Hrvatska – ideološki još debelo u Jugoslaviji…

0
1336
ilustracija

Pogrešno je tvrditi da su oni, koji su iz SKH prešli u HDZ, učinili čin samolustracije, kao što je pogrešno misliti da su članovi SKH-SDP-a, presvlačenjem odijela, od sljedbenika diktatora Tita, preko noći postali - demokrati. Bez potpunog obrata duše, to jednostavno nije moguće i zbog toga je Hrvatska danas na samom začelju Europe. Dogovorna politika, dogovorna ekonomija, imamo Hrvatsku, a još uvijek smo ideološki debelo u Jugoslaviji...

Za potpuno razumijevanje turbulencija na političkoj sceni u Hrvatskoj danas, kako bi dijagnosticirali povijest bolesti i odredili moguću terapiju, potrebno je analitički se vratiti u vrijeme neposredno prije raspada bivše diktatorske Jugoslavije, a još više u prve dane, takozvane tranzicije iz jednopartijskog u demokratski, višestranački politički sustav. Silnice tadašnjih, danas već povijesnih događaja, pred našim očima iz dana u dan prelamaju se preko leđa SDP-a, ali ni HDZ nije ekskulpiran ni izuzet iz te iste političke košare.

U tom predtranzicijskom vremenu sloma diktatorske Jugoslavije došlo je do masovnog presvlačenja odijela, promjene šminke, došlo je do profanog „aggiornamenta“ koji se očituje u histeričnom bacanju partijskih knjižica SKH i prelasku komunista u HDZ.  Ali, isto tako,  osnivanjem partije SKH-SDP, bivši vjerni sljedbenici i apologeti Titove Jugoslavije, bacanjem diktatorskog i oblačenjem demokratskog odijela, poslali su nam poruku da su preko noći postali – ljubitelji demokracije, ljubitelji slobodne i neovisne Republike Hrvatske. Aggiornamento, u svojoj klasičnoj filozofskoj definiciji, nije se dogodio, nije se dogodila katarza, metanoja i tranzicija iz diktatorskog u demokratski duh i mi danas, još uvijek  okovanog  duha, bauljamo u lancima kaljuže predtranzicijskog vremena.

Loading...

Nije dovoljno promijeniti odijelo, promijeniti boju partijske knjižice, već je potrebna domoljubna duhovna obnova, kao jedina pretpostavka vjere u novu Domovinu. A iskrena vjera u novu Domovinu, zapravo, je jedina pretpostavka i preduvjet za bilo kakav oblik prosperiteta i blagostanja. Čini mi se, potpuna je pogreška tvrditi da su oni koji su iz SKH prešli u HDZ, učinili čin samolustracije, kao što je pogrešno misliti da su članovi SKH-SDP-a, presvlačenjem odijela, od sljedbenika diktatora Tita, preko noći postali – demokrati. Bez potpunog obrata duše, to jednostavno nije moguće i zbog toga je Hrvatska danas tamo gdje je, na samom začelju Europe po svim relevantnim pokazateljima. Jednostavno, dogovorna politika, dogovorna ekonomija, imamo Hrvatsku, a još uvijek smo ideološki debelo u Jugoslaviji…

Destruktivni politički procesi u SDP-u

Slom i potpuni raspad današnjeg SDP-a ima svoje duboke korijene koji sežu u vrijeme demokratskih promjena i činjenica je da se SDP ne može otrgnuti iz zagrljaja duhova toga mračnog  vremena. Za bolje razumijevanje današnjih  destruktivnih političkih procesa u SDP-u,  bilo mi je potrebno osobno konzultirati  prof. Zdravka Tomca, a još više s razumijevanjem pročitati neka njegova kapitalna književna djela. Prof. Tomac, čovjek koji ima stotine političkih utakmica u nogama, dragocjeni povijesni  svjedok prelamanja politika od SKH do demokratskih promjena, a danas iskreni promotor demokracije i domoljublja, završio je odbačen kao izdajica. Politički ga je eliminirao nekadašnji prijatelj i partner, Ivica Račan, o čemu prof. Tomac svjedoči u svojoj knjizi „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“.

Na isti način odbacuju ga današnji tzv. desničari zbog njegove komunističke prošlosti, a da nikada nisu pročitali ni redak iz Tomčevih djela. I baš to mi je dokaz da Tomčeva promocija suverenizma i domoljublja, koja se kao crvena nit provlači kroz njegov cijeli političko-književni opus od 26 knjiga, nije aggiornamento kao floskula u smislu profanog presvlačenja odijela, već je to iskrena duhovna obnova na temeljima vjere u Boga, Domovinu i demokraciju. Pišući ove retke, svjesno se izlažem opasnosti da me ortodoksna lijeva falanga dodatno proglasi ustašom, a takozvana „desnica“ – mentalnim komunistom. To se svakodnevno događa prof. Tomcu, a tome sam bio živi svjedok na Trgu bana Josipa Jelačića.

Kada danas analiziramo postojeće rasulo u SDP-u, bitno je još jednom detektirati politike koje su u značajnoj mjeri označile strateški smjer političkog djelovanja te partije. Naime, ono što je bitno za SDP i za današnje stanje u Republici Hrvatskoj,  jest to da se tog 25. lipnja 1991., SDP u Hrvatskom državnom saboru izjasnio protiv proglašenja suverene i samostane Republike Hrvatske.

Naime, zastupnici SDP-a, tada stranke pod nazivom SKH-SDP (Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena), na čelu s pokojnim Ivicom  Račanom, demonstrativno su napustili Sabor prije glasovanja o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. SDP je tada kroz amandman iznio jasan ucjenjivački stav kako bi se Hrvatskoj, kroz deklaraciju o neovisnosti,  istodobno trebalo omogućiti novo udruživanje u neku novu konfederalnu Jugoslaviju. Takav stav i zahtjev SDP-a nije se dogodio slučajno.

Naime, samo nekoliko dana prije izglasavanja hrvatske neovisnosti u Hrvatskom državnom saboru, u Sloveniji, u Otočcu ob Krki, održan je sastanak komunističkih glavešina republika bivše Jugoslavije pod predsjedanjem Ante Markovića, a zaključak tog sastanka je bio sljedeći – dopustiti raspad Jugoslavije i odmah započeti stvaranjem neke nove konfederalne Jugoslavije. Zaključke tog sastanka Ivica Račan je doslovno prepisao i pretočio u svoj amandman čime je, zapravo, potvrdio da je SKH-SDP protiv raspada Jugoslavije, a samim time i protiv samostalne i neovisne Republike Hrvatske.

Mentalni komunisti samo presvukli odijela…         

SDP nikada nije odustao od te politike, nikada se esdepeovci nisu distancirali, ispričali, pa je tu politiku podjednako snažno podupirao Ivica Račan, kao i njegov nasljednik,  Zoran Milanović. Do prividnog pomirenja te dvije suverenističke i neojugoslavenske nepomirljive struje, došlo je početkom brutalne velikosrpske agresije na Hrvatsku, u poznatoj Tuđmanovoj pomirbi. Ta pomirba preko floskule ZAVNOH-a formalizirana je u Vladi  nacionalnog jedinstva, a zapravo je u pravoj maniri političke ucjene rezultirala neviđenom pljačkom hrvatskih ekonomskih resursa.

Mentalni komunisti koji su presvukli odijela, bili oni iz SDP-a ili HDZ-a, pristali su na hrvatsku samostalnost pod uvjetom da ostanu kao staro-novi gospodari Hrvatske. Predsjednik Tuđman, ne htijući u ratnom vihoru otvarati novi unutarnji sukob, nije ima nikakvog izbora, pa je u dobroj  vjeri pristao na taj „deal“, naivno vjerujući u snagu  demokratske obnove, a zaboravio je  pri tome na osnovnu političku definiciju – da će oni koji se domognu bogatstava, jer novac je moć, u budućnosti vladati Hrvatskom. A to su oni koji nikada nisu doživjeli aggiornamento u pravom duhovnom smislu, već su i danas debelo jednom nogom u bivšoj Jugoslaviji.

Nakon sramotnog potonuća Šeks-Sanader-Kosoričinog HDZ-a, kada ih je Zoran Milanović potukao do nogu, činilo se da je došlo vrijeme za konačan obračun s Hrvatskom – „slučajnom državom sa slučajnim narodom“ – državom koja je proglašena neuspjelim eksperimentom. Drčni i prepotentni galamđija, Zoran Milanović, nakon posrnuća HDZ-a imao je osjećaj da će vladati vječno, pa je svoj prvi mandat odlučio žrtvovati za obračun sa svim institucijama Hrvatske, urušavajući sve potencijalne stupove suvereniteta.

Plaćenički, sumanuto, izvršavao je zadaće vladara i pljačkaša Hrvatske, brutalno stvarajući razdor u Hrvatskoj politikom – „Mi i oni“. I naravno – pogriješio je. Njegove mrziteljske politike izazvale su neminovnu reakciju, stvorile su Tomislava Karamarka i domoljubnu koaliciju, što je ujedinilo šutljivu domoljubnu hrvatsku većinu. Rezultate smo mogli vidjeti u nizu od pet izbornih pobjeda, a kruna tih pobjeda je bila osvajanje Pantovčaka i  micanje neojugoslavena Josipovića i Titovih simbola s tog svetog hrvatskoga brda.

SDP je danas u krizi vlastitog identiteta, u raljama svoje vlastite političke ideologije. Ne mogu nastaviti rušiteljsku i gubitničku politiku Ivice Račana i Zorana Milanovića, a istodobno nisu sposobni definirati novu socijaldemokratsku politiku s naglaskom na rad nasuprot kapitalu. Čini se da im je Božić ukrao Andrej Plenković, jer upravo je on od HDZ-a stvorio lijevu liberalnu stranku, o čemu svjedoči velik broj njegovih kontinuiranih političkih poteza – od neprincipijelne koalicije, preko ratifikacije Istanbulske konvencije, Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, pa onda donošenje Zakona o zatvaranju arhiva, Zakona o koncesijama, do poklanjanja obrazovne reforme liberalima.

S Plenkovićem su samo domoljubi lustrirani…

                      Plenkovićev „veliki uspjeh“ u aferi Agrokor već sada neodoljivo smrdi na nastavak dogovorne ekonomije u Hrvatskoj pod palicom moćnih ruskih banaka. Jadna smo mi zemlja ako će nam klirinška Rusija diktirati uzuse tržišne ekonomije. Dakle, po svim političkim parametrima,  HDZ se pretvorio u onakvu partiju kakva bi trebao biti SDP i samim time SDP-u više nema mjesta na hrvatskom političkom tržištu. SDP-u ne preostaje ništa drugo, nego  da umjesto socijaldemokratske politike rada, forsira politiku roda i rodne ideologije, ali na njihovu žalost, Andrej Plenković im je oteo i tu igračku.

SDP-u prijeti konačan slom ako Bernardić ne uspije iz partije očistiti komunističke jastrebove i uploviti u veliku koaliciju s HDZ-om na tragu HNS-a. koji je iz svojih redova prividno uklonio Vesnu Pusić, kao jednu od najvećih ptica grabljivica. Ništa manji grabežljivac nije ni Goran Beus Richembergh.

Veliki su izgledi da će se SDP raspasti ili vratiti na politike rigidne ZAVNOH-ovske filozofije komunističkog antifašizma.  Ništa se dolaskom Andreja Plenkovića u Hrvatskoj promijenilo nije, osim što su lustrirani domoljubi. Danas se mentalno komunistička politika ustupaka i politika umjetnog disanja ljevici, vodi na puno perfidniji način, s velikom „dozom“ vrhunske diplomatske retoričke  akrobatike. Andrej Plenković na isti način javno provodi propalu Tuđmanovu politiku pomirbe, poklanjajući dodatnu moć klijentelistima, „borgovcima“, raznim „gremijima“  i čini se da iz povijesti pljačke Hrvatske nije naučio ništa ili pred tom činjenicom, iz pragmatičnih vlastodržačkih poriva –  svjesno zatvara oči. Naravno, u taj kontekst ne smijemo zaboraviti smjestiti i njegov osobni proklamirani globalistički svjetonazor!

Povijest Hrvatske, bolest je karcinom Jugoslavije, koji se preko ZAVNOH-a u izvorišnim osnovama Ustava RH metastazički proširio u sve pore društva! Dijagnoza hrvatske bolesti  je – „postkomunistički stresni poremećaj“, a terapija je – istinski aggiornamento. Ako ne dođe do duhovne promjene i katarze u Hrvatskoj, s pričuvnih položaja u borbu za Domovinu trebaju krenuti demokršćanske snage u veličanstvenom pobjedničkom zanosu i zajedništvu kakvo danas vlada u Hrvatskoj povodom pobjedničkog hoda hrvatskih nogometnih vitezova.

Osobno, to silno svehrvatsko, nogometno zajedništvo doživljavam kao Božji znak, kao točku novog okupljanja radi stvaranja potrebnog demokršćanskog, identitetskog bloka na povijesnim kršćanskim korijenima iz kojih je niknula naša Domovina. Žalosno je da Andrej Plenković u tom mogućem demokršćanskom pokretu vidi marginalce, neprijatelje Hrvatske i svoje neprijatelje na osobnoj razini, umjesto da javno ili tajno ohrabri demokršćanski blok,  stvarajući si tako pouzdanog koalicijskog partnera za budućnost Hrvatske. On daje desni žmigavac, a prijetvorno skreće u lijevu slijepu ulicu bez povratka…

Dok su Ognjena Vukojevića „ukrajinskog“, protjerali iz HNS-a i sa Svjetskog prvenstva, Andrej Plenković „ukrajinski“, uživat će u VIP loži. Koliko je Hrvatsku koštala VIP ulaznica Andreja Plenkovića za utakmicu s Engleskom i koliko smo platili Plenkovićevu suludu ideju o „ukrajinskoj mirnoj reintegraciji“? Cijena je poznata! Kroz „Lex Agrokor“ Hrvatska je postala – ruska gubernija!