Hvala ti Deks za mladost koju si poklonio Zagrebu i Hrvatskoj!

0
995

Ništa nije bilo dovoljno dobro s hrvatske strane u primirivanju strasti zaostalih iz vremena vojnog napada na Hrvatsku. Uvijek se trebalo i dodatno pokloniti na političkim svetkovinama s najvećeg premijerskog vrha u ponižavajućim okolnostima koje nikad nisu donijele apsolutno nikakve rezultate, niti promjene stava i ponašanja prema Hrvatskoj, ali su uvijek rezultirale lošim osjećajem ukupne hrvatske populacije. Osjećajem poput - kupovine nemira...

Četrnaest je recimo nominalno hrvatskih vlada i dvanaest hrvatskih premijera prodefiliralo političkim obzorjem, ostavljajući iza sebe tragove u hrvatskom društvu i prostoru, čiji se destrukcijski kulminirajući učinci upravo oslikavaju u najgorem mogućem obliku. Gubitkom ljudskog potencijala, prema svim racionalnim kriterijima najvrjednijeg čimbenika svakog društva, uprave, gospodarstva, prostora… i smisla svakog vladanja.

Prisjetimo ih se na kratko i podsjetimo iz kojeg su političkog miljea pristigli ili upućeni poput kontrolnog mehanizma putem kojeg se upravlja, usmjerava i pacifizira hrvatska populacija, pogotovo nakon oslobađanja od vojne agresije sredinom devedesetih: Mesić Stjepan, Manolić Josip, Gregurić Franjo, Šarinić Hrvoje, Valentić Nikica, Mateša Zlatko, Račan Ivica, Sanader Ivo, Kosor Jadranka, Milanović Zoran, Orešković Tihomir i Plenković Andrej.

Loading...

Poništavanje pobjedničkog idealizma i euforičnog osjećaja slobodnog razvojnog puta sukladno društvenom i prostornom potencijalu te stalnog, otvorenog i planskog nametanja povijesne i suvremene hrvatske krivnje, uvijek je i bez imalo nacionalne odgovornosti podržavano, plaćano i javno branjeno premijerskim ili resornim nametnutim kadrovima, uglavnom pridošlim iz istih ideoloških zabluda kao i velika većina premijera. Među kojima ima, naravno, i rijetkih iznimaka – Tihomir Orešković izvan njihovog ideološkog kruga, Ivo Sanader nejasnog smjera i Nikica Valentić jasnog uspješnog smjera. Više od devedeset posto njih su svoj životni put gradili po idejnim režimskim osnovama i bili potpuna suprotnost ideologijskom okviru zbog kojeg se Hrvatskoj nameće vječna krivnja. Bezbrojne resorne iracionalne i bezkriterijske likove kojih se hrvatska populacija nagledala kroz njihov ideologijski izbor, nije potrebno niti spominjati, jer Hrvatska ih je otrpjela stoički…

Međutim, nije bila dovoljna niti ta strpljivost, niti podnošenje silne nesposobnosti vođenja države, niti stalno usmjeravanje krivnje iz prošlih vremena, niti tolerancija vojnog pobjednika, niti uredno financiranje javnog blaćenja; ništa nije bilo dovoljno dobro s hrvatske strane u primirivanju strasti zaostalih iz vremena vojnog napada na Hrvatsku. Uvijek se trebalo i dodatno pokloniti na političkim svetkovinama s najvećeg premijerskog vrha u ponižavajućim okolnostima koje nikad nisu donijele apsolutno nikakve rezultate, niti promjene stava i ponašanja prema Hrvatskoj, ali su uvijek rezultirale lošim osjećajem ukupne hrvatske populacije. Osjećajem poput – kupovine nemira.

Nakloni, pokloni i loši osjećaji

Režirana politička predstava koja je malo toga imala s crkvenom svetkovinom povezanom s običnim pukom i njihovim vjerskim blagdanskim osjećajem, ponovo je ove godine pokazala svu iracionalnost hrvatskog naklona, a financijski pokloni kojim se zasipaju njihovi novinski glasnogovornici prikupljeni po kriteriju javnog blaćenja Hrvatske, u svim normalnim okolnostima izazivaju najblaže rečeno loš osjećaj, iako bi puno primjerenije bilo takav osjećaj nazvati – zgražanje. Podupireš, povlađuješ, pokroviteljski djeluješ i financiraš anacionalnu i antihrvatsku paranoičnu frontu, kojoj apsolutno niti jedna hrvatska civilizacijska vrijednost ništa ne znači, a hrvatski im je identitet i sva hrvatska simbolika, nedavno prihvaćena nakon ruske nogometne poezije praktički u cijelom svijetu, nova potvrda povratka Hrvatske u prošlost. Mjerila, naravno, postavljaju uvijek isti, vječno ugroženi vlastitom minimalizmom i hrvatskim postojanjem. Ništa neobično i već viđeno početkom devedesetih, pred pokretanje vojnog pohoda na Hrvatsku.

Postojanost antihrvatskog djelovanja baziranog na javnoj eksplikaciji i potenciranju ugroženosti, iritirajuće ne djeluje samo na predstavnike hrvatske vlasti, uvijek spremne pokazati milostivost, razumijevanje, ponižavanje i poslušnost, bez obzira koliko slike političkog klečanja razaraju hrvatsku identitetsku populaciju i usmjeravaju hrvatsku mladost prema van. Manjinske božićne predstave, sada već u svakog racionalnog u Hrvatskoj, bez obzira na etničku i religijsku različitost, izazivaju nemir i želju za konačnim prekidanjem besmislenog glumatanja zajedništva, s onima koji su to ponajmanje svojim sada već dugim i postojanim djelovanjem – zaslužili. Nasuprot su njih oni koji to jesu zaslužili…

Usiljeni razgovori i posebno protokoli ničim ne odaju iskrenost postupanja niti s jedne strane, a usmjeravanje silnih proračunskih davanja na zbrinjavanje nesretnih u Hrvatskoj iz pogubljene redakcije satiričkog jednosmjernog i politički determiniranog tjednika, rezultiralo je samo novim napadima na izvorište sredstava. Obilno financiranje kolektivne paranoje zbog gubitka države, neprimjenjivosti njihovih dogmi u novim vremenima, nevjerojatne skučenosti u hrvatskom društvu i nasljedne retorike i postupanja, nije ništa drugo, nego kupovanje nemira koji razara hrvatsko društvo.

Pritom je bilo kakva briga za ostale obične, jednostavne, svakodnevne i opterećene s puno stvari sustavnim nametima, izvan dometa njihovog elitizma i po njihovom zamišljaju populističko djelovanje, kojem se u svom sebičnom elitizmu ne smije pribjegavati.

‘Keglbajs naše mladosti’

Izvan tog privilegiranog i sebičnog kruga, postoje upravo takvi obični, jednostavni, vrijedni i ponosni ljudi koji svoju etničku, religijsku i inu različitost i posebnost ne naplaćuju i čije su želje za promjenama u Hrvatskoj u interesu cijele hrvatske populacije očekivane, normalne i sukladne općem interesu. I umjesto dubokog naklona s velikim uvažavanjem prema takvima različitima i posebnima, koji su svjesno branili zemlju u kojoj žive u sastavu Hrvatske vojske i koji nisu imali nikakve predrasude prema hrvatskoj budućnosti, hrvatski se podanički vrh klanja svemu suprotnom od navedenog. Oni su sa svojim posebnostima i vrijednostima ponos Hrvatske i ostaju u našim mislima i osjećajima takvi i kad nas potiho napuštaju uz pratnju svojih prijatelja, salutiranje hrvatskih vojnika na ispraćaju i počasnu paljbu posvećenu pravim hrvatskim braniteljima. Tako je ponosno otišao i On. Veliki keglbajski hakler, Milan Đaković…

Vremena su prijeratna, a atmosfera na mitskom i neponovljivom Keglbajsu uvijek nam je djelovala kao da smo istrčali na travnjak legendarnog Wembleyja. Nismo tada niti primjećivali betonsku podlogu koja nam u današnjim poodmaklim vremenima vraća podcjenjivanje njezine tvrdoće. Kakvih je samo faca bilo na Keglbajsu u svih šest malonogometnih liga i kvartovskih „heroja ulice”!? Zagreb naših dana s vrijednostima koje nisu primjećivale razlike. Nije im (nama) dugo trebalo za odluku nakon napada na Hrvatsku i Zagreb o promjeni taktike, terena i vrste obrane. „Heroji su ulice” postali vojnici i vjesnici novog hrvatskog društva za kojeg smo tada mislili kako ga nitko više neće moći sebično prisvajati. Neki se nikad nisu vratili, a oni koji jesu, danas odlaze potiho, bez najave i s gorčinom i sjetom preostalih, spremnih ponovo za velike utakmice. Jednog dana, tamo gore u Kraljevstvu nebeskom…

Tim je putem ovih dana mirno i bez najave otišao i veliki Milan Đaković. Zvali smo ga Deks. Hakler, dragovoljac, „heroj ulice”, sudionik keglbajske priče i zagrebačke mitske malonogometne prošlosti s legendarnim Ptičarom, SDK-om i Svjetlovodom. Koju su dominantno ispisivali strašni hakleri Keracomerca (Vrhovec, M. Vušak, Gričar, Kalečak, Eskulić, Bratec, Frankol, Narsete, Šafarić, Vujanić…), Grahorove (braća Major, Samovojska…), Morgana (Balaban, Trtica…)… i ostalih ekipa. Upravo su ti ostali zaslužili drugu priliku i novi detaljni zapis njihova umijeća, odlučnosti, privrženosti, pogibije, obrane, povratka, nastavka i konačnog odlaska. Bili su stalno tu i kustošijanski pretorijanci, ali i mi ostali ponosni sudionici njihovih velikih malonogometnih predstava. Kao potvrda Hrvatske kakvu smo željeli i svi sa svojim osobnim različitostima doživljavali!

Odlazak svakog od njih posebna je priča, puno vrjednija od političko-diplomatskih predstava kojima nas svakodnevno uslužni mediji zasipaju, pa je usporedba javnog blagdanskog prenemaganja međusobnih podupiratelja na vlasti s dostojanstvenim odlaskom pravih „heroja ulice” – negacija temeljnih vrijednosti na kojima bi trebalo počivati hrvatsko društvo.

Hvala ti, Deks, za mladost koju si poklonio Zagrebu i Hrvatskoj!

Hrvatska diplomacija? Teško gubljenje vremena…

Teško se prisjetiti kojom je prilikom hrvatska diplomacija čvrsto, odlučno, jasno i argumentirano branila dostojanstvo zemlje, a još teže kojom su prilikom, u specijalno ratnim borbama, uspjeli očuvati sliku Hrvatske kakvu su stvarali njezini branitelji, isti ti koji danas potiho i dostojanstveno odlaze uz paljbu, vojne pozdrave i prijateljske suze svojih i drugih koji su ih razumjeli. Ništa neobično kad si sami tepaju proglašavajući diplomaciju znanošću, pa bi valjda i sami trebali biti znanstvenici diplomatskog karijernoga smjera, iako je apsolutno svakom normalnom u Hrvatskoj jasno kako se radi prvenstveno o karijerističkoj djelatnosti granične korisnosti za Hrvatsku. Neobičnostima tu nije kraj uz ministarsku selekciju prema prostodušnosti i savjetničku ulogu tihog mirogojskog šetača, čije su računske vrijednosti svedene na razinu tri polovine cijelog broja…

Nesamostalnost, neodlučnost, nestručnost, nelojalnost, a pomalo i nedostatak elementarne građanske hrabrosti, čini hrvatsku diplomaciju u očima drugih i većine hrvatske populacije, nevažnom svitom koja je tu, postoji i formalno djeluje, ali apsolutno ni o čemu važnom stručno ne odlučuje. Lagodnost, financijska stabilnost, dvorski ugođaj i osiguranost, osnovni je cilj djelovanja, pa su im procjene korisnosti za Hrvatsku i hrvatsku iseljenu populaciju uz labilnu lojalnost zemlji, dodatni teret koji remeti uspostavljenu karijernu (karijerističku) lagodnost.

Jednostavniji bi svakodnevni opis hrvatske diplomacije bio još više poražavajući i uglavnom bi glasio: teško gubljenje vremena i našeg novca. Banja Luka, avioni, izbor veleposlanika, inertnost na udare iz susjedstva, nemoć prema stalnom nametanje povijesne krivnje, apsolutna obrana sustava i standardna diplomatska mlakost – hrvatska su realnost. Koju su posebnom i lijepom prošle 2018. godine činili hrvatski sportaši, najbolji vjesnici diplomatskog postupanja…