Hrvatska u čvrstom zagrljaju političkog determinizma

0
588
Flickr/ youtube

Političko i stranačko podcjenjivanje hrvatskog populusa u ime globalnih težnji, europskih usmjeravanja, susjednih želja, manjinskih djelovanja, bankarsko-fondovskih postupanja, nasljednih režimskih navika, političkog interesnog povezivanja bez ikakvog ozbiljnijeg kriterija, opstanka na vlasti, micanja osobnosti i znanstvenog promišljanja i svih sličnih u osnovi iracionalnih postupanja, doseglo je gornju granicu političkog determinizma

Hrvatski novi val europskog modernizma zazidan u diplomatsku frazeološku formu velike zadivljenosti proizvodima i uslugama (izabranim ljudima) iz strogo kontroliranih političkih europskih sustava, sve više nalikuje na sljedbeničko-utopijsku beskrajno birokratiziranu svetost, kojoj svaka zamisao izvan njihove programiranosti liči na totalnu herezu, nihilizam ili, pak, nazadnu revoluciju. Uznemirujući njihovu izabranost, nedodirljivost i samo njima neupitnu salonsku diplomatsku uzvišenost novim, različitim i za Hrvatsku racionalnim i nužnim predlaganjima promjena, inače suprotnih njihovom vjerovanju, već samim izričajem postajete nepoželjna suprotnost i dijelom njihove paranoične definicije populističke hereze koja ruši njihove ideale kontroliranog vladanja nad tom istom populacijom (narodom).

Otkud uopće pravo populusu razmišljati, predlagati, tražiti promjene, protestirati, izlaziti na ulice, biti nezadovoljan izabranicima i njihovim privilegijama i uopće biti nesretan u programiranoj stabilnosti i sigurnosti i uspostavljenom političkom determinizmu koji donosi mir, financijsku pokrivenost i zadovoljstvo izabranima? Bezgrešnost promišljanja, planiranja, odlučivanja, postupanja i vođenja države (i naravno populusa u njoj) nova je europska i hrvatska svjetonazorska dogma koja nema niti jedne ozbiljnije atribucije, osim pojedinačnog i skupnog stranačkog, ili kao što je u slučaju Hrvatske – nasljednog partijskog interesa. Ostale su vrijednosti nebitne i njihovim jednostavnim i stalnim podvođenjem pod populizam podvučena je razdjelnica između dva svijeta: između demokratske fikcije i stvarnosti, između iluzije vladanja i opstanka, između stabilnosti i blokiranosti, između političkog determinizma i osjećaja slobode i između njihovih i hrvatskih potreba.

Hrvatska tvrdoglavost

Loading...

Problem vladanja nad Hrvatskom, odnosno nad hrvatskim populusom, dodatno im je usložen stalnim i tvrdoglavim težnjama i željama za hrvatskom samostalnošću i neovisnošću, za provođenjem hrvatskih nacionalnih interesa, za povijesnim istinama vezanim za sve ratove 20. stoljeća, za jasnim definiranjem agresora početkom devedesetih, za povezivanjem s hrvatskim iseljeništvom, za demografskom revitalizacijom, za zaštitom hrvatske populacije od blokiranosti, ovršenosti i poniženosti, za potrebnim promjenama, za drukčijom, boljom i pravednijom Hrvatskom i za puno toga još što u svakodnevnici opterećuje uglavnom sve ispod s njihove strane podvučene razdjelnice dvaju svjetova.

Bez rješenja za nanizane probleme hrvatske svakodnevnice i bez posebne želje i potrebe prema njima usmjeravanja političkog i svakog drugog djelovanja, najjednostavnije je javnosti stalno predstavljati i neprekidno ponavljati istu PR besmislenu mantru o populizmu i njegovom destrukcijskom učinku za programiranu interesnu vladavinu nad istim tim nemirnim populusom. Zapravo im je populizam sve što nije u domeni njihovog ili u interesu šireg birokratiziranog europskog političkoga kruga ili, pak, globalnih interesnih krugova kojima je svaka posebnost neprijateljska djelatnost.

Unutar takve koncepcije hrvatske su posebnosti, vrijednosti i civilizacijska postignuća, a pogotovo ratne, sportske, znanstvene i druge slične pobjede i naročito reakcije hrvatskog po svijetu rasutog populusa na njih, heretički populizam koji u jednakoj mjeri uznemirava hrvatsku i europsku stabilnu i pozicijski zabarikadiranu političko-diplomatsku uzvišenost, a još u većoj mjeri regiju u hrvatskom užem okruženju i njihove vječne želje za pokoravanjem Hrvatske. Homogenizacija hrvatskog puka oko velikih pobjeda i simbolika koja ih slijedi, prihvaćena u cijelom svijetu, dodatno im podiže nemir i nezadovoljstvo.

Pritom je političko i stranačko podcjenjivanje hrvatskog populusa u ime globalnih težnji, europskih usmjeravanja, susjednih želja, manjinskih djelovanja, bankarsko-fondovskih postupanja, nasljednih režimskih navika, političkog interesnog povezivanja bez ikakvog ozbiljnijeg kriterija, opstanka na vlasti, micanja osobnosti i znanstvenog promišljanja i svih sličnih u osnovi iracionalnih postupanja, doseglo gornju granicu političkog determinizma. Koji čvrsto i snažno staje nasuprot populusa i njegovih „populističkih” težnji i postupanja u općem interesu. Rezultat niti ne može biti drukčiji, nego sličan pariškim slikama i pokretu „uličara” protiv salonske uzvišenosti, lagodnosti i nevjerojatne podcjenjivačke razine ostale populacije izvan njihovih salonskih osmijeha…

Pretvarajući Europu, a pomalo i Hrvatsku u anacionalnu amorfnu neidentitetsku masu ljudi, nametnutih drukčijih vrijednosti u globalnom obrascu dominantnog profitnoga interesa malog broja ljudi, jako su podcijenili ljudsku misao, osobnost, identitet i intelektualnu vrijednost. Protiv kojih im je jedina preostala obrana – vlastiti populizam kojeg nameću drugima putem uslužnog javnog servisa, načina djelovanja poput starog zanata.

Politički determinizam

Determinizam je općenito „pogled na svijet po kojem je sve što postoji uvjetovano i nužno određeno, neslobodno, neslučajno” i programirano. Tako otprilike kaže prevedenica, pa su sukladno tome determinante ili odrednice neupitna postojanost koja određuje (ne uvjetuje dakle, nego određuje) naše okruženje. Uvjetovanost je, za razliku od određenosti, realnost i objektivna postojanost više varijabli čiji se intenzitet uvjetovanosti mjeri, procjenjuje i projicira znanstvenim postupcima. Razlikovanje odrednica i uvjetnica u smislu određivanja ili uvjetovanja društvenih, prostornih i inih sadržaja, procesa, veza i odnosa, nije niti može biti politička procjena, već samo znanstvena, a sama uvjetovanost ili bolje više uvjetovanost objektivna je društvena, ali i politička realnost nasuprot postavljene determinirajuće realnosti koja se u politici zove – stranačko pokoravanje.

Politički je, pak, determinizam sukladno znanstvenom i općem poimanju u osnovi filozofskog pogleda na svijet, „nužno određeno, neslobodno i neslučajno” poimanje i političko djelovanje u pravilu programirano po napucima, zahtjevima, interesima, trgovanjima, pritiscima ili jednostavno – po slabostima političkih sljedbenika na odgovornim političkim pozicijama. Model slabosti i anacionalnog pristupa i osjećaja u hrvatskom se slučaju pokazao kao vrlo djelotvoran za provođenje ranije postavljenih odrednica, pri čemu su hrvatski nacionalni interesi pokoreni i postavljeni na razinu – nepotrebnih parametara.

Primjera za potvrdu političkog determinizma u današnjem hrvatskom političkom djelovanju, odlučivanju i provođenju ima na svakodnevnoj razini i u gotovo svim odlukama, izjavama, tumačenjima, dogovaranjima, trgovanjima, pozicioniranjima i sličnim postupanjima. Nije moguće drukčije objasniti stranačku programsku i političku nedosljednost, izbor totalno različitih političkih partnera u očuvanju vlasti, izbor ne samo različitih, nego i protivnih hrvatskim vrijednostima, izbor prosječnih i po izbornim rezultatima dodatno minornih pojedinaca na pozicije, suspenziju demokracije zabranom i manipulacijom referendumima, nekritičkim priklanjanjem konvencijama, deklaracijama i sličnim programiranim jednostranim dokumentima i općenito – provođenjem osobnih stavova zasnovanih uglavnom samo na osjećaju.

Nepotrebna su pritom stranačka načela i proklamirani program, nepotrebna je i nacionalna razvojna strategija, nepotrebni su stranački odbori i stručnjaci i znanstvenici u njima, nepotrebni su izborni rezultati, nepotrebna su akademska mišljenja i upozoravanja, nepotrebna su znanja, spoznaje i odgovornosti, nepotrebni su statistički pokazatelji o odlasku, nepotrebni su bilo kakvi izričaji koji nisu sukladni osobnom osjećaju i nepotrebni su nacionalni interesi nasuprot globalnom ustrojavanju moći, načina vladanja i zadovoljavanja osobnih dokazivanja i pokazivanja veličine, ispravnosti i velikog diplomatskog i upravljačkog talenta. Podređivanje Hrvatske i po cijenu demografskog nestanka, ponajmanji je problem postavljenog političkog determinizma.

Primjeri

  1. Progovaranje o Hrvatskoj, Vladi, stranci, stranačkim tijelima, načinima djelovanja, odlukama, postupcima, priklanjanjima, nakanama, pojedincima, političkim protivnicima i sličnom, isključivo i jedino u prvom licu jednine izgubljeni je osjećaj realnog svijeta (hrvatske realnosti) i svih njegovih svakodnevnih briga. Istina nikad doživljenih, ali zato postoji mogućnost izbora suradnika s takvim doživljajima.
  2. Partnerski odnos s apsolutnim političkim marginalcima infinitezimalne razine političkog opstanka na izborima, koji na javnoj sceni više figuriraju kao zabavljači osobne dvorske razine, i davanje njima resornu važnost, politička je diverzija, ipak, manje važna od sličnih mimikrija s manjinskom svitom uvijek fokusiranom protiv hrvatskih pobjeda, želja i planova.
  3. Korištenje političkih marginalaca visoko pozicioniranih osobnim izborom s osnovnom funkcijom tumačenja i prosljeđivanja velikih misli i zamisli za dodatna pojašnjenja i napade na misleće, dio je programiranosti, političke determiniranosti i uspostave posvemašnje kontrole u okviru postavljenog modela vladanja nad Hrvatskom. Nalik poigravanju i potvrđivanju osjećaja i potrebe uzvišenosti…
  4. Napadi marginaliziranosti i inferiornosti iz formalnog pozicijskog djelovanja, kao oblik dokazivanja prema političkom izborniku protiv apsolutno svakog drukčijeg mišljenja i postupanja i njegovo svođenje na omraženi populizam, jasna je i zorna potvrda osobne nesigurnosti, upitne mjerljivosti, važnosti, doprinosa i uopće značaja u političkom sustavu. Ipak su tu, sve dok trebaju u zadržavanju vlasti.
  5. Stalna igra na populizam može održavati homogenost političkog upravljanja unutar interesne državne i stranačke populacije, ali ne može zadržavati nezadovoljstvo većinske, kako oni kažu – nesistemske populacije. Pogotovo kad takvu igru vode prosječni marginalci istog naučenog i zadanog sadržaja ponavljanja. Prokazivanje drugih izvan pozicija, umjesto dokazivanja vlastitih objektivnih postupaka i rezultata, samo dodatno podiže potrebu za promjenama.