‘Istanbulska konvencija’ – temelj velike koalicije

0
545
Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Ratifikacijom Istanbulske konvencije, stvorena je velika koalicija s onim snagama koje su demonstrativno napustile Hrvatski državni sabor prilikom izglasavanja Deklaracije o nezavisnosti. To su one snage koje su jasno i glasno kazale da Hrvatsku žele u nekoj novoj konfederalnoj konstrukciji, u nekoj trećoj Jugoslaviji i nikada se do sada nisu javno distancirale od te titoističke i velikosrpske strategije...

Andrej Plenković, „generalni sekretar“ mentalno komunističkih partija HDZ-a i SDP-a, konačno je ratifikacijom „Istambulske konvencije“ stvorio realne temelje za konstrukciju velike koalicije u Hrvatskoj, koja je svoju dugu, neformalnu i skrivenu vladavinu nad svim materijalnim i duhovnim resursima ove pokradene zemlje, putem svog ustoličenoga „generalnog sekretara“, Andreja Plenkovića, javno obznanila recentnim događajima u Hrvatskom saboru. I za jednu i za drugu partiju ključna pitanja nikada nisu bila pitanja suvereniteta, blagostanja i svekolikog napretka Hrvatske, nego su uvijek bila i ostala samo i isključivo pitanja mehanizama – kako ostati na vlasti, kako kontrolirati materijalne resurse, kako manipulirati napaćenim narodom kao biračkim alatom, kako sakriti svoju lopovsko-zločinačku prošlost i budućnost.
Jer kako drukčije protumačiti frenetični i gotovo orgazmički pljesak mentalno-komunističke ljevice Andreju Plenkoviću u Hrvatskom saboru, nakon što je uspješno i brutalno zgazio kršćansko-demokratsku i suverenističku misao hrvatskog naroda? „Generalni sekretar“ mentalno-komunističkih partija u Hrvatskoj, usudio se zgaziti dva osnovna postulata na kojima je postala, a trebala bi i opstati slobodna i neovisna hrvatska država. Zgazio je domovinske kršćanske korijene koji se zrcale u mislima velikog sveca i državnika, blaženog Alojzija Stepinca, kada je na montiranom sudskom procesu kazao:   „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji“.

Plenković kontra Tuđmana

Loading...

Plenković je zgazio i suverenističke misli umirućeg predsjednika dr. Franje Tuđmana, koji je u svom zadnjem proročkom govoru na aerodromu Pleso kazao: „Mi nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…“
Pred zdravim očima cijele hrvatske javnosti, ratifikacijom Istambulske konvencije, stvorena je velika koalicija s onim snagama koje su demonstrativno napustile Hrvatski  državni sabor prilikom izglasavanja Deklaracije o nezavisnosti. To su one snage koje su jasno i glasno kazale da Hrvatsku žele u nekoj novoj konfederalnoj konstrukciji, u nekoj trećoj Jugoslaviji i nikada se do sada nisu javno distancirale od te titoističke i velikosrpske strategije. To su upravo one snage koje je proročki prepoznao predsjednik Tuđman, to je ona tvorevina u kojoj je hrvatski narod „bio rob u bivšoj Jugoslaviji“, a danas dužnički rob u vlastitoj Domovini!
A kada stvari radikalno zaoštrimo do kraja, vidjet ćemo da je na krilima Istambulske konvencije stvorena dvotrećinska ustavna većina koja u Hrvatskom saboru, potezom pera može ustavno dokinuti sve temeljne vrijednosti koje su stvorene na krvi i suzama hrvatskoga naroda kroz povijest. Kao što je hladnim birokratskim potezom pera ratificirana odnarođena i protusuverenistička Istambulska konvencija, tako nas  potezom pera, odnarođeni mogu predati u ralje starih i novih robovlasnika Hrvatske.
Velika koalicija neminovno će završiti bezuvjetnom velikom koalicijom sa Srbijom i bivšim jugoslavenskim republikama, a slobodna Hrvatska koju smo sanjali, naći će se između čekića i nakovnja, između Beograda i Bruxellesa. Od naše Hrvatske, unikatnog bisera ljepote,  duhovnog, kulturnog i ekonomskog bogatstva, već danas je stvoreno ružno pače i bjelosvjetsko ruglo, na čast ili sramotu svim bivšim i sadašnjim vladajućim elitama. Umjesto „predziđa kršćanstva“, Hrvatska je pretvorena u predvorje pakla, uz pomoć još jedne u nizu nacionalnih veleizdaja. I ne radi se ovdje o teoriji urote ili proročanskoj kletvi usporedivoj s kletvom kralja Zvonimira. Ovo je istina koja se događa pred našim zdravim očima!
Međunarodna urota protiv Hrvatske, potpomognuta domaćim veleizdajnicima, nije počela „jučer“, kada smo svjedočili morbidnim događajima u Hrvatskom saboru pri ratifikaciji Istambulske konvencije i stvaranju „Istambulske koalicije“. Ona nije počela ni donošenjem pljačkaškog zakona „Lex Agrokor“. Urota protiv Hrvatske traje od vremena brutalnih napada na državničku misao predsjednika Tuđmana u Domovinskom ratu. Svoje jasne konture dobila je dolaskom Mesića i Račana na vlast, nastavljena je djelatnom suradnjom Sanadera, Josipovića, Jadranke Kosor, Pupovca, Milanovića i Vesne Pusić u neformalnim velikim koalicijama. Svoje pravo zločinačko lice pokazala je rušenjem domoljubnih politika Tomislava Karamarka i pokušajima rušenja predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a instalacija „generalnog sekretara“ partija u Hrvatskoj, Andreja Plenkovića, samo je početak završnog čina zakucavanja zadnjeg čavla u lijes hrvatske suverenosti…

Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Urota protiv Karamarkovih domoljubnih politika  

Prof. dr. Zdravko Tomac, homopoliticus koji je doživio svoju duhovnu, ali i političku katarzu, u svom kapitalnom djelu „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“, biranim riječima, u svom pragmatičnom stilu realnog  političkog analitičara, napisao je i nekoliko stranica o hrvatstvu Tomislava Karamarka. Opisao je Tomislava Karamarka kao emotivnog i domoljubnog Hrvata s jasnom političkom platformom i vizijom, te ga je s pravom uvrstio u aleju značajnih domoljubnih hrvatskih političara. Da bih bio precizan, potrebno je citirati Tomca, čovjeka koji strukturalno poznaje aktere duboke države na temelju svog neprocjenjivog političkog iskustva:
„Strategija optuživanja HDZ-a i Tomislava Karamarka kao predsjednika HDZ-a, bila je vrlo jasna; svako hrvatsko domoljublje, svaki zahtjev za istinom o komunističkim zločinima trebalo je proglasiti „fašizacijom Hrvatske“. Svaki dan u medijima, Karamarko je optuživan da je on na čelu tog pokreta, a odatle je i nastala strategija Zorana Milanovića izražena zlokobnom rečenicom – „Mi ili oni“. Stvarala se atmosfera da je Karamarko opasni ‘ustaša’, ‘desničar’, nedemokrat i najveća opasnost za demokraciju u Hrvatskoj. Karamarko je na te optužbe mirno odgovarao, jačao HDZ i pobjeđivao u nizu izbora. A pobjeđivao je zbog toga što je formulirao jasnu strategiju i udruživanje domoljubnih snaga. Navest ću jedan širi citat koji pokazuje kako je Tomislav Karamarko vrlo precizno definirao političko stanje u Hrvatskoj“, kaže Tomac i citira Karamarka:
„U našoj današnjoj Hrvatskoj postoji strahovito mentalno opterećenje komunističkom prošlošću i  jedan je od najvećih i najsloženijih problema s kojima se mi danas suočavamo. Toj komunističkoj indoktrinaciji, tom pogrešnom i nakaradnom tumačenju novije povijesti i općih društvenih vrijednosti, morat ćemo se suprotstaviti kudikamo osmišljenije, na više razina ili ‘fronti’. Lustracija nije suđenje nekome ili zatvaranje, nego temeljita promjena opće društvene klime cjelokupnoga vrijednosnog sustava, a naposljetku i provođenje rezolucije Europske komisije koja osuđuje sve totalitarizme.“ Potom Tomac nastavlja u svojoj knjizi „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“:
„Nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima kao kandidatkinje HDZ-a, uz veliko i osobno angažiranje Tomislava Karamarka kao predsjednika HDZ-a, a osobito nakon što je Kolinda Grabar Kitarović makla poprsje J.B. Tita iz Predsjedničkih dvora, titoističke snage, mentalni komunisti i mnogi koji zauzimaju ključne pozicije u hrvatskom društvu, odlučili su se na likvidaciju Tomislava Karamarka kao hrvatskog političara, vjerujući da ako njega sruše, da su srušili i njegovu strategiju nužnosti obračuna s komunističkim mentalitetom i težnjom za obnovom jugoslavenstva i novih oblika integracije na Balkanu. Zato je nastupila prava sotonizacija neviđenih razmjera protiv Tomislava Karamarka. Najviše ih je pogodila jasnoća Karamarkovih stavova, a osobito rečenica koju je stalno ponavljao:  „Ja sam antifašist, ali svi smo mi i antikomunisti i antitotalitaristi i naša je obveza da stvorimo društvo koje će biti emancipirano od svake politike bilo kojeg totalitarizma!“ (kraj citata)
Urota protiv HDZ-a i domoljubnih politika Tomislava Karamarka, dobila je i međunarodnu dimenziju, o čemu sam pisao još u ožujku mjesecu 2016. godine. Tada sam predvidio da će Tomislav Karamarko biti likvidiran, da će Milanović, koji se zamjerio vladarima Hrvatske, otići s političke scene. Predvidio sam da će biti instaliran Andrej Plenković na čelo HDZ-a i Zlatko Komadina na čelo SDP-a. Pogriješio sam jedino glede Komadine, pa je izbor pao na Bernardića. Ali, u stvari nisam pogriješio, jer Komadina ima dominantan utjecaj na Davora Bernardića koji samo provodi smišljene politike mentalno-komunističke ljevice i vladara duboke države.
„Umivena ljevica“ s Bernardićem na čelu, postala je jedini Plenkovićev realan koalicijski potencijal, koji je namjerno porušio sve mostove prema snagama konzervativne i kršćansko-demokratske opcije. Indikativno je da svi oni mediji koji su nekoć vulgarno rušili i napadali politike Tomislava Karamarka, danas sriču hvalospjeve novom velikom vođi koji je, kolokvijalno i stvarno,  po svom svjetonazorskom habitusu postao „generalni sekretar“ obadvije najveće partije u Hrvatskoj.

Politička previranja u HDZ-u i SDP-u  

HDZ na desnom spektru nema potencijalnog koalicijskog partnera, te će na moguće prijevremene ili redovne parlamentarne izbore izaći  samostalno. Svaka moguća predizborna koalicijska suradnja sa sadašnjim partnerom HNS-om ili bilo kojom strankom ljevice, bila bi za HDZ pogubna, a već ionako senzibilizirano i prevareno HDZ-ovo biračko tijelo, to bi dočekalo na nož. Već su izrađene projekcije koje govore da bi HDZ u predizbornoj koaliciji s HNS-om doživio pravi potop.
SDP ima dvije realne opcije. Prva je izaći na izbore što samostalnije, neopterećen kojekakvim Vrdoljacima i Beljacima, s ciljem da nakon izbora s HDZ-om formiraju veliku koaliciju. Druga im je opcija – opća mobilizacija cijele ljevice, jedna široka „kukurikularna koalicija“ i moguća pobjeda na izborima, a to će biti stvar procjene u realnom vremenu. U jednom i drugom SDP-ovom scenariju, HDZ-u i Hrvatskoj se ne piše dobro. U svim ovim analizama, jedino što je objektivno za stvaranje tzv. „stabilne vlasti“ i za jedne i za druge je – realnost velike koalicije koja je kao pilot projekt viđena u Hrvatskom saboru. U tom slučaju, Plenković bi ostao premijer ili „generalni sekretar“, a Picula bi preuzeo Pantovčak, na čemu se ozbiljno radi.
Kako bi razumjeli današnja politička previranja u Hrvatskoj, potrebno je analitički se osvrnuti na vladavinu vlade Zorana Milanovića i velike podjele u društvu koje su se tada događale. Prisjetimo se samo drčnih ministara u Milanovićevoj vladi, kao što su bili razarači Ranko Ostojić i Željko Jovanović. Upravo na njihovoj mržnji i razbijanju svih nosivih stupova institucija Hrvatske države, Tomislav Karamarko je uspješno gradio Tuđmanov HDZ i domoljubne politike koje su proglašene – „ustaškim“ politikama. Danas je kristalno jasno da Milanovićevi jurišnici nisu pronašli pravi alat kojim bi slomili domoljubne politike, već su, naprotiv, izazivanjem tih kontroverzi, raskolom u hrvatskom društvu proizveli   kontraefekt i doživljavali poraz za porazom. U takvim okolnostima, vladari Hrvatske ili kako ih  kolokvijalno nazivamo Udba, posegnuli su za provjerenim oružjem. Kada HDZ i Tomislava Karamarka nisu uspjeli srušiti izvana, posegnuli su za svojim suradnicima unutar HDZ-a, srušili Tomislava Karamarka i instalirali sebi svjetonazorski bliskog Andreja Plenkovića.
Osnovna Plenkovićeva zadaća  koju je javno iskazivao, bila je smiriti strasti i spriječiti daljnje podjele u Hrvatskoj, te stvoriti prividni mir kako bi se osigurao svekoliki napredak. I sve se činilo dobro dok na zahtjev Bruxellesa i lijevo liberalnih koalicijskih partnera Andreja Plenkovića, na dnevni red nije došla ratifikacija Istambulske konvencije. Andrej Plenković, kao bruxelleski slon u staklarnici, ničim izazvan, stavio ju je na dnevni red bez objašnjenja – zašto to uopće stavlja na dnevni red kada Hrvatska nema nikakvu međunarodnu obvezu taj dokument ratificirati… Isto tako, postavlja se pitanje, zašto je baš sada stavio tu točku na dnevni red, kada mu je moralo biti jasno da će izazvati veliki razdor i u društvu i u HDZ-u, što je u  potpunoj  suprotnosti s njegovim proklamiranim politikama pomirbe na Tuđmanovoj viziji. Dakle, zašto uopće Istambulska konvencija koja nije obvezujuća i zašto baš sada?
Odgovor je jednostavan, a proizlazi iz negodovanja i burnih reakcija javnosti iskazanih na prosvjedima u Zagrebu i Splitu. Reakcije su došle i iz samog HDZ-a, od grupe savjesnih zastupnika, koji su po prvi put Plenkoviću rekli – „Ne!“. Plenković je ovim saltomortaleom nesumnjivo pobrao simpatije ljevice kojoj se dodvorava radi moguće velike koalicije. Istodobno je na čistinu istjerao one saborske zastupnike HDZ-a koji su bili protiv Istambulske konvencije. A oni koji su protiv Istambulske konvencije, istodobno su i protiv velike koalicije i njih je potrebno ukloniti iz HDZ-a ili ih politički potpuno marginalizirati. Plenković, kao pravi bruxelleski slon u staklarnici, ubrao je i simpatije Bruxellesa, jer je dokazao da jedna većinska demokršćanska zemlja kao što je Hrvatska, može ratificirati Istambulsku konvenciju i tim činom kao „uzorom“, ohrabriti sve one zemlje koje to do sada nisu učinile.
Danas, u ovim geostrateškim i globalističkim previranjima, umjesto da imamo suverenu Republiku Hrvatsku na povijesnom tragu „predziđa kršćanstva“ na temeljima Stepinčeve i Tuđmanove vizije, imamo Hrvatsku na pragu globalističko-genderističkog pakla.
Vrijeme je za proaktivnu akciju i stvaranje snažne suverenističke koalicije koja će se ponovno staviti na branik Domovine!