Hrvatska je umorna od političke prosječnosti, sebičnosti i prošlosti

0
530
Photo: Robert Anic/PIXSELL

Razdoblje nakon Oluje trebalo je biti najlakše razdoblje vladanja jer je Hrvatska vojska ostavila politici mogućnost donošenje svih ključnih odluka u interesu hrvatske budućnosti. Odluka koje su izostale jer za njih nisu imali hrabrosti niti su im opće potrebe bile primarne u odnosu na lobistički posložene interese. Nastavak svega do današnjih dana uglavnom je uz svu silinu poslijeratnih unutrašnjih i vanjskih pritisaka na Hrvatsku izgledao kao politička borba za ostanak ili bolje reći opstanak na vlasti, ne birajući pritom kriterije

Vladati Hrvatskom nikad nije bilo lako, a pogotovo nije bilo kad smo bili napadnuti sa svih strana iznutra i izvana početkom devedesetih, ali tada su idealizam, osobna hrabrost, čvrstina civilnog i ratnog vođenja te jasni ciljevi i putovi do pobjede, samostalnosti i slobode bili osnovna snaga koja nas je držala i kad se osjećala slabost i izgubljenost. Malo je tada bilo vanjskih prijatelja, još manje razumijevanja za napadnutu zemlju, a ponajmanje današnjih aktera hrvatske političke scene koji su u obrani iste zemlje kojom sad upravljaju sudjelovali. Bilo je naravno i negativnih stvari koje uvijek rat sa i za sobom nosi, ali pogled s današnjeg vremena na to razdoblje uvijek izaziva žaljenje za vremenima kad su najhrabriji među nama usmjeravali povijest suvremene Hrvatske. Vratimo se na idealizam tog vremena kad je malo tko sumnjao u neku novu Hrvatsku koja ima budućnost i čije je stanovništvo vlastitom žrtvom tražilo mir i sigurnost za vlastitu djecu i općenito mladost koja dolazi. Idealizam koji je bio iznad politike, iako je politički sustav i tada dijelom vozio svojom rutom prema kontroli i dohvatu materijalnih i financijskih dobara za koje smo mislili kako će pripadati svima s početka priče, nakon Oluje i pobjedničkog povratka Hrvatske vojske u svoje predratno okruženje. Ne postavlja se pitanje „Jesu li nas prevarili?” zato samo u pjesmi, već je ono svakodnevni upit razumnih.

Razdoblje nakon Oluje trebalo je biti najlakše razdoblje vladanja jer je Hrvatska vojska ostavila politici mogućnost donošenje svih ključnih odluka u interesu hrvatske budućnosti. Odluka koje su izostale jer za njih nisu imali hrabrosti niti su im opće potrebe bile primarne u odnosu na lobistički posložene interese. Nastavak svega do današnjih dana uglavnom je uz svu silinu poslijeratnih unutrašnjih i vanjskih pritisaka na Hrvatsku izgledao kao politička borba za ostanak ili bolje reći opstanak na vlasti, ne birajući pritom kriterije, aktere, postupke ili pak koalicijske partnere po univerzalnom vrijednosnom sustavu. Izmjena lijevih i desnih vlada i stalna politička borba između u osnovi dviju interesno posloženih opcija polako je i sigurno razarala hrvatski vrijednosni sustav u praktički svim djelatnostima do razine neprepoznatljivosti. Politička se kontrola iz stranaka (interesnih grupa), poput nadolazeće plime prenosila na cijelo hrvatsko društvo, gospodarstvo, znanost, obrazovanje…s tom razlikom što se plimni val ipak sukcesivno povlači, a politički postaje trajan.

Photo: Patrik Macek/PIXSELL
Loading...

Prizivanje prošlosti postaje upravo zato stalni razlog i okvir javnog političkog djelovanja, kako bi se cijelo hrvatsko društvo držalo podijeljeno ili razdijeljeno u funkciji njegove političke kontrole, a stranačke/partijske vojske slagale bez kriterija. Siguran je to put i model prema političkoj osrednjosti i sebičnosti koji postaje sa svojim daljnjim odmakom jedini razlog političkog slaganja, dogovaranja, djelovanja i trgovanja u Hrvatskoj. Kad se svemu tome dodaju vanjski i unutrašnji pritisci na Hrvatsku koji uopće nisu promijenili intenzitet nego samo oblik, jasno je kako vladanje Hrvatskom uopće nije lako i jednostavno za svjesno i planski selektiranu osrednjost koja nužno sa sobom nosi onda i sebičnost, iz koje su negativne društvene derivacije očekivani nastavak. Stvarajući takvu sliku Hrvatske pokušaj je to pokoravanja ili pravnim rječnikom kazivanja ovršavanja misli i zdrave pameti u traženju razumijevanja svih tih silnih postupaka kroz predočavanje i sagledavanje samo njihovih pozitivnih postupanja. Koje usput treba tražiti samo u njihovim izričajima, ali ne i u samim postupanjima. Slika suvremene Hrvatske koju je teško razumjeti, pogotovo razigranoj mladosti koja uvijek traži promjene, čvrstinu vođenja te društvenu i gospodarsku sigurnost. Pomislili bi kako je to svojstveno samo političkoj poziciji, međutim nije.

  1. Ovih se dana vraćaju ponovo slike prošlosti najavom povratka i kandidature bivšeg predsjednika države na političku scenu, i to ni manji ni više nego kao predsjedničkog kandidata. Gotovo za ne povjerovati. Nevjerojatna scena udaraljki kojom bi se kao trebala pokazati nekakva dubina i širina, uz stalan izričaj skretanja hrvatskog društva prema samo njemu vidljivim negativnim okvirima, vezanim za hrvatski nacionalizam, guje i totalitarizam. Zarobljenost u prošlosti, anacionalnog pristupa i gornja granica dosegnute nesposobnosti vođenja Hrvatske trebala bi biti poruka mladima kako će se zemlja društveno, politički i gospodarski uzdići i krenuti putovima novog komunizma? Biti hrvatski predsjednik bez i jednog identitetskog simbola države koju želiš voditi siguran je pokazatelj naslovom definirane problematike i najava nastavka opozicijskog anacionalnog djelovanja, iako su i Milanović i Braun pred kraj prošlog izbornog ciklusa pokazali kakav bi pristup trebao biti i hrvatske „ljevice”. Zarobljenost misli u uskim političkim okvirima i ne viđenje velikih problema Hrvatske vraća nas na sam početak, na političku sebičnost unutar koje nema mjesta za suvremene probleme hrvatske populacije, već samo za opstanak bez kriterijski posložene stranačke/partijske nomenklature

    Photo: Slavko Midzor/PIXSELL
  2. Veliki je problem nastao i s nerazumijevanjem govora političkih lidera i tumačenja njihovih velikih misli jer se sve gleda drugim očima i sluša s crnim tonovima, a stvarnost je zapravo cvjetna. Za raskorak između objašnjavanog i razumljivog krivci su naravno slušatelji i gledatelji koji nikako ne mogu povezati riječi sa slikama svakodnevnice oko sebe. Nerazumijevanju političkih govora, koji eto nisu na hrvatskom književnom jeziku, nego na mješavini kineskog i japanskog trebao bi doći kraj jer će sve retardirane PR majstor poučiti kako tumačiti izričaje. Nije nikakav problem što nas mladi napuštaju intenzitetom koji bi morao zabrinuti i onog iz prve točke i sve u vlasti i PR majstora, već je problem „kontanja raje” (podanika, kmetova, sirotinje…). PR majstoru; nije bitno što se govori o sebi niti je bitno što govore drugi o tebi, nego je bitno tvoje postupanje prema drugima. Posebno onima kojima je pomoć potrebna. To određuje čovjeka, njegovo postupanje.

  3. Nije dakle bitno što se događa u Hrvatskoj, nego je primarno bitno kako se prikazati. Kad već postoji takva želja, koja je usput i razumljiva u političkom djelovanju, ne biraju se tada PR najamnici, nego toj svjetini poručuješ najvažnije svojim postupcima i izborom najboljih ljudi oko sebe. Friziranje javnog lika i djela PR-om apsolutno je podcjenjivanje hrvatske populacije, koju bi i inače trebalo kroz obrazovni proces od osnovne škole pa do akademske razine poticati razmišljati svojom glavom, a ne PR tumačenjima iskrivljene stvarnosti. Više bi značilo istoj toj javnosti postavljanje u vladu jake i u hrvatskoj javnosti i znanosti etablirane osobe u odnosnom resoru, nego bilo koji izgovor i pojašnjenje PR-ovca nakon upućenih riječi i slika s državnih vrhova.

  4. Obrana pod svaku cijenu visokih vladinih dužnosnika s prosječnim i sebičnim obilježjima i tumačenjem kako njihovom obranom zapravo braniš sebe, novi je oblik pokazivanja slabosti i zapravo nebriga za istu tu javnost kojoj se želiš svidjeti. Čak i po cijenu dovođenja PR službenika. Javnost uvijek reagira prema osobnosti, čvrstini stava, isprici i postupcima pokazivanja interesa za nju. Pritom su obrazovanje, razina spoznaje, pokazivanje širine, razumijevanje problema populacije koju predstavljaš i slične atribucije ključna pretpostavka postupanja. Uostalom, što s tima ima PR?

  5. Kako razumjeti i PR-načinom objasniti i opravdati izjavu: Koja to zemlja može liječiti svu djecu? Djecu koja bi trebala biti najveća vrijednost hrvatskog demografski propadajućeg društva (kao uostalom i svakog) i za koju u moru izdvajanja za iracionalne stvari iz proračuna nema. Kakvo smo mi to društvo kad se možemo pomiriti s takvim izričajem i još ga braniti zato što je to izjavio naš ili zato što je on bio naš izbor? Naravno, kad bi on bio njihov sasuli bi rafalnu paljbu po protivničkoj strani i tvrdili i dalje kako smo principijelni.

  6. Hrvatska je već jako umorna od takve političke sebičnosti u kojoj se sve naše može braniti, a sve njihovo napadati, u kojoj se prosječnost može podići i do predsjedničke kandidature, u kojoj savjetničko okruženje može biti samo podaničko, u kojoj je dovoljno biti samo prosječni vojnik stranke, u kojoj možeš anacionalno postupati i djelovati iako želiš predstavljati zemlju koja se i dalje zove Hrvatska, u kojoj su PR-ovci važniji od iseljavanja, u kojoj ne tražiš najbolje, u kojoj hibridnost postaje opće prihvaćeni pojam u ponavljanju, u kojoj…

  7. Kombinacija osrednjosti, sebičnosti, hibridnosti, rotirajućih političkih opcija i pojedinaca te konstantno plansko vraćanje u udaljenu prošlost nakon koje su se ipak dogodile ključne stvari za modernu Hrvatsku i dalje našu zemlju zadržava na pristojnoj udaljenosti od razvijenih europskih zemalja. Gospodarski navodno rastemo već 22 godine (toliko je vremena prošlo od Oluje), a nismo se ozbiljnije odmakli rejtingom od europske druge lige, a dovoljan ćemo gospodarski rast za demografsku revitalizaciju vjerojatno postići za idućih 22 godine. Kada vjerojatno hrvatske mladosti u velikom dijelu hrvatskog državnog prostora neće niti biti.

  8. Plimni je val osrednjosti na žalost vrlo brzo zahvatio i ostale važne djelatnosti; obrazovanje, znanost, ekonomiju i slično pa ne iznenađuje stoga elementarno pomanjkanje hrabrosti u njima prilikom ukazivanju na krivi put.

  9. Nakon svega ostao je bunt samo u Živom zidu i dijelom u Mostu, kojeg hoćete li priznati ili ne sve jasnije politički artikulira Sinčić, jednostavno različit od standardnih stranačkih predstavnika i njihovih vojnika. Zato što su svi već umorni od nametanja osrednjosti i prošlosti kao stranačkih/partijskih normi cijeloj Hrvatskoj.

    Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL