Hrvatska neće nastaviti mirno promatrati vlastiti nestanak…

0
1502
screenshot youtube

Koliko puta treba zapjevati i stihovima progovoriti, koliko puta podići glas i upozoriti, koliko puta treba razumom dokazati i koliko puta treba osjetiti slavonsku tugu kako bi se konačno shvatio slavonski nokturno i razumjeli jutarnji odlasci koji nam odnose vrijednost i ostavljaju prazninu koju malo što može zamijeniti? Umjetnost je uvijek progovarala iskrenije od politike i suptilnije od znanosti, a njezini su navještaji odražavali stvarnost pred našim očima i zabrinutost u našim mislima. Slavoniju, ovaj put treba spašavati Hrvatska

Pisali su i pjevali o Slavoniji mnogi i u različitim vremenima i s puno emocija, ushita, privrženosti, zadivljenosti, očaranosti, ponosa i misaonog bogatstva, a rezultati su bili čista lirika, poezija ili antologijska klasika. Mnogi su Slavoniju i branili od brojnih i silnih naleta kroz povijest, stvarajući mitske slike vukovarske, slavonske, baranjske, srijemske, podunavske, podravske, bosutske… i najnovije nostalgične, sjetne i sanjarske, koje pomalo prekrivaju obzor i stvarnost i u našim mislima oblikuju Slavoniju iz naše ladosti i njihovih pjesama.

Vječni i neponovljivi Miro Škoro u antologijskoj Ne dirajte mi ravnicu, ne može odoljeti zovu povratka, makar na kraju, prije zadnjeg pogleda na slavonska polja, a rijeke tri koje teku u meni vraćaju nas na  staze djetinjstva jedne jedine Slavonije kojoj njihova i naša srca pripadaju.

Odlasci i samo odlasci i vječni snovi o povratku, slavonska je novija stvarnost opjevana u baladama, tamburaškoj lirici i rokerskoj buntovničkoj emociji poput slavonskog nokturna u predvečerje povratka ili odlaska – svejedno.

„Mene zovu moja polja mene zovu tambure prije nego sklopim oči da još jednom vidim sve”

„Vraćam se, zovu me nazad rijeke tri što teku ovdje u meni zovu me šume zelene, iz daljine
vraćam se na staze svoga djetinjstva srce mi ovdje pripada ovo je plavo nebo moje samo je jedna jedina Slavonija…”

Hrvatska treba spašavati Slavoniju

Osjećaj predvečerja i slavonske sjete ne mogu prikriti niti silni glasovi Pere Galića i Zorana Mišića i jačina muzičke emocije velike Opće opasnosti u klasičnoj rokerskoj maniri neonovljive Tri rijeke. Slavonska se ravničarska mirnoća osjeća pri svakom dolasku, posjetu ili odlasku i pri svakom prisjećanju na mitsku vukovarsku bitku i uopće slavonsku obranu u bliskoj prošlosti, čiji tragovi u prostoru i našim mislima i emocijama nisu nestali, kao što nikad ne može nestati niti Slavonija, ma koliko bili daleko odneseni odlascima.

Rasuti svijetom povijesnim vjetrovima poput cvjetnog sjemena, povratci su životni smisao Slavonaca prema njihovim poljima, dok jednog dana ne klonu za let nazad. Kao u idiličnoj hrvatskoj priči nalik bajci o Klepetanu i Malenoj koja slama srca. Već je 27 godina prošlo od ispisanih i opjevanih riječi koje nije moguće zaboraviti iz još jedne svevremenske, Jurine:

E, moj druže beogradski, Slavonijom sela gore,
E, moj druže beogradski, ne može se ni na more.

Prolazile su godine brzinom koju nismo niti primjećivali, ali su tragovi sela koja gore ostajali u svijesti,a njihova nas današnja praznina podsjeća na nemar i opominje zbog mirnoće s kojom smo promatrali odlaske. Slavonijom sela gore – alegorijska je slika širenja odlazaka
i praznine slavonskih sela, čiji nas demografski potop u slobodi podsjeća na vatru, plamen i
nestanak. Vjerojatno tugu i prazninu ne dijele svi, niti ih mogu svi razumjeti, prihvatiti i iskazivati, ali mogu oni koji su ostali i oni koji dolaze s osjećajima prema slavonskom prostoru.

Jednostavno je – Dođi u Vinkovce… – zove nevjerojatni Shorty:

„Ne mogu to opisat,
Ne bi drugdje znao disat.
Od tuge bih umro,
Da ne mogu žito mirisat”.
Dođite u Vinkovce i Privlaku i
Nijemce i Bogdanovce i Ilaču i Nuštar
i Gradište i Otok i Komletince
i Tovarnik i Vrbanju i Draž i Ruševo
i Gradište i Vrbanju… dođite u
bilo koji dio Slavonije – osjetit ćete
tu mirnoću, blagost, bogatstvo i –
prazninu.

Nije slučajno ponovo nedavno zapjevana nostalgična i sjetna, Zašto lažu nam u lice…, s
porukom hodajući u pratnji selom s velikanima hrvatske filmske scene, poput nedavno otišlog neponovljivog Ive Gregurevića, Mlikote Himalajskog i drugih.

Slavonski nokturno, novi odlasci zorom i ublažavanje stvarnosti kroz iluzije o razumijevanju Slavonije iz koje i brat kad svane – opet u svijet mora. Povijest i sudbina koja se ponavlja kao usud u Slavoniji i diljem Hrvatske, suvremena je naša stvarnost, od koje mnogi iz sustava okreću glavu ili ju svjesno ublažavaju u predvečerje odlazaka za kojima plače i slavonska ravnica.

„Zašto lažu nam u lice
Plaču naše oranice
Zašto kada svane zora
Moj brat opet u svijet mora”

Koliko puta treba zapjevati i stihovima progovoriti, koliko puta podići glas i upozoriti, koliko puta treba razumom dokazati i koliko puta treba osjetiti slavonsku tugu kako bi se konačno shvatio slavonski nokturno i razumjeli jutarnji odlasci koji nam odnose vrijednost i  stavljaju prazninu koju malo što može zamijeniti?

Umjetnost je uvijek progovarala  iskrenije od politike i suptilnije od znanosti, a njezini su navještaji odražavali stvarnost pred našim očima i zabrinutost u našim mislima. Slavoniju, ovaj put treba spašavati Hrvatska.

Čudesna zemlja slavonska

Zamišljajući Slavoniju zatvorenih očiju, obzor se ispuni slikama sa cvjetnim livadama nepregledne ravnice između „rijeke tri“, ali nikad se ne može zaboraviti niti gorski dio Slavonije ravne. Čudesna izmjena padina, nizinskih ravni, uzdignutih brdskih vrhova, šumskih areala, oraničnih površina i niznih naselja u čaglinsko-našičkom kraju na istočnih dijelovima slavonskog gorja, ostavlja nas bez daha i u nevjerici – je li to uopće u Hrvatskoj postoji ili se radi o zamišljanoj zemlji iz filmske iluzije? Nevjerica u prolazu je stalna,
kao i misao – pa koja je to sila mogla isprazniti takvu ljepotu i što je to usmjerilo slavonsku mladost iz tih prostora svjesnu od rođenje ili, pak, prvog dolaska ljepote koja može zadiviti i opiti, kako su ispjevali županjski majstori iz Opće opasnosti.

Slavonijom sela više ne gore, može se i na more, slobodu nismo znali pripitomiti niti s njome upravljati, pa se demografski potop u slobodi razlijeva cijelom ravnicom i njezinim brdskim dijelom, prekrivajući tugu u nama i  oko nas. Neumitnost vremena, rekli bi pravovjernici političkog pozicioniranja u vlastitoj sigurnosti i mirnoći, zatvarajući pritom
oči pred izgubljenom ljepotom i slavonskom stvarnošću, dok bi oni izvan te političke, pozicijske i materijalne sigurnosti progovarali o nemaru, sebičnosti i prikrivenoj namjeri pražnjenja, poput nedavnih neprikrivenih i razarajućih učinaka srbijanske agresije na Slavoniju i cijelu Hrvatsku.

Čudesna zemlja slavonska u kojoj „plaču oranice“ i „zovu šume zelene“ opjevana i kroz cijelu povijest napadana, ostaje bez najvrjednijeg a u slavonskom se ruralnom prostoru gotovo više i ne čuje dječji smijeh, ne vidi razigranost, ne osjećaju tambure, niti vječita
živost, radost i mirnoća ravnice.

Putniku namjerniku ta nevjerojatna promjena ostavlja zabrinutost i nedoumicu – jesmo li zaista pomireni s usudom u vlastitoj sebičnosti, jesmo li toliko nerazumni i ne želimo ništa vidjeti i jesmo li  prihvatili odlazak kao svakodnevnicu na koju se navikavamo? Nije nas pomaknula niti himna slavonskih iseljenika, velikog Krešimira Stipe Bogutovca

– U san mi dođu
tambure, majstorski opjevana u
suradnji Đerama i Stanka Šarića.
„Oči kad sklopim umorne
u san mi dođu tambure
i vrani konji gizdavi
jure dok se ne razdani
jure kao nekada, meni više nikada…“

Ništa nam ne znače niti neumoljivi brojevi službene domaće statistike, a kamo li one poražavajuće zemalja useljavanja. Ništa. Uvjereni u vlastitu političku zabludu, niti primjećujemo kako danas čudesna Slavonija nema niti 700.000 stanovnika, a po podacima zemalja useljavanja i udjelima iseljavanja iz Hrvatske, vjerojatno niti 650.000!

Iseljavanje i prirodni pad mogu u slijedećih 10 godina odnijeti iz Slavonije gotovo 200.000 osoba! Zažmirimo, sagnimo glavu, slijedimo političke promašaje i mirno promatrajmo slavonski  nokturno. Ili prihvatimo realnost i izazov, poput ruševskog…

Dođite u Ruševo

Istočnim rubovima slavonskog gorja, na putu Slavonski Brod-Našice, prepunom izvorne ljepote, namjerite se na Ruševo, mirno slavonsko selo, danas vjerojatno s niti 300 stanovnika. Kako je uopće moguće to napustiti i zamijeniti i što se to događa s našom
zemljom kad ne znamo niti možemo razumjeti bogatstvo oko nas? Ili pojmiti, što bi se moglo sa Sovskim Dolom u blizini Ruševa i njegovim nevjerojatnim istoimenim jezerom iz davnih geoloških razdoblja Panonskog mora (O Sovskom Dolu kakvog više nema … legenda, zbilja, sjećanje – Vinko Vrbanac, ratnik, general, osobnost…). Oni koji su ostali
to znaju, a oni koji nikad nisu vidjeli, niti osjetili slavonsku posebnost ovog kraja, ne mogu razumjeti kako je pomoć ovaj put potrebna – svima.

Udruga građana „Put, istina i život“ iz sela Ruševo organizirala je Forum demokracije 17.
svibnja ove godine i progovorila o najvažnijoj problematici suvremene Hrvatske i njezinih
slavonskih krajeva. Tako se počinje s idealizmom onih koji su ostali i još su tu u čudesnom prostoru kojeg žele otvoriti i drugima. Vjerujući, kako Hrvatska neće nastaviti mirno promatrati vlastiti nestanak…

Loading...