Kako je veličanstveni pozdrav Vatrenima, postao državni udar desnice?

0
1210
Marko Perković Thompson

Doživotni predsjednik Srpskog narodnog vijeća, saborski zastupnik Milorad Pupovac organizirao je  i ove godine antifašistički dernek u mjestu Srbu gdje su lokalni Srbi 27. srpnja 1941. digli ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske. U vrijeme socijalizma toga dana slavio se službeno partizanski ustanak u Hrvatskoj. Zanimljivost ovogodišnjeg prisjećanja na slavna ustanička vremena bila je i minuta šutnje za pobijene Hrvate iz obližnjih sela Boričevca i Brotnje.  Nejasno je je li državni vrh uvjetovao pokroviteljstvo i financiranje ovogodišnjeg derneka u Srbu minutom šutnje, no dobro je u svemu tome da se konačno čulo o nedužnim stradalnicima koji su bili žrtve “partizanskog ustanka”. Godinama se prešućivala činjenica da su tijekom “partizanskog ustanka” ubijena četvorica katoličkih svećenika, a hrvatsko stanovništvo pobijeno i protjerano.  To je jedan od razloga da je “ustanak” u Srbu bio osporavan među ozbiljnijim povjesničarima kao doprinos borbi protiv fašizma. Kada je riječ o proslavama, važno je napomenuti da Pupovac uporno odbija sudjelovati na svečanosti Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu. Riječ je o blagdanu kada se prisjećamo uspostave državnog suvereniteta.

Čini se da  minuta šutnje za pobijene Hrvate nije ni najmanje osporila   Pupovčevu sliku o «partizanskom ustanku». Najvjerniji HDZ-ov koalicijski partner u svome je govoru iznio  notornu laž kako je u vrijeme antifašističke vlasti bilo «za sve mjesta i za socijaliste i za liberale i za konzervativce. Danas svjedočimo da se to mjesto sužava, da treba biti mjesta samo za one jedne, samo za desne. I što dalje, to sve desnije». Ova tvrdnja čelnika Srba u Hrvatskoj je pokušaj bacanja dimne zavjese na njegovu političku djelatnost od osnutka neovisne Republike Hrvatske. Pupovac je bio najvjerniji partner u Vladi koju je formirala hrvatska  desnica od vremena Franje Tuđmana do bruxelleskog ćate. Ako provedemo statističku analizu saborskih zastupnika desnije od HDZ-a, primijetit ćemo da je riječ o minornim strančicama koje su uspjele omrsiti brk jedino tijekom jednogodišnje vladavine karamarksističkog strukturalizma u domoljubnoj koaliciji. Upravo u Karamarkovo vrijeme Pupovac nije ubirao beneficije i privilegije koaliranja s desnicom.

Loading...

Na ustaničkoj proslavi u Srbu nastupio je i miljenik HRT-a, povjesničar  s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić. Ovaj kontroverzni tumač novije hrvatske povijesti, rođen inače u Sisku 1972., govorio je na proslavi “partizanskog ustanka” u Srbu u ime “antifašista Siska”. Problematični historičar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu poznat je u javnosti po provokativnim biserima da Tito nije bio diktator, da u “Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države”, da je Domovinski rat bio građanski rat i slično. Klasić je u Srbu izrekao neistinite tvrdnje zbog kojih bi u svakoj ozbiljnijoj državi završio na sudu. No, s obzirom da još uvijek ne živimo u pravnoj državi, tvrdnje poput Klasićeve prolaze bez snošenja posljedica. Klasić je rekao da se u Hrvatskoj “ulice imenuju po ustaškim političarima, dižu spomenici ustaškim vojnicima,  a na sportskim terenima viču isključivo ustaški pozdravi”. Ako bi slučajno netko prijavio nadležnom Etičkom povjerenstvu dotičnog povjesničara, bio bi najvjerojatnije izložen medijskom linču da podržava i promiče ustaštvo i fašizam u Hrvatskoj. Sloboda govora podrazumijeva također pravo na gluposti koje je Klasic izgovorio u Srbu.

Komentirajući uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, spomenuti povjesničar, zadužen  za suvremena zbivanja, iznio je u komentaru za jedan portal “bolnu istinu” da “među Hrvatima nikad nije bilo  zajedništva” pa tako ni “vatreni nisu ujedinili naciju”. Začuđuje da profesor na katedri za suvremenu povijest ignorira neke značajne činjenice iz suvremene hrvatske povijesti koje potvrđuju suprotnost od onoga što on tvrdi. Najveći konsenzus među hrvatskim građanima  postignut je u referendumu o hrvatskoj samostalnosti, održanom 19. svibnja 1991. godine. Na referendumsko pitanje o proglašenju suverene i samostalne države Hrvatske, čak 94,17 posto glasača izjasnilo se potvrdno. Odaziv birača je također bio nezapamćeno visok, čak  83,56 posto, što samo potvrđuje vjerodostojnost referenduma. Kontroverzni povjesničar također ignorira Domovinski rat i obranu hrvatske države kada je ponovno izišlo na vidjelo jedinstvo hrvatskih građana. Bez konsenzusa državljana ne bi opstala država. Klasićeva tvrdnja da “vatreni nisu ujedinili naciju” notorna je neistina koja ignorira dočeke  nogometaša diljem Hrvatske.

Velik dio medija, predvođeni najčitanijim portalom, još u vrijeme kvalifikacija  hrvatske izborne vrste za Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji pozivao je javno na bojkot reprezentacije. Izbornik Dalić, koga sam u zadnjoj kolumni kritizirao zbog loše postavljene taktike u finalnoj tekmi protiv Francuza, doslovno je ispao kao “deus ex machina” u Euripidovim drama ostvarivši uspjeh u kvalifikacijama, u gotovo nemogućoj situaciji. Nakon pobjede protiv Ukrajine u Kijevu, kojom smo izborili ulaznicu za doigravanje, počelo se stvarati pozitivno ozračje oko hrvatske reprezentacije. Osim sjajnih rezultata na nogometnom bojnom polju, Dalićeva je zasluga da je kao vatreni hajdukovac uspio amortizirati napade na reprezentaciju koji su dolazili iz navijačkih krugova udruge torcidaša “Naš Hajduk”, koju je najvjerojatnije osnovao Zdravko Mamić, alfa i omega hrvatskog nogometa. Kada u HNK Hajduku shvate da im je udruga “Naš Hajduk” omča oko vrata, otvorit će se perspektiva za normalan razvoj kluba, što naravno podrazumijeva i postizanje zapaženijih rezultata.

Nakon fenomenalnih postignuća “vatrenih” koji su naciju doveli do delirija, a istodobno  stekli simpatije ljubitelja lijepog nogometa diljem svijeta, na scenu su stupile zakulisne igre političara i vladara medijskog prostora. Medije koji su pozivali na bojkot užasno je iritiralo da je Thompsonova pjesma “Lijepa li si…” postala kultna pjesma “vatrenih”.  Slušanje glazbe je u pravilu stvar estetičkog ukusa, no u Hrvatskoj je to političko pitanje. Ne možemo očekivati od Lovrena, Modrića i Vide da slušaju Bacha i Ludwiga van Beethovena, odnosno da se na Jelačićevu placu na dočeku izvodi “Oda radosti” iz Beethovenove Devete simfonije.  Pri tome se ignorira činjenica da nije Thompson jedini glazbenik koga sluša naša nogometna elita. Svi smo mogli vidjeti kako Vida uz pozdrav “Slava Ukrajini” pjeva popularnu poemu srbijanskog kafanždije Tome Zdravkovića “Kafana je moja sudbina”. Vjerojatno su režiseri dočeka priželjkivali da će bećar iz Donjeg Miholjca zapjevati njima u čast drugu poznatu pjesmu Tome Zdravkovića “Sliku tvoju ljubim..”.   Dejan Lovren je postao poznat po izvedbama pjesme Mitra Mirića, “Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine”, ali je u duetu sa Šimom Vrsaljkom nakon masakra nad Argentinom otpjevao “Čavoglave” i doživio nezapamćeno blaćenje u medijima istočno od državne granice. “Raketa” je prije desetak godina bio suspendiran u njemačkom klubu “Schalke 04” jer je zajedno sa Srbinom Mladenom Krstajićem bančio do u sitne sate uz narodnjake Mile Kitića. Luka Modrić i njegovi Zadrani obožavaju Mladena Grdovića i njegovu poemu “Nije u šoldima sve…” Dečki su bili svojedobno sirotinja i izbjeglice,  u međuvremenu su došli su do velikih šoldi, ali i do značajne konkluzije da “nije u šoldima sve”. To svakako treba pozdraviti, no čisto sumnjam da ta njihova spoznaja može edukativno djelovati na nove naraštaje mladih da zbog šoldi prestanu napuštati Hrvatsku.

Kroničarima suvremenih zbivanja trebalo bi biti jasno da nitko do sada nije ujedinio naciju kao što su to učinili nogometaši hrvatske reprezentacije svojim najvećim uspjehom. Razdor je nastupio već u odluci političkih moćnika da se na dočeku ne smije pojaviti Marko Perković Thompson.  Glavni redatelj proslave dočeka “vatrenih”, Krešimir Dolenčić za medije je rekao da na Trgu bana Jelačića “nije bilo nikakve zabrane, jer Thompsonov nastup nije ni bio planiran”. Naravno, kada su reprezentativci saznali kakav im se doček “sprema”, Dalić je osobno nazvao Thompsona da im se pridruži u slavljeničkom autobusu. “Javnost” je postala zgrožena činjenicom da je “pjevač koji simpatizira s ustaštvom” ušao u autobus s  osvajačima srebrene medalje. Zanima nas zašto u isti autobus nisu ušli političari Krešo Beljak, Sabina Glasovac ili pak Milorad Pupovac? Da je politička vrhuška pokušala eliminirati nastup Mladena Grdovića, sigurno bi se i on našao u autobusu s nogometašima. Umjesto da smo dostojanstveno proslavili epohalni uspjeh o kojem će pričati budi naraštaji, mi smo patološki ponovno podgrijali priču o “ustašluku i fašizmu na djelu”,  kada se neminovno javlja potreba za “antifašizmom”. Ne zaboravimo da je Premijerov glasnogovornik masovno okupljanje naroda protumačio kao “neuspjeli državni udar”.

Povezivati prvu pjesmu Marka Perkovića Thompsona “Bojna Čavoglave” s ustašlukom i fašizmom, zapravo je bizarno ignoriranje povijesnog konteksta u kojem je pjesma nastala. Pozdrav u ovoj pjesmi ima primarno patriotsko-liberalnu konotaciju: “Za dom braćo, za slobodu borimo se mi”. Pjesma je doživjela nekoliko prerada, od kojih su najpoznatije sarajevska i ukrajinska verzija.  Glazbeni je kritičar Darko Glavan u pravu kada kaže da Thompsonovo domoljublje ima zapravo “domobransko” obilježje: Thompson je uspio “nakon trijumfalnog nastupa Prljavog kazališta na Trgu bana Jelačića najuvjerljivije i najmasovnije ujediniti estradu i državotvornost.” Uostalom, izbornik Dalić je jasno poručio naciji, “Tko ne sluša ‘Lijepa li si’, nek zatvori prozor i gleda Big Brother.” Valjda je izbornik ostavio mogućnosti i za neku treću opciju?

Neposredno nakon skandala s dočekom i isključenja razglasa zbog pjesme “Geni kameni” nazvala me jedna ugledna osoba iz kulture, inače u kumskim vezama s Krešom Doleničićem, upitavši imam li Thompsonov broj mobitela. Odgovorio sam joj da nemam jer pripadam onoj skupini filozofa koji ne slušaju Thompsona. Rekao sam  toj osobi da sam zbog velikog broja filozofa koji se prezivaju Thompson, pronašao skupinu mladih filozofa, obožavatelja Mate Bulića te da u idućoj godini pripremamo epohalni znanstveni skup “Gori gora, gori borovina”.