Intelektualno siromaštvo i politička praznina

0
388
YouTube

Ozbiljni, odgovorni i za hrvatsku budućnost zabrinuti ljudi, redom izvan političkog formalnog i pozicijskog interesnog i nasljednog sustava, već dugo upozoravaju, opominju, dokazuju i potvrđuju ozbiljnost demografske, gospodarske i ine problematike u Hrvatskoj, te pomažu ukupnoj hrvatskoj javnosti, a naročito političkoj shvatiti kako Hrvatska nije na putu dobrog smjera...

Dugo i predugo ozbiljni, odgovorni i za hrvatsku budućnost zabrinuti ljudi, redom izvan političkog formalnog i pozicijskog interesnog i nasljednog sustava, upozoravaju, opominju, dokazuju i potvrđuju ozbiljnost demografske, gospodarske i ine problematike u Hrvatskoj, te pomažu ukupnoj hrvatskoj javnosti, a naročito političkoj shvatiti kako Hrvatska nije na putu dobrog smjera. Nisu to profesorska mudrovanja kakvim ih moderni politički lovci na pozicije križaju (imenuju), niti populistička uznemiravanja ustaljenih obrazaca, inače navodno primirene hrvatske javnosti ili kako bi oni s još više političke i intelektualne praznine rekli, ekstremistička nastojanja narušavanja naše (zapravo njihove) pozicijske, interesne, financijske, političke, diplomatske, stranačke i svake slične idile.

Nisu to niti zlonamjerna ukazivanja usmjerena protiv zemlje kojoj sviješću i fizički pripadamo, a još manje pretpostavke utemeljene samo na osjećaju, osobnim političkim priklonima ili otklonima, svakodnevnim lamentiranjima, iracionalnim dokazivanjima, uklizavanjima, dodvoravanjima i sličnim sveprisutnim obrascima hrvatske političke zbilje, već izričaji zasnovani na dugogodišnjem radu, te istraživačkim i znanstveno utemeljenim zakonitostima. Kao obaveza prema hrvatskoj javnosti i budućnosti korigiranja političke sebičnosti i pragmatičnosti, koja u izraženim nasljednim manirama prikrivene suvremene totalitarnosti, prilagođava opća mišljenja svojim potrebama dokazivanja političke moći, ispravnosti vladanja, nezamijenjivosti i usmjeravanja Hrvatske prema zamišljaju salonskih vanjskih (uglavnom briselskih) diplomatskih krugova miljama udaljenih od stvarnosti.
Hrvatska njihovih želja i fino građenih i štićenih vanjskih financijskih interesa i naših doživljenja svakodnevnice i jutarnjih buđenja bez rješenja koja se stalno najavljuju, ali se u ovako ustrojenoj trgovinskoj koaliciji ne donose, niti se s prosječnošću izabranih podanika bez znanja, sposobnosti, hrabrosti i osjećaja pripadnosti hrvatskom povijesnom, društvenom i prostornom krugu mogu. Zatvoreni krug planskog postupanja, svjesnog izbora osrednjih hrvatskih kadrova za potvrdu formalne političke pripadnosti hrvatskoj političkoj ideji samog političkog vrha, programirane potrebe poigravanja i korištenja izabrane osrednjosti po potrebi i pretpostavljanja općih i globalnih ideja hrvatskim nacionalnim interesima.

Loading...

Slučajnosti u tako postavljenim obrascima nema, a za razumijevanje krivog puta kojim se ide potrebno je vrijeme i velika ustrajnost svih onih koji ukazuju, zato jer su tehnike manipulacije javnošću u današnjim modernim vremenima jednostavnije od znanstvenog ukazivanja, iako su sama dokazivanja relativno laka.

Krivi put

Kao glasovi iz daljine ili zvukovi visokih frekvencija čujni samo osjetljivim slušnim instrumentima, registriraju se i pohranjuju u baznoj memoriji, ali ne pokreću na oprez, odgovornost, postupanje, odlučivanje, razumijevanje niti novo programiranje obrazaca političkog vladanja Hrvatskom. Jednostavnije je znanstvenu zabrinutost zanemarivati i proglašavati neprimjerenom i neprihvatljivom na skali njihove definicije negativnosti od populizma do ekstremizma i pritom koristiti za odgovor akademskom miljeu intelektualno siromaštvo i političku prazninu izabranog podaničkog okruženja, s kojim bi malo tko u Hrvatskoj mogao išta ozbiljnije pokrenuti, promijeniti, razvijati ili reformirati.

Intelektualnim siromaštvom i političkom prazninom protiv znanstvenih autoriteta, krivim smjerom protiv stručno-znanstvenih ukazivanja, podaništvom protiv elementarnih zakonitosti, političkim determinizmom protiv potrebnih promjena, stranačkom vojskom protiv razuma, nasljednicima protiv želje za demokracijom, pluralizmom i promjenom, uvozom svega protiv svojih, bankarskim nametanjima i interesima protiv hrvatske populacije i slijedom vanjskih želja protiv hrvatskih nacionalnih interesa.

Hrvatska kakvu su zamišljali drugi, u podređenoj ulozi i pokorenoj bez rata, vojske, konvencionalnog oružja i ikakve obrane vlastitog potencijala, stanovništva i teritorija. Najava reformi? Koliko ih puta treba prizivati i njihovu potrebu znanstveno dokazivati? Uostalom, kakve veze imaju neupitni znanstvenici s Ekonomskog instituta iz Zagreba i ostalih hrvatskih instituta i fakulteta, npr. i njihova istraživanja, pokazivanja i ukazivanja na ono što u dolazećem vremenu slijedi, kad mi imamo titane hrvatske političke, ekonomske i svake druge misli u svojim političkim pomno probranim redovima, mislećih dometa manifesta.

Priučeni kadrovi u brzinskim stranačkim radionicama, idealni za pokazivanje i usmjeravanje po želji i posebno obranu trgovinske političke ideologije, Hrvatsku mogu samo zakucati na svoju razinu. Promjene, reforme, usklađivanja, novi obrasci, nacionalni interesi, uvažavanja kriterija i druga slična populistička izmišljanja samo unose nemir u hrvatsko društvo velikog zadovoljstva, izgrađenog samo zbog izabranih stranačkih sljedbenika prikovana pogleda samo na njihovu sadašnjost. Nemirna ukazivanja na parametre i trendove u manje-više svim djelatnostima s analitičke razine i opće nezadovoljstvo običnog „nesistemskog” puka, jako ljuti stabilizirane sistematičare i remeti njihov duševni mir, kojeg mogu naći samo u uljuđenim diplomatskim europskim salonima praznih ideja i zgroženih pogleda prema ulici.
Zato im i riječi uvaženih hrvatskih znanstvenika zvuče kao čista hereza, a postupci poput Marina Strmote nalikuju na diverziju koja uznemirava njihovu političko-tehničkim postupcima izabranu svetost. Nimalo i nikad ne shvaćajući kako je to primarno znanstvena odgovornost prema hrvatskom društvu i budućnosti u njemu odgovornih znanstvenika koji nemaju zamagljeni pogled svojom veličinom i nedodirljivošću. Nisu se niti osvrnuli na uvaženog ekonomista i znanstvenika i njegove izrečene prognoze, još manje su se zabrinuli, a ponajmanje su prihvatili odgovornost za sve ono što s velikom vjerojatnošću slijedi…

„Koliko dugo još možemo ovako, bez reformi i bez ekonomskog potresa? Pa još barem dvije-tri godine, dok turizam sve drži i dok dolaze doznake iz inozemstva. One su već preko 15 milijardi kuna, oko četiri posto BDP-a, tako da će uskoro ulogu socijalne politike koja se raspada, preuzeti transferi djece iz inozemstva svojim obiteljima… Novac koji stiže iz inozemstva neravnomjerno je raspoređen, pa će puno ljudi propasti kroz tzv. mrežu socijalne sigurnosti… Tko se spasi – spasi se!” (Lovrinčević, Ž., 24 sata, 16. 10. 2018.).

Intelektualni formalizam

Prosječnost, antiintelektualizam, neimanje osobnosti, društveno-politička poslušnost, neosjetljivost na probleme drugih oko sebe, obrana besmislenih postupaka, osobna ponižavanja pred javnošću i stranačkim vrhom, izmišljanja, prenemaganja, sebičnost i puno još sličnih obrazaca javno-političkog djelovanja u novom političkom „sistemskom” vremenu u Hrvatskoj, ne moraju uvijek biti, niti su isključivo plod pomanjkanja formalnog intelektualnog posjeda ili npr. pripadnosti pojedinom svjetonazoru. Kako se to danas u Hrvatskoj želi prikazati i po toj osnovi abolirati recentnu destrukciju Hrvatske finoćom, diplomatskim manirama, europskom uljudbom, progovaranjem na sto jezika, željom za ostavljanjem dojma izvan zemlje i prihvaćanjem i nametanjem svega što se predloži izvana. Uvijek se to događa u pomanjkanju elementarnih osjeta pripadnosti zemlji u kojoj živiš i politički djeluješ, uglavnom kroz nasljedno preuzimanje ili kod aktivnog izostanka iz novijih povijesnih ratnih zbivanja, a najkonkretnije bez osjećaja dostojanstva s kojim se Hrvatska branila od srbijanske agresije.

Formalna obrazovanost provučena kroz „bolonjski” proces i čistom inercijom dohvaćena diploma visokih i viših učilišta, danas u političkom djelovanju nisu uvjetovana garancija intelektualnog posjeda i potvrda obrazovanosti, razvijenih sposobnosti i uljudnog ponašanja, ali niti pretpostavka logičnog, odgovornog i civilizacijskog postupanja. Iracionalni formalni intelektualizam nikad ne može zamijeniti izraženu osobnost u istoj formi, a pogotovo se ne može mjeriti sa stvarnim hrvatskim intelektualnim pristupom, bez obzira od kuda dolazi, koju formu ima i kako ga „krstili” svi protivnici Hrvatske.

Pretpostavljajući formalni intelektualizam, politički izrazito negativni trgovački prakticizam i karijerni diplomatizam (iako svi znamo kako se zapravo radi o karijerističkom) svakoj potrebi uređenja hrvatske države prema nacionalnom konceptu, recentna se vlast svjesno svakim danom sve više udaljava od potrebnog političkog pristupa i djelovanja u interesu ukupne hrvatske populacije, koncepta jedne i jedinstvene Hrvatske i najviše potrebne demografske revitalizacije. Malo tko može povjerovati kako formalni intelektualci razvijenih diplomatskih i jezičnih ekvilibrija u vrhu vlasti ne vide, ne znaju ili ne mogu djelovati u interesu zemlje koju vode. Mogu, naravno, kad im vođenje krivim putem ne bi bilo svejedno…

Dodjela trgovinsko-političkog plijena

Primjera dodjele i podjele političkog plijena ima oko nas posvuda, međutim najdrastičniji su u djelatnostima koje čine temelj hrvatskog društva i njegove (naše) budućnosti. Pogotovo primjeri vezani za obrazovni sustav i pokušaj njegove transformacije primarno prema svjetonazorskim i interesnim kriterijima, ne mareći pritom nimalo za razvijanje hrvatskih identitetskih vrijednosti. Korelacija formalnog intelektualizma i krivog puta vidljiva je gotovo u svim segmentima upravljanja obrazovanjem; od političkog pokroviteljstva, uvođenja interesnih skupina, podcjenjivanja nastavnika na svim razinama, izbora osrednjih suradnika… pa sve do irelevantnosti hrvatskih nacionalnih sadržaja u programima, udžbenicima i na samoj nastavi.

Nevjerojatnim se čini potpuno neznanje studenata nakon završenih osnovnih i srednjih škola i nekoliko godina studija o događajima vezanim za 18. studeni i srbijansku agresiju na Hrvatsku početkom devedesetih prošlog stoljeća. Doslovno neznanje hrvatske mlade populacije o svemu navedenom nije, naravno, njihova krivica, već sustavnog, svjesnog i planskog zanemarivanja uvođenja istine tog vremena u hrvatski obrazovni sustav, kao posljedica antiintelektualnog selektiranja, formalnog pokrivanja političke praznine ili pak trgovačkih sklonosti prodaje ili predaje pod svaku cijenu hrvatske mladosti i budućnosti.
Političko pokroviteljstvo nad obrazovanjem predati/prodati osobama razine iracionalnosti javnog uživanja i nagrađivanja druženja s čelnikom stranke, nije ništa drugo nego svjesno poigravanje s najvrjednijim što Hrvatska ima. Problematika koja zaslužuje nastavak…