možda i najproblematičniji dio cijelog Stožera, jer nikom nije bilo jasno, kako je moguće kretati na izbore s najnepopularnijom osobom u Hrvatskoj, kraj tadašnjeg premijera. Djelovanje PR-ovaca posebna je priča, jer uvijek pokušavaju nametnuti percepciju o svojoj problematici kao najvažnijoj, važnijoj čak i od programa, ljudi, skupova, sadržaja… Kako su bili u svakodnevnom kontaktu sa stranačkim vrhom, to su i mogli, usprkos svemu, iako je čelni čovjek istodobno bio i najnepopularnija osoba u državi. Nešto, dakle, nije bilo dobro posloženo. Konačno i bivši je premijer bio jedno vrijeme najnepopularnija osoba Hrvatske, ali je u ključnim izbornim trenucima imao savjetnika(e) koji su mu bez straha i divljenja ukazivali na potrebnu promjenu ponašanja. Kad nemate izraženu osobnost, onda ju ne možete predlagati niti drugima, a u ovom slučaju je to bilo nužno, umjesto povlađivanja i potvrđivanja svega što je vrh stranke izrekao.
Stranačka mašinerija bez znanstvene logike
• Treća novina bila je dovođenje novog tima za istraživanje javnog mnijenja, kojem se bez zadrške vjerovalo i koji je na osnovu samo parcijalnih istraživanja stao nasuprot svih ostalih anketarskih kuća i koji se nametnuo stranci, tada kao jedini mjerodavan bez ikakve sumnje. Ankete koje su provođene, dodatno su uljuljale stranačko vodstvo i sam Stožer, pa su njihovi rezultati istraživanja po izbornim jedinicama već potvrđivali izbornu pobjedu kao sigurnu. Na taj se način stvorio tim unutar Stožera, mjerodavan za sve, pa ostali članovi Stožera nisu bili niti potrebni u bilo kakvim prosudbama. Posebno u razdoblju izostanka glavnog tajnika stranke. Zato su konačni rezultati bili pravi šok za stranačko članstvo u atmosferi uvjeravanja i ponašanja već dobivenih izbora.
• Prateći kroz novinska izvješća događanja vezana za Program stranke na izborima (gospodarski i izborni), jednim od ključnih događaja može se smatrati otkriće kako je po nazivu, sadržaju i vizualnim rješenjima nešto slično ranije već viđeno, u tzv. prnjavorskom programu. Moguće je, jer više nisu postojali recenzenti programa, jer se Izvršnim izbornim stožerom upravljalo po osobnom nahođenju i jer osim stranačkih poslušnika, ostali, pogotovo znanstvenici, više u sigurnoj pobjedi nisu bili bitni. Ponovno je na djelu bila isključivo stranačka mašinerija imuna na svaki oblik znanstvene logike. Velikim strankama, kojima je osnovna funkcija vođenje države i njezina razvojna strategija, to se nije smjelo dogoditi, ako ništa drugo onda zbog odgovornosti prema hrvatskoj ukupnoj populaciji.
• Koncepcija kampanje s velikim stranačkim skupovima, također kažu mnogi u razgovoru, nije puno pomogla, iako nije niti odmogla, ali se trošila energija na obraćanje istomišljenicima, stranačkim ljudima, koje nisu puno uzbuđivala djelovanja u kampanji kojima je trebalo javnost uvjeriti u snagu stranke u budućem vođenju Hrvatske. Zato jer je, eto, pobjeda sigurna i zato je i, zaista veličanstvena atmosfera u Areni na završnom skupu, dodatno uvjerila mnoge u sigurnu pobjedu. Zanos je, istina, u svemu u izborno vrijeme poželjan, ali on nije smio zamagliti pogled i na neke druge pokazatelje, pa i ankete drugih agencija koje su upozoravale na oprez u prosudbama.
• Malo nas je zbunjivalo, a birače očito još i više, stalno pojavljivanje na javnoj sceni uvijek istih osoba iz stranke, naravno osim vrha stranke što je normalno i očekivano, čija energija nije bila niti blizu na istoj razini kao, recimo, energija članstva u Areni na završnom skupu. Prezentacije Programa, sudjelovanja u emisijama, aktivnost u raspravama, itd., odrađivale su se sukladno općoj pobjedničkoj atmosferi kao da je već sve gotovo pa, eto, niti nije potrebno puno toga obrazlagati, a još manje dokazivati, potvrđivati to s najboljim ljudima, boriti se i trošiti energiju. Osim toga, stalno isti ljudi iz različitih stranačkih vremena, nisu puno toga novog i optimističnog biračima mogli donijeti. Druga vremena s istim stranačkim ljudima potvrđuju samo isto: zaštitu osobnih pozicija, političku kontrolu svega i sasvim nevažni demografski nestanak Hrvatske. Politički obrazac u kojem nema altruizma.
S kime u ‘osvajanje’ Hrvatske?
• Prateći druge kampanje s raznolikim pristupima, u ovoj smo uočili kako je osnovni pristup bio usmjeren primarno prema napadanju političkog protivnika, pa čak i političkih protivnika, zaboravljajući pritom isticanje svojih vrijednosti, ljudi, projekata, programa i posebno svojih sposobnosti vođenja države. Takav pristup podiže intenzitet izborne kampanje u početnom razdoblju, ali s vremenom dobiva negativni povratni efekt i ne privlači dovoljno one koji nisu još sigurni za koga glasati ili, pak, birače iz šireg političkog spektra nezadovoljne načinom vođenja zemlje vlastite ili srodne političke opcije. Velika je to greška političkog i izvršnog izbornog stožera (dominantno čelnih ljudi) i samog PR tima.
• Signifikantnim se činila objava stranačkih lista do kojih je još uvijek postojala izglednija anketarska prednost, ali nakon njihove objave s puno starih imena (ne mislimo tu na godine), dolazi do izjednačavanja podrške birača. Naime, birači su još uvijek vjerovali (pa i mnogi članovi stranke) kako će se u „osvajanje” Hrvatske krenuti s novim, obrazovanijim i sposobnijim ljudima koji nisu bili temelj ranijih političkih sustava, kako će se po uzoru na predsjednika Tuđmana okupiti i javne osobe iz kulture, sporta i znanosti kojih je puno koji podržavaju stranku kroz odbore. Međutim to se nije dogodilo jer, iako, kako su govorili ima 80 posto novih ljudi na listama, zapravo je bilo na prvim mjestima više od 90 posto onih koje gotovo ne podržava niti članstvo, a pogotovo ih ne podržavaju birači koji su željeli glasovati za stranku, a nisu njezini članovi.
• Analizirajući rezultate tadašnjih izbora, jasno je uočljivo kako je stranka izbore, zapravo, izgubila u Zagrebu, kako novi izbori ne nose nikakve promjene, kako se s promjenom vodstva obrazac vladanja Hrvatskom ne mijenja… i puno još takvih – kako.
• Puno bi se također još toga moglo razmotriti, puno suptilnosti otvoriti, puno razloga uočiti, puno poveznica naći, puno uzročno-posljedičnih zakonitosti uočiti i uvijek konstatirati kako nam je način upravljanja državom, zbog ljudskog potencijala u stranačkim redovima – najveći problem. A Hrvatska i dalje demografski nestaje u mirnoći i stabilnosti vladanja. Istih.