Hrvatska istina ‘je između riffa dva’…

0
1575
7dnevno

Usmjeravanje misli i postupaka primirenih i zadivljenih omladinaca europskim blagoslovima, temeljni je proces selekcijskog vrednovanja kojeg se mora prenijeti na tvrdoglavu Hrvatsku, koja i dalje govori kako ju je netko napao izvana početkom devedesetih godina prošlog stoljeća uz velika stradanja i kako je nakon Drugog svjetskoga rata, na nekim tamo putevima - bleiburškim i križnim - isto tako netko likvidirao civile i vojsku koja je položila oružje. Suočavanje s prošlošću u hrvatskoj varijanti, zapravo, je suočavanje samo s jednim razdobljem u toj prošlosti, nakon kojeg se Hrvatska ne bi trebala ničeg prisjećati, niti bi se s ičim trebala suočavati...

Političke su predstave i njihova javna prezentacija nezaobilazna hrvatska svakodnevnica, a raskorak između izgovorenog i dosad provedenog, nemjerljiva je veličina poput udaljenosti iz dalekog svemira u svjetlosnim godinama. Izgledom nalik drami Praznim mislima i osjećajima prema izborima i s izrazito vidljivim, zadovoljnim osmjesima vladanjem nad zemljom koja demografski nestaje, u osnovi se poručuje: „Mislite isključivo uz naše poruke ili kroz naše poruke, a svako Vaše mišljenje je ionako vezano za naše zadovoljstvo vladanjem kojeg bi trebali shvatiti isključivo i bez ikakve sumnje kao Vaš interes. Promjene koje želite ugrožavaju naše interese i interese naših umreženih sljedbenika, pa se svako mišljenje koje nije sukladno probranoj sustavnoj stabilnosti ima smatrati populističkom i nacionalističkom borbom za ukupnu hrvatsku populaciju…“

Kakva populacija i kakav narod nasuprot programiranoj kontroli s vrha i sustavnom sužavanju pozicijski, materijalno i financijski osiguranog interesnog zatvorenog kruga s briselskim omladincima školovanim, pripremanim i postavljanim protiv svakog populusa. Naravno i vlastitog hrvatskog, kojeg bi trebali predstavljati tamo kamo putuju…

Političko oblikovanje

Usmjeravanje misli i postupaka primirenih i zadivljenih omladinaca europskim blagoslovima, temeljni je proces selekcijskog vrednovanja kojeg se mora prenijeti na tvrdoglavu Hrvatsku, koja i dalje govori kako ju je netko napao izvana početkom devedesetih godina prošlog stoljeća uz velika stradanja i kako je nakon Drugog svjetskoga rata, na nekim tamo putevima – bleiburškim i križnim – isto tako netko likvidirao civile i vojsku koja je položila oružje. Suočavanje s prošlošću u hrvatskoj varijanti, zapravo, je suočavanje samo s jednim razdobljem u toj prošlosti, nakon kojeg se Hrvatska ne bi trebala ničeg prisjećati, niti bi se s ičim trebala suočavati. Konačno je pospremanje Hrvatske prema europskim mjerilima i definicijama totalitarizama, ponovo odgođeno, a odgođeno je i konačno okretanje od prošlosti i suočavanje s hrvatskom budućnošću.

Nakon Drugog svjetskoga rata ništa se nije događalo u dugom razdoblju totalitarnog jugoslavenskoga komunizma, niti za srbijanske agresije na Hrvatsku, a stalni povratak preskakanjem tih vremena na Drugi svjetski rat, uvijek je korišteni obrazac kad se želi potencirati vječna hrvatska krivnja i kad se žele minorizirati hrvatska stradanja. Prokušani antihrvatski model je primjenjiv u svim prilikama i vremenima, a u ovim je modernima, posebno prihvatljiv u općem strahu vladajućih od gubitka pozicija, uvjetovanim populizmom i nacionalizmom po njihovom osjećaju. Najjednostavnije je Hrvatskoj prilijepiti populističko-nacionalističku destrukciju utemeljenu još tamo prije Domovinskog rata i totalitarnog komunizma i u temelj destrukcijske koncepcije postaviti prezentne Srbe zbrinute i ugrožene u hrvatskoj vlasti.

Time se postiže vječni fokus na hrvatsku krivnju i odmak od svih oblika stradanja i raseljavanja hrvatske populacije uvjetovanih dugom jugoslavenskom apsolutnom vladavinom i srbijanskom agresijom na hrvatsku državu i teritorij. Političko je oblikovanje kolektivne amnezije za ta razdoblja, upravo na djelu korištenjem jugoslavenske totalitarne simbolike u protestnom obliku na teritoriju druge države (Austrije) i, po ne znamo koji put, dovođenjem učiteljice/učitelja (ovom prilikom učiteljice na odlasku) iz drugih sredina koji nas poučavaju našoj prošlosti, našem ponašanju, našim željama i njihovim potrebama vladanja. Razdraganost pionira malenih, pritom je samo dodatna potvrda njihovih ispuhanih veličina u svojim sredinama i naših vječnih potreba za dokazivanjem pravovjernosti prema formiranim istinama s kojima se aboliraju sve krivnje prema Hrvatskoj.

Zamagljeni pogled

Predizborni su hvalospjevi i naročito najave budućih podviga, jasno, u interesu hrvatskog društva i prostora i nikako drukčije, preplavili obzor poput guste magle, pa se niti ne vide pozadinska stvarnost i nastavak demografske destrukcije prirodnim putem i iseljavanjem. Svakim se novim statističkim podatkom potvrđuju negativni razmjeri skretanja pogleda i stranačke nestručne selekcije, dok se za govornicom apsolutno sve usmjerava prema futurističkim grijesima hrvatskog populizma i nacionalizma. Potrebno je dijeliti samo njihov optimizam i širiti friziranu istinu nezavisno od neumoljive statistike, kako bi se opća slika suvremene Hrvatske zadržala iz vremena Drugog svjetskoga rata u okviru opće krivnje za sve što se događalo, praktički kroz cijelu povijest, pa i suvremenu.

Upravo je ovih dana (15.05.2019. godine) Državni zavod za statistiku objavio podatke za mjesec ožujak o prirodnom kretanju stanovništva, kojima se potvrđuje kako je Hrvatska samo u prva tri mjeseca aktualne godine izgubila novih 5960 osoba. Toliko je, naime, ljudi u Hrvatskoj više umrlo, nego što ih se rodilo i to je već četvrta godina za redom u kojoj će prirodni pad stanovništva biti između 14 i 17 tisuća osoba. Tijekom četiri godine izgubiti više od 60.000 osoba, a tijekom slijedećih 10, vjerojatno između 150 i 200 tisuća osoba i spustiti glavu kao da se ništa ne događa uz petu starost ukupnog stanovništva Hrvatske u svijetu!? Moguće je i to ako se problem ne doživljava kao svoj gubitak, ako se ništa ne razumije projekcijski, ako se sve podređuje golom opstanku na vlasti i ako smatraš demografski nestanak Hrvatske kao kaznu za vječnu povijesnu hrvatsku krivnju podgrijavanu po potrebi…

Predizborna slatkorječivost puno je toga zahvatila, još više obećala, a ponajviše od svega nahvalila izbornika, no niti spomena o hrvatskom demografskom nestajanju i pogubnim rezultatima stranačke selekcije koja ubire negativne plodove vidljive s istih udaljenosti spomenutih na početku. Demografska se problematika i europsko besplatno privlačenje radne snage, ne smiju niti spomenuti, pa je prirodni pad ovakvog intenziteta kao u posljednje 4 godine, na radost svih neprijatelja Hrvatske, prepušten svima izvan vlasti koje treba nazvati – populistima i nacionalistima. Na isti je način potrebno tretirati i sve one koje u njihovom djelovanju ne vide opće dobro, već vide samo stvarnost umjesto slatkorječivih obećanja.

Rekli bi novinarski sljedbenici starog zanata sa skromnim intelektualnim i obrazovnim okvirom – dežurni katastrofičari u javnosti koji ne mogu dokučiti zadivljenost u europskim razmjerima. Ili, pak, stranački mediokriteti zbog kojih se demokracija u stranci/partiji ne miče s mrtve točke već dugih gotovo 30 godina i zbog kojih je zarobljena intelektualna misao nasuprot uskom obzoru koji proglašava isključivu pozicijsku meritornost za sve.

Hvala ekipi iz ‘Buđenja’…

Uskoća koja razara Hrvatsku i njezinu mladost, za razliku od ranijih razdoblja kad smo u okviru jugoslavensko-komunističkog totalitarizma znali otploviti novim valom ili „zajahati novi dan”. Zato i ne mogu općoj slici političke uskoće pomoći niti nevjerojatni umjetnički pomaci prema zlatnom muzičkom dobu šezdesetih i nešto kasnije, s veličinama koje su ostavile trag u vremenu (veliki bi Oliver rekao u beskraju) i našim misaonim temeljima, utjecali na našu širinu i činili pomak ili odmak od partijskog programiranog pristupa, isto tako silno udaljenog od europskog modernizma na kojeg se sad kunu, a koji nam liči na istu vrste dogme iz onog vremena.

Hvala ekipi iz „Buđenja”, stvarno ste na nevjerojatan način napravili pomak prema vrijednostima, muzičkim korijenima i velikim facama i gazdama našeg vremena, zbog kojih smo nastavili vjerovati u promjene i razumjeti širinu u totalitarnoj uskoći onog vremena:

Sjedamo u kombi krećemo
Nema predaje ne skrećemo
Konačno dosanjali smo san
Zajahali opet novi dan…
(Buđenje, Između riffa dva, 2019.)

Riječima, muzikom, izvedbom i pristupom vratili su muzičku i životnu magiju onog vremena koja se teško može sasvim razumjeti danas, ali se može opjevati na način ekipe iz „Buđenja“. Kombi, putovanja, bez predaje, nema skretanja, san o novom danu, vremenu i slobodi, zajahati novi dan (Ride the storm kasnije), Presley, Beatles, gazda Springsteen, Freddie i naročito Dylan… Ima tu mjesta i za puno još njih, posebno za kotrljajuće kamenje koje nikad ne staje niti će ikad otići, a ako jednom ode – bit će to na kratko. Poput „istine između riffa dva”.

Zabluda koja ne prolazi

Podržavajući zabludu o europskim fondovima kao temelju gospodarskog i ukupnog razvoja Hrvatske, usprkos jasnom i rezolutnom stavu hrvatskih ekonomista kako samo fondovska povlačenja neće, niti mogu u razvojnom smislu pokrenuti Hrvatsku, politički se nastoji opravdati puno eksplicitnih pokazatelja koji ne idu u prilog ovakvom modelu vladanja, oslanjanja na europske fondove i razvoja. „Europa ulaže u ruralni razvoj”, „Europa razvija Hrvatsku” i slične političko-diplomatske PR prigodnice uz godišnju članarinu barem 500 milijuna eura, nevjerojatna su podcjenjivanja elementarne logike kakva, ipak, dosad nisu viđena. Najnovija uvjeravanja ponovo dolaze s vrha u klasičnoj diplomatskoj maniri, kao da hrvatska ekonomska znanost ne postoji, niti postoje dosadašnja istraživanja, izričaji, zakonitosti, projekcije, modeli uvjetovanost i slično:

Plenković i Žalac nahvalili EU zbog novca iz europskih fondova;

Europski fondovi ključ su razvoja, boljeg životnog standarda i gospodarskog rasta i
EU fondovi mijenjaju Hrvatsku (Indeks.hr., 19.05.2019.).

Realnost, pak, nasuprot toga izgleda, poput izjave Ž. Lovrinčevića: „Svi su nam kanali rasta ograničeni, osim povlačenja sredstava iz EU fondova“ (Večernji list, 26.11.2017.) i dodali bismo – dospijeća doznaka iz hrvatskog iseljeništva. Fondovi koji mijenjaju Hrvatsku, zabluda je koja ne prolazi i put je prema novom političkom oblikovanju kolektivne amnezije. Ovaj put europske…

Loading...