Izrael je brana od islamske radikalizacije

0
529
wikipedia

Netanjahu je vrlo otvoreno upozorio na moguće posljedice u slučaju ako bi se EU radikalno otklonila od Izraela. Kazao je da je samo zahvaljujući izraelskoj obavještajnoj službi spriječeno mnogo napada na europske gradove i time sačuvano mnogo života. Također je naglasio da bi Europi mogla prijetiti i nova izbjeglička kriza ne bude li Izrael skrbio nad stanjem islamske radikalizacije na Bliskom istoku. Kad se čovjek zapita što je bilo prije koka ili jaje, dođe na odgovor da dok nije bilo Izraela bliskoistočna kriza nikada nije imala utjecaj na Europu, pa je činjenica da se sada Izrael predstavlja kao garant mira jako prijeporna

Odluka američkog predsjednika o priznavanju Jeruzalema glavnim gradom Izraela bila je bolje pripremljena nego li što je izrečena. Sve je izgledalo kao da je Donald Trump jedno jutro iscuclao iz prsta odluku koju je podijelio sa svjetskom javnosti, pa je po inerciji sve postalo sastavnim djelom američke vanjske politike. Zapravo se radi o strukturiranoj odluci koja je dobila zanimljivu međunarodnu potporu.

U ponedjeljak, na zajedničkom doručku ministara vanjskih poslova EU u Bruxellesu osvanuo je Benjamin Netanjahu. Sam se pozvao, a pomogli su mu u tome prijatelji. Ministrica vanjskih poslova EU Frederica Mogherini predložila je deklaraciju u ime svih 28 država kojom se ograđuje od američke inicijative o imenovanju novog Glavnog grada u Izraelu, ali je ubrzo dobila odbijenice iz Mađarske i Litve koja je i prvotno pozvala Netanjahua kao govornika, a češki je Predsjednik kazao da ne smatra Trumpov prijedlog lošim. Postavlja se pitanje koliko li je EU doista jedinstvena kada se radi o bliskoistočnoj politici? Nakon Netanjahuovog posjeta ništa više nije jasno, samo je jasno da EU neće unisonom deklaracijom moći zaprijetiti Izraelu u slučaju da se ne povinuje mirovnim pregovorima.

Loading...

Što više, Netanjahu je vrlo otvoreno upozorio na moguće posljedice u slučaju ako bi se EU radikalno otklonila od Izraela. Kazao je da je samo zahvaljujući izraelskoj obavještajnoj službi spriječeno mnogo napada na europske gradove i time sačuvano mnogo života. Također je naglasio da bi Europi mogla prijetiti i nova izbjeglička kriza ne bude li Izrael skrbio nad stanjem islamske radikalizacije na Bliskom istoku. Kad se čovjek zapita što je bilo prije koka ili jaje, dođe na odgovor da dok nije bilo Izraela bliskoistočna kriza nikada nije imala utjecaj na Europu, pa je činjenica da se sada Izrael predstavlja kao garant mira jako prijeporna.

Šef austrijskih slobodaraca, Strache, drži da bi premještaj austrijskog veleposlanstva u Jeruzalem bio dobar ali, zbog austrijske neutralnosti, to ne preporučuje napraviti dok neke druge zemlje ne učine „prvi korak.“ To je pomalo čudna interpretacija neutralnosti jedne zemlje, ali za Austriju to nije ništa neobično. Kada ovome pribrojimo da je austrijska buduća ministrica vanjskih poslova Karin Kneissl, koja govori arapski i hebrejski, onda je i za EU stvar jasnija. Glavnina zemalja pristati će na argument da se u Jeruzalemu nalazi Knesset, pa će nekako pitanje Tel-Aviva i Jeruzalema postati izrelativizirano, posebice zato što se radi o udaljenostima kao između Dugog Sela i Zaprešića, pa je intenzitet pažnje time manji. Za kršćanski svijet je važno da svetišta ostanu njegovana na isti način kao i do sada, to se valjda neće promijeniti. Valja razumjeti i starosjedioce. Naziv „Palestina“ kasnije upotrebljavaju i Grci u geografskom pojmu Sirija-Palestina što je helenizirani naziv za zemlju Filistejaca, te Rimljani posebno nakon vladavine rimskog cara Hadrijana koji je kao dio kazne nakon gušenja Drugog židovskog ustanka provinciji Judeji promijenio ime u Sirija-Palestina. U moderno vrijeme „Palestina“ se odnosila i na britanski mandat, iako je on originalno pokrivao teritorije današnjeg Izraela, Palestinske samouprave i Jordana, ubrzo je podijeljen na Palestinu i Transjordan kako bi namirili svog saveznika Šarifa od Meke. Od tada se i politički pojam Palestina uvriježio samo za područje zapadno od rijeke Jordan. Mi Hrvati posve smo indiferentni na postojanje Glavnog grada, nama se Predsjednica svako malo preseli u neku drugu županiju i sretni smo da se pažnja Predsjednice podijelila s čitavom nacijom, a nerijetko je i da vlada održi sjednicu u središtu od neke županije, pa nas relacija Tel Aviv – Jeruzalem onoliko zanima koliko nalažu red i pristojnost. Iskreno, ni Palestina, ni Izrael se nisu pretrgnuli kada je dolazilo do međunarodnog priznanja Hrvatske pa im status možemo priznati sa sedam godina zakašnjenja, koliko je njima trebalo da nas priznaju!

Dvije godine nakon povijesnog Pariškog sporazuma u Parizu su se susreli svi svjetski moćnici, među njima i naš Predsjednik vlade Andrej Plenković, na četiri panela i u plenumu razmatrali su ozbiljnost klimatskih promjena s posebnim sagledavanjem financijskog okružja. Deset glavnih svjetskih banaka podržalo je ovu inicijativu, a ozbiljnost situacije dokazuje da je prosječna temperatura na svijetu porasla za skoro dva stupnja u proteklih pola stoljeća. Klimatski scenariji ukazuju i na velike ekstreme i da nije došlo do ove inicijative, globalna temperatura bi ubrzo porasla za još dva stupnja, a to bi značilo još veće ekstreme. Nadam se da će se i ostale ekonomije shvatiti ozbiljnost ovog stanja i da će se početi ponašati odgovorno, jer je udio Europe premalen za stvaranje pomaka u trendu koji predstavlja globalnu prijetnju. U isto vrijeme u Saboru se smanjuje visina investicije koju bi Hrvatska trebala tretirati kao strateško ulaganje. Deset milijuna Eura je postalo strateško ulaganje, a u posebnim zonama svako tko uloži milijun i pola Eura dobiva taj status. Ako sve ostane na tome da nešto imenujemo strateškim to je u redu, ali se ponovo postavlja pitanje hoće li neke investicije imati poseban status samo zato što su velike. Kunemo se u male i srednje poduzetnike, a u zakonu pronalazimo dosta plitku razinu od koje padamo pred nekim investicijama ničice. Bojim se da bi taj zakon mogao naići na negativno mišljenje agencije za konkurentnost i da bi mogao razjariti sve one koji su nešto investirali, a takvih nije malo. Ipak, po prvi puta se spominje i kazna za one koji dođu, dozvole svima da im se potrgaju oko možebitne investicije, pa odustanu. To je odlično, jer je svima već dosta „gostiju s novčanicom od milijun dolara.“

Proturječja nikada dosta, pa sada svjedočimo hajci koju su podigli ex-komunisti, oni bi htjeli da i nakon službe oduzimamo ljudima činove. Živim i mrtvima. Mesić je, kao glavni predstavnik te harange, već jednom izorao sve hrvatsko što je odlikovano i što je imalo činove, nakon toga je i degradirao diplomate koji mu nisu bili po volji, pa su veleposlanici izgubili statuse. Mislim da je nakon Mesićevog divljanja degradacijama kraj. Nepristojno je oduzimati odličja, time si oduzimamo na vjerodostojnosti, svako odličje se prije dodjeljivanja „paca“ jako dugo u uredima, prolazi na desetke provjera, pa je snaga odličja i čina onoliko jaka koliko je postojana. Drago mi je da Predsjednica razumije ozbiljnost statusa koji nose činovi i odličja. Žao mi je da to tako ne vide oni kojima nitko nije ulazio u domove i oduzimao činove i odličja koje im je dodijelila bivša JNA. U privatnosti i intimi njihovog doma ta odličja počivaju na sigurnome i nitko im te memorabilije neće dirati.

Glavni problem ostaje, a to je činjenica da nam ljudi odlaze i nestaju, a možda smo ih mogli zadržati s nama. Hrvatska je postala zemlja nestalih ljudi, jedni postanu zastupnici, gradonačelnici i ministri, pa se nikome više ne javljaju na telefon i nestanu iz kruga svojih prijatelja. Drugi nemaju koga nazvati telefonom, pa nestanu i inozemstvo ili zaborav. Treći, pak, dobiju važno mjesto u sudstvu, pa svima onima koji su ih dopratili do tog mjesta otkažu bilo kakav kontakt. To je samo odraz prošlo-stoljetnog orkestriranog nestanka mnogih Hrvata koje su ciljano tamanili od Bleiburga, preko Golog Otoka, Hrvatskog proljeća i sustavnog pritiska na egzodus Hrvata koji su vladali prirodnim znanostima koje se mogu primijeniti svugdje na svijetu. Zbog toga nedostaju generacije intelektualaca. Ranković se u jednom od svojih javnih hvalisanja izjasnio o enormnim brojkama pobijenih Hrvata i zatočenih po logorima između 1945.godine i 1953.godine. Nakon protjerivanja hrvatske intelektualne elite, kreira se Jugoslavenska, partijska, a mnogi hrvatski stručnjaci dobivaju dekrete i bivaju raseljavani diljem bivše države. Još 1973.godine moralo se za stipendiju za postdiplomski studij donijeti „karakteristiku“ od sekretara partije. To su čitave generacije koje fale u razvoju hrvatske elite, pa je zbog toga i razumno da se radi o najfragilnijem sloju društva. U Rusiji je kurikularnu reformu provodila Katarina Velika uz pomoć velikog matematičara Eulera, poznatijim s aversa novčanice od 10 švicarskih franaka, a kod nas se oko tog posla mota nepoznat broj ljudi koji više pažnje posvećuju na način svog rada, nego na cilj. Logično je da su se ex-komunisti pitali 2009.godine na izborima, „Gdje je nestao čovjek?“ jer se i sami nisu sjetili da su upravo njihovi očevi protjerali „čovjeka,“ kojeg su oni, diogenski, tražili. Kreiranje intelektualne elite jedne nacije je problem na koji mora odgovor dati znanstvena zajednica, jer ako to ne učini preteći će ih u tom procesu poslovni svijet. Iz tog razloga je iznimno važno da se akademski krugovi dogovore o kriterijima i ciljevima, a da se konačno stane na rep onim udrugama koje u trojkama „štancaju“ radove i na čitavu stvar bacaju ružnu sjenu. Koautorstvo je dobro ondje gdje je smisleno, ali tamo gdje služi samo za kvantitativni obim radova nije baš neka slava. Citiranost je također kriterij kojeg možemo pratiti, pa je i s tog rakursa dogovorna umreženost samo alat, a ne i izvor stvarne ideje. Zgodno je jedan profesor takav pristup okarakterizirao kao „konjski tropreg“.

Također je iz Mostovog tima nestao Orepić. Zašto je otišao iz svoje parlamentarne skupine taj ponosni nositelj rudimentarne fudbalerke, ne znam. Nikoga ni ne bi bilo briga, da ga Grmoja nije ispratio riječima da bi za njega primio metak, baš kao u patetičnim scenama westerna „“ .