Pali anđeli – inspiracija za političare

0
248

Najutjecajniji katolički teolog opisuje u svome glavnom djelu 'Summa theologica' kako anđeli uz svirke truba i fanfara veličaju Božja djela kroz povijest. Ovo sakralno milozvučje anđela prema njihovu šefu, za vrijeme rasprave usporedio sam s glavnim saborom HDZ-a, gdje članovi partije s najviše komunističkih konvertita, veličaju lik i djelo milog vođe...

Priča o palim anđelima koji su postali sotone, jedna je od najatraktivnijih naracija u kršćanskoj tradiciji. Na konferenciji “Filozofija religije danas?” u Dubrovniku, njemački kolega, Hans-Peter Grosshans, profesor iz Münstera, održao je zanimljivo izlaganje o jednom od glavnih teoloških problema kako, naime, objasniti Božje djelovanje kroz povijest s obzirom na zlodjela koji su ljudi počinili tijekom povijesti. Stari protestantski vuk Grosshans, s kojim smo cugali u otmjenoj konobi Komarda do u sitne sate, našao je utočište za svoje izlaganje u angelogiji svetoga Tome Akvinskog. Najutjecajniji katolički teolog opisuje u svome glavnom djelu “Summa theologica” kako anđeli uz svirke truba i fanfara veličaju Božja djela kroz povijest. Ovo sakralno milozvučje anđela prema njihovu šefu, za vrijeme rasprave usporedio sam s glavnim saborom HDZ-a, gdje članovi partije s najviše komunističkih konvertita, veličaju lik i djelo milog vođe.

Kao što nebeski anđeli aklamacijom slave Boga nad vojskama, vladara i gospodara povijesti, tako ushićeno pljeskaju izaslanici na saboru HDZ-a nepogrešivom čelniku partije s Trga žrtava fašizma. Kao što Bog nad vojskama ne dopušta postojanje drugih bogova, jer je jako ljubomoran Bog (Izl, 20,5), tako ni šef partije na vlasti ne dopušta da mu se itko približi u pogledu slave i moći. Postoje službe koje uredno provjeravaju tijek i dužinu pljeska izaslanika nakon što je govorio partijski “boss”. Svatko tko dobije veći i duži pljesak, pada u nemilost milog vođe. Tko prvi prestaje pljeskati šefu partije, po običaju leti s položaja, kao što se u dobra stara vremena totalitarizma letjelo iz komunističke partije. U dugoj raspravi na izlaganje kolege Grosshansa o nebeskim anđelima, konstatirao sam da postoji neosporna analogija između vladavine Gospodara povijesti koji je okružen anđelima i vladara Hrvatske kojeg veličaju njegovi partijski poltroni i aparatčiki.

Loading...

Znakovito je kako je Toma Akvinski bio veoma vidovit autor jer nije htio anđele spolno određivati, čime je uvelike anticipirao postignuća Istanbulske konvencije, otvorivši mogućnost rodnog određenja glasnika Božjih. Anđeli su, inače, u židovskoj tradiciji kao Jahvini glasnici, bili spolno određeni kao muškarci. To uostalom ponajbolje potvrđuje šokantna priča o Sodomi i Gomori čiji su stanovnici bili većinom gejevi, pa su se napalili na zgodne anđele Jahvine koji su ih upozorili da prestanu s perverznim oblikom života. Pokušaj seksualnog uznemiravanja anđela Božjih posebno je razljutio Jahvu, gospodara povijesti, te je odlučio raskalašene gradove na obali Crnoga mora spaliti sumpornim ognjem. A, kada Jahve nešto odluči, tu nema milosti.

Crkvena predaja nas uči da je postojao jedan anđeo nebeski, prvi među jednakima, koji je gajio ambicije svrgnuti s prijestolja Boga, gospodara povijesti, i doći na njegovo mjesto. Moćni anđeo zvao se Lucifer. U prijevodu na hrvatski njegovo ime znači Svjetlonoša. Kako je Svjetlonoša Božji postao Lucifer, prvo ime pakla, teško je objasniti. Stručnjaci za “pale anđele” smatraju da je glavnom teoretičaru demona, crkvenom učitelju Origenu, inspiracija bila Isusova izjava iz Lukinog evanđelja: “Vidjeh Sotonu kako pade s neba poput munje” (Lk 10, 18). Origen je Isusovu viziju Sotone povezao s viđenjem proroka Izaije, koji postavlja pitanje: “Kako si pao s neba svjetlonošo, sine praskozorja?” (Iz, 12,14). Origen je također autor priče o Luciferu, čelnom anđelu koji je pokušao ugroziti Božju suverenost, pa je po kazni protjeran u pakao. Pjesnik Dante u svojoj “Božanstvenoj komediji”, u deveti krug pakla smjestio je izdajice i Lucifera. Vojska urotnika, predvođena Luciferom, nakon neuspjelog puča protjerana je u deveti krug pakla. Dante je prikazao Lucifera kao troglavu neman koja vječno žvače trojicu izdajnika: Judu Iškariotskog, te Cezarove izdajice, Bruta i Kasija.

Priča o palim anđelima ne veže se samo uz političare. Nepredvidivi rezultati u nogometnim utakmicama potvrđuju kako glorificirani idoli preko noći postaju odbačenim demonima na koje se olako svaljuje sva krivnja i zaboravlja da je riječ o običnoj igri, gdje se let lopte odvija prema nepredvidivim zakonima. Nezaboravnu tekmu protiv Argentine gledali smo u dubrovačkom Interuniverzitetskom centru. Kolega Grosshans, partner iz Njemačke, častio je tridesetak sudionika simpozija o filozofiji religije, večerom koju smo zalijevali hercegovačkom blatinom. U takvom ozračju zagrijavali smo se za tekmu s Argentincima. Uoči tekme, Grosshans je upisao u kladionici neodlučan rezultat što sam i ja osobno priželjkivao. U napetom prvom poluvremenu vodila se žestoka borba, promašivalo se s obje strane i sve je išlo u smjeru neodlučenoga ishoda. Prekrasan Rebićev volej digao je dvoranu na noge, a kada je Luka Modrić zabio prekrasnu golčinu, došlo je do nove erupcije oduševljenja. Slično kao u evanđelju zamolio sam konobara da izvadi nabolje vino i počasti društvo.

Bilo je zanimljivo gledati uglednu profesoricu sa Sveučilišta u Tübingenu, Elisabeth Gräb Schmidt, kako se, poput male curice, veseli i raduje nakon Modrićeva gola. Kolegica Gräb Schmidt obnaša najviše dužnosti u Evangeličkoj crkvi u Njemačkoj. Kad čovjek vidi tako drage i pametne žene na visokim položajima u kršćanskoj zajednici, odmah požali što Hrvatska nije protestantska zemlja. S obzirom da smo mi Hrvati stručnjaci za upropastiti sve dobro i plemenito, ne bi me čudilo da bismo upropastili protestantski radni etos, te postali zemlja u kojoj caruje korupcija, kriminal i nepotizam.

Nakon što su naši legionari u crno-plavim dresovima pregazili argentinske nogometne čarobnjake, hrvatski mediji posebno su se obrušili na nogometnu ikonu, Lionela Messija, peterostrukog dobitnika zlatne lopte (Ballon d’Or). Kako je moguće da nogometni čarobnjak, od idola, u jednoj utakmici postane pali anđeo na koga će se svaliti sva krivnja za neuspjeh argentinske repke? Međutim, neovisno što mediji pisali o argentinskom virtuozu, svaki od trenera na Svjetskom prvenstvu nastoji u daljnjim eliminacijskim natjecanjima izbjeći Argentinu upravo zbog Messijeve genijalnosti. To je uostalom pokazala utakmica između Francuske i Danske, u kojoj nitko nije htio pobijediti.

Srpski mediji poslije tekme s Argentinom počeli su sotonizirati ponajboljeg hrvatskog nogometaša, zapovjednika obrane, Dejana Lovrena, jer je pobjedu nad Argentinom u svlačionici proslavio pjevanjem Thompsonove pjesme, „Čavoglave“. Oglasio se čak i srbijanski predsjednik države, Aleksandar Vučić, s neobičnom primjedbom kako je vidio da su hrvatski nogometaši “pjevali bando, četnici, srpski, dobrovoljci. Da sam na njihovom mjestu radovao bih se sportskom uspjehu, ali ako im je najveća hrana mržnja prema srpskom narodu, nek im bude…” Pažljivo sam preslušao snimku u trajanju od 13 sekundi na kojoj pjevaju Lovren i Vrsaljko. Od neobične i kontroverzne Thomposonove pjesme ostao samo hegelovski duh slobode “za dom braćo, za slobodu borimo se mi”, koji su ponavljali razdragani nogometaši. Zanimljivo je da su britanski mediji Lovrenovu proslavu “za dom braćo, za slobodu borimo se mi” okarakterizirali kao pjevanje fašističke pjesme. Svatko tko to pročita, na prvi pogled potegnut će pitanje, kako aktivirati antifašizam u institucijama FIFE, te kazniti ovu uspješnu generaciju hrvatskih nogometaša zbog identificiranja s fašizmom.

Meni je osobno žao da Lovren nije zapjevao popularni hit Mitra Mirića, “Ne može nam nitko ništa, jači smo od Argentine”. Svidjelo bi se to Srbima, a pjevanje pjesme bi zasigurno pozdravio i popularni Maminjo koji, navodno, priprema senzacionalni transfer Gospe iz Međugorja u Barcelonu.

Da nas je neki nepristrani promatrač snimio iza ponoći u dvorištu Interuniverzitetskog centra dok smo još slavili pobjedu nad Argentinom, pomislio bi da, možda, feštamo zbog praznika Dana antifašističke borbe. Ovaj suvišni neradni dan u kalendaru hrvatskih blagdana, trebalo bi što prije maknuti, jer antifašizam u Hrvatskoj nema razloga za proslavu ni blagdansko prisjećanje, budući da je nakon protjerivanja fašista uspostavljena diktatura komunističke partije koja je trajala jedanaest puta duže od njemačko-talijanske okupacije. Zato smo Dan antifašističke borbe u Dubrovniku proslavili radno, a njemačkim kolegama smo morali objašnjavati zašto su dućani i banke zatvoreni. Čekam pogodan trenutak kada će, poput zločinca Tita, i zločinački antifašizam nestati iz civilizacijskog diskursa u Hrvatskoj.

U svom izlaganju, koje je bilo na Dan antifašističke borbe, pokušao sam svojim protestantskim prijateljima objasniti da Hegelov trijumf slobode nije samo obilježje protestantskih zemalja, nego je također bitna značajka Dubrovačke Republike u kojoj je dominirao katolički barok. Dubrovnik nije samo živio duh slobode, koji je posebno opjevao pjesnik, Ivan Gundulić, nego je u praksi pokazao ponajveći stupanj tolerancije prema Židovima u Europi. Dubrovačka sinagoga ide uz bok najstarije očuvane židovske sinagoge u Amsterdamu.