Hrvatska u pokornosti partijskih stranaka!

0
721
Photo: Filip Brala/PIXSELL

Euforični povrat s bojišnica diljem zemlje u nevjerojatnom oslobodilačkom blitzkriegu Hrvatske vojske, zatomio je potrebu brisanja svih, ali svih posljedičnih, nasljednih i političkih relacija s totalitarnim sustavom bivše države. Prepušteno je to vremenu i spontanom nestanku, vjerujući kroz nametnutu pomirbu, kako će stari apostoli komunizma i jugoslavenskog društva prihvatiti novu hrvatsku realnost i barem se maknuti, ne smetajući na putu prema gore. Bila je to, naravno, iluzija...

                    Prisjećamo se sa sjetom postolujnih vremena kad nam se, uglavnom, svima činilo kako konačno znamo što hoćemo s jasnim ciljevima i kako imamo volje i snage novo oslobođenu zemlju usmjeriti prema gospodarskoj i svakoj drugoj razvojnoj razini, sukladno našim ljudskim i prostornim potencijalima. Malo je bilo onih koji u to nisu vjerovali, a oni koji jesu, slijedili su entuzijazam s kojim je slomljen agresor i poslan u povijest posljednji totalitarizam, vjerujući i misleći tada – bez povratka. Koliko je u tom vremenu punom idealizma i unutrašnje snage samo promjena trebalo napraviti, mnogima se zahvaliti, pomaknuti se konačno iz zarobljenog mentaliteta, postaviti kriterije prema najboljima i definitivno shvatiti kako je ovo naša zemlja s kojom želimo i možemo mi upravljati. Žitelji Hrvatske.

Bio je to idealizam pobjednika, u stvarnosti koja nimalo nije izgledala kao iluzija, u kojem nismo niti primijetili prikrivenost oko nas i osmijehe namještene za uzvrat, ustrajne u čekanju i jasne u budućoj namjeri. Euforični povrat s bojišnica diljem zemlje u nevjerojatnom oslobodilačkom blitzkriegu Hrvatske vojske, zatomio je potrebu brisanja svih, ali svih posljedičnih, nasljednih i političkih relacija s totalitarnim sustavom bivše države. Prepušteno je to vremenu i spontanom nestanku, vjerujući kroz nametnutu pomirbu, kako će stari apostoli komunizma i jugoslavenskog društva prihvatiti novu hrvatsku realnost i barem se maknuti, ne smetajući na putu prema gore.

Loading...

Pomirba shvaćena na njihov način

Bila je to, naravno, iluzija iliti pomak iz objektivne stvarnosti, umišljaj vjerojatnog, logičkog i mogućeg, privid očekivanja i velika zabluda nove hrvatske političke realnosti, u kojoj su glavni postratni akteri i bili, uglavnom, privid novog. Ništa se zato nije moglo niti promijeniti, osim simbolike s kojom se zavaravala namjera i zamaglio obrazac djelovanja, a veliku nisku i gustu maglu gledamo i danas kroz svjesno nametana svjetonazorska, ideološka i povijesna pitanja, kojima se prekriva obzor i Hrvatsku drži u pokornosti partijskih stranaka.

Ostavljajući nedirnutu prošlost u idealističkoj pomirbi po hrvatskom modelu u funkciji oslobađanja zemlje od vojne agresije i prethodnog totalitarizma, nasljednici su bivše države i njezinog totalitarnog sustava pokrili sve poluge vlasti i gospodarske i financijske moći, uz svesrdnu pomoć objektivnog, liberalnog i samoprozvanog hrvatskog novinarstva. Shvaćajući pomirbu na svoj način i vraćajući u nasljedstvo sve što im je „oduzeto” početkom devedesetih zbog obrane zemlje, od države do ideoloških i materijalnih pozicija. Nije im to bilo posebno niti teško, jer su nasuprot sebe imali novi sustav bez kriterija, u kojem je sasvim svejedno bilo u stranačkoj/partijskoj hijerarhijskoj ljestvici kakva je razina pameti, znanja, obrazovanja, akademskog dosega i sličnih trivijalnosti koje nikako nisu mogle niti smjele utjecati na političko postavljanje.

Rezultat i nije mogao biti drukčiji, nego razarajući za hrvatsku političku autonomnost, vrijednosni sustav hrvatskog društva i odnos prema ključnim pitanjima hrvatske budućnosti. Sukladno tome su se na javnoj sceni postavljali i kriteriji, usmjeravali pojedinci, programirale stranke/partije i procjenjivala i ocjenjivala postupanja. Nitko pritom nije bio zaobiđen razmatranja i skeniranja tko nije pripadao nasljednim korijenima, nezavisno od formalne naobrazbe, znanstvenog statusa, javnog ponašanja i opće percepcije iste te javnosti. Nitko. Naročito su u fokusu bili hrvatski intelektualci čiji se javni status u novim okolnostima nimalo nije promijenio u odnosu na totalitarizam prije devedesetih prošlog stoljeća. Ostali su i dalje vjesnici novih potreba hrvatske populacije, zagovaratelji nužnih promjena, predlagatelji opstanka i vječni idealisti u strogo programiranom i interesnom vremenu, koji nerviraju nove hrvatske branitelje. Branitelje vlastitih pozicija, političkog okruženja, obiteljskog nasljeđa, financijskih krugova i širih interesa za hrvatski prostor i njegove potencijale, posebno jadranski.

Živi zid naše mladosti…

                    Intelektualni idealizam Cesarićevog tipa i njegovog povika sa Seine pri obraćanju Matošu, uvijek u suvremenoj Hrvatskoj izaziva sjetu, ponos veličine i pripadnosti, vrijednost umjetnosti i slične emocije i može biti duhovna i intelektualna osnova pokretanja promjena, potrebnog bunta i snage djelovanja protiv čvrstog partijskog/stranačkog zagrljaja u kojem se našla Hrvatska, poput politički okupiranog teritorija koji pripada samo njima. Zato što niti jedan protest ne kreće bez emocija, pa se malo,  ipak, ponovo prisjetimo Cesarića u Trubaču sa Seine, kako bi i u pobuni ostali puni duha, vrijednosti, ideala i misaone širine:

Ja skoro prosjak, duh slobode širim,

Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,

Ja neću, neću, neću da se smirim.

Ko svježi vjetar u sparinu pirim,

A kada umor svlada duše lijene,

Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

Nakon Cesarića, misli mi skreću prema hrvatskoj mladosti i generacijskom buntu koji nije mogao nestati sam od sebe, jer je primjeren godinama, jer uvijek traži promjene na bolje, jer se ne miri s prosječnošću i političkom kontrolom svega i jer je uvijek postojao nezavisno od povijesnih, društvenih i političkih okolnosti. Svjetski savez mladih Hrvatska, Forum plus Hrvatska, stranačke mladeži i partijski forumi, studentski zborovi i slične organizacije hrvatske mladosti, objektivno su velika snaga i zalog hrvatske izvjesne budućnosti. Samo, pored Cesarića i uljuđene mladosti mora postojati i još nešto. Malo buntovnije i nošeno energijom povijesnih protesta šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih prošlog stoljeća, koji su poticani i praćeni rockom, punkom i nacionalnim zanosom. Živi zid naše mladosti. 

  1. Pokoravanje Hrvatske stranačkim/partijskim ustrojenim i primirenim vojskama, naročito je vidljivo pri svjetonazorskim, interesnim i povijesnim pitanjima i temama, koje nisu niti po elementarnoj logici primarnog značenja za hrvatsku budućnost, ukupni razvoj ili bi pak trebale biti temelj, bit i ključ hrvatske nacionalne politike. Konvencijska usmjeravanja i lomljena hrvatskog društva izgledaju nam kao moderna parodija u kojima se zabavlja puk, dok se sve ostalo oko nas rastače i usmjerava prema pojedinačnim materijalnim i financijskim Pritom je njihova pokrivenost političkim i javnim djelovanjem potpuna, a iole disonantni tonovi i postupanja se proglašavaju neprijateljskim djelovanjem, populizmom, nerazumijevanjem velikih misli još većih političkih vođa, protueuropskim djelovanjem i prekomjernim granatiranjem za osudu. Prošlost ne smije biti kakva je bila, misliti svojom glavom nije preporučljivo, glasati po savjesti još manje, pokazivati osobnost remeti stranačku atmosferu i puno puno još toga neprimjerenog europskom modernizmu kojem prisežemo, kao novom totalitarizmu. Naviknuti na stari kojeg nismo zaboravili niti prekrižili. Uostalom! Ceterum censeo Živi zid esse delendam!

Šutnja stranačke/partijske vojske

2Hrvatska bi politika primarno trebala postupati, odlučivati i djelovati u interesu hrvatske populacije, a posebno njezinog razvoja, opstanka i ukupne sigurnosti. Dok ta populacija nestaje nevjerojatnom godišnjom brzinom, nema te problematike koja bi u nacionalnoj politici bila važnija. Jednostavno nema, bez obzira na stranačka/partijska i u osnovi dogmatska pojašnjavanja, pacifiziranja članstva, provođenja europskih uputa, inkliniranja kontroliranim ekonomskim doktrinama i sličnim partijskim modelima pokoravanja Hrvatske. Suočavanja s prošlošću i s konvencijskim pristupima, po stoti nam put potvrđuju činjenicu kako Hrvatska nema jasno definiranu nacionalnu politiku niti ju ima hrabrosti i želje provoditi. Primirivanje Hrvatske i njezinih stranaka/partija samo potvrđuje kako interese u Hrvatskoj ne ostvaruje vlastita ukupna populacija, nego privilegirana stranačka/partijska domicilna, za sebe i za druge izvan Hrvatske kojima je podređena. 

  1. Najviše u takvom modelu vladanja Hrvatskom iznenađuje šutnja stranačke/partijske vojske u kojoj gotovo i nema uvjetovanog osobnoga stava, iako je svima i iz aviona vidljivo kako postupanje stranačkog vrha (pojedinca) nema veze niti s nacionalnom politikom, niti s interesima hrvatske populacije, nit’ s prihvaćenim programom, niti s obećanjima na izborima, niti sa standardnim političkim djelovanjem stranke koju predvodiš programiranim izborom. Dosegnuta je razina pokorenosti u kojoj ne postoje odbori, stručnjaci, zakonitosti, demokratski kriterijski izbori pojedinaca… ništa, osim riječi, pojašnjenja, uputa i zapovijedi, a takvo stranačko djelovanje ne može provoditi hrvatsku interesnu politiku, niti u konačnici ima smisla, kao otprilike izgubljena iluzija.
  2. Konačno su se iz dugog zimskog sna probudili i ekonomisti, ali još uvijek ne vrli ekonomski i svepokrivajući vladini stručnjaci. Koliko dugo čekamo gospodarski oporavak Hrvatske ili barem samo mali pomak s ruba? Koliko? Možete li nam reći i tko su sve dosad bili ministri financija i gospodarstva u našoj zemlji nakon oslobađanja? Jesu li, možda, redom bili ekonomisti i jesu li uz sva silna upozorenja mogli shvatiti kako će nestanak hrvatske populacije ugroziti gospodarski i ukupni razvoj zemlje? I još uvijek imaju poguban stav za Hrvatsku: riješimo gospodarstvo i demografska će se problematika riješiti sama od sebe ili dosegnimo gospodarski rast po europskim standardima (za kojima usput zaostajemo barem 30 godina) i tada krenimo na rješavanje demografske problematike. Uzalud uz takva promišljanja ministarstva, uprava, ured i slična institucijska rješenja, uzalud pozivanja preostalih demografskih stručnjaka na razgovore i formiranje vijeća, povjerenstva i sličnih političkih zavaravanja, uzalud izrada neke nove strategije, uzalud izlazak na teren i početak utakmice bez prve navale… sve dok se ne želi provoditi hrvatska nacionalna politika prema strateškim potrebama hrvatske populacije.
  3. Prihvatimo objektivnu stvarnost suvremene Hrvatske kao njeno stalno pretvaranje u iluziju kroz vođenje države sa stranačkim poslušnicima, kroz postupanje prema željama drugih i kroz usmjeravanje politike prema interesnim grupama, kako bi konačno shvatili suvremenu hrvatsku politika kao izgubljenu iluziju koju moramo ponovo vratiti primarnim hrvatskim interesima u stvarnost. Dok nismo izgubili mladost koja još uvijek želi promjene i zemlju svog ponosa pred drugima.