JOSIP BROZ – KOJI TO NIJE

Luka Stanzl/PIXSELL

Tito je velika prevara hrvatskog naroda. Plenković i njegova suita (Agrokorov ministar financija, npr.) su manja. Ima jedna paralela: Tita je nametnula Moskva, a Plenkovića Bruxelles. A ni jedan ni drugi nije izvorno rješenje za Hrvatsku

Lokalni su izbori pokazali tendenciju koja je odavno nametnuta Hrvatskoj. Odaziv od jedva 53 posto birača pokazuje da ljudi vladu ne smatraju ozbiljno. Većina birača nije izašla na izbore, i to je zabrinjavajući signal trenutnoj politici.

Iznad svega, to je upozorenje Andreju Plenkoviću da je europskom kraljevstvu u Hrvatskoj kraj. Lista Brune Esih i Hasanbegovića je HDZ, u glavnom gradu Zagrebu, glatko pobijedila. Kada bi se kandidirala u cijeloj državi, dobila bi – u Dalmaciji, Vukovaru i drugdje – između 20 i 25 posto. To će se vjerojatno dogoditi na parlamentarnim izborima, na koje Andrej Plenković sa vlastitom političkom platformom nije spreman.

Ohrabrujući signal za nastanak novog (zapravo starog, izvornog HDZ-a) je rezultat izbora u Zagrebu. Ovdje se dan nakon izbora pojavilo pitanje hoće li Bandić u svoju koaliciju uzeti listu Esih – Hasanbegović, jer bi to omogućilo preimenovanje jednog od glavnih zagrebačkih trgova (i ulicu) iz Trg Maršala Tita u Kazališni trg, kao što to bješe prije totalitarizma.

To bi bilo povijesno rješenje. Tito je jedna od najvećih prijevara hrvatskoga naroda (njegova umanjena ikona je Ante Pavelić, koji je dozvolio da Talijani Hrvatima oduzmu Dalmaciju, a na kraju svoju vojsku pustio neka umre, kada se on već povukao na slobodu). Pripremajući analitičku studiju za pariški povijesni magazin Communisme (urednik Stéphane Courtois), došao sam do sinteze, koju sada posredujem. Postoji, naime, apsolutno opravdanja sumnja u to da je osoba koja se prije rata imenovala Josip Broz, nije ista kao ona koju poznajemo kao Tito. Pogledajmo detaljnije.

Kao Titov službeni biograf, Dedijer opisuje svoj prvi susret s Titom, u svojoj prvoj biografiji (1953.), on kaže: „Toga dana u travnju 1938. godine su Đilas i Ribar doveli do mojega stana stranca, kako bi se na neko vrijeme sakrio kod mene. To su radili i ranije. Neznanac je bio suh, srednje visok muškarac plave kose. Nisu mi rekli tko je on, kao što je i bio običaj u nezakonitom poslu. Na desnoj je ruci imao posječen kažiprst, (podcrtao BMTurk) prema čemu sam zaključio da je radnik koji kuje željezo. Neznanac je opazio što sam gledao i pitao me što mislim da mu je profesija. Rekao sam da mislim da je radnik. Nasmiješio se“. Sljedeće su biografije jednake prvoj: „Ovo je reprint izdanja iz 1953. godine“ piše na naslovnici. Prva materijalna činjenica u Predgovoru kaže: „Prvi predstavljamo reprint izdanje već objavljene knjige Prilozi uz biografiju Josipa Broza Tita iz 1953. godine, s mnogim, kod nas još neobjavljenim, podacima*“. Ali u izdanju iz 1980. koje je reprint prvog, su svi elementi iz izdanja iz 1953. godine, osim navedenog stavka o prstu. To je nedostajalo. Izgleda nevjerojatno da bi Vladimir Dedijer samo tako izostavio dio opisa prvog susreta s Titom.



Nepotrebno je reći da sve fotografije Josipa Broza Tita iz četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog stoljeća pokazuju čovjeka, koji je imao svih deset prstiju na ruci netaknutih. Ni na jednome od njih se ne vide čak ni najmanji tragovi oštećenja. Ali znamo da plastička kirurgija tada ni omogučavala korektura ovakvih dimenzija. Radna je hipoteza, da Dedijer u prvome izdanju ovog nije predvidio, a kasnije je bio upozoren na razliku između opisa i stvarnog stanja osobe Josipa Broza, pa je to maknuo.

Dedijer je, u prvome poglavlju svoje monografije iz 1980. godine, u iznenađujuće veliki dio uvoda posvetio tezi da su postojala dva Tita. Citira sve autentične Anglo – saveznike iz godina 1943. – 1945., kako bi na osnovu njih uništio istinu – bez ikakvih argumenata. Zašto se Dedijeru činilo važno pitanje Titova identiteta, zbog onih koji se dogovaraju s komunističkim autorima. Zato što tog identiteta nije bilo. Dedijer je Titu bio predan od 1941. godine, kada je vlastoručno mučio i ubio predratnog komunista Živojina Pavlovića (to je učinio u vrijeme Užiške republike), zato što je Pavlović napisao knjigu o staljinističkim zločinima s naslovom Bilans sovjetskog Termidora

André Malraux, francuski nobelovac i ministar u vladi De Gaulla, uvijek je sustavno tvrdio da osoba koju je upoznao u španjolskom građanskom ratu kao Josipa Broza, i ona koja je u Malrauxovo vrijeme nosila ime Tito, nisu identične. Prvi je bio s osakaćenim prstom, a drugi je imao svih deset prstiju netaknutih.

Mi mislimo, da je Josip Broz pošao nakon travnja 1938 kada ga je Dedijer prvi put sreo za Moskvu (kolovoz 1938) gdje je stradao u Staljinovim čistkama, negdje između kraja 1938. i 1939. godine. Kominterna (točnije NKVD) nametnuo je kao generalnog sekretara CK KPJ svog čovejka, koji je uzeo Brozovo ime. To su pokazali i nedavno otkriveni arhivi CIA-e. Zna se, da su tako Rusi često radili u Rumunjskoj i Bugarskoj: na najviše funkcije u partiji su stavili svoje ljude (prim. Stéphane Courtois, Du Passé faisons table rase, Paris, 2002 (Prošlost svu izbrišimo za svagda).

Tito je velika prevara hrvatskog naroda. Plenković i njegova suita (Agrokorov ministar financija, npr.) su manja. Ima jedna paralela: Tita je nametnula Moskva, a Plenkovića Bruxelles. A ni jedan ni drugi nije izvorno rješenje za Hrvatsku.

Novi, izvorni HDZ to jest.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI