Jedini koji se usudio javno osuditi pozive Modrića i Lovrena na informativne razgovore u Uskoku, bio je popularni hercegovački trener, Vahid Halilhodžić, naglasivši da takvi postupci ispitivanja psihički dekoncentriraju igrače, što se jamačno mora odraziti na rezultatu njihove igre. Ovakav postupak Uskoka dobrano podsjeća na praksu Udbe iz starih totalitarnih vremena: čim stignete doma iz inozemstva, odmah vas iz 'Službe državne bezbjednosti' zovu na informativni razgovor...
Kada je prije nepunih šest godina, Luka Modrić prešao iz londonskog Tottenham Hotspur F.C. u kraljevski klub Real Madrid C. F., rekao sam u Bukureštu na konferenciji svjetske akademije Institut International de Philosophie (IIP), tadašnjem predsjedniku akademije, Tomásu Calvou, uglednom profesoru antičke filozofije na madridskom sveučilištu l’Université Complutense, inače vatrenom navijaču Reala, da su dobili igrača koji će u budućnosti postati dirigent igre kraljevskog kluba. Calvo se grohotom nasmijao i spontano odgovorio na španjolskom: „Imposibile“. Moja uporna uvjeravanja da je Luka Modrić nenametljivi vođa koji jedinstveno, poput Herberta von Karajana, dirigira nogometnim orkestrom na travnjaku, neovisno gdje igra, djelovala su tada neuvjerljivo, gotovo smiješno. Gdje god je igrao, bilo to u HŠK Zrinjskom iz Mostara, u Interu iz Zaprešića ili Dinamu iz Zagreba, Modrić je bio osovina ekipe. Iz Tottehama ga nisu htjeli pustiti jer se njegovo značenje za ekipu moglo usporediti s Aristotelovom supstancijom u odnosu na druge kategorije: ako makneš supstanciju, ne ostaje ništa.
S Tomásom Calvom viđao sam se u proteklih pet godina u pravilu jednom godišnje, pa smo imali priliku komentirati Modrićevu adaptaciju na Realovu igru i njegov nevjerojatan napredak. U tom razdoblju Modrić je doživio neobičnu transformaciju, od promašaja desetljeća, kako su ga neposredno po dolasku počastili mediji bliski madridskom Realu, do hvalospjeva o najboljem veznom igraču svijeta bez kojeg je Realova igra nezamisliva. Calvo mi je priznao da je prijateljima i poznanicima često prepričavao moja predviđanja o Modriću prije šest godina. Prošle je godine konferencija IIP-a bila u Dubrovniku. Calvou je u međuvremenu umrla supruga, koja ga je uvijek pratila na simpozijima, pa mi je pisao da ovaj put, nažalost, neće doći u Dubrovnik.
Kad sam mu odgovorio da smo ga predvidjeli za plenarnog predavača, te da bih rado htio provesti jednu večeru s njim u razgovoru o Modriću u dubrovačkom restoranu Orhan, Calvo se ipak predomislio i došao u Dubrovnik. Uz uobičajene razgovore o filozofijskim temama, velik dio vremena proveli smo u raspravi o Modrićevoj ulozi u igri Reala. Dodatni razlog za raspravu o nogometu bio je GNK Dinamo, jer je bio jedan od sponzora dubrovačke konferencije. Kad sam kolegama objasnio da sam za sponzorstvo posebno zahvalan menadžeru Luke Modrića, Calvo se, naravno, začudio da poznajem Modrićeva menadžera. Htio je imati što više informacija o čovjeku iz čije radionice dolaze Modrić i njegov vjerojatni nasljednik u Realu, Mateo Kovačić. Objasnio sam španjolskom prijatelju da je Dinamov Consigliere, osim Modrića i Kovačića, također uspješno lansirao na nogometno tržište, Dejana Lovrena, iz F. C. Liverpoola, Šimu Vrsaljka, koji igra za madridski Atlético, kao i većinu zvijezda hrvatske nogometne repke. Svi oni dolaze iz šinjela moćnog i utjecajnog Dinamova Consiglierea. Calvo se čudio da se u jednom narodu od četiri milijuna mogu pojaviti takvi nogometni talenti, a još više da ih domaći menadžer može tako uspješno plasirati u vodeće svjetske nogometne klubove.
Prošlog vikenda igralo se finale Lige prvaka u Kijevu koje će ostati zapisano po odličnom nastupu dvojice hrvatskih nogometaša, Luke Modrića i Dejana Lovrena. Treći, Mateo Kovačić, tekmu je gledao s klupe za pričuve, a svoj nastup u finalu završio je zagrijavanjem uz aut-liniju. Zagrebački GNK Dinamo je nakon Reala imao najviše igrača koji su stasali u njegovoj nogometnoj školi. Zdravko Mamić je osoba koja može biti posebno ponosna zbog nastupa trojice njegovih pulena u spomenutom finalu Lige prvaka. Danas su ti dečki nositelji igre reprezentacije koja za dva tjedna nastupa na najvećoj nogometnoj pozornici u Rusiji. Jasno je da kao nogometna nacija možemo biti ponosni na ovaj podatak, jer neke velike nogometne velesile nisu imale ni jednog igrača u kijevskom finalu ili se nisu, kao primjerice Italija, plasirale na Svjetsko prvenstvo. Nije suvišno napomenuti da sva trojica igrača finalnog dvoboja potječu iz obitelji koje su prošle kalvariju izbjegličkoga progona, te da lovci na senzacije još uvijek pronalaze u biografijama ovih igrača, zanimljive pikanterije koje mogu plasirati u člancima s milijunskom nakladom.
Za razliku od stranih novinara koji u biografijama Modrića, Lovrena i Kovačića vide priču trnovitoga uspona u skladu s latinskom poslovicom “Per aspera ad astra” (“preko trnja do zvijezda”), većinu hrvatskih novinara zanimaju primarno “skandali” vezani uz imena sudionika finala Lige prvaka. Modrića i Lovrena se permanentno bombardira pitanjima, hoće li im navijači nakon svega dati podršku na utakmicama, čime zapravo indirektno promiču bojkot reprezentacije, kao što je činio najčitaniji portal u Hrvatskoj. Može se reći da su Modrić i Lovren ostvarili fenomenalan uspjeh, unatoč nezapamćenoj harangi koju su protiv njih vodili hrvatski mediji.
Očito dečke, koji su imali trnovitu biografiju, nastup u osječkom “teatru apsurda” nije nimalo poljuljao, jer su uvjereni da su optužbe protiv njih i Dinamova Consiglierea – posve neosnovane. Tako je bilo i sa senzacionalnim uspjehom dvojice ponajboljih hrvatskih nogometaša, koji su naši sportski novinari začinili pričom o njihovim nastupima u osječkoj sudnici, umjesto da se analizira njihova igra pred milijunskim auditorijem. Važno je, također, podsjetiti da je gotovo prije svake kvalifikacijske utakmice hrvatske nogometne repke, koja se igrala u Hrvatskoj, Uskok pozivao Luku Modrića i Dejana Lovrena na informativne razgovore.
Dakle, igrači o čijoj je igri izravno ovisio uspjeh hrvatske repke, morali su uoči vrlo važnih kvalifikacijskih utakmica Hrvatske za Svjetsko nogometno prvenstvo, davati izjave o vlastitoj umiješanosti u “aferu izvlačenja novaca iz Dinama”, što se svakako negativno odrazilo na njihovu psihičku spremnost. Znakovito je da gotovo nitko iz hrvatske nogometne javnosti nije osudio ovakav postupak Uskoka da se stožerne igrače poziva na “obavijesne razgovore” uoči presudnih nastupa za hrvatsku reprezentaciju. Jedini koji se usudio javno osuditi pozive Modrića i Lovrena na informativne razgovore, bio je popularni hercegovački trener, Vahid Halilhodžić, naglasivši da takvi postupci ispitivanja psihički dekoncentriraju igrače, što se jamačno mora odraziti na rezultatu njihove igre. Ovakav postupak Uskoka dobrano podsjeća na praksu Udbe iz starih totalitarnih vremena: čim stignete doma iz inozemstva, odmah vas iz “Službe državne bezbjednosti” zovu na informativni razgovor. Razumljivo je da Državno odvjetništvo postupa prema zakonima i Ustavu ove države, ali je stvar prudentne prosudbe, kada dotične igrače pozvati na obavijesni razgovor. Nije se baš moralo to činiti uoči presudnih utakmica…
Na koncu je prijeko potrebno postaviti pitanje – kakva je, zapravo, korist od ove čudne prakse Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminaliteta koji je u međuvremenu svoju aktivnost djelovanja primarno fokusirao na nogomet, dok su mu promakle glavne državne afere poput Agrokora i Hotmaila, koje su naciju dovele na prosjački štap, dok nam je nogomet još uvijek jedna od uspješnijih grana privređivanja, a GNK Dinamo je jedan od najmoćnijih klubova u srednjoeuropskom prostoru? Važno je u ovom kontekstu podsjetiti da je Uskok osnovala Vlada Ivice Račana s intencijom da se suzbiju netransparentne pojave, kao što je bila famozna pretvorba u režiji HDZ-a. HDZ je svojom kriminalnom praksom, zapravo, rehabilitirao bivšega šefa Saveza komunista u Hrvatskoj, koji se poput Pepeljuge deset godina kasnije, transformirao u predsjednika Vlade, koja je, nažalost, nakon dolaska na vlast dobila jaku međunarodnu podršku. Da smo na vrijeme proveli lustraciju, ne bismo imali bivšega šefa komunističke partije na poziciji predsjednika Vlade, a 70-ak tisuća bivših komunista ne bi imalo priliku učlaniti se u Hrvatsku demokratsku zajednicu.
Prije tri tjedna na konferenciji u Zadru, Karsten Dümmel, voditelj Zaklade Konrad-Adenauer za Bosnu i Hercegovinu, objasnio je u svom izlaganju da su lustracija i obračun s komunjarama u Mađarskoj, Slovačkoj i Poljskoj uvelike pridonijeli gospodarskom procvatu, dok Hrvatska i Slovenija još muku muče s postkomunističkom tranzicijom, jer nisu provele lustracije. Da smo proveli lustraciju, imali bismo također na vlasti sposobne političare koji gledaju primarno interes svoje zemlje, a ne bruxelleske ulizice i dodvorice u rangu “ćata” i sluganskih aparatčika. A novinari nam ne bi sugerirali da biramo za osobe godine čelnike Uskoka koji sve više postaju poluge moći vladajućih organa vlasti.
Afera Hotmail je potvrdila da je Uskok izravno zakazao u onome što mu je primarna zadaća, naime suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta na najvišoj državnoj razini. Nakon što im je promaklo izvlačenje novca iz Agrokora u milijardama, sada su zažmirili na iznose od nekoliko stotina milijuna u osmišljavanju akcije “lex Agrokor”. Je li jedan od razloga ovakvim propustima i to što su najbliži članovi obitelji moćnika iz Uskoka bili “uhljebljeni” na viskom pozicijama u Agrokoru neposredno prije bankrota, ostaje za istražiti.