Hrvatska još nema izvršnu vlast koja bi, napokon, skinula nametnutu stigmu stalne i vječne krivnje…

Pixabay

Preskakanje povijesti, uigran je model djelovanja i stalnim i planskim povratkom na Drugi svjetski rat svjesno se preskače poratno razdoblje, dugo razdoblje jugoslavensko-komunističkog totalitarizma i naročito razdoblje srbijanskog vojnog pohoda na Hrvatsku

Hrvatsku svjesno i planski anacionalne i antihrvatske skupine iz Hrvatske usmjeravaju i zatvaraju u prošla vremena, posebno Drugog svjetskoga rata, s nevjerojatnim brojčanim i inim friziranjima, koja se bez ikakvog ozbiljnog kriterija i analitičkog razmatranja nastoje plasirati uslužnim novinarstvom istih atribucijskih kategorija na hrvatsku i međunarodnu scenu.

Događalo se to u cijelom razdoblju nakon Drugog svjetskoga rata, a posebno se intenzivno i svjesno provodi ovih naših dana tijekom kojih nema nikakve ozbiljnije reakcije službenih hrvatskih vlasti, službenih hrvatskih akademskih institucija, diplomatskih „karijernih” predstavnika, stranačkih stručnih odbora, znanstvenih društava i ostalih institucionalnih službi gotovo niti s koje razine. Potpuni muk, tišina i inertnost zbrinutih nasljednika na izvršnim, diplomatskim, počasnim i obilato financijski izdašnim pozicijama prema teškim optužbama Hrvatske u cjelini i praktički prema cijelom hrvatskom identitetskom korpusu, koje nikad nisu stale, nego su samo u određenim vremenima smanjivale intenzitet, smjer i sadržaj, ovisno o hrvatskom političkom otklonu od nacionalnih vrijednosti.

Osjetivši novu priliku u današnjim političkim trgovinskim okolnostima, u poprilično anacionalnom sastavu trgovinom složene izvršne i zakonodavne koalicijske vlasti i vjetar u leđa s europskih birokratsko-sebičnih stabilizirajućih interesnih sfera, vjerojatno je pritisak nakon oslobađanja od srbijanske agresije i najveći do sada.

Proglašavanjem Hrvatske i hrvatske cijele populacije, nakon što je vojno napadnuta i razarana praktički 7 godina (uključujući i dvije godine UNTAES-a u Podunavlju) uz programirano preskakanje povijesti i događanja u vremenu, totalitarnim nastavkom iz Drugog svjetskoga rata, nije ništa drugo nego nastavak programiranog rastakanja Hrvatske, kad već nije bila vojno poražena, raseljena i razorena u cijelosti.

Ništa novo, rekli bi seriozni analitičari povijesnih zbivanja, novina je samo odnos hrvatske vlasti prema nevjerojatnim konstrukcijama koje sukcesivno i gotovo svakodnevno dolaze iz istog smjera, izvora i miljea, inače jako svjesnog novih prilika uz ovakvu trgovačku koalicijsku izvršnu vlast. Tragovi koji ostaju na hrvatskoj identitetskoj populaciji, a pogotovo na onoj u iseljeništvu, reminiscencija su komunističko-jugoslavenske totalitarnosti provođene dugi niz godina s osjećajem nemoći i općeg gubljenja dostojanstva u slobodi i nakon ratne pobjede, na koju bi inače svaka populacija bila ponosna i na njoj gradila vrijednosni civilizacijski identitet kroz obrazovni sustav.



Nakon velike ratne pobjede, oslobađanja uz nevjerojatni idealizam i unutrašnju snagu i prošlog ljeta podizanja na nogometni i svjetski Olimp, Hrvatska ima nastavak po mjeri svih anacionalnih skupina kojima je boravak u Hrvatskoj samo izazov za uspostavu njezine vječne krivnje.

Nedodirljivost komunističkog razdoblja

               Preskakanje povijesti, uigran je model djelovanja i stalnim i planskim povratkom na Drugi svjetski rat svjesno se preskače poratno razdoblje, dugo razdoblje jugoslavensko-komunističkog totalitarizma i naročito razdoblje srbijanskog vojnog pohoda na Hrvatsku. Daleko od toga da je razdoblje nakon Domovinskog rata bila čista idila ili razvojno usmjeravanje Hrvatske prema europskim i svjetskim društvenim, gospodarskim, političkim i inim standardima, a još je manje vlast djelovala sukladno ratnim idealima i težnjama ukupne hrvatske populacije.

Više je to u sebičnom priklanjanju i selektiranju kadrova djelovalo kao politička okupacija postavljena prema sebičnim pojedinačnim i interesnim okupljanjima i skupljanjima u kojoj je politička pripadnost postavljala sva pravila igre. Politički su osjećaji i potrebe opstanka na vlasti negirale svaku racionalnu misao i prijedlog, pa je s vremenom stvoren sustav bez ikakvih ozbiljnijih društvenih, političkih i znanstvenih kriterija. Jedini je relevantan kriterij bio pozicija u stranci/partiji i pozicija u izvršnoj vlasti.

Pozicije su određivale znanje, spoznaju, zakonitosti, projekcije i općenito postupanje s kojim se tijekom vremena hrvatska mladost sve teže nosila. Neprihvaćanje tako uspostavljenog sustava rezultiralo je napuštanjem Hrvatske pa je Hrvatska relativno brzo postala zemlja demografskog nestanka u svjetskom i europskom vrhu.

Preskakanjem se povijesti jedino i može brisati međuvrijeme i sve negativnosti u njemu, a moć i trajnost zadržavanja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu ostaje i jedini model obrane neobranjivog. Međutim, nikad to ne bi bilo moguće, kao što uostalom nije bilo moguće jedinstvenu Hrvatsku niti pobijediti u ratu ili npr. u nogometu na Svjetskom prvenstvu u Rusiji na putu za Olimp, kad bi Hrvatska imala izvršnu vlast i postavljen stranački sustav kojim bi konačno jednom i za svagda skinuo nametnutu stigmu stalne i vječne krivnje.

Paradigma vladanja Hrvatskom poništila je sav idealizam, otupila obranu civilizacijskih hrvatskih vrijednosti i u konačnici omogućila hrvatskim anacionalistima različitih obilježja, inače financijski iz proračuna uvijek izdašno pokrivenim i pozicioniranim, povratak na nove antihrvatske manipulacije i nove pritiske. Nedodirljivost komunističkog jugoslavenskog razdoblja bez i jedne formalne stranačke, političke ili znanstvene osude formira s vremenom uglavnom sve negativne predodžbe izvan njega o drugim razdobljima i ostavlja duboke tragove u nacionalnoj svjesti.

Nevjerojatna je, zapravo, jednosmjernost anacionalnih osuda Hrvatske kao da se neposredno nakon Drugog svjetskoga rata nisu dogodile velike strahote, a idilični odnos prema komunističkom totalitarizmu u Hrvatskoj nije u svojoj osnovi odnos prema ideologiji, nego odnos prema izgubljenom jugoslavenskom totalitarizmu. Dihotomija hrvatske političke scene prema prošlosti niti prema jednom pokazatelju ne počiva na univerzalnim postavkama antifašizma, nego isključivo na njima teško prihvatljivoj zamjeni jugoslavenskog okvira s nacionalnim hrvatskim. Ponovo se po ne znamo koji put iz pravoslavnog crkvenog miljea, kojem bi svetost trebala biti vodilja, ispaljuju nevjerojatni udari na Hrvatsku s jasenovačkih preko milijun Srba. Zar ne bi konačno lijeva politička scena trebala reagirati sukladno znanstvenim postulatima i egzaktnim dokazima i zar ne bi konačno hrvatska vlast, ako je zaista takva, trebala organizirati znanstveni skup o jasenovačkim i svim drugim stradanjima? Zašto se to ne događa? Zato jer je preskakanje povijesti model, a mitološki pristup idealan koncept antihrvatskog djelovanja i kažnjavanja Hrvatske za izborenu vlastitu slobodu i pobjedu u ratu.

Učestalost obilaska postavljenih u anacionalnoj svijesti mjesta stradavanja iz prošlih vremena u odnosu na stvarna stradanja tijekom srbijanske agresije na Hrvatsku i reminiscencija jugoslavensko-partizanskih idealiziranih događanja u dijelu hrvatskog političkog spektra vraća nas na temeljni dihotomni odnos u suvremenoj Hrvatskoj. Za ne povjerovati u suvremenom vremenu u kojem se mlađoj generaciji ne da više to slušati niti gledati. Nema drugog logičnoga objašnjenja osim potvrde nasljednog političkoga djelovanja i afirmacije jugoslavenskog totalitarizma i dirigirane uspostave anacionalne koncepcije ograničavanja hrvatske slobode, teško i uz velike žrtve izborene oslobađanjem od srbijanske agresije.

Brisanje agresijskog vremena

Promatrajući današnju političku hrvatsku scenu i skakanjem u prošlost izravno u jugoslavenske okvire, nazovimo modernih političara zaustavljene svijesti u vremenu Drugog svjetskoga rata i totalitarnog komunizma, nije moguće niti u jednom malom segmentu apostrofirati istovjetnost simbolike iz tog vremena i agresijskog srbijanskog vremena kretanja na Hrvatsku. Zato jer njima nije Domovinski rat (nazvat ćemo ga tako kolokvijalno, iako se radilo o pravom oslobodilačkom ratu) temelj stvaranja moderne Hrvatske, već su to u preskočenoj povijesti i limitiranoj svijesti partizanska zbivanja i njihova besprijekorna djelovanja neposredno nakon Drugog svjetskog rata u jugoslavenskim okvirima.

Promatrajući današnju Hrvatsku i učestala kongresna i sveta jasenovačka optuživanja sa svih strana, izgleda nam kao da se početkom devedesetih prošlog stoljeća nije ništa dogodilo; nije Hrvatska napadnuta i razarana, nisu demografski ispražnjeni bivši okupirani prostori, nisu sa svom simbolikom koju sad anacionalisti slave razoreni Vukovar i puno ostalih mjesta u Hrvatskoj, nisu se zaželjeli hrvatskih teritorija i nisu ništa činili nasljednici njihovih idola iz prošlih vremena. Ništa se početkom devedesetih nije događalo u Hrvatskoj zato jer se u njihovoj svijesti sve događalo u vremenu Drugog svjetskoga rata. Vremenu u koje se jedino Hrvatsku vraća, iako je Hrvatska izgradila novo vrijeme u teškim okolnostima u borbi protiv istog obrasca prisvajanja kakav joj se stalno pripisuje.

Unatoč stalnim nastojanjima vezivanja Hrvatske kroz preskočenu prošlost za vječnu krivnju, unatoč rafalnoj paljbi sa svih strana, unatoč izravnim udarima i unatoč zatočenoj hrvatskoj vlasti osobnim ambicijama i nasljednim idealizmom, povijesna vremena dohvata hrvatske slobode nikad nitko iz svijesti hrvatskog puka neće moći izbrisati.

Izborni odgovor

               Uvijek se vladarima političke scene čini kako su dosegli i dohvatili nedodirljivost i nezamjenjivost, formirajući podanički stranački/partijski sustav apsolutne kontrole manje-više svega, no kako ne mogu zaustaviti vrijeme i novu mladost koja dolazi, vremena se nužno mijenjaju. Izborni će odgovor vrlo brzo uslijediti, kao uostalom i uvijek s kraćim ili dužim odmakom, jer ideju nikad ne možeš pokoriti, pokoriti možeš samo njezine nositelje kad postanu slabi i osjete zov vlasti s kojom se uglavnom ne mogu nositi ili kad svjesno služe drugim interesima.

Povijesna i vječna težnja i borba za hrvatsku slobodu prolazila je bezbrojne kušnje, odnijela brojne generacije i usmjerila ih prema drugim zemljama širom svijeta, ali idealizam prema zemlji najljepše obale koju možeš zamisliti nikad nije nestao, niti se promijenio.

Domicilna i iseljena Hrvatska u novom će konceptu hrvatske države vratiti dostojanstvo koje se recentnom političkom spregom vlasti i anacionalnih skupina nastoji svakim novim danom poništavati. Idealizam? Poput nogometnog puta na Olimp…

      

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI